Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-975/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Tonija Šantića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B2 KAPITAL d.o.o., OIB: 57509775367, Radnička cesta 41, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima – odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Buterin i Posavec d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice ad 1. DU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika ad 2. ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanih po punomoćniku Ivanu Bitangi, odvjetniku u Splitu, radi pobijanja pravnih radnji dužnika, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu broj P-3145/2018 od 10. veljače 2021., dana 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj P-3145/2018 od 10. veljače 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da Ugovor o darovanju i osnivanju prava doživotnog plodouživanja od 4. kolovoza 2018., kojim tuženica ad 1. prenosi u vlasništvo tuženiku ad 2. suvlasnički dio od 4063/45349 k. č. br. [katastarska čestica], gubi učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno za namirenje četiriju potraživanja prema tuženici ad 1., i to onog u iznosu od 10.679,82 kn s troškovima utvrđenim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Mladena Bureca broj Ovrv-8582/2010 u iznosu od 1.709,70 kn, zatim potraživanja u iznosu od 37.054,80 kn s troškovima utvrđenim rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Mladena Bureca broj Ovrv-8583/2010 u iznosu od 2.190,07 kn, potraživanja u iznosu od 39.140,92 kn s troškovima utvrđenim rješenjem o ovrsi javne bilježnice Mirjane Popovac broj Ovrv-39/2013 u iznosu od 3.175,71 kn, kao i potraživanja u iznosu od 25.427,74 kn s troškovima utvrđenim rješenjem o ovrsi javne bilježnice Mirjane Popovac broj Ovrv-4062/2013 u iznosu od 3.026,65 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama kako je precizirano pod točkom I. izreke.

1.1. Nadalje, presudom je određeno da je tuženik ad 2. dužan dopustiti da tužitelj namiri sva prethodno navedena potraživanja prema tuženici ad 1. u ovršnom postupku sudskom prodajom 4063/45349 suvlasničkog dijela k. č. br. [katastarska čestica] (točka II. izreke), te je naloženo tuženicima da solidarno naknade tužitelju parnični trošak u iznosu od 24.685,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 10. veljače 2021. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv presude žalbu su podnijeli tuženici, pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu da u skladu sa žalbenim navodima preinači pobijanu presudu, odnosno da ju ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode te predložio drugostupanjskom sudu da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ističući žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tuženici u žalbi navode da je prvostupanjski sud kao dokaz pročitao Ugovor o ustupu i prijenosu tražbina od 14. studenog 2017., koji je tužitelj dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, čime sadržajno ukazuju na ostvarenje bitne povrede iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 299. stavka 3. ZPP.

4.1. Premda su u pravu tuženici kada navode da je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 299. stavka 3. ZPP kada je u dokaznom postupku pročitao spomenuti ugovor koji je predložen kao dokaz i dostavljen sudu tek na ročištu glavne rasprave 7. srpnja 2020., održanom nakon zaključenja prethodnog postupka 28. studenog 2019., ovaj sud nalazi da opisani propust nije bio niti je mogao biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, jer obrazlažući način na koji je utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvar sud se ne poziva na sporni ugovor, već činjenična utvrđenja temelji na Ugovoru o ustupu i prijenosu tražbina od 12. rujna 2017., koji je tužitelj dostavio već uz tužbu.

4.2. Kako nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju tuženici upiru u žalbi, a ni neka od povreda na koje drugostupanjski sud prema članku 365. stavku 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga ocijenjena je neosnovanom.

5. Pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude nije dovedena u pitanje ni isticanjem žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za pobijanje dužnikove pravne radnje - Ugovora o darovanju i osnivanju doživotnog plodouživanja sklopljenog između tuženika, koji je utemeljen na navodu da tužitelj ima četiri dospjele tražbine prema tuženici ad 1. utvrđene pravomoćnim i ovršnim rješenjima o ovrsi, a da je spomenutim ugovorom tužitelju nanesena šteta budući da tuženica ad 1. nema druge imovine iz koje bi mogao namiriti svoje dospjele tražbine.

7. Iz pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud, na temelju dokaza izvedenih u postupku, utvrdio:

-da je Ugovorom o darovanju i osnivanju prava doživotnog plodouživanja od 4. kolovoza 2017. broj OV-4924/17 tuženica ad 1., kao darovateljica, darovala svome sinu i tuženiku ad 2., kao daroprimatelju, suvlasnički dio od 4063/45349 k. č. br. [katastarska čestica] (zgrada i dvor), upisana u z. u. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], povezan s vlasništvom stana u prizemlju zgrade (dalje: Ugovor o darovanju);

-da su pravomoćnim i ovršnim rješenjima o ovrsi javnoga bilježnika Mladena Bureca iz Zagreba od 19. listopada 2010. utvrđena potraživanja PBZ Card d.o.o. prema tuženici ad 1., i to rješenjem broj Ovrv-8582/10 potraživanje u iznosu od 10.679,82 kn s pripadajućim zateznim kamatama, uz trošak ovršnoga postupka od 1.709,70 kn, te rješenjem broj Ovrv-8583/10 potraživanje u iznosu od 37.054,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama, uz trošak ovršnoga postupka od 2.190,07 kn;

-da su pravomoćnim i ovršnim rješenjima o ovrsi javne bilježnice Mirjane Popovac iz Splita utvrđena potraživanja Hrvatske poštanske banke d.d. prema tuženici ad 1., i to rješenjem broj Ovrv-39/13 od 08. siječnja 2013. potraživanje u iznosu od 39.140,92 kn s pripadajućim zateznim kamatama, uz trošak ovršnoga postupka od 3.175.71 kn, te rješenjem broj Ovrv-4062/13 od 14. veljače 2013. potraživanje u iznosu od 25.427,84 kn s pripadajućim zateznim kamatama, uz trošak ovršnoga postupka od 3.026,60 kn;

-da je uz svaki prijedlog za ovrhu, na temelju kojeg su donesena prethodno spomenuta rješenja, priložena i odgovarajuća ovršna isprava - izvadak iz poslovnih knjiga PBZ Card d.o.o. i Hrvatske poštanske banke d.d.;

-da su Hrvatska poštanska banka d.d., kao ustupitelj, i tužitelj, kao primatelj, 12. rujna 2017. sklopili Ugovor o ustupu i prijenosu tražbina broj OV-11076/17, kojim je Hrvatska poštanska banka d.d. svoja potraživanja utvrđena rješenjima o ovrsi broj Ovrv-4062/13 (partija broj 3210891613) i Ovrv-39/13 (partija broj 5302095199) prenijela na tužitelja kao cesionara;

-da su PBZ Card d.o.o., kao prenositelj, i tužitelj, kao stjecatelj, 26. listopada 2015. sklopili Ugovor o kupoprodaji plasmana br. 2015-162 broj OV-14708/2015, kojim je PBZ Card d.o.o. svoja potraživanja utvrđena rješenjem o ovrsi broj Ovrv-8582/10 (partija broj 3775-019372-92003) i Ovrv- 8583/10 (partija broj 3775-052284-32004), prenio na tužitelja kao cesionara;

-da je rješenjem Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Splitu, tuženici ad 1. utvrđena mirovina u iznosu od 2.328,93 kn;

-da tuženica ad 1. nema druge imovine iz koje bi tužitelj mogao namiriti svoja potraživanja, budući da nije dokazala da je vlasnica nekretnina u odnosu na koje je upisana kao posjednica u posjedovnom listu k. o. [katastarska općina], niti je dostavila ikakav dokaz o vrijednosti nekretnina upisanih u posjedovnom listu pa samim time ni dokaz o tome da bi tužitelj mogao namiriti svoje potraživanje iz iznosa dobivenog njihovom prodajom.

8. Žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenja o insolventnosti tuženice ad 1. kao dužnice predmetnih potraživanja, budući da je na tuženicima po stavu ovog suda bio teret dokazivanja činjenice o postojanju imovine iz koje bi tužitelj mogao namiriti svoju tražbinu.

8.1. Naime, neposredan predmet dokazivanja nisu činjenice, već tvrdnje o činjenicama, pa je moguće da predmet dokazivanja budu i negativne činjenice, odnosno tvrdnje da činjenice određenog sadržaja ne postoje.

8.2. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da tuženica ad 1. nema druge imovine osim one kojom je Ugovorom o darovanju raspolagala u korist tuženika ad 2., pa kako je riječ o negativnoj tvrdnji, provjeravanje njezine istinitosti moguće je isključivo posrednim putem, i to utvrđivanjem postojanja činjenice koja isključuje mogućnost istodobnog postojanja osporavane činjenice, odnosno dokazivanjem da tuženica ad 1. ima imovinu iz koje bi se tužitelj mogao namiriti, a što je pak tvrdnja koju su iznijeli tuženici.

8.3. Kako tuženici u tijeku postupka osim posjedovnog lista nisu predložili druge dokaze kojima bi ukazali na zaključak da je tuženica ad 1. zaista i vlasnica nekretnina upisanih u dostavljenom posjedovnom listu, ovaj sud nalazi da nisu dokazali tvrdnju o postojanju imovine tuženice ad 1. koju su iznijeli, a pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u parnici radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji nije dovoljno samo utvrditi da dužnik ima imovinu, već i to da se radi o imovini čija je vrijednost dostatna za namirenje vjerovnikovog dospjelog potraživanja.

9. Neosnovano tuženici u žalbi, nadalje, navode da tužitelj "nije financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem dokazao istovjetnost evidencija banaka i tražbina utvrđenih rješenjima o ovrsi potraživanja, već je od izvođenja tog dokaza odustao".

9.1. Protivno žalbenim navodima, kao i onom što prvostupanjski sud navodi u obrazloženju presude, tužitelj nije odustao od dokaznog prijedloga za provođenje financijskog vještačenja, već je u njemu ustrajao čak i na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava ("tužitelj ustraje kod navoda iz točke 3. podneska od 26. kolovoza 2020."), dok su se tuženici protivili izvođenju navedenog dokaza, kako i proizlazi iz zapisnika s tog ročišta (list 180 spisa), a upravo je u trenutku kada su osporili istovjetnost i visinu potraživanja na tuženike prebačen teret dokazivanja činjenice da ugovorima o ustupanju nisu prenesene tražbine proizašle iz rješenja o ovrsi, odnosno da nisu prenesene u onom opsegu u kojem su tim rješenjima utvrđene, što nisu uspjeli dokazati.

9.2. S druge strane, tužitelj je dostavom pravomoćnih i ovršnih rješenja o ovrsi, ugovora o ustupanju, a zatim i izvadaka iz poslovnih knjiga potkrijepio svoje navode i osporio prigovore tuženika, stoga je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su ugovorima o ustupanju na tužitelja prenesena upravo ona potraživanja utvrđena rješenjima o ovrsi, navodeći u obrazloženju presude uz oznaku svakog rješenja i broj "partije" naznačen u Popisu plasmana kao prilogu predmetnih ugovora o ustupanju, koji je pak istovjetan broju partije naznačenom u izvacima iz poslovnih knjiga – vjerodostojnih isprava na temelju kojih su donesena rješenja o ovrsi.

10. S obzirom na navedena činjenična utvrđenja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, polazeći od toga da su opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, propisane člankom 66. ZOO, dospjelost tražbine za isplatu, pravna radnja dužnika, insolventnost dužnika i postojanje oštećenja vjerovnika.

10.1. Kako je člankom 67. stavkom 3. ZOO određeno da se kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato, osnovano je prvostupanjski sud ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene sve materijalnopravne pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji u smislu spomenutih odredbi ZOO.

11. U odnosu na primjedbe istaknute u žalbi glede primjene materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pravilno prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije, uz obrazloženje da iz isprava dostavljenih po tužitelju proizlazi da je na tužitelja valjano i sukladno odredbama članka 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) preneseno potraživanje ranijih vjerovnika, zbog čega je on kao novi vjerovnik predmetnih tražbina aktivno legitimiran pobijati pravne radnje dužnika tih potraživanja – tuženice ad 1., što nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima kojima su i u tijeku postupka bezuspješno osporavali vjerodostojnost ugovora o ustupanju tražbina.

11.1. Naime, tužitelj je po nalogu suda na ročištu održanom 7. srpnja 2020. predočio ovjerene preslike ugovora, nakon čega je sud konstatirao da su ovjerene preslike identične prijepisima ugovora koji su priloženi u spisu, čime su u suglasju s člankom 108. ZPP otklonjeni prigovori tuženika glede nedostataka predmetnih isprava, dok tuženici s druge strane na održanom ročištu takvoj konstataciji nisu prigovorili već su tijekom postupka, a sad i u žalbi nastavili iznositi paušalne prigovore glede "interveniranja" tužitelja u predmetne isprave, koje ničim nisu precizirali.

12. Nisu u pravu tuženici ni kada u žalbi navode da je tužitelj trebao tužbom obuhvatiti i založnog vjerovnika, u čiju korist je zasnovano založno pravo na nekretnini koja je predmet Ugovora o darovanju, jer je protivno takvim navodima člankom 69. stavkom 2. ZPP propisano da se tužba za pobijanje podnosi protiv dužnika, ovdje tuženice ad 1., i treće osobe s kojom je ili u čiju je korist poduzeta pravna radnja koja se pobija, a to je u predmetnoj pravnoj stvari isključivo tuženik ad 2. s kojim je poduzeta radnja (sklopljen ugovor) koja se pobija.

13. U odnosu na prigovor zastare, koji se, pak, protivno stajalištu prvostupanjskog suda kao materijalnopravni prigovor može iznijeti sve do zaključenja glavne rasprave (članak 288.a stavak 6. ZPP), za navesti je da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju zastarni rok iznosi deset godina jer je riječ o tražbinama koje su utvrđene odlukama nadležnog tijela javne vlasti – rješenjima o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, koja su svojstvo ovršnosti stekla u 2010., odnosno 2013. godini, pa da stoga navedeni zastarni rok nije protekao do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 2018. godine.

14. Konačno, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, kako u odluci o glavnoj stvari, tako i u odluci o parničnom trošku koju tuženici u žalbi posebno ne pobijaju.

15. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke zasniva se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, s tim da je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti jer nisu uspjeli s podnesenom žalbom (članak 154. stavak 1. ZPP), dok je zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu također odbijen, budući da odgovor na žalbu nije bio potreban za odlučivanje o podnesenom pravnom lijeku (članak 155. stavak 1. ZPP).

16. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Šibeniku, 10. prosinca 2024. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić