Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-389/2023-3

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, suca izvjestitelja i člana vijeća, i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Maja Hrvoj, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg po punomoći članova uprave zastupaju odvjetnici iz OD ŠAVORIĆ & PARTNERI d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 70 P-8060/19-27 od 27. ožujka 2023. godine, u sjednici održanoj dana 10. prosinca 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 70 P-8060/19-27 od 27. ožujka 2023. godine.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe članaka 1., 2. i 7. Ugovora o kreditu broj 188-50-4395056 koji su dana 20. rujna 2007. godine sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 4.317,04 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, te je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.278,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje pak na taj iznos po važećoj stopi teku od dana 27. ožujka 2023. godine do isplate .

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, zahtijevajući i naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Neosnovano tuženik sadržajno prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), s tvrdnjom da je prvostupanjski sud, pogrešno smatrajući da se presuda u kolektivnom sporu ima izravno primijeniti na sporni ugovor o kreditu propustio izvesti i obrazložiti sve dokaze u svrhu dokazivanja da odredbe o načinu promjene ugovorene kamatne stope i o valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu nisu ništetne, to iz razloga što prema odredbi članka 220. stavka 2. ZPP o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja činjeničnog stanja odlučuje sud.

4.1. Nadalje, pobijana presuda nije donesena niti uz relativno bitnu povredu iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 502.c ZPP. Tuženik, naime, tvrdi da je „sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu ranije citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje, a da se ova parnica ne vodi radi naknade štete“. Naime, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je Ugovor sklopljen između stranaka potrošački ugovor za kupnju vozila, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a radi čega se ovaj postupak i vodi.

4.2. Pobijana presuda nije donesena niti uz apsolutno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP kako to žalbom sadržajno upire tuženik, jer upravo suprotno u presudi su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, pa kako prvostupanjska presuda nije donesena uz navedene postupovne povrede koje žalbom ističe tuženik, a niti uz neke druge na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti to se žalba tuženika izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje neosnovanom.

5. Neosnovani su i žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbi predmetnog ugovora u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtjev tužitelja za povratom novčanih sredstava preplaćenih tuženiku na ime kamata i valutne klauzule po Ugovoru o kreditu broj 188-50-4395056 koji su dana 20. rujna 2007. godine sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, do koje pretplate je došlo slijedom izmjena ugovorene kamatne stope kroz otplatno razdoblje, utemeljenih na jednostranim odlukama tuženika i tečajne razlike primjenom valutne klauzule prema tečaju tuženika za švicarski franak.

7. Prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 20. rujna 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.674,15 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora na dan isplate kredita, uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca, a koji je u cijelosti otplaćen;

- da je ugovorena redovna kamata od 5,49% godišnje te je određeno da je kamata promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koje se smatraju sastavnim dijelom ugovora;

- da je isplata anuiteta vezana uz valutu CHF;

- da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno i jednostrano mijenjao visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan anuitet kredita;

- da razlika u mjesečnim anuitetima koje je platio tužitelj u odnosu na mjesečne anuitete da kamatna stopa nije bila promjenjiva i da nije porastao tečaj CHF iznosi 4.317,04 eura;

- da je u parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine utvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i koja je ništetna, kao i koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i nadalje.

8. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud, pravilno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u smislu odredbi članka 81. stavaka 1. i 2., članka 84. i članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP), odnosno članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07 i dr.) te članka 322. stavka 1. u vezi članka 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO). Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom članka 323. stavka 1. ZOO je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, dosudivši tužiteljici preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF, te kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.317,04 eura na ime razlike tečaja valute i razlike kamatne stope, sve sa zateznom kamatom od dana kada su izvršene uplate (članak 1115. ZOO) po stopi propisanoj člankom 29. ZOO.

9. Odgovarajući u smislu odredbe članka 375. stavak 1. ZPP na žalbene navode od odlučnog značaja, valja, u odnosu na žalbeni prigovor vezan uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu članka 1115. ZOO jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove, te obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam tuženik inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih to i po ocjeni ovoga suda takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

10. Neutemeljeno tuženik u žalbi ističe prigovore – o nemogućnosti neposredne primjene odluka donesenih na kolektivnoj razini u pojedinačnom potrošačkom sporu, kao i da tužitelj glede spornih ugovornih odredbi nije dokazao da su ispunjene zakonske pretpostavke ništetnosti u smislu odgovarajućih odredbi ZZP.

10.1. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je Ugovor sklopljen između stranaka potrošački ugovor za kupnju osobnog vozila, te da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa obvezujući za ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, a u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.2. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u ovoj parnici na okolnost ništetnosti konkretnih odredbi Ugovora nije potrebno provoditi posebne dokaze, pa time činjenično stanje nije ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno i posljedično tome nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

11. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene novčane tražbine na ime povrata preplaćenih anuiteta kredita – jer da je protekao zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta.

11.1. Naime, o ovom je pitanju Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela dana 30. siječnja 2020. godine zauzeo pravno shvaćanje da "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Budući da je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu sa jednostranom odlukom banke pravomoćno utvrđena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom tog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019. godine – to nije protekao zastari rok od pet godina iz članka 225. ZOO.

12. Konačno, neosnovano tuženik u žalbi prigovara nalazu vještaka, a koji je prigovor isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, jer je vještak izračun sačinio po uputi prvostupanjskog suda, a to što je izračun razlike izrađen kao da su stranke ugovorile kredit s fiksnom kamatnom stopom, kod utvrđenja ništetnim određenih ugovornih odredbi, a kako je ranije obrazloženo, nije od utjecaja za pravilnost pobijane presude niti je dovelo u sumnju njenu zakonitost.

13. Slijedom navedenog, a kako nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako u odluci o glavnoj stvari, tako i u odluci o troškovima postupka, a koju posebno žalbom niti ne spori tuženik, slijedom čega je a temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP odlučeno kao u točci I. izreke ove odluke.

14. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. stavak 1. ZPP. Kako tuženik nije uspio u žalbenom postupku to neosnovano zahtijeva da mu tužitelj naknadi troškove nastale u svezi izjavljene žalbe, slijedom čega je o zahtjevu tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka valjalo odlučiti kao u točci II. izreke.

U Šibeniku, 10. prosinca 2024. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić