Republika Hrvatska
Županijski sud u Šibeniku
GžR-28/2023-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Šibeniku, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju po punomoći zastupa Bojana Ivošević odvjetnica u Zagrebu, Pavla Hatza 30, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, za Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi utvrđenja diskriminacije, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 11553/2021-25 od 9. siječnja 2023., u sjednici održanoj dana 10. prosinca 2024.,
p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-11553/2021-25 od 9. siječnja 2023. u dijelu pod točkom I. izreke u kojem je utvrđeno da je tuženica, za Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, diskriminirala tužiteljicu na osnovi spola i obiteljskog statusa stavivši je u nepovoljniji položaj u odnosu na druge službenice prilikom donošenja rješenja Glavnog tajništva Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije od 27. travnja 2020. Klasa: UP/I-112-02/20-02/385, Urboj: 538-02-1-1- 2/564-20-1.
II. Prihvaća se žalba tuženice, ukida se navedena presuda u dijelu pod točkom I. izreke u kojem se zabranjuje tuženici da ubuduće poduzima bilo kakve radnje kojima se krši ili može prekršiti pravo tužiteljice na jednako postupanje te joj se nalaže da odmah poduzme radnje kojima će ukloniti počinjenu diskriminaciju i njezine posljedice u odnosu na tužiteljicu, i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te se ukida navedena presuda i u dijelu pod točkom II. i III. izreke i predmet i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
III. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da je tuženica, za Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, diskriminirala tužiteljicu na osnovi spola i obiteljskog statusa stavivši je u nepovoljniji položaj u odnosu na druge službenice prilikom donošenja rješenja Glavnog tajništva Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije od 27. travnja 2020. Klasa: UP/I-112-02/20-02/385, Urboj: 538-02-1-1-2/564-20-1, zabranom da ubuduće poduzima bilo kakve radnje kojima se krši pravo tužiteljice na jednako postupanje te joj se nalaže da odmah poduzme radnje kojima će ukloniti diskriminaciju i njezine posljedice u odnosu na tužiteljicu (točka I. izreke). Ujedno, naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici u roku od 15 dana parnični trošak od 497,71 eura sa zateznom kamatom od 9. siječnja 2023. do isplate (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 912,47 eura sa zateznom kamatom (točka III. izreke).
2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženica u dijelu pod točkom I. i II. izreke zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška uvećanog za sastav žalbe sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. U odgovoru na žalbu, tužiteljica predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. Zahtijeva troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 248,85 eura.
4. Prvostupanjsku presudu pobija i tužiteljica u dijelu pod točkom III. izreke zbog žalbenih razloga bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti presudu dosuđivanjem i preostalog zahtjeva za naknadu parničnog troška od 912,47 eura sa zateznom kamatom, uvećan za trošak sastava žalbe od 311,07 eura, podredno predlaže presudu u tom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. Žalba tuženice je djelomično osnovana.
6. Neosnovano tuženica pobija prvostupanjsku presudu u odnosu na dio kojim je prihvaćen deklaratorni zahtjev, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim tvrdnjama žaliteljice, presuda prvostupanjskog suda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude u predmetnom dijelu razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
7. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.
8. Nije u pravu tuženica ni kada pobija prvostupanjsku presudu u naprijed navedenom dijelu zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
9. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje diskriminacije na temelju spola i obiteljskog statusa, utemeljen na tvrdnji da je tuženica prilikom novog ustroja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije prema Pravilniku o unutarnjem redu, raspoređujući ju rješenjem od 27. travnja 2020. na radno mjesto voditeljice Odjela za pripremu i provedbu projekata Europske unije u području obrazovne infrastrukture, te nenapredovanjem na mjesto voditeljice Službe za pripremu i provedbu projekata u području društvene infrastrukture, povrijedila njezino pravo na jednako postupanje u odnosu na druge službenice, na osnovi trudnoće.
10. Suprotno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, iz kojeg, kao i sukladno podacima predmeta, proizlazi:
- da je tužiteljica zaposlena u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije (dalje: Ministarstvo) od 2014., a od 2015. do 2017. u okviru rasporeda obavljala je poslove u Odjelu za pripremu i provedbu projekata u područjima socijalne, zdravstvene i obrazovne infrastrukture,
- da je povodom novog ustroja u svibnju 2017., umjesto navedenog odjela, ustrojena Služba za pripremu i provedbu projekata u području socijalne, zdravstvene i obrazovne infrastrukture s dva Odjela, od kojih je tužiteljica bila raspoređena na radno mjesto voditeljice Odjela za pripremu i provedbu projekata u području socijalne i zdravstvene infrastrukture, a druga djelatnica PLB na poslove voditeljice Odjela za pripremu i provedbu projekata u području obrazovne infrastrukture, te da su navedena Služba kao i raniji Odjel, ustrojeni u okviru Uprave za provedbu operativnih programa i financijskih instrumenata,
- da je donošenjem novog Pravilnika o unutarnjem redu 6. ožujka 2020. (dalje: Pravilnik), na temelju Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva (Narodne novine broj 128/19), ranija Služba za pripremu i provedbu projekata u području socijalne, zdravstvene i obrazovne infrastrukture ustrojena kao Služba za pripremu i provedbu projekata u području društvene infrastrukture s radnim mjesto voditelja Službe, te unutar Službe dva Odjela kao i prema ranijem ustroju - Odjel za pripremu i provedbu projekata u području obrazovne infrastrukture i Odjel za pripremu i provedbu projekata u području socijalne i zdravstvene infrastrukture s radnim mjestima voditelja tih odjela, s jednakim koeficijentima složenosti poslova kao i za ranija radna mjesta voditelja oba Odjela,
- da je tužiteljica smatrana dobrom radnicom koja je održavala uljudnu i kolegijalnu komunikaciju s kolegama, te je u svom radu od 2015. - 2020. bila ocjenjivana najvišom propisanom ocjenom „izuzetan“, a prema iskazu ravnateljice Uprave za provedbu operativnih programa i financijskih instrumenata GL kao neposredne nadređene, tužiteljica je radeći na taj način svoje poslove imala i savjete i prijedloge od kojih je neke prihvaćala jer je voditeljica Službe često bila odsutna pa je s tužiteljicom i na toj razini surađivala, da je navedena svjedokinja ovlaštena tajništvu Ministarstva podnositi prijedloge za raspored i napredovanje službenika, zbog čega je prije stupanja na snagu Pravilnika, tajništvu Ministarstva predložila tužiteljicu za napredovanje po novom ustroju, rasporedom na radno mjesto voditeljice Službe za pripremu i provedbu projekata Europske unije u području društvene infrastrukture koji prijedlog je podržalo tajništvo (iskazi svjedoka ZL i GL), da je navedena svjedokinja o tome upoznala tužiteljicu rekavši joj 16. siječnja 2020. da ju je neformalno predložila za navedeno radno mjesto (iskaz GL), što bi za tužiteljicu u odnosu na raniji raspored bilo napredovanje u službi,
- da je zbog pandemije uzrokovane virusom Covid tužiteljici tjedan dana prije ostalih djelatnika, zbog obiteljskih prilika (zdravstvenog stanja supruga) odobren rad od kuće od 16. ožujka 2020.,
- da je tužiteljica u to vrijeme radila u timu tuženice za pripremu poziva radi nabave medicinske opreme za borbu protiv pandemije putem sastanaka na Microsoft Teams platformi, da je na taj način održan sastanak 10. travnja 2020. na kojem je bila prisutna tužiteljica, te njezini neposredno nadređeni GL i NL, kao i djelatnica RL, da je tužiteljica u raspravi oko nabave opreme rekla svjedoku NL da ima nacistički pristup poslu a i navedena druga djelatnica neprimjerenim riječima se obratila svjedoku,
- da je tužiteljica nakon održanog sastanka od 10. travnja 2020. prisutnima priopćila da je trudna,
- da su tužiteljica, jednako kao i svjedok NL kako to ističe u svom iskazu prema razlozima prvostupanjske presude, bili skloniji dotadašnjem načinu nabave medicinske opreme (putem otvorenog poziva), ali da je nakon potrebnih konzultacija odlučeno da se, zbog hitnosti, ide u postupak izravne dodjele, kao i da je tužiteljica nakon određivanja takvog načina radila na predmetnim poslovima i nije odbila obaviti iste, da je i njemu bilo poznato da je tužiteljica, prije sastanka od 10. travnja 2020., neformalno bila predložena za napredovanje po predstojećem novom ustroju na mjesto voditeljicu Službe,
- da je dvadesetak dana nakon tog sastanka tužiteljica zaprimila rješenje od 27. travnja 2020. kojim se po novom ustroju raspoređuje na radno mjesto voditeljice Odjela za pripremu i provedbu projekata u području obrazovne infrastrukture, zadržavši isti koeficijent složenosti poslova i osnovice za izračun plaće kao i po ranijem ustroju,
- da po novom ustroju nije ukinuto dotadašnje radno mjesta tužiteljice (Voditeljice odjela za pripremu i provedbu projekata u području socijalne i zdravstvene infrastrukture), na koje je raspoređena druga djelatnica, te da je od ukupnog broja službenika samo njih osam raspoređeno na druga mjesta prilikom predmetne reorganizacije,
- da je na mjesto voditeljice Službe za pripremu i provedbu projekata u području društvene infrastrukture raspoređena djelatnica GLB, koja je imala jednake kompetencije za to radno mjesto kao i tužiteljica, a na radno mjesto voditeljice Odjela socijalne i zdravstvene infrastrukture raspoređena je djelatnica AL,
- da je prema iskazima ZL i GL, tužiteljica bila izgledan kandidat za napredovanje na mjesto voditeljice Službe za pripremu i provedbu projekata u području društvene infrastrukture po novom ustroju, sve do sastanka od 10. travnja 2020. i razdoblja početka širenja pandemije u ožujku/travnju 2020., te da o nenapredovanju tužiteljice i njezinom rasporedu na drugo radno mjesto u odnosu na ranije nitko od nadređenih s njom nije razgovarao,
- da je protiv Rješenja od 27. travnja 2020. tužiteljica podnijela žalbu Odboru za državnu službu na temelju čl. 67. st. 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (Narodne novine broj 27/01, 92/05, 107/07, 27/08, 49/11, 150/11, 34/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15m 61/17, 70/19, 98/19 – dalje: ZDSN) koja je odbijena kao neosnovana Rješenjem od 30. kolovoza 2022., te da je protiv tog Rješenja tužiteljica podnijela tužbu Upravnom sudu u Zagrebu u kojoj predlaže poništiti Rješenje od 30. kolovoza 2022.,
- da su prema iskazu ZL (državne tajnice Ministarstva) kriteriji za napredovanje radni staž koji je propisan, rezultati rada, sposobnost komunikacije unutar tima i s nadređenima unutar Ministarstva, inovativnost, kreativnost te učinkovitost. Rezultati rada su objektivno navedeni, ali postoji subjektivna procjena o sposobnostima i vještinama koje su ostavljene u ovlast nadređene osobe kao njegova diskrecijska ocjena,
- da se prema iskazu tužiteljice područje njezina rada novim rasporedom smanjilo s tri na jedno područje što smatra nazadovanjem u poslovnom smislu, a smanjio joj se i opseg poslova te širina znanja koju može steći na predmetnim poslovima, da je raniji prijedlog za njenim napredovanjem tuženica promijenila nakon sastanka od 10. travnja 2020. kada je prisutnima priopćila da je trudna, te da o neodgovarajućoj komunikaciji s nadređenima koja joj se imputirala nije imala nikakvih saznanja niti joj je to itko spominjao, već je o istom saznala tek iz njihovog iskaza u ovom postupku, kao i da je insinuacije da nije dobar radnik i da se ne nosi dobro sa stresom saznala tek u ovom postupku, i da navedeno predstavlja prikrivanje pravog razloga za nenapredovanje zbog njene trudnoće,
- da tužiteljica nije odbila utvrđeni način pripreme poziva za nabavu medicinske opreme u ožujku/travnju 2020. jer to izrijekom proizlazi iz iskaza svjedoka NL koji je u dogovoru s tajništvom dovršio postupak nabave, ističući da je u s tužiteljicom imao normalan, kolegijalan odnos, kao i da je takav odnos imala i s ostalim kolegama, te da je na kraju sastanka od 10. travnja 2020. tužiteljica povukla svoju izjavu da će ga tužiti za mobing u vezi njezine izjave o nacističkom pristupu poslu,
- da se tužiteljica u vezi novog rasporeda obratila i sindikalnoj povjerenici tuženice navodeći da joj je bilo usmeno rečeno od strane nadređenih da će napredovati novim rasporedom na mjesto voditeljice Službe, ali da na kraju nije niti napredovala niti zadržala ranije radno mjesto već je premještena u drugi odjel u kojem posao nije toliko dinamičan i s manjim obimom posla, da se povodom toga sindikalna povjerenica sastala s ravnateljicom Uprave koja joj je rekla da su se na premještaj i nenapredovanje tužiteljice odlučili kad su saznali da je trudna, jer su je željeli dodatno zaštititi budući da posao u njenom dotadašnjem odjelu iziskuje značajan stres i napor. 11. Na temelju naprijed utvrđenog, prvostupanjski sud izvodi zaključak da se prije i nakon sastanka od 10. travnja 2020. nisu dogodile otegotne, objektivne okolnosti na strani tužiteljice koje bi prema iskazu svjedoka GL i ZL predstavljale razlog za nenapredovanje po novom ustroju i raspored na drugo radno mjesto u vidu incidentnog ponašanja na sastanku od 10. travnja 2020., problemi u komunikaciji s nadređenima i odbijanje obavljanja posla, da je tužiteljica ispunjavala objektivne kriterije za napredovanje, kao i da razlog za nenapredovanje tužiteljice i raspored na drugo radno mjesto predmetnim Rješenjem, predstavlja njezina trudnoća, neovisno od toga što osobe ovlaštene predlagati raspored nisu imale namjeru diskriminirati tužiteljicu zbog predmetnog stanja.
12. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja i izvedenog zaključka, prvostupanjski sud, pravilno izvodi dalji zaključak, osobito pri tome očito cijeneći iskaz sindikalne povjerenice, da je tužiteljica učinila vjerojatnim da je prilikom donošenja Rješenja od 27. travnja 2020. diskriminirana na osnovi trudnoće, stavljanjem u nepovoljniji položaj zbog takvog svog stanja u odnosu na druge navedene djelatnice, zbog kojeg razloga u stupnju vjerojatnosti nije niti došlo do izglednog napredovanja tužiteljice, pa raspoređivanje na novo radno mjesto u drugi odjel (neovisno o istom koeficijentu složenosti poslova) nije obavljeno niti prema potrebama službe niti prema stručnom znanju. Stoga je donošenjem predmetnog Rješenja prema tužiteljici postupljeno nepovoljnije, na osnovi trudnoće, dok tuženica protivno svojoj obvezi nije dokazala da su prilikom rasporeda po novom ustroju primijenjeni objektivni kriteriji u smislu čl. 127. Zakona o državnim službenicima (Narodne novine broj: 92/05, 140/05, 142/06, 77/07, 107/07, 27/08, 34/11, 49/11, 150/11, 34/12, 49/12, 37/13, 38/13, 01/15, 138/15, 61/17, 70/19, 98/19, 141/22; dalje: ZDS).
13. Kako je navedeno postupanje protivno čl. 11. st. 1. ZDS koja propisuje da su čelnik državnog tijela i nadređeni službenici dužni pravedno i jednako postupati prema svim državnim službenicima, bez obzira na njihovu rasnu pripadnost, političko uvjerenje, spol, bračni ili obiteljski status, spolnu orijentaciju, osobne uvjete, dob ili etničko podrijetlo, te im omogućiti jednake uvjete za napredovanje, nagrađivanje i pravnu zaštitu, da čl. 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine broj: 85/08 i 112/12; dalje: ZSD) propisuje da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. citiranog članka (rasne ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije), to je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo prihvaćajući kao osnovan deklaratorni zahtjev ocjenom da navedeno postupanje tuženice ima značaj izravnog oblika diskriminacije prema čl. 2. st. 1. ZSD prema kojem je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ZSD kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporednoj situaciji. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud primijenio i odredbu čl. 20. st. 1. ZSD koja propisuje da je stranka u sudskom ili drugom postupku koja tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovog Zakona, dužna učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije (što je u ovom predmetu ostvareno) i da u tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci (što tuženica nije dokazala).
14. Neutemeljeno tuženica u žalbi ističe prigovore – da je prvostupanjski sud zaključak o diskriminaciji utemeljio isključivo na subjektivnoj procjeni tužiteljice da upravo ona a ne netko drugi zaslužuje napredovanje, da je tuženica imala mogućnost uslijed novog ustroja rasporediti službenike na ista, viša ili čak i niža radna mjesta, da je prvostupanjski sud propustio cijeniti iskaze svjedoka GL i ZL u kojima ističu da je u ožujku i travnju 2020. promijenjen dotadašnji način rada tužiteljice uslijed otežane komunikacije jer se nepravovremeno javljala na telefon i sastanke tijekom radnog vremena za vrijeme rada od kuće, da je u travnju 2020. odbila raditi na pozivu izravne dodjele za nabavu medicinske opreme, da su za vrijeme tog posla počeli problemi u komunikaciji s nadređenim NL koji su eskalirali na sastanku održanom 10. travnja 2020. u smislu naprijed navedenog, da se tužiteljica stalno bunila da navedeni posao ne može obaviti a posao je trebalo hitno odraditi, zbog čega je nisu unaprijedili a što je do tada bilo izgledno, za što je bilo presudno njeno incidentno ponašanje na sastanku od 10. travnja 2020. u vidu problema u komunikaciji s nadređenima i odbijanje obavljanje posla, zbog čega je ocijenjeno da će druga djelatnica (PLB) biti bolji kandidat za rukovodeće mjesto od tužiteljice, smatrajući da će komunikacija s njom biti učinkovitija od one s tužiteljicom.
15. Prvostupanjski sud je, suprotno predmetnim prigovorima, odlučne činjenice i zaključke na temelju istih utvrdio ne samo na temelju iskaza tužiteljice, već i temeljem iskaza svjedoka VL (sindikalne povjerenice) te svjedoka NL, ocijenivši da tužiteljica nije odbila utvrđeni način pripreme poziva za nabavu medicinske opreme u ožujku/travnju 2020. jer to izrijekom proizlazi iz iskaza svjedoka NL koji je u dogovoru s tajništvom dovršio postupak nabave, ističući da je u vezi toga s tužiteljicom imao normalan, kolegijalan odnos, kao i da je takav odnos imala i s ostalim kolegama, te da je na kraju sastanka od 10. travnja 2020. tužiteljica povukla svoju izjavu da će ga tužiti za mobing uslijed njezine izjave da ima nacistički pristup poslu, dok iskaze navedenih svjedokinja u tom dijelu koje tuženica ističe kroz žalbene prigovore, je ocijenio nevjerodostojnim očito time što su u suprotnosti s iskazima svjedoka NL u tom dijelu i iskazom sindikalne povjerenice, iz kojeg proizlazi, kako je to i naprijed navedeno, da je ravnateljica Uprave prilikom njihovog sastanka kao isključivi razlog nenapredovanja tužiteljice i raspoređivanje na drugo radno mjesto, navela njezinu trudnoću, pri tome ne govoreći ništa u vezi neodgovarajuće komunikacije s tužiteljicom kako je to ravnateljica isticala u svom iskazu.
16. Pored toga, neutemeljeno tuženica ističe u žalbi i da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak o nepostojanju objektivnih, otegotnih okolnosti za nenapredovanje tužiteljice i raspored po novom ustroju, i time što je u odnosu na tužiteljicu utvrđeno neetično ponašanje prema službenici PLB pred etičkim povjerenikom za što je sankcionirana upozorenjem, kao i da je njezin neprimjeren način komunikacije vidljiv i iz elektroničke pošte koju je uputila djelatnicima tuženice 10. prosinca 2020., jer se radi o događajima u vremenu koji nije relevantan za odluku o predmetu, jednako kao što je protivno navodima tuženice, pravilno ocijenio nevjerodostojnim i iskaz svjedokinje PLB, a za takvo svoje uvjerenje u razlozima presude prvostupanjski sud dao je jasne i dostane razloge koji imaju valjanu osnovu.
17. Jednako tako, neosnovano tuženica ističe u žalbi kako je nerazumljiv zaključak prvostupanjskog suda da je došlo do diskriminacije a da ovlaštene osobe tuženice nisu imale namjeru diskriminirati tužiteljicu, jer protivno žalbenim prigovorima tuženice, glede zahtjeva za utvrđenje diskriminacije u ovom predmetu nije odlučna namjera ili izostanak iste pri stavljanju tužiteljice u nepovoljniji položaj, već je presudan ishod takvog nepovoljnog postupanja koji se očituje u otvorenoj, izravnoj diskriminaciji na osnovi tužiteljičine trudnoće, što se može odnositi samo na osobe ženskog spola koje po prirodi stvari mogu biti jedine u toj situaciji. Stoga je neodlučan i dalji žalbeni prigovor - da nije izrijekom u prihvaćenom deklaratornom zahtjevu naznačeno u odnosu na koje je to službenice tužiteljica stavljena u nepovoljniji položaj u usporedivoj situaciji, slijedom čega, samo zbog toga što se radi o tužiteljici kao o ženskoj osobi u predmetnoj situaciji (trudnoći), uspoređivanje u ovom slučaju nije niti nužno. Time su neodlučne i dalje okolnosti koje tuženica ističe u žalbi ukazujući kako je osoba ženskog spola i djelatnica tuženice koja je napredovala rasporedom na radno mjesto voditeljice Službe za pripremu i provedbu projekata u području društvene infrastrukture (ističući pri tome sve njezine nesporne kompetencije i činjenicu da je majka troje djece), jednako kao što je neodlučna okolnost ženskog spola i djelatnica koja je raspoređena i na radno mjesto voditeljice Odjela za pripremu i provedbu projekata u području socijalne i zdravstvene infrastrukture.
18. Zbog svega navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi u odnosu na predmet u dijelu radi utvrđenja diskriminacije koja uključuje deklaratornu zaštitu kroz povredu prava na jednako postupanje (čl. 17. st. 1. toč. 1. ZSD), neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti, u predmetnom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.
19. Nadalje, iz podataka predmeta proizlazi da je tužiteljica podnijela žalbu protiv Rješenja o rasporedu nadležnom Odboru za državnu službu prema čl. 127. st. 6. ZDS predlažući ukidanje Rješenja odnosno preinaku istog rasporedom na radno mjesto voditeljice Službe za pripremu i provedbu projekata u području društvene infrastrukture, ističući u razlozima žalbe, između ostalih i činjenicu svoje trudnoće, da je žalba odbijena rješenjem od 30. kolovoza 2022., dok je protiv tog rješenja tužiteljica pokrenula upravni spor u kojem zahtijeva poništenje Rješenja.
20. Suprotno žalbenim navodima, tužiteljica je ovlaštena zahtijevati pravnu zaštitu i u ovom parničnom postupku tužbom radi zaštite od diskriminacije prema odredbi čl. 17. st. 1. toč. 1. i 2. ZSD (deklaratornim zahtjevom za utvrđenja da je diskriminacija počinjena, te kondemnatornim zahtjevom za zabranu i otklanjanje posljedica diskriminacije), neovisno o zaštiti protiv upravnog akta (Rješenja o odbijanju žalbe) koju ostvaruje pred sudom nadležnim za upravne sporove, jer odredbe ZDS ne isključuju mogućnost i sudske zaštite u ovom postupku pred redovnim sudom u smislu navedenih odredbi ZSD sukladno odredbi čl. 1. ZPP, zbog čega tuženica neosnovano smatra da tužiteljica pravnu zaštitu može ostvariti isključivo u upravno pravnom postupku, jednako kao što tuženica neosnovano smatra kako prvostupanjski sud nije cijenio razloge rješenja o odbijanju njezine žalbe protiv rješenja o rasporedu, a iz kojih proizlazi da je rješenje o rasporedu zakonito.
21. Naime, u ovom predmetu sud ne obvezuju niti vežu razlozi navedenog upravnog akta, jer razlozi ne stječu svojstvo pravomoćnosti, već bi to svojstvo imala samo izreka pravomoćnog upravnog akta za koju bi ovaj sud bio vezan u granicama njegove pravomoćnosti o postojanju ili nepostojanju nekog prava ili pravnog odnosa (što ovdje nije slučaj), slijedom čega je u nadležnosti parničnog suda utvrđivanje i ocjena odlučnih činjenica bitnih za odluku o predmetu spora.
22. Međutim, osnovano tuženica u žalbi problematizira pitanje ovršnosti presude glede prihvaćenog zahtjeva radi zabrane i otklanjanja diskriminacije. Naime, da bi se po tužbi moglo postupiti donošenjem meritorne odluke, tužba je morala sadržavati potpuno i određeno postavljeni zahtjev koji u ovom slučaju (kondemnatorne tužbe) omogućava donošenje ovršive presude u smislu čl. 186. st. 1. ZPP u vezi čl. 17. st. 1. toč. 2. ZSD koja propisuje da osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ovoga Zakona ovlaštena je podnijeti tužbu i tražiti: da se zabrani poduzimanje radnji koja se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije).
23. Ovo stoga što je smisao kondemnatorne tužbe u zabrani diskriminacije i u izvršenju radnji kojom se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice, zbog čega je bilo nužno u zahtjevu navesti konkretne radnje za koje se traži zabrana kao i konkretne radnje kojima se uklanja diskriminacija kako bi se ostvarila svrha tražene pravne zaštite, što je tužiteljica propustila učiniti.
24. S obzirom da se u tužbi općenito zahtijeva zabrana tuženici da ubuduće poduzima radnje kojima se krši ili može prekršiti pravo tužiteljice na jednako postupanje i nalog za poduzimanje radnji kojima će se ukloniti počinjena diskriminacija i njezine posljedice (što predstavlja puko navođenje sadržaja naprijed navedene zakonske odredbe), time je riječ o neodređenom tužbenom zahtjevu o kojem nije moguće meritorno odlučiti niti prihvaćanjem niti odbijanjem istog, nastavno čemu je pravilnom primjenom čl. 109. st. 1. ZPP trebalo tužbu vratiti tužiteljici na dopunu uz upozorenje na posljedice nepostupanja po nalogu suda (čl. 109. st. 4. ZPP), što je prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa ispustio iz vida, slijedom čega je i činjenično stanje glede kondemnatornog zahtjeva ostalo nepotpuno utvrđeno.
25. Sukladno navedenom, jer je ostvaren istaknuti žalbeni razlog, žalbu tuženice valjalo je uvažiti, u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje, tijekom kojeg će prvostupanjski sud pozvati tužiteljicu na dopunu tužbe u smislu naprijed navedenog kako bi, ovisno od toga da li će i na koji način tužiteljica dopuniti tužbu, bio u mogućnosti, na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, donijeti pravilnu i zakonitu odluku o predmetu spora glede tog dijela, nastavno čemu je temeljem čl. 370. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke.
26. Ujedno, budući da je djelomično ukinuta odluka o glavnom zahtjevu, time za sada nije izvjestan konačan uspjeh stranaka u postupku (čl. 154. ZPP), zbog čega je valjalo samim time ukinuti i dio pobijane presude kojom je odlučeno o parničnom trošku iz točke II. i III., te odlučiti kao u preostalom dijelu točke II. izreke, pa žalbe stranaka u odnosu na taj dio nisu niti razmatrane.
27. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke III. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Šibeniku 10. prosinca 2024.
PREDSJEDNIK VIJEĆA:
Goran Stošić
