Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-568/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Tonija Šantića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Marinko Brajko, odvjetnik u Đakovu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Marija Bartoluci Skroza, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Đakovu broj P-178/2023-5 od 11. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu broj P-178/2023-5 od 11. rujna 2023. u pobijanom dijelu – odluci o glavnoj stvari i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. i II. izreke utvrđene su ništetnim tamo navedene odredbe Ugovora o kreditu zaključenog između prednika tužiteljice i tuženice 19. travnja 2006., te je pod točkom III. izreke naloženo tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.261,89 EUR/24.567,67 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate. Također je odlučeno o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 2.168,36 EUR/16.337,51 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude pa do isplate, dok je tužiteljica odbijena sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troška postupka kao neosnovanim.

2. Protiv uvodno označene presude – odluke o glavnoj stvari (točke I., II. i III. izreke), te protiv dosuđujućeg dijela odluke o parničnom trošku žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim odredbe o ugovaranju valutne klauzule i promjenjive kamatne stope sadržane u Ugovoru o kreditu broj 9011162873 kojeg su prednik tužiteljice, sada pok. FO kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, zaključili 19. travnja 2006., kao i da se naloži tuženici s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF isplatiti tužiteljici iznos od 3.261,89 EUR/24.567,67 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose do isplate.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ista ne proturječi sama sebi niti razlozima obrazloženja, presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP, pa žalba tuženice zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

8. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Naime, neprihvatljiva je žalbena tvrdnja tuženice da tužiteljica kao nasljednica korisnika kredita nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu jer se sukladno članku 5. stavku 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) ostavina sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Nasljednik je univerzalni sukcesor, pa kao takav stupa u pravni položaj svojeg prednika u pogledu svih njegovih prava i obveza, i to u trenutku njegove smrti. Kako se dakle, smrću ostavitelja, njegova prava i obveze prenose na nasljednike – ovdje tužiteljicu kako to proizlazi i iz pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju donesenog po javnom bilježniku Alenu Vajcl iz Vinkovaca broj O-298/2023, UPP/OS-46/2023-10 od 23. ožujka 2023., to je stoga prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

10. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja zaključak o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak temelji na pravnim utvrđenjima iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u pogledu ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koje odluke su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te odredbi članka 502.c ZPP kao i na odredbom članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP) propisanoj obvezatnosti takve presude i u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika. Pored toga, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je Ugovorom o kreditu, zaključenim između prednika tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezana za određenu valutnu klauzulu, da je kamatna stopa mijenjana jednostranom odlukom banke, da se o promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovaralo, već ju je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj prednik tužiteljice nije imao utjecaj, formulirala banka, da tuženica, kao trgovac, nije potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pa kako promjenjivost kamate i vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu prednika tužiteljice, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje ZZP/03), slijedom čega su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora, ništetne.

11. Pogrešan je stav tuženice da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan ugovor s obzirom da je isti prestao isplatom kredita. Ništetnost ne zastarijeva, pa se odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju i na konkretan ugovor, a koji je zaključen u vremenskom razdoblju koje je obuhvaćeno kolektivnom tužbom, s obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi konkretnog ugovora i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu. Tvrdnja tuženice da nije postupala nesavjesno i nepošteno te da se prednik tužiteljice potpisivanjem Ugovora o kreditu usuglasio s promjenom kamatne stope tijekom otplate kredita jednostranom odlukom banke te s valutnom klauzulom, također se ne može smatrati pravilnom. Ovo stoga što su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tuženica nije prednika tužiteljice u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je bila dužna učiniti. K tome tuženica ni ne tvrdi da predmetni ugovor i Opći uvjeti poslovanja sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu kao ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu s tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženice, ne može se smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

12. Točno je da ZOO izričito dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, međutim, navedeno nije od utjecaja na pravilnost prvostupanjske presude jer istom predmetni ugovor nije utvrđen ništetnim radi toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF već iz razloga što tuženica nije prednika tužiteljice na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka, a time i do ništetnosti navedene odredbe kako to proizlazi i iz sadržaja ranije citiranih odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Suprotno pravnom shvaćanju tuženice, odredba ugovora o kreditu ništetna je u dijelu kojim je ugovorena mogućnost promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, no ona nije ništetna u dijelu kojim su stranke ugovorile kamatnu stopu od 4,75 % godišnje, pa unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i ništetnosti kasnije odlukom tuženice povećanih kamatnih stopa, ugovor u smislu odredbe članka 324. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23 , dalje: ZOO) može opstati i bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tako da se za cijelo vrijeme trajanja ugovora primjenjuje pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,75 % godišnje kao osnova za obračun razlike više plaćane kamatne stope. Time se ne ograničuje sloboda ugovaranja promjenjive kamatne stope, već se kreditoru samo nameće obveza ugovaranja jasnih i egzaktnih parametara o kojima tijekom trajanja kreditnog odnosa ovisi promjena ugovorene kamatne stope. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna zbog toga što ju je tuženica mijenjala protivno ugovoru, već zato što je njezinu promjenjivost ugovarala protivno zakonu. Kod toga okolnost da prednik tužiteljice tijekom trajanja ugovornog odnosa nije prigovarao povećanju stope redovne kamate, na što se tuženica poziva u žalbi, nije zapreka da sud u parničnom postupku, a povodom tužbe tužitelja utvrdi ništetnost ugovorne odredbe koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu.

14. U tom smislu su neosnovani i žalbeni navodi tuženice kojima ističe da su tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 143/13) definirani parametri promjenjivosti kamatne stope. Naime navedena okolnost ne znači da pojedine odredbe potrošačkog ugovora sklopljenog prije stupanja na snagu tog zakona ne mogu biti nepoštene i posljedično tome ništetne (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-953/2020 od 11. siječnja 2023.).

15. Prema tome, tužiteljica je dokazala deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o ugovornoj kamati i valutnoj klauzuli, pa je dokazana činjenična osnova tužbe da je njezin prednik s tuženom bankom sklopio predmetni Ugovor o kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženice kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

16. Kraj takvog stanja stvari, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da su odredbe ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, sve u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavka 1. ZZP/03, te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. ZOO.

17. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. U postupku je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, utvrđeno da je prednik tužiteljice temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF preplatio tuženici iznos od 3.261,89 EUR/24.567,67 kn, posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznim kamatama po stopi propisanoj člankom 29. ZOO koje na pojedinačne iznose teku od izvršenih uplata do isplate primjenom članka 1115. ZOO, s obzirom da se tuženica koja je stekla naznačene novčane iznose, temeljem ništetne odredbe koju je ugovorila, smatra nepoštenom stjecateljicom.

18. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski je sud pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare kod čega valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtijeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, sukladno kojem je za tužiteljičinu tražbinu s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. Kako je predmetna tužba podnesena 1. veljače 2022., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina, dok zahtjevi za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, ne zastarijevaju.

19. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se stoga odnosilo i na subjektivno pravo ovdje prednika tužiteljice kao potrošača koji se u predmetnoj parnici na to pozvao, a tuženica je to bila i u kolektivnom sporu, pa se ne može pozivati na zastaru jer je znala da se zatražena kolektivna zaštita može odnositi na subjektivna prava svih korisnika kredita iz ugovora o kreditu sklopljenih u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. i da slijedom toga nije riječ o nevršenju subjektivnih prava bilo kojeg korisnika kredita te da kao potrošači nisu izgubili pravo na ostvarivanje zahtjeva odnosno da podnošenje tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava njegovih korisnika kredita kao potrošača predstavlja okolnost koja izaziva prekid zastarijevanja.

20. Time, suprotno pravnom shvaćanju tuženice, nije dovedena u pitanje pravna sigurnost ni svrha zastare u okviru sređenog pravnog poretka Republike Hrvatske, niti se radi o povredi zabrane promjene roka zastare iz članka 218. ZOO kojom je propisano da se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom, a ni odrediti da zastara neće teći za neko vrijeme.

21. Što se pak tiče preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) ukazati je na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., po kojem se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

22. Tuženica neosnovano pobija i dosuđujući dio odluke (rješenja) o parničnom trošku. Naime, prvostupanjska odluka o troškovima postupka je zakonita i pravilna kako po osnovi tako i po visini odmjerenih troškova. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbe članka 154. stavka 1. u vezi članka 155. ZPP i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) kada je obistinio tužiteljici trošak za sve radnje prema vrijednosti boda od 1,99 EUR/15,00 kn, budući da je odredbom Tbr. 48. točka 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-1309/2024). Također, pravilno je tužiteljici dosuđen i trošak zastupanja na ročištu za objavu presude, budući da stranci zastupanoj po punomoćniku pripada naknada troškova zastupanja na tom ročištu temeljem odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP, koje pravo na naknadu je izravno povezano sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske -„Narodne novine“ broj 59/99, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/105/14), te članka 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama - „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-832/2022).

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP odbiti žalbu tuženice i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je to odlučeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

24. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP, pri čemu je zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe valjalo odbiti, jer sa podnesenom žalbom nije uspjela (članak 154. stavak 1. ZPP). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

25. U preostalom, a nepobijanom dijelu pod točkom V. izreke (očitom omaškom u pisanju označenom kao točka IV. izreke), prvostupanjska odluka ostaje neizmijenjena.

U Šibeniku, 10. prosinca 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić