Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-350/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović i Maje Štampar Stipić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog JM, zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 1. točke 2. i 3. i stavka 2. u vezi s člankom 153. stavkom 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11., 155/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog JM, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj K-6/2024. od 18. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog JM, a u povodu te žalbe i žalbe državnog odvjetnika, po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, za sto kaznenih djela iz članka 154. stavka 1. i 2. točke 2. i 3. u vezi s člankom 153. stavkom 2. KZ/11., za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim u trajanju od po 3 (tri) godine za svako te mu se na temelju članka 53. stavka 1. KZ/11. uzima kao utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj K-20/2021-74 od 6. ožujka 2023., a potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske broj I Kž-236/2023-7 od 8. veljače 2024., pa se optuženi JM, na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 (petnaest) godina, u koju kaznu mu se na temelju članka 53. i 54. KZ/11. uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne počevši od 14. ožujka 2021. pa nadalje.

II U preostalom dijelu žalba optuženog JM te žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi JM proglašen je krivim da je počinio kaznena djela protiv spolne slobode, sto kaznenih djela teškim kaznenim djelom protiv spolne slobode iz članka 154. stavaka 1. i 2. točke 2. i 3. u vezi s člankom 153. stavkom 2. KZ/11., te su mu temeljem članka 154. stavka 2. KZ/11. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri godine za svako djelo, pa je sukladno članku 51. stavcima 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šesnaest godina, u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme uhićenja 14. ožujka 2021. te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. ožujka 2021. i nadalje.

1.1. Temeljem članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., – dalje: ZKP/08.), optuženik je dužan naknaditi sudu troškove kaznenog postupka i to na ime troškova svjedoka 8,90 eura i paušala novčani iznos od 1.000,00 eura.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te zbog povrede kaznenog zakona bez ikakvog prijedloga.

2.1. Žalbu je podnio optuženi JM osobno te po branitelju Emilu Mitrovskom, odvjetniku u Vukovaru, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske uvaži žalbu te optuženika oslobodi za terećeno kazneno djelo ili da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku prvostupanjskom sudu. S obzirom da se žalbe međusobno dopunjuju razmatrat će se kao jedna žalba.

3. Odgovor na žalbu optuženika podnijelo je Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Žalba optuženika djelomično je osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

6. Optuženi JM žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., nalazeći da je izreka presude nerazumljiva, proturječna obrazloženju i stvarnim činjenicama da nema razloga o odlučnim činjenicama, osim "…perpeturanja navoda iz prijašnje presude zbog čega se presuda ne može ispitati…". No, razlozi izneseni u žalbi optuženika u okviru ove žalbene osnove "…da je prvostupanjski sud svoju odluku donio isključivo na temelju iskaza oštećene KM i iskaza njihovih kćerki…bez ijednog materijalnog dokaza…da nema niti jednog valjanog dokaza da je počinio terećena kaznena djela za koja je osuđen…da je trebalo ponovno provesti psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje oštećene supruge i psihijatrijsko vještačenje optuženika…" nisu oni razlozi kojima se ostvaruje naznačena bitna postupovna povreda, već su to prigovori činjenične naravi i odnose se na žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti opširnije u dijelu zbog te žalbene osnove.

6.1. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitao je prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te je utvrđeno da nije ostvarena niti jedna povreda odredaba kaznenog postupka, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik uglavnom prigovora označenom razdoblju u kojem je navodno djelo, odnosno navodna djela, počinjena, smatrajući "…da se optuženika teretilo za kontinuirano razdoblje od 2005. do 2020.,…što iznosi 15 godina x 12 mjeseci odnosno 180 mjeseci…nekoliko puta tjedno…pa se postavlja opravdano pitanje kako je moguće da jedna osoba to može fizički i psihički izdržati, a da pri tome ne zatraži medicinsku pomoć…", zbog čega smatra da je bilo potrebno ponovno provesti psihologijsko-psihijatrijsko vještačenje oštećene KM i utvrditi istinitost i objektivnost njenog iskaza. Nadalje, smatra da su iskazi njihovih kćerki pristrani u korist njihove majke i da su imale "pravni interes tako svjedočiti", da je vještačenje psihologinje Dunje Baraban neprihvatljivo i da ga je trebalo ponovno provesti i preispitati provođenjem kombiniranog psihijatrijsko-psihološkog vještačenja. Nadalje, smatra da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije postupio po ukidnoj odluci drugostupanjskog suda, a niti raspravio sva sporna pitanja, pogotovo o razdoblju terećenih kaznenih djela te o njihovom broju, odnosno da sud nije razjasnio na temelju kojih dokaza je utvrđeno "…da je optuženi u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2020. počinio najmanje sto kaznenih djela silovanja…", smatrajući da se radi o paušalnoj procjeni, čime je sud postupao na štetu optuženika, jer je takva paušalna procjena imala itekako odraza u pogledu odabira kaznene sankcije, pri čemu je sud zanemario, ne samo obranu optuženika, već i iskaze objektivnih i nepristranih svjedoka, čiji iskazi su sukladni obrani optuženika, da je "… optuženik bio brižan otac i skrbio o obitelji…da se njegova supruga KM nije nikada požalila na nekakvo njegovo neprimjereno ponašanje prema njoj…niti je zatražila ikada medicinsku pomoć…a niti postoji bilo kakav trag, da bi zbog toga prijavljivala optuženika…".

7.1. Prije svega, u ponovljenom postupku prvostupanjski sud je otklonio nedostatke na koje je upozoren u prethodnoj ukidnoj odluci. Što se tiče razdoblja za koje se optuženik tereti u ovom ponovljenom postupku, valja istaći da u tome nema nikakvih nejasnoća, budući da je optuženik terećen, kako prije ukidanja, tako i u ovom ponovljenom postupku (bivša točka 2. jedinstvene optužnice) da se radi o razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2020., za počinjenje kaznenog djela iz članka 154. stavaka 1. i 2. točke 2. i 3. u vezi s člankom 153. stavkom 2. KZ/11., počinjeno u stjecaju (trebalo je biti navedeno i u vezi s člankom 51. KZ/11., ali taj propust u pravnoj kvalifikaciji ne utječe na pobijanu presudu).

8. Što se tiče prigovora, a u odnosu na istinitost i vjerodostojnost iskaza oštećene supruge KM, isti nisu osnovani. Naime, prvostupanjski sud nije imao nikakvih razloga ne prihvatiti iskaz oštećene i svjedokinje KM koja je bila dosljedna u svom iskazu, kako dokaznom ročištu (u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja), tako i na raspravi. U odnosu na opis prisilnih spolnih odnosa u razdoblju od 2013. do 2020. oštećena je posve suvislo i jasno iskazala da ju je suprug JM silovao i to većinom dok je bio u alkoholiziranom stanju, najčešće po noći, kada bi u tako alkoholiziranom stanju došao po nju u sobu na katu obiteljske kuće, a potom ju izvlačio iz kreveta i tražio da se spusti u prizemlje obiteljske kuće, u dnevnu sobu, gdje bi tada izvršavao spolni odnošaj, "…nekad mu je išlo…pa je to radio… dok nije svršio…a nekad i nije mogao svršiti…pa ju je mučio…toliko da joj se sve to smučilo…". Opisujući dinamiku odvijanja takvih prisilnih spolnih odnosa, iskazala je kako su se u tom razdoblju prisilni spolni odnosi događali jednom u 2 do 3 tjedna, te da, iako je u tom razdoblju bilo i dobrovoljnih spolnih odnosa jednom mjesečno, ipak "…ima tome 4 do 5 godina kada su zadnji puta imali dobrovoljni odnos…dok u zadnje 3 do 4 godine nije bilo niti jednom s pristankom…".

8.1. Osim toga, sud je proveo psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje oštećene KM po vještakinji dr. Dunji Baraban, iz kojeg proizlazi, da je oštećena KM jedna pasivna i ovisna osoba koja je velikim dijelom zbog svoje takve osobnosti te zbog odgoja iz sredine u kojoj je odrastala, trpila i imala karakteristike koje su tipične za žrtve partnerskog nasilja, a to njeno pasivno trpljenje uključuje i trpljenje silovanja, jer ona nije sposobna kod svoje osobnosti suočavati se sa takvim traumama na konstruktivni način, niti je bila sposobna zaštititi sebe i svoju djecu, niti je tražila pomoć od članova svoje šire obitelji. Njen patološki mehanizam prilagodbe je bio trpljenje osobe iznimno sniženog samopouzdanja, koja vjeruje da nema pomoći niti ju može dobiti, uvjeravajući se da će isto samo od sebe prestati i proći. To što ona nije išla psihijatru i što nije tražila medicinsku pomoć, ne ukazuje da ona nije trpila više godina takvo višestruko nasilje prema sebi, zbog čega u iskazu oštećene KM nema nikakvih proturječnosti u opisima njezinih osobnih doživljaja i opisima ponašanja optuženika (više puta opisala kako spolne odnose nije željela, nije ih inicirala, već ju je optuženik silio na to "…pa i onda…kada optuženi spolni odnos nije mogao do kraja napraviti…"). Zaključno, na temelju njezinih intelektualnih kapaciteta ona je doživljeno spolno nasilje stavila u realan kontekst obiteljskog života, prostora u kući, vremena, zbivanja, opisala je postupke optuženika, opisala je svoje vlastite reakcije, vlastite misli i osjećaje, dok je na njen osobni doživljaj bezvrijednosti i bespomoćnosti utjecala još i ekonomska ovisnost o mužu, jer ona sama nije imala izvore prihoda i realno je ovisila o mužu, pa su u svemu zadovoljeni kriteriji koji ukazuju na opis stvarnih, a ne izmišljenih događaja te da nije sklona izmišljanju, konfabuliranju niti svjesnom laganju o događajima i nasilju kojem je bila izložena od strane optuženika, zbog čega je prvostupanjski sud s pravom ocijenio da je iskaz oštećene supruge istinit i vjerodostojan.

8.2. Slijedom prethodnog, a suprotno stajalištu optuženika, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje dr. Dunje Balaban kao stručan i objektivan, a i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u istom nalazu nema nikakvih nejasnoća i kontradiktornosti.

8.3. Slijedom prethodnog, prvostupanjski sud je s pravom odbio prijedlog optuženika za ponovnim vještačenjem kako oštećene KM, a tako i njihovih kćerki, koje su vještačene po istoj vještakinji, kao neosnovane prijedloge i usmjerene na odugovlačenje postupka. Isto tako, s pravom su odbijeni prijedlozi obrane za provođenje ponovnog psihijatrijskog vještačenja na okolnosti ubrojivosti i raspravne sposobnosti optuženog JM, kao i prijedlozi za ponovnim ispitivanjem supruge i kćerki te ostalih ispitanih svjedoka, pogotovo stoga što nakon provedenih dokaza, čitanjem njihovih iskaza, te čitanjem provedenih vještačenja i materijalne dokumentacije, nije bilo unesenih primjedbi niti prigovora obrane, što je na zapisniku i konstatirano, pa optuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da tako pročitani dokazi nisu mogli biti "korišteni" u ovom postupku, odnosno da sud nije mogao na njima temeljiti pobijanu presudu.

8.4. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio i iskaze njihovih kćerki, koje su okolnosno i vjerno opisale kako se sjećaju baš iz tog perioda od 2013. do 2020. "…kako je njihov otac, njihovu majku…izvlačio iz kreveta i odvodio u dnevnu sobu gdje bi s njom vršio spolne odnose…a majka im govorila da ostanu u svojim sobama i ne silaze….". Tako iz iskaza kćerke optuženika HM (rođena 1999.) proizlazi, da se sjeća da je otac majku nasilno izvlačio iz njenog kreveta i odvodio u prizemlje kuće, da je znala da je to bilo radi spolnog odnosa, da je to u par navrata i vidjela, da je zbog toga ponekad i sama ustajala te išla do toaleta gdje bi namjerno silom povraćala ne bi li ju otac čuo i prekinuo svoje radnje, ŠM (rođena 2001.) koja je isto znala za nasilno odvlačenje majke iz kreveta od strane oca, jer je spavala u sobi s majkom i sestrama EM i J, K (rođena 2002.) i EM (rođena 2004.) koje isto znaju da je otac po noći majku nasilno izvlačio iz kreveta. Kako iz nalaza i mišljenja vještakinje proizlazi da je posve realno da djeca te dobi mogu objektivno zapamtiti i opisati svoja sjećanja, to po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema spora da su one itekako mogle shvatiti što se događa njihovoj majci. Stoga, žalbeni navodi optuženika, kojima pobija njihove iskaze i činjenična utvrđenja nisu osnovani, a pogotovo nisu osnovane njegove tvrdnje iz osobne žalbe "… da su kćerke imale pravni interes da tako svjedoče, kako bi ga se riješile…", jer je to u suprotnosti s provedenim vještačenjem i pravilnom ocjenom suda o vjerodostojnosti njihovih iskaza.

9. Isto tako, s pravom prvostupanjski sud nije prihvatio obranu optuženika kao istinitu i vjerodostojnu. Naime, to što optuženik smatra kako kod njih u obitelji nije nikada intervenirala policija, što supruga nije tražila rastavu braka, što nema nikakvih materijalnih tragova da je bio nasilan prema supruzi, što tvrdi da je bio brižan i skrbio za obitelj te što smatra da svjedočenja kćerki u pogledu prisilnih spolnih odnosa o tom razdoblju nisu prihvatljiva, što se supruga nije obraćala liječnicima, niti o tome ima bilo kakvu medicinsku dokumentaciju te kako su svi problemi proizašli iz sukoba sa kćerkom HM, koja ga je i prijavila, a sve sestre potom stale na njenu stranu "kako bi ga se riješile", doista nije ne samo vjerodostojno, već je i u suprotnosti s pravilno utvrđenim odlučnim činjenicama, kako o vremenu i dinamici počinjenja djela prema supruzi, tako i o načinu na koji je tražio i činio takve prisilne spolne odnose. U prilog tome jasno govori i iskaz supruge, kako optuženik nije odustajao niti kada mu je govorila "... da dijete povraća…", već je pritom odgovarao: "Boli me kurac", a što su po svom sjećanju, detaljno i okolnosno, posve istovjetno opisale i kćerke HM, J i ŠM.

9.1. U pogledu činjeničnih prigovora, kako nitko od nepristranih svjedoka, susjeda i poznanika (ĆM, BM, NM, AM i RM) te brat optuženika (TM), nije potvrdio iskaze supruge i kćerki, nemaju nikakav presudan utjecaj na one odlučne činjenice o kojima su svjedočile supruga i kćerke, budući su isti iskazivali o osobnosti optuženika i njegovoj brizi za obitelj, dok im nije bilo poznato "što se događalo između njih u kući", pa bez obzira što se optuženik i oštećena pred njima nisu svađali, a oštećenu suprugu svi opisali kao mirnu i povučenu osobu, koja nije puno pričala, a optuženika kao osobu koja je skrbila o obitelji, također nisu one odlučne činjenice koje bi imale utjecaja na utvrđenje prvostupanjskog suda u odnosu na terećeno kazneno djelo silovanja.

10. Iako se optuženik žali i zbog povrede kaznenog zakona on tu žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže, već je posredno veže uz pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, navodeći "…da u njegovim postupcima nema obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim…odnosno da nema stjecaja…jer se radi o paušalnoj procjeni i izračunu o sto djela…a bez ikakvih dokaza za takav izračun…", radi čega njegova žalba zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

10.1. Naime, u činjeničnom opisu jasno su naznačene okolnosti koje predstavljaju zakonska obilježja terećenog kaznenog djela određenog u vremenu i prostoru, kao i okolnosti od kojih ovisi kvalificirani oblik tog djela. S obzirom da se radi o silovanju supruge, dakle, iste oštećenice, u vremenskom kontinuitetu i to jednom do dva puta mjesečno, na jednak način, za razumljivost izreke nije odlučno što se iste radnje ne opisuju zasebno za svaki događaj. U situaciji kada se, kao ovdje, zbog duljeg proteka vremena (period od 7 godina) te intelektualnih kapaciteta same supruge, koja je spolno nasilje prema sebi stavila u realan kontekst obiteljskog života, prostora u kući, vremena, zbivanja, te opisala postupke optuženika, svoje vlastite reakcije, vlastite misli i osjećaje, dok je na njen osobni doživljaj bezvrijednosti i bespomoćnosti utjecala još i ekonomska ovisnost o mužu, jer ona sama nije imala izvore prihoda i realno je ovisila o mužu, posve je jasno da se u činjeničnom opisu ne mogu odrediti točni datumi ili mjeseci pojedinih radnji u svakoj godini, pa je bilo dovoljno odrediti vremenski period, kao što je učinjeno u izreci pobijane presude, te naznačiti okolnosti koje određuju kvalificirani oblik tog djela. Time je, možda šturo, ali dovoljno opisana dinamika počinjenih kaznena djela, što je i dovelo do brojke "od najmanje sto djela", vodeći računa o tome da se prema izričitoj odredbi članka 52. stavka 2. KZ/11., kod kaznenih djela koja predstavljaju napad na spolnu slobodu, ne može raditi o jednom produljenom djelu, već o stjecaju tih kaznenih djela, zbog čega je trebalo primijeniti odredbe o stjecaju iz članka 51. stavka 1. KZ/11.

11. Dakle, kako se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa motrišta žalitelja, bilo ispravno te kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela za koja je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju nema povrede kaznenog zakona onako kako ju vidi žalitelj, osim u dijelu zbog odluke o kazni, o čemu će biti riječi u okviru te žalbene osnove.

11.1. Stoga, a suprotno žalbenim navodima optuženika, ne postoji nikakva činjenična dvojba, jer se s jedne strane radi o postojanju dokaza koji optuženika terete, a s druge strane se radi o krajnje neuvjerljivoj obrani optuženika, kojom očito nastoji osporiti postojanje svoje odgovornosti, što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio.

11.2. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenjene su i odgovarajuće odredbe materijalnog prava te je optuženik osnovano proglašen krivim za teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavaka 1. i 2. točke 2. i 3. u vezi članka 153. stavka 2. KZ/11., sto kaznenih djela, počinjena u stjecaju, budući je za navedena djela utvrđeno da su ostvarena sva njihova subjektivna i objektivna obilježja, pa žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, nije osnovana.

U odnosu na žalbu zbog odluke o kazni

12. Državni odvjetnik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., nalazeći da je "izreka presude u dijelu koji se odnosi na izricanje jedinstvene kazne nejasna i da nema uopće razloga za izricanje te kazne…iako izrečenu jedinstvenu kaznu od 16 godina smatra adekvatnom za ostvarenje svrhe kažnjavanja...da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama..." te smatra da je ostvarena i povreda kaznenog zakona "…jer su povrijeđene odredbe o uračunavanju istražnog zatvora…". Konkretizirajući o kojim činjenicama nedostaju razlozi, žalitelj ne navodi ništa, niti predlaže u kojem smjeru bi drugostupanjski sud trebao postupiti po njegovoj žalbi, dok u odnosu na povredu kaznenog zakona smatra da se optuženiku nije moglo u izrečenu jedinstvenu kaznu ponovno uračunati vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, jer da mu je to "…već uračunato u osuđujućem dijelu pravomoćne presude istog suda K- 20/2021. od 6. ožujka 2023.".

12.1. Međutim, neosnovani su navodi žalbe državnog odvjetnika zbog citirane bitne povrede, jer izreka presude u dijelu odluke o kazni nije posve nejasna, budući je sud prvog stupnja pravilno za svako od počinjenih kaznenih djela najprije utvrdio pojedinačne kazne zatvora, a potom sukladno članku 51. stavcima 1. i 2. KZ/11. izrekao jedinstvenu kaznu, dok je u odnosu na odlučne činjenice o izboru kazne dao razloge, koji su istina šturi, ali sam propust da preciznije obrazloži sve okolnosti koje su dovele do odabira pojedinačno utvrđenih kazni, a potom i jedinstvene kazne, ne dovodi do takve procesne povrede zbog koje se ta presuda ne bi mogla ispitati.

12.2. Optuženik u dijelu žalbe zbog odluke o kazni isprepliće sve već iznesene razloge u okviru drugih žalbenih osnova, posebno ističući da je izreka presude nerazumljiva, jer se navodi da je postupao "…u najmanje sto navrata…", a potom ga se sudi i utvrđuje da je to bilo "…baš sto puta…", što je po njegovom mišljenju paušalno i nelogično, na koji način je postupljeno na štetu optuženika, kada mu je izrečena "…tako visoka kazna u trajanju od 16 godina samo za ovo djelo u ponovljenom postupku…".

12.3. Kao što je već prethodno navedeno, iako nema povrede kaznenog zakona onako kako ju vidi žalitelj (točke 10., 10.1. i 11.), ipak ovaj drugostupanjski sud je, a u povodu izjavljenih žalbi državnog odvjetnika i optuženika, po službenoj dužnosti, utvrdio da je u dijelu odluke o kazni počinjena povreda iz članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., u vezi s člankom 469. točkom 6. ZKP/08., na koju povredu drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-557/2015. od 22. svibnja 2019.)

12.4. Naime, odredbom članka 53. stavka 1. KZ/11., propisano je, da kad se osuđeniku sudi za kazneno djelo počinjeno prije nego što je započeo izdržavati kaznu po prijašnjoj presudi, sud će izreći jedinstvenu kaznu za sva kaznena djela primjenom odredbi članka 51. tog zakona, uzimajući prije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Kazna ili dio kazne koju je osuđenik izdržao, uračunat će se u izrečenu jedinstvenu kaznu. Uvidom u spis, utvrđeno da je optuženi JM pravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina, koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru, broj K- 20/2021-74 od 6. ožujka 2023., a potvrđena presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, broj I Kž-236/2023-7 od 8. veljače 2024. Kako se optuženiku u ovom ponovljenom kaznenom postupku sudi za kazneno djelo počinjeno prije nego što je započeo izdržavati kaznu po prijašnjoj pravomoćnoj presudi, a ranije citirana odredba članka 53. stavka 1. KZ/11. nalaže, da se kod izricanja jedinstvene kazne osuđenoj osobi, kaznu ili dio kazne koju je osuđenik izdržao ima uračunati u jedinstvenu kaznu, što je prvostupanjski sud propustio učiniti, time je počinio i povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 6. ZKP/08., tj. povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika u smislu članka 53. stavka 1. KZ/11., jer mu nije pravilno sukladno članku 53. i 54. KZ/11. uračunato vrijeme, kako ono provedeno u pritvoru, istražnom zatvoru, tako i na izdržavanju kazne po prijašnjoj, gore citiranoj pravomoćnoj presudi.

12.5. Stoga je drugostupanjski sud u dijelu odluke o kazni, radi pravilne primjene kaznenog zakona, djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika i po službenoj dužnosti, optuženiku uzeta kao utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam godina izrečena prethodno citiranom pravomoćnom presudom te su prihvaćene pojedinačno utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri godine za kaznena djela iz članka 154. stavaka 1. i 2. točke 2. i 3. u vezi s člankom 153. stavkom 2. KZ/11., za svako od sto kaznenih djela za koja je proglašen krivim, pa mu je potom za sva počinjena kaznena djela u njihovoj ukupnosti, primjenom odredbi članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od petnaest godina, a sukladno članku 53. i 54. KZ/11. u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne u trajanju od 8 godina, izrečene presudom Županijskog suda u Vukovaru, broj K-20/2021-74 od 6. ožujka 2023., a potvrđene presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, broj I Kž-236/2023-7 od 8. veljače 2024., počev od 14. ožujka 2021. pa nadalje, kao što je to učinjeno pod točkom I izreke. Time je ujedno sanirana i povreda kaznenog zakona, na koju upire državni odvjetnik "…da se optuženiku nije moglo u izrečenu jedinstvenu kaznu ponovno uračunati vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, jer da mu je to…već uračunato u osuđujućem dijelu pravomoćne presude istog suda K- 20/2021. od 6. ožujka 2023.".

13. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Sud u svakom pojedinom slučaju konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

13.1. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud treba uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

13.2. Odlučujući o vrsti i mjeri kazne, prvostupanjski sud je olakotnim cijenio da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio smanjeno ubrojiv. Naime, iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještačenja za optuženika proizlazi postojanje Dissocijalnog poremećaja osobnosti – F60.2 prema MKB-10. (SZO 1990.), te s obzirom i na karakteristike osoba s dissocijalnim poremećajem, te konzumiranje alkohola i njegovim djelovanjem na nagonske i agresivne porive, posljedice alkoholiziranosti imaju značajnog udjela u oštećenju moždanog tkiva. Sumirajući sve navedeno vještak zaključuje, da je većina terećenih kaznenih djela u proteklom višegodišnjem periodu uzrokovana sinergijskim učinkom dissocijalnih obilježja osobnosti (F60.2) stanje alkoholiziranosti (F10.0) i psihičkim promjenama uzrokovanih jačanjem organskih oštećenja moždanog tkiva (F10.1, F07.9), te smanjenog uvida u vlastito stanje i kritičnosti prema svojim postupanjima.

13.3. Dakle, kao što je već rečeno, istina je da su razlozi prvostupanjskog suda za utvrđenje pojedinačnih kazni vrlo šturi, ali unatoč tome Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio pojedinačne kazne, dok je u pogledu izbora jedinstvene kazne zatvora prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu optuženika (točke 12.-12.5. ove presude), pri čemu je optuženiku kao otegotna okolnost pogrešno ocijenjena dosadašnja osuđivanost iz gore citirane pravomoćne presude, budući se radi o jedinstvenom kaznenom postupku.

14. Stoga, prihvaćanjem tako utvrđenih pojedinačnih kazni za počinjena kaznena djela u trajanju od po tri godine za svako, kao minimalno propisane kazne za terećena kaznena djela u vrijeme počinjenja djela te uzimajući pritom utvrđenom jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina iz citirane pravomoćne presude, vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11.), te o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11.), drugostupanjski sud je, na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 51. stavka 2. KZ/11., optuženog JM osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, imajući u vidu vrijeme i trajanje počinjenja djela, ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnih kaznenih djela (sva djela počinio u stanju smanjene ubrojivosti, pod utjecajem alkohola koji je doveo i do poremećaja osobnosti) te da se radi o neosuđivanoj osobi (jer se radi o jedinstvenom postupku, što je trebalo uzeti u obzir kao olakotno), kao i to da su optuženiku već dovoljno cijenjene otegotne okolnosti (upornost i nekritičnost), namjera i stupanj krivnje za kazneno djelo nasilnog spolnog odnosa.

14.1. Slijedom prethodnog, potom je optuženom JM u jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina, na temelju članka 53. i 54. KZ/11. uračunao vrijeme uhićenja, vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne, počev od 14. ožujka 2021., pa nadalje.

15. Dakle, po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od petnaest godina, za ukupnu kriminalnu aktivnost, u potpunosti će se izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela te utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, ali mu omogućiti i ponovno uključivanje u društvo te utjecati na sve ostale da ne čine kaznena djela te na svijest građana o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja, čime će se optimalno ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

15.1. Zbog navedenog, nije osnovana žalba državnog odvjetnika (koji uostalom nije niti stavio prijedlog za neko drugo kažnjavanje), a niti ukupnost svih okolnosti i brojnost počinjenih kaznenih djela, ukazuju da bi bilo osnove za nekim blažim kažnjavanjem od izrečenog.

16. Slijedom prethodno iznesenog, temeljem članka 482. i članka 486. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 25. veljače 2025

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović