Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-437/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Slavena Vidmara i Maje Štampar Stipić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog AB, zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", br. 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj K-12/2023-39 od 9. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 8. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog AB, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da se izrečena sigurnosna mjera ukida.

II U ostalom dijelu odbija se žalba optuženog AB kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom, optuženi AB proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa, izazivanjem prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u vezi stavka 1. KZ/11. pa je na temelju članka 227. stavka 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

1.1. Na temelju članka 72. stavaka 1. i 3. KZ/11. optuženiku je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora te počinje teći od izvršnosti te presude.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točki 6. i 8. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda i 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08.), optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka na ime paušalne svote u iznosu od 200 eura, te nagrade i nužnih izdataka opunomoćenice oštećenika u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem, dok je na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. oslobođen obveze naknade troškova vještaka te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv pobijane presude žalbu je pravodobno podnio optuženi AB po branitelju Borisu Radmanu, odvjetniku u Zadru, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, odluke o sigurnosnoj mjeri i odluke o troškovima kaznenog postupka s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, podredno preinači na način da se optuženiku izreknu "neusporedivo blaže kazne pa tako i temeljem odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. i 49. KZ/11.".

2.1. Državni odvjetnik podnio je odgovor na žalbu s prijedlogom da se žalba optuženog AB odbije kao neosnovana.

3. Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

U odnosu na žalbu, osim na žalbu zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

5. Optuženi AB nalazi bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. u činjeničnom opisu za kojeg tvrdi da je manjkav, nejasan, nerazumljiv i proturječan samom sebi zbog toga što se optuženik tereti za kršenje više blanketnih odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", br. 67/08., 48/10. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11., 80/13., 158/13. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14., 64/15., 108/17., 70/19. i 42/20. – dalje: ZOSPC) i to iz članka 38. stavaka 1., 2. i 3., iz članka 134. stavaka 1. i 2. te iz članka 196. stavaka 3. i 4., na način da jedna blanketna odredba drugu isključuje, pa da je zbog tog prvostupanjska presuda nejasna i nerazumljiva i ne može se ispitati.

5.1. Upravo suprotno navedenim tvrdnjama žalitelja, činjenični opis je jasan, kao što su i jasna utvrđenja prvostupanjskog suda kojima prethodi, po prvostupanjskom sud sveobuhvatna i detaljna analiza provedenih dokaza, pa se prvostupanjska presuda može ispitati.

5.2. Naime, u činjeničnom opisu istaknuta su višestruka kršenja prometnih propisa iz ZOSPC-a od strane optuženika i to iz članka 38. stavaka 1., 2. i 3. koje odredbe vozaču nalažu da obrati pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik, te kad prilazi obilježenome pješačkom prijelazu da upravlja vozilom s osobitim oprezom i voziti takvom brzinom tako da, u slučaju potrebe, može pravodobno zaustaviti vozilo ispred pješačkog prijelaza, i da na dijelu ceste po kojem se kreću djeca vozi s osobitim oprezom i takvom brzinom da vozilo može pravodobno zaustaviti u slučaju potrebe. Isto tako optuženik je postupio protivno odredbama članka 134. stavcima 1. i 2. ZOSPC-a koja su mu nalagala da se približava obilježenome pješačkom prijelazu sigurnosnom brzinom tako da ne ugrožava pješake, odnosno tako da može zaustaviti svoje vozilo da bi propustio pješake koji su već stupili na pješački prijelaz. a budući da su pješaci bili djeca bio je dužan zaustaviti vozilo i propustiti ih i kad tek stupaju na pješački prijelaz, te iz članka 196. stavaka 3. i 4. ZOSPC-a da je za vrijeme vožnje rukom upotrebljavao mobitel.

5.3. Sve navedeno prvostupanjski sud je našao utvrđenim kao i da postoji uzročno posljedična veza između navedenih kršenja prometnih propisa s izazivanjem prometne nesreće kako je to i navedeno u točki 62. pobijane presude. Slijedom iznesenog, prema stavu ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena istaknuta postupovna povreda. Druga je stvar što se optuženik subjektivno ne slaže s činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o čemu će u nastavku biti više riječi.

6. Povredu kaznenog zakona žalitelj je našao u uvodu prvostupanjske presude gdje se navodi da je primijenjen Kazneni zakon objavljen u "Narodnim novinama", broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 81/21.), a da u "Narodnim novinama" broj 81/21. nikada nije objavljena dopuna i/ili izmjena kaznenog zakona.

6.1. Iako su točni navodi žalitelja da je u uvodu pobijena presude primijenjen Kazneni zakon objavljen u "Narodnim novinama" broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 81/21., te da u "Narodnim novinama" broj 81/21. nikada nije objavljena dopuna i/ili izmjena Kaznenog zakona, međutim, optuženik neosnovano ističe ovu žalbenu osnovu jer se radi se o omašci u pisanju tako da je pogrešno naveden broj 81/21., a trebalo je navesti 84/21., pa navedena omaška u pisanju ne dovodi u pitanje zakonitost prvostupanjske presude.

6.2. Naime, u vrijeme kaznenog djela od 11. listopada 2021. bio je na snazi Kazneni zakon ("Narodne novine", broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.) i taj zakonski propis je bio na snazi od 31. srpnja 2021. do 31. prosinca 2022. U Zakonu o izmjenama i dopunama kaznenog zakona broj "Narodne novine" broj: 84/21., u odnosu na prethodno važeći Kazneni zakon ("Narodne novine", broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19.) izmjenama i dopunama kaznenog zakona broj "Narodne novine" broj: 84/21., nisu mijenjana bitna obilježja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. KZ/11. ni propisana kazna, niti je mijenjana bilo koja druga odredba koja je primijenjena na optuženika. Prema tome, navedena omaška u pisanju, ne dovodi u pitanje da je prvostupanjski sud primijenio zakon koji treba primijeniti u odnosu na kazneno djelo koje je predmet optužbe pa nema povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08.

7. U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj prigovora, da je prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenice izazivanja opasnosti i sigurnosnu brzinu prilagođenu konkretnoj prometnoj situaciji.

7.1. Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju provedenog prometno tehničkog vještačenja (točka 44. pobijane presude) utvrdio da je optuženik imao mogućnost uočavanje opasnosti te je propustio pravovremeno reagirati na istu. Naime, prometno tehnički vještak u nalazu i mišljenju navodi da je optuženik prije prometne nesreće vozio brzinom 48,6 km/h, i na udaljenosti 150 metara, što je 11 sekundi prije naleta vozilom na ABG, mogao je vidjeti grupu pješaka i to konkretno djece koja prilaze obilježenome pješačkom prijelazu, pa unatoč navedenom, nastavio se kretati nepromijenjenom brzinom.

7.2. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju provedenih prometno tehničkog i telekomunikacijskog vještačenja utvrdio da je optuženik na udaljenosti 27 metara i 2 sekunde prije ostvarenog kontakta vozila s oštećenim dječakom, započeo telefonski razgovor koji je trajao 41 sekundu. Prema prometnom vještaku, do izbjegavanja kontakta vozila s oštećenikom, došlo bi u slučaju da je optuženik poduzeo radnju intenzivnog kočenja najkasnije na udaljenosti 24 metra što je bilo 1,78 sekundi prije naleta vozila na oštećenika, ili 0,22 sekunde nakon započetog telefonskog razgovora.

7.3. Isto tako, prvostupanjski sud je na temelju navoda prometnog vještaka utvrdio da u trenutku udara u pješaka teretni automobil Caddy nije bio kočen. Taj navod prometnog vještaka u cijelosti je podudaran s iskazom svjedokinje VB (točka 18. pobijane presude) koja je iskazala da se ona, vozeći automobil u Bilicama u pravcu Šibenika, približavala pješačkom prijelazu i na početku pješačkog prijelaza njoj s lijeve strane vidjela je jednu grupu djece, njih 5-6, koja su bila na početku tog pješačkog prijelaza. Noj iz suprotnog smjera, iz pravca Šibenika, dolazio je jedan Caddy i približavao se pješačkom prijelazu i primijetila da se ne zaustavlja, ne koči i ne smanjuje brzinu, već i kad se sasvim približio pješačkom prijelazu, nastavio voziti istom brzinom i u trenutku kad su djeca već započela prelaziti kolnik na pješačkom prijelazu je, po sredini svoje desne trake, udario desnom bočnom prednjom stranom u dijete koje je odbačeno nekoliko metara od pješačkog prijelaza.

7.4. Nadalje, prvostupanjski sud je na temelju navoda prometnog vještaka utvrdio da je na opasnost naleta na pješaka, optuženik reagirao radnjom izmicanja ulijevo 0,84 sekunde prije kontakta vozila s oštećenikom i kad je bio na udaljenosti 11,4 m od mjesta kontakta vozila s tijelom oštećenika, zbog čega je vozilo optuženika u trenutku udara u pješaka bilo usmjereno 5% ulijevo u odnosu na uzdužnu os ceste. Prema tome, utvrđeno je da optuženik na opasnost nije pravovremeno reagirao kočenjem, a mogao je, već je unatoč mogućnosti reakcije na opasnost na udaljenosti 150 metra i 11 sekundi prije opasnosti naleta na pješaka, nije smanjivao brzinu nego je kontinuirano vozio brzinom 48.6 km/h te je zakašnjelo reagirao izmicanjem ulijevo.

7.5. Prvostupanjski sud je s pravom obranu optuženog AB ocijenio nevjerodostojnom u dijelu gdje navodi da je, prilazeći pješačkom prijelazu, vozio brzinom 40 km/h, te da je sa strane na trotoaru vidio djecu koja nisu davala znak da imaju namjeru prijeći cestu, te da je odjedanput, s desne strane osjetio da je nešto bubnulo, tako da je prvo pomislio da nije ništa, a nakon dva tri metra da mu je auto stao, te da je tada na mobitelu, koji je bio ispod radija vidio telefonski poziv supruge, pritisnuo tipku za uspostavu poziva i tipku za zvučnik i rekao supruzi: „nešto je bubnulo, mislim da je dijete“, jer je ta obrana optuženika suprotna iskazu njegove supruge svjedokinje MB pred državnim odvjetnikom.

7.5.1. Naime, svjedokinja MB je tada iskazala da je ona 11. listopada 2021. nazvala na mobitel optuženika i na njenom mobitelu bilo ispisano vrijeme 13,28 sati, a da je njoj optuženik poslije nesreće ispričao, kad ga je ona nazvala, da mu je mobitel bio u futroli, a futrola s mobitelom je bila u pretincu ispred suvozača, te da, kad je čuo da mobitel zvoni da je otvorio pretinac, uzeo futrolu s mobitelom, izvadio mobitel i onda se javio. Svjedokinja je iskazala da je mobitel do javljanja zvonio najmanje desetak puta i prošlo je do javljanja najmanje tridesetak sekundi, te da se i prije ove prometne nesreće optuženik za vrijeme vožnje javljao na telefonski poziv na opisani način s tim da nije koristio slušalice, nego kad bi izvadio mobitel iz futrole i javio se, prislonio bi rukom mobitel uz uho i tako obavio razgovor. Kasnije je taj iskaz svjedokinja MB na raspravi povukla, obrazlažući da je tako iskazala pred državnim odvjetnikom budući da je bila u strahu i nervozi.

7.6. Prema stavu ovog drugostupanjskog suda s prvom je prvostupanjski sud ocijenio iskaz MB pred državnim odvjetnikom vjerodostojnim i iz njega prvostupanjski sud izvodi logičan zaključak da je optuženikovo korištenje mobitela za vrijeme vožnje primaran uzrok ne praćenje prometne situacije ispred sebe te zbog toga kašnjenja njegove reakcije na opasanost, pa da je korištenje mobitela uzrokom daljnjih kršenja navedenih prometnih propisa koji su svi u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nesreća. Naime, logično tako zaključuje prvostupanjski sud obzirom na to da je imao čistu prometnu situaciju i dobru vidljivost i preglednost prometnice više stotina metara.

7.7. Tako je i utvrđeno da je optuženik kršio sve navedene blanketne propise ZOSPC-a u činjeničnom opisu pobijane presude i točki 5.2. ove presude. To prigovor žalitelja, da višestruko kršenja prometnih propisa ne može biti u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom prometne nesreće i da je navođenjem istih počinjena, ne samo bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP/08. nego i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, čini neosnovanim, već upravo suprotno, kad sva utvrđenja kršenja prometnih propisa jesu dokazana i uzrokom su nastanka prometne nesreće.

8. Sljedeći prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik nalazi u tvrdnji da nije utvrđeno da je optuženik svojim prednjim dijelom vozila udario u dijete – oštećenika, već da prema nalazu vještaka prometne struke da je dijete okrznuto bočnom stranom vozila, te da tako proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine.

8.1. Međutim, prometno tehnički vještak nalazi da je do primarnog kontakta vozila i tijela dječaka došlo bočnim okrznućem prednjeg desnog bočnog dijela vozila, točnije stražnjeg ruba otvora prednjeg desnog kotača teretnog automobila i dječaka ABG koji je nailazećem optuženikovom vozilu bio okrenut lijevom bočnom stranom tijela s iskoračenom i težinom tijela neopterećenom desnom nogom. Taj navod prometno tehničkog vještaka potpuno je podudaran s medicinskim vještačenjem (točka 47. pobijane presude) da je tada došlo do nastanka oguljotina kože prednje ine/unutarnje strane desnog koljena, potom je tijelo rotirano u smjeru kazaljke na satu tako da dolazi do udara desnom stranog glave oštećenika u područje proširenog tovarnog prostora pri čemu su nastali višestruki prijelomi kostiju desne strane lica, svoda i baze lubanje s ozljedom mozga, što je i uzrok smrti.

8.2. Prema tome, na temelju kombiniranog prometno tehničkog i medicinskog vještačenja sa sigurnošću je utvrđeno da je optuženi AB, bočnom prednjom desnom stranom svoga vozila udario u dijete VBG, te da je dijete ABG zbog ozljeda koje je pretrpio na mjestu nesreće preminuo. To prigovor optuženika da ni jednim dokazom nije utvrđeno da je optuženik svojim prednjim dijelom vozila udario u dijete – oštećenika, čini neosnovanim.

9. Daljnji prigovor nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženi AB nalazi u propustu prvostupanjskog suda utvrditi subjektivna obilježja djela, odnosno neizravnu namjeru.

9.1. Međutim, suprotno tvrdnji žalitelja prvostupanjski sud u točki 63. pobijane presude je utvrdio neizravnu namjeru te kao razlog utvrđenja iste navodi da je optuženik kritične zgode upotrebljavao mobitel, zbog čega je svjestan da takvom vožnjom umanjuje sigurnost pješaka, te je na to pristao.

9.2. S pravom je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi AB počinio kazneno djelo s neizravnom namjerom. Naime, optuženik je, upotrebljavajući rukom mobitel za vrijeme vožnje, bio je svjestan da time umanjuje mogućnost praćenja prometne situacije i pristao na ugrožavanje sigurnosti prometa što se i dogodilo budući da je za vrijeme takve vožnje našao na obilježeni pješački prijelaz i djecu koja su radi prelaska kolnika stupila na obilježeni pješački prijelaz. Tako je utvrđeno da je optuženik postupao s neizravnom namjerom u odnosu na ugrožavanje sigurnosti prometa, dok je u odnosu na smrt djeteta, postupao sa svjesnim nehajem budući da je bio svjestan da, zbog kršenja prometnih propisa takvom vožnjom, može nastupiti smrt djeteta, ali je lakomisleno smatrao da se to neće dogoditi ili da će to moći spriječiti. Prema tome, stav je i ovog drugostupanjskog suda da je optuženik počinio kazneno djelo s neizravnom namjerom.

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri

10. Optuženik je podnio žalbu i zbog odluke o kazni, apelirajući da je izrečena kazna prestroga. Naime, žalitelj navodi da je prvostupanjski sud optuženiku pogrešno otegotnim okolnostima cijenio što je žrtva kaznenog djela dijete zbog dvostrukog vrednovanja, što je izbrisao podatak u mobitelu o ostvarenoj telefonskoj komunikaciji sa suprugom, a da mu je propustio olakotnim cijeniti što je izvršio izmicanja vozila u lijevo za 1,60 metara od desnog ruba kolnika i doprinos djeteta što je prometni vještak naveo da je dijete prelazilo kolnik ubrzanim hodom 5 km/h, da je prednji dio vozila optuženika prošlo oštećeno dijete, te da su majka optuženika, supruga optuženika, dijete optuženika i on sam teško bolesni i svi ovisni o optuženiku, i da je lošeg imovinskog stanja te da optuženiku nije dovoljno olakotnim cijenio prethodnu kaznenu i prekršajnu neosuđivanost.

10.1. Suprotno tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud optuženiku nije izrekao prestrogu kaznu. Naime, pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je optuženiku olakotnom okolnošću cijenio neosuđivanost, izraženu ispriku, da je narušenog zdravstvenog stanja (dijagnoza vaskularna nekroza glave femura), a otegotno teške posljedice smrti djeteta u dobi jedanaest godina, te da je izbrisao iz mobitela podatak o telefonskoj komunikaciji.

10.2. Neosnovano žalitelj upire da se radi o dvostrukom vrednovanju kad je prvostupanjski sud otegotnim cijenio okolnost što je dijete žrtva, a da se u činjeničnom opisu optuženik već tereti za kršenje prometnih propisa u kojem se spominju djeca. Naime, činjenica da je, između ostalih kršenja prometnih propisa optuženik kršio prometne propise iz članka 38. stavka 3. ZOSPC-a u kojemu se djeca spominju kao posebno ranjiva skupina sudionika u cestovnom prometu, ne znači da je smrt djeteta bitno obilježje kaznenog djela pa smrt djeteta kao otegotna okolnost ne predstavlja dvostruko vrednovanje.

10.3. Isto tako, neosnovan je prigovor žalitelja da brisanje podatka iz mobitela o telefonskom pozivu nije otegotna okolnost. Naime, tom radnjom optuženik je očito uklanjao dokaze o njegovoj kaznenoj odgovornosti podložnoj ocjeni ponašanja optuženika nakon počinjenog kaznenog djela.

10.4. Neosnovan je i prigovor optuženika da postoji doprinos žrtve dječaka kaznenom djelu. Naime, prema prihvaćenom prometno tehničkom vještačenju žrtva je prelazila kolnik na obilježenom pješačkom prijelazu brzinom hoda 5 km/h i ne postoji nikakav doprinos žrtve kaznenom djelu koji bi umanjivao kaznenu odgovornost optuženika.

10.5. Što se tiče okolnosti optuženikove bolesti, ona je pravilno ocijenjena olakotnom i adekvatno vrednovana, a što se tiče bolesti ostalih članova obitelji, one, i po ocjeni ovog drugostupanjskog, nisu takvog karaktera, da bi dovele do drukčijeg kažnjavanja.

10.6. Prema tome, stav je ovog drugostupanjskog suda da su okolnosti kaznenog djela po prvostupanjskom sud pravilno utvrđene i vrednovane te da polazeći od pravila o odmjeravanju kazne iz članka 47. KZ/11. da je kazna zatvora u trajanju šest godina adekvatna težini počinjenog kaznenog djela, ličnosti optuženika i okolnostima djela te će se tom kaznom postići svrhe specijalne i generalne prevencija - da se izrečenom kaznom utječe na počinitelja i na sve druge da ne čine kaznena djela, koje svrhe kažnjavanja su predviđene u članku 41. KZ/11. i u skladu s tom odredbom, u dovoljnoj mjeri sadržava i društvenu osudu i neodobravanje protupravnog ponašanja optuženika kao sudionika u prometu, kao i pravednost u kažnjavanju.

11. Suprotno navedenom u dijelu o žalbi zbog odluke o kazni, u pravu je žalitelj kad u žalbi ističe da mu je neosnovano izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju koje je tri godine dulje od izrečene kazne zatvora te da počinje teći od izvršnosti te presude.

11.1. Naime prvostupanjski sud razlog za izricanje navedene sigurnosne mjere nalazi u opasnosti da će optuženik ugroziti sigurnost prometa.

11.2. Međutim, suprotno navedenom stavu prvostupanjskog suda, nisu ispunjene pretpostavke za izricanje ove mjere budući da je člankom 72. stavkom 1. KZ/11. propisano da će sud izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom počinitelju kaznenog djela protiv sigurnosti prometa kad postoji opasnost da će upravljajući motornim vozilom ugroziti sigurnost prometa. Naime, prema izvadcima iz prekršajne i kaznene evidencije (str. 306-307) optuženik je neosuđivana osoba, a prvostupanjski sud je kao vjerodostojan prihvatio iskaz svjedokinje MB pred državnim odvjetnikom (točka 58. pobijane presude) da se nakon ove prometne nesreće „dozvao pameti“, pa u slučaju kad ga neko za vrijeme vožnje nazove na mobitel zaustavi vozilo izvan kolnika i zatim javi na telefonski poziv.

11.3. Prema tome, stav je ovog suda da s obzirom na izostanak podataka koji bi upućivali na opasnost ponavljanja djela, nema svrhe izricanja navedene sigurnosne mjere u smislu opasnosti da će vozilom ponovo ugroziti sigurnosti prometa. Slijedom navedenog sud je u tom dijelu prihvatio žalbu optuženika i u tom dijelu ukinuo prvostupanjsku presudu.

12. Žalitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog odluke o trošku postupka navodeći da je i plaćanje paušalne svote 200 eura predstavlja ugrozu njegove egzistencije.

13. Međutim, nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud trebao u cijelosti osloboditi plaćanja troška postupka, pa da bi i djelomično plaćanje troška 200 eura paušala ugrozilo njegovu egzistenciju. Naime, prvostupanjski sud utvrđuje da optuženik ima stalna mjesečna primanja 550 eura i bez obzira na to što je u obvezi uzdržavanja dvoje djece, stav je i ovog drugostupanjskog suda, da djelomično plaćanje troška postupka u iznosu 200 eura te nagrade i nužnih izdataka opunomoćenice oštećenika u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem, neće ugroziti njegovu egzistenciju.

14. Slijedom svega iznesenoga, budući da ispitivanjem pobijane presude, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točkama 1. i 2. ZKP/08., nisu utvrđene povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 8. travnja 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović