Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-48/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Maje Štampar Stipić i Marije Balenović, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice, Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog HR, zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak i 101/17.118/18. i 126/19., 84/21, 114/22., 114/23., 36/24 – dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj K-21/2024. od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog HR kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, optuženi HR proglašen je krivim pod točkama 1. i 2. izreke pobijane presude, zbog dva kaznena djela protiv spolne slobode – teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i člankom 153. stavkom 2. KZ/11., pod točkom 3. izreke, zbog jednog kaznenog djela protiv spolne slobode – teško kazneno djelo protiv spolne slobode u pokušaju iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. KZ/11. i člankom 153. stavkom 2. i člankom 34. KZ/11., i pod točkom 4. izreke, zbog kaznenog djela protiv braka, obitelji i djece – nasilje u obitelji iz članka 179.a KZ/11., sve u vezi s člankom 51. KZ/11.

1.1. Optuženiku je za kaznena djela iz članka 154. stavka 2. u svezi stavka 1. točke

1. i članka 153. stavka 2. KZ/11., opisana pod točkama 1. i 2. izreke presude, utvrđena kazna zatvora od po 6 godina, za kazneno djelo opisano pod točkom 3., iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i članka 153. stavka 2. u vezi sa člankom 34. KZ/11., utvrđena kazna zatvora od 6 godina, za kazneno djelo iz članka 179a KZ/11., opisano pod točkom 4. izreke, utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 1. godine i 6 mjeseci, te je na temelju navedenih članaka i članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. svibnja 2024. pa nadalje.

1.3. Na temelju članka 69. stavka 1., 2., i 3. KZ/11., optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti u okviru zatvorskog sustava koja ima trajati dok za to postoji potreba, a najkasnije do prestanka izvršenja kazne zatvora.

1.4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24. – dalje: ZKP/08.) optuženiku je naloženo da plati troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 2.942,41 eura, od čega se iznos od 27,60 eura odnosi na trošak prijevoza svjedoka, iznos od 813,12 eura na nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, iznos od 400,00 eura na trošak sudskomedicinskog vještačenja, iznos od 1.429,89 eura na kombinirano psihijatrijsko-psihološko vještačenje oštećene-žrtve DR, iznos od 113,40 eura na pristup stalne sudske vještakinje za psihologiju na raspravu, iznos od 105,00 eura na pristup na raspravu stalne sudske vještakinje za psihijatriju, te iznos od 300,00 eura na paušalnu svotu.

2. Protiv presude žale se državni odvjetnik i optuženi HR.

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni (članak 467. stavak 1. točka 4. u vezi sa člankom 471. stavkom 1. ZKP/08.), s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu i pobijanu presudu preinači u dijelu odluke o kazni, te optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

2.2. Optuženik se žali po branitelju Mirku Roguljiću, odvjetniku u Kaštel Lukšiću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavka 2. ZKP/08., zbog povrede kaznenog zakona, te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavka 2. i 3. ZKP/08., s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

2.3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika, podnio je optuženi HR po branitelju bez prijedloga.

3. Spis je, sukladno odredbi članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

U odnosu na žalbu optuženika osim na žalbu zbog odluke o kazni

5. Nije u pravu žalitelj da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a niti onu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. Naime, suprotno žalbenim navodima sud je u pobijanoj presudi iznio jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu međusobno proturječni, a ne postoji niti znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza svjedoka i samih iskaza danim tijekom postupka.

5.1. Vezano za bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., treba navesti da nije došlo do povrede jednakosti oružja time što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane da se u svojstvu svjedoka, na raspravi ponovno sasluša oštećena žrtva DR.

5.2. Naime, osnovano je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog obrane da se na raspravu ponovno pozove oštećena žrtva DR, jer, kao što proizlazi iz obrazloženja prvostupanjskog suda, a s kojim se u potpunosti slaže i ovaj drugostupanjski sud, navedena svjedokinja je na sve bitne okolnosti u vezi počinjenja kaznenih djela od strane optuženika, na njenu štetu, detaljno i okolnosno iskazivala na dokaznom ročištu dana 4. srpnja 2024., pred sucem istrage, u prisutnosti okrivljenika i zamjenika branitelja okrivljenika, koji su imali mogućnost istoj postavljati pitanja i stavljati primjedbe na njen iskaz, zbog čega nije došlo do povrede prava na jednakost oružja, kao što to pogrešno smatra žalitelj, niti je time teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ponovnim pozivanjem oštećene i njenim ispitivanjem na raspravi, ista bi se dodatno nepotrebno viktimizirala, a njenim ispitivanjem ne bi se utvrdile neke nove okolnosti i činjenice. Treba naglasiti, da se pitanje povrede prava na obranu u smislu povrede "jednakosti oružja", ispituje i utvrđuje u odnosu na mogućnost ostvarenja tog prava kroz cjelokupni postupak, a kao što je navedeno optuženik i branitelj imali su mogućnost ispitati oštećenu, koje pravo su i iskoristili, na dokaznom ročištu. Također odbijanjem dokaznih prijedloga obrane da se sasluša svjedok HR, brat optuženika kao i da se provede novo psihijatrijsko vještačenje nije došlo do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., u smislu povrede "jednakosti oružja". Tijekom postupka pisani nalaz i mišljenje izradila je stalna sudska vještakinja psihijatrijske struke, te ga detaljno argumentirala i na raspravi, na kojoj su joj pitanja postavljale obje strane u postupku, a to što se obrana ne slaže s njegovim nalazom, kao što se ne slaže niti sa odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka HR, nije pitanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz navedenog članka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

6. Nadalje, iako u uvodu žalbe optuženik navodi da se žali i zbog povrede kaznenog zakona, ne obrazlaže u čemu bi se ta povreda konkretno sastojala, pa se zapravo radi o žalbenoj osnovi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer obrana zapravo smatra da optuženika nije trebalo osuditi za navedena kaznena djela.

6.1. Isto tako kao što je ranije navedeno, žalbeni navodi koji se odnose na odbijanje od strane prvostupanjskog suda dokaznih prijedloga obrane, da se u svojstvu svjedoka sasluša AR, brat od optuženika te da se provede novo sudsko psihijatrijsko vještačenje optuženika po psihijatru prof. dr. Goranu Arbanasu iz Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, predstavljaju žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.2. Suprotno žalbenim navodima, u odnosu na tu žalbenu osnovu, prvostupanjski sud je u presudi ispravno utvrdio činjenice koje smatra nespornim, naveo na temelju kojih dokaza je utvrdio sporne činjenice, te detaljnom analizom i ocjenom svakog dokaza za sebe i svih dokaza međusobno kao i obranom optuženika iznio razloge zbog kojih smatra da je nesporno utvrđeno da su se u ponašanju optuženika ostvarila subjektivna i objektivna obilježja kaznenih djela za koja je proglašen krivim.

6.3. Vezano za odbijanje dokaznih prijedloga optuženika od strane prvostupanjskog suda, treba reći da je sud detaljne razloge zbog kojih je odbio navedene dokazne prijedloge iznio pod točkama 7.- 7.3. obrazloženja pobijane presude, a koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

6.4. U odnosu na odbijanje dokaznog prijedloga da se provede novo psihijatrijsko vještačenje optuženika, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da je tijekom postupka optuženik vještačen od strane stalne sudske vještakinje za psihijatriju dr. Sanje Batine, koja se u svom nalazu i mišljenju, suprotno žalbenim navodima, sukladno pravilima psihijatrijske struke, uzimajući u obzir i obrazovanje optuženika te njegove intelektualne sposobnosti, jasno izjasnila o svim bitnim okolnostima vezanim za ličnost optuženika, te njegovoj ubrojivosti tempore criminis. Pri tome, treba naglasiti da optuženik ne boluje ni od kakve duševne bolesti, niti je njegova situacija po bilo čemu specifična, a kako to pogrešno navodi obrana u žalbi. Nalaz vještakinje u potpunosti je izrađen po pravilima struke, pa je prijedlog za novim vještačenjem, osnovano odbijen od strane prvostupanjskog suda.

6.5. U daljnjem dijelu žalbe, optuženik se poziva na iskaz svjedoka BR, te ističe kako je prvostupanjski sud samo djelomično reproducirao iskaz svjedoka, izostavljajući jednu jako bitnu činjenicu za cijeli postupak, a to je da je svjedok rekao na pitanje branitelja da mu je oštećena rekla za silovanje u travnju ili svibnju 2024., kao i da je svjedok na pitanje zašto to nije prijavio, rekao da je iz majčine priče zaključio da je optuženik nije silovao, nego da je silovanje samo ostalo u pokušaju, te da u presudi nigdje ne piše da je svjedok rekao da se optuženik kad je pijan i drogiran ničega ne sjeća. No, iz sadržaja cijelog iskaza svjedoka koji je dao tijekom postupka, proizlazi kako je svjedok objasnio u kojem točno trenutku mu je majka decidirano rekla da ju je optuženik seksualno zlostavljao, a to je bilo kada je sama događaj odlučila prijaviti policiji, te je i pojasnio da je cijela ta situacija bila dosta neugodna i za njega i za oštećenu, pa da nisu ulazili u detalje kako su se inkriminirani događaji odigrali. No, kada se takav iskaz svjedoka poveže s iskazom oštećene DR, koja je detaljno opisala inkriminirane događaje, a čijem iskazu je prvostupanjski sud osnovano povjerovao te iskazom svjedokinje ŽR, koja je iskazala kako joj se oštećena, ničim izazvana povjerila da je od strane optuženika pretrpjela seksualno zlostavljanje, onda je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, osnovano prvostupanjski sud zaključio da je optuženik počinio kaznena djela za koja se tereti, upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Stoga, nisu osnovani žalbeni navodi optuženika da su saznanja svjedokinje ŽR koja nije baš bliska s obitelji DR, upitna, jer je i sama svjedokinja navela kako je bila šokirana da joj se oštećena povjerila o toj okolnosti, upravo zbog toga što nisu bile toliko bliske, a što zapravo ukazuje da je oštećena bila u jednom teškom psihičkom stanju, kada se odlučila povjeriti o tako intimnoj stvari svjedokinji.

6.6. Vezano za žalbene navode da u obiteljskoj kući živi više osoba, pa da bi sigurno netko od ukućana u periodu od 4 godine nešto čuo i pozvao policiju, treba navesti da je svjedok BR svjedočio o nasilju koje je optuženik kroz dulji vremenski period manifestirao prema oštećenoj, a također je tijekom postupka utvrđeno, da su se spolna zlostavljanja oštećene od strane optuženika odvijala upravo u periodu kada je svjedok BR bio izvan Republike Hrvatske. Vezano za svjedoka AR, kojeg je prvostupanjski sud odbio saslušati, treba navesti da se i prema ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, njegovim saslušanjem ne bi mogle utvrditi relevantne činjenice u odnosu na kaznena djela opisana pod točkama 1.-3. iz razloga što je nesporno da su tim događajima bili prisutni samo optuženi HR i oštećena DR, a nije sporno da je optuženik, kada bi popio bio agresivan i nasilan, te da su svađe između njega i oštećene bile uobičajene, pa da je i čuo neku buku ili glasove, kao što se to navodi u žalbi, ne bi mogao svjedočiti sa sigurnošću od kuda potječe ta buka, odnosno da ista baš potječe od spolnog zlostavljanja oštećene od strane optuženika. Također je prvostupanjski sud pravilno zaključio da oštećena DR nema razloga svog sina lažno teretiti, napose što je isti prema njoj, kako to proizlazi iz provedenog dokaznog postupka, bio nasilan dulji vremenski period, posebno kad je bio pod utjecajem alkohola ili droge, a ista se odlučila na prijavu tek nakon zadnjeg događaja, opisanog pod točkom 4. izreke presude, kad je skupila hrabrost za to i kad joj je bilo dosta optuženikovog maltretiranja.

6.7. Nadalje, vezano za daljnje žalbene navode optuženika glede vjerodostojnosti iskaza oštećene, nije sporno da je i oštećena konzumirala alkohol, no na okolnost vjerodostojnosti njenog iskaza provedeno je i kombinirano psihijatrijsko-psihološko vještačenje u kojem je zaključeno da je sa psihologijskog aspekta iskaz oštećene- žrtve o inkriminiranim događajima autentičan.

6.8. Stoga, žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog za odluke o kazni:

7. Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

7.1. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud optuženiku izrekao preblagu kaznu koja je neadekvatna da se njome ispuni svrha kažnjavanja. Smatra da prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti na strani optuženika, i to osobne i obiteljske prilike, dok je propustio otegotnim cijeniti brojnost kaznenih djela i to u odnosu na dva oštećenika-žrtve, izrazitu podmuklost optuženika koja se ogleda u činjenici da je spolno nasilje nad majkom činio u periodima njene alkoholiziranosti i odsustva svog brata iz kuće.

7.2. Optuženik u žalbi vezano za odluku o kazni samo ponavlja da je sud na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, po njegovom mišljenju optuženika neosnovano osudio na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina, povjerovavši neosnovano iskazu oštećenice, no kako je u članku 478. ZKP/08. navedeno da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud je razmotrio žalbu optuženika i u odnosu na tu žalbenu osnovu.

7.3. Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, i Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je kazna na koju je optuženik osuđen primjerena svim okolnostima počinjenja ovog kaznenog djela te da je prvostupanjski sud pravilno cijenio olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika.

7.4. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim navodima stranaka, određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zakonom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegova ponašanja sa zakonima, okolnostima u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su doprinijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

7.5. Pravilno je optuženiku kao olakotno cijenio raniju neosuđivanost, te teške osobne i obiteljske prilike u kojima je živio, te kao otegotne izrazitu upornost manifestiranu u protupravnom postupanju prema oštećenoj, koja mu je majka, krajnju bezobzirnost u ponašanju i izuzetno niske pobude iz kojih je kaznena djela počinio.

7.6. Stoga, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije u dostatnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti na strani optuženika i da je precijenio olakotne, a pogrešno navodi i da je kaznena djela počinio u odnosu na dva oštećenika, što ne proizlazi iz činjeničnih opisa.

7.7. Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženika, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti u smislu članka 47. KZ/11. koje utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja, a što je sve valjano obrazložio, te jedinstvenu kaznu utemeljio na ličnosti optuženika i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti.

7.8. Također je optuženiku na temelju članka 69. KZ/11., osnovano prvostupanjski sud izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti u okviru zatvorskog sustava, budući iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za psihijatriju proizlazi da su ispunjeni zakonski uvjeti iz članka 69. stavka 1. KZ/11.

8. Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, a Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je, u povodu podnesenih žalbi stranaka, ispitao prvostupanjsku presudu i u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. te je našao da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud, prema članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti kao i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.), na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 25. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović