Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-384/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg po punomoći zastupa Anita Vrkić odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Anita Vrkić i Iva Vrkić u Rijeci, Ante Starčevića 2, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d. d. , OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju po punomoći zastupa Goran Gložinić odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui u Zagrebu, Zelinska 4, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-733/2023-11 od 26. siječnja 2204., u sjednici održanoj dana 10. prosinca 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Opatiji poslovni broj P-733/2023-11 od 26. siječnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeni su ništetnim dijelovi Ugovora o kreditu broj 0029-50-2711661 sklopljen između tuženice i tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja te RĐH kao sudužnika kojeg su ugovorne strane zaključile 16. ožujka 2005. solemniziran po javnom bilježniku Luciji Popov u Zagrebu broj OV- 1498/05 8. ožujka 2005. u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za švicarski franaka – CHF, u članku 3. pod naslovom Naknada u dijelu u kojem je navedeno da naknada iznosi 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, te da se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke), te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju u roku od 15 dana iznos od 1.577,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta pobliže označenih u izreci, te i iznos od 635,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. ožujka 2005. do isplate (točka II. izreke), kao i parnični trošak od 1.344,45 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 26. siječnja 2024. (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška uvećan za trošak žalbe, podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženica prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženice podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Pored toga, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud ispitao je sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 16. ožujka 2005. zaključili potrošački Ugovor o kreditu broj 029-50-2711661 kojim tužitelju odobren kredit radi kupnje vozila od 30.147,20 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća,

- da se radi o standardnom, tipskom ugovoru,

- da je kredit prijevremeno otplaćen,

- da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na početno važeći uslijed čega je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita,

- da preplaćena razlika u mjesečnim anuitetima po toj osnovi predstavlja nesporno utuženi iznos od 1.577,58 eura,

- da je čl. 3. ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade kredita u visini od 3,30% jednokratno, a korisnik kredita obvezuje se da će snositi sve troškove u svezi s izradom Ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe i druge eventualne nuzgredne troškove,

- da je tuženica prilikom isplate kredita tužitelju odbila od odobrenog iznosa kredita trošak obrade kredita od 635,05 eura 18. ožujka 2005., (3.30% od iznosa odobrenog kredita),

- da su vođeni postupci za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je i u odnosu na predmetni ugovor o kreditu, glede valutne klauzule, riječ o nepoštenoj a time i ništetnoj ugovornoj odredbi koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa kako se radi o slučaju koji je obuhvaćen predmetnom kolektivnom zaštitom, ocjenjuje da je u ovom postupku vezan utvrđenjima suda iz naprijed navedene pravomoćne presude temeljem čl. 502. c ZPP,

- da je predmetna odredba čl. 3. sastavljena po tuženici i unesena u ugovor bez ikakvog utjecaja tužitelja na sadržaj te odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa kako tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja predmetne naknade, niti je navela na što se naknada konkretno odnosi te koja bi usluga ili troškovi u vezi predmetnog ugovora o kreditu tom naknadom bili podmireni, time da je suprotna načelu ravnopravnosti sudionika ugovora i njihove suradnje te zabrane zloupotrebe prava.

8. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i naknada za obradu kredita, očito u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

9. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta primjenom početnog tečaja CHF u utuženom nespornom iznosu prihvativši zahtjev za isplatu iznosa od 1.577,58 eura iz osnove povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, jednako kao i zahtjev za isplatu plaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 635,05 eura, prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

10. Neosnovano tuženica u žalbi ističe prigovore - da se u odnosu na predmetni ugovor o kreditu pojedinačno pregovaralo time što je tužitelj vlastoručno ispunio zahtjev za kredit odabravši samostalno i neovisno navedenu valutu, između više predloženih ugovora i valuta, da tužitelj nikada nije prigovorio toj odredbi ugovora, kao i onoj o ugovorenoj naknadi za obradu kredita, da je ugovor ispunjen, kao i da je neosnovan zaključak da se utvrđenja suda iz naprijed navedenog kolektivnog postupka primjenjuju u ovom postupku u odnosu na ništetnost dijela konkretnog ugovora o kreditu.

11. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da je na tuženici teret dokazivanja činjenice da se prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, te da tuženica protivno svojoj obvezi tu činjenicu nije dokazala. Name, tuženica niti ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je riječ o standardnom, tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavila, zbog čega se po prirodi stvari o predmetnoj odredbi nije niti moglo pregovarati, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj jer se radi o unaprijed propisanim općim uvjetima kreditora koje su unesene u predmetni ugovor o kreditu. Jednako tako, protivno navodima žalitelja, okolnost da je tužitelj vlastoručno potpisao zahtjev za kredit nema značaj potpune obavijest i informiranosti, prije i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu u smislu utvrđenja suda iz naprijed navedenog kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

12. Nije u pravu tuženica ni kada osporava primjenu pravnih učinaka odluke suda po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača koji su obvezujući za ostale sudove u postupku, koji potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu, sukladno čl. 502.c ZPP. Tome treba dodati, glede vezanosti suda učincima naprijed navedene pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i dr.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku kojeg potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, odnosno i u postupcima isplate (čl. 502.c ZPP).

13. Pored navedenog, protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je i odredba čl. 3. kojim je ugovorena naknada za obradu kredita od 3,305 od iznosa odobrenog kredita nepoštena (a time i ništetna) na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP, jer se niti o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to i naprijed navedeno, dok iz same odredbe nije vidljivo na što se odnose troškovi obrade kredita i zašto su određeni baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa kredita. Naime, da je riječ o stvarno nastalom trošku obrade kredita, nejasno je zašto bi tuženica ugovorila naknadu u postotku od odobrenog kredita, a ne u stvarnom iznosu u kojem bi i nastali, pa kako tuženica za svoje navode o stvarnom trošku nije dala dostatne i valjane razloge, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu koju je tuženica unaprijed formulirala, pri tome ne pružajući tužitelju ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz tako ugovoren trošak obrade kredita, te koju to svoju protučinidbu nudi za te troškove koje bi trebao snositi tužitelj kao potrošač.

14. Nadalje, kako tuženica pobija prvostupanjsku presudu i u dijelu koji se odnosi na obvezu naknade parničnog troška, općenito navodeći da pobija i taj dio presude, time posebno ne obrazlaže pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu odluke o troškovima postupka, a na koji žalbeni razlog drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

15. Sukladno naprijed navedenom, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženice valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

16. Odluka o troškovima žalbenog postupka iz točke II. izreke, temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbe trebalo je odbiti, jer nisu uspjele sa podnesenom žalbom, imajući u vidu da se troškovi na teret protivne stranke naknađuju prema pravilima o uspjehu u postupku (čl. 154. st. 1. ZPP), koji u ovom žalbenom postupku nije ostvaren.

U Šibeniku 10. prosinca 2024.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić