Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-2987/2019-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja SI, vl. obrta [obrt], iz [adresa] , zastupanog po punomoćnici Ani Petrić, odvjetnici u Novoj Gradišci, protiv tuženika VANTAGE LEASING d.o.o. leasing, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Jujnović Lučić Marković j.t.d. iz Zagreba, radi isplate, 24. listopada 2024.,

r i j e š i o  j e

I. Općinski sud u Osijeku oglašava se stvarno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

II. Nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti stvarno i mjesno nadležnom Trgovačkom sudu u Zagrebu.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao primatelj leasinga s društvom VB LEASING d.o.o. iz Zagreba, kao davateljem leasinga (tuženik je pravni slijednik VB Leasinga) sklopio dana 11. srpnja 2007. Ugovor o financijskom leasingu br.25984 za VW Golf GT 2.0 TDI, te je ugovoren iznos od 38.584,27 CHF na rok otplate od 60 mjeseci. Nadalje, navodi da mu je dana 30. rujna 2008., VB Leasing dostavio Obavijest o rekalkulaciji kamatne tope u odnosu na Ugovor o leasingu br. 25984., te navodi kako dokumenti koji su mu dostavljeni uz Ugovor ne sadržavaju financijske parametre povjerljivosti. U tužbi se poziva na odluku VSRH br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., isto tako, poziva se i na odluku VSRH br. Revt-249/14 od 20. ožujka 2018., a prema kojoj odluci je ništetnom i nepoštenom odredbom proglašena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za valutu švicarski frank – valutna klauzula, a svoje navode temelji i na odlukama Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015, VSRH br. Revt- 575/16 i Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17. Navodi kako je tužbeni zahtjev koncipirao bez deklaratornog utvrđenja jer za to nema pravni interes, a iz razloga jer je pravomoćnim odlukama deklarirana ništetnost nepoštenih odredaba potrošačkog ugovora. Ističe kako je definicija potrošača određena Zakonom o leasingu kao lex specialis. Navodi kako su tzv. Dobronićevom presudom odredbe čl. 88., 89. i 90. Zakona o leasingu deklarirane kao nepoštene, tim ei ništetne, radi postupanja suprotnog odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe kako predmetni Ugovor o leasingu nema pravni karakter trgovačkog ugovora, s obzirom da odredbe čl. 3. st. 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima trgovac pojedinac nije fizička osoba koja posluje u skladu s propisima o obrtu te se na fizičku osobu koja posluje u skladu s propisima o obrtu ne primjenjuje Zakon o trgovačkim društvima, jer takva osoba nema svojstvo trgovca, a Ugovor o leasingu je sklopljen s SI, kao vlasnikom obrta, odnosno fizičkom osobom. Stoga, tužitelj temeljem čl. 1111. ZOO-a tužbenim zahtjevom traži da mu tuženik vrati stečeno bez osnove u iznosu od 60.000,00 kn, u opsegu propisanom odredbom 1115. ZOO-a, što pretpostavlja vraćanje stečenog bez osnove sa zateznim kamatama. Napominje da nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do odgovarajuće financijske dokumentacije i prije nego se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje, nakon čega će odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži. Sukladno navedenom, predložio je sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev te je potraživao naknadu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor stvarne i mjesne nenadležnosti ovoga suda iz razloga što se radi o sporu proizašlom iz ugovora koji je sklopljen između obrtnika i pravne osobe – trgovačkog društva i što je sjedište tuženika u Zagrebu, pa sukladno čl. 34. b. st. 1. i čl. 46. st. 1. ZPP-a naslovni sud nije stvarno niti opće mjesečno nadležan za tuženika pa se predlaže da se sud oglasi stvarno i mjesno nenadležnim te po pravomoćnosti rješenja predmet ustupi stvarno i mjesno nadležnom sudu. Nadalje, navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana jer je potpisana od strane "zamjeničke punomoćnice" Darinke Kaplan, a ne od punomoćnice Ane Petrić, te da uz tužbu nije dostavljena punomoć za zastupanje iz koje bi bilo vidljivo da je ovlaštenje odvjetnice Darinke Kaplan za zastupanje tužitelja, shodno čemu se poziva na odredbu čl. 98. st. 1. i 4. ZPP-a. Nadalje, ističe kako tužitelj raspolaže svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva, te da nema potrebe da tuženik dostavi dodatnu dokumentaciju, kao i da tužitelj može objektivno specificirati tužbeni zahtjev, slijedom čega predlaže sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Ističe i prigovor zastare tužiteljevog potraživanja, navodeći da za tražbine po osnovi stjecanja bez osnove iste zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina, pri tome se pozivajući na odluku VSRH br. Rev-x 183/11-2 od 16. listopada 2013. Ističe kako je tijekom trajanja ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika jednom promijenio visinu kamatne stope, a na što je imao pravo sukladno toč. 21.1. Općih uvjeta, a što je vidljivo i iz Otplatnog plana. Navodi i kako tužitelj, kao vlasnik obrta, nije potrošač, te da se sudska praksa na koju se poziva (sudska praksa Kolektivni spor), ne može primijeniti na ovaj spor. Nadalje, navodi kako je prema čl. 22. st. 1. ZOO-u dozvoljeno ugovaranje valutne klauzule, te da su tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa, pristali na rizik promjenjivosti tečaja, kao i da tužitelj ni na koji način nije bio prisiljen sklopiti ugovor o leasingu s takvom valutnom klauzulom. U odgovoru na tužbu se poziva na čl. 296. st. 3. ZOO-a, navodeći kako su uvjeti propisani navedenim čl. te da se ugovorne odredbe po predmetnom Ugovoru ne mogu utvrditi ništetnim, te da prema tome odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice za valutu švicarski franak nije ništetna naprosto iz razloga što ista nije zabranjena, odnosno, protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Ističe kako je tužitelj prilikom zaključivanja Ugovora o leasinug i samim prihvaćanjem Općih uvjeta bio svjestan činjenice kako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kako je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, prema čemu tuženik nije tužitelju prouzročio nikakvu štetu svojim postupanjem. Nadalje, ističe kako nije jasno na koji je način tužitelj utvrdio visinu potraživanja u iznosu od 60.000,00 kn, s obzirom da isto nije potkrijepio nikakvim pisanim dokazom. Slijedom svega navedenog, predložio je sudu donijeti presudu kojom se u cijelosti odbija tužbeni zahtjev uz obvezu tužitelja da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Odredbom čl. 34. b. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., u nastavku: ZPP) propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju sude u sporovima između pravnih osoba, u sporovima između pravnih osoba i obrtnika; u sporovima između obrtnika, uključujući i sporove između trgovaca pojedinaca, ako se radi o sporu u svezi s njihovom djelatnošću, osim ako nije riječ o sporovima u kojima prema ovom Zakonu uvijek sude općinski sudovi (čl. 34. st. 1. ZPP-a), odnosno ako nije riječ o sporovima za koje je zakonom utvrđena nadležnost nekog drugog suda.

4. Citirana odredba čl. 34. b st. 1. ZPP-a primjenjuje se na ovu pravnu stvar s obzirom na vrijeme pokretanja ovog postupka, odnosno da je tužba podnesena 13. lipnja 2019.

5. Novelom, čl. 34. b t. 1. ZPP-a („Narodne novine“ broj 80/22., u nastavku :ZPP) propisano je da trgovački sudovi u parničnom postupku u prvom stupnju "sude u sporovima između pravnih osoba i fizičkih koje obavljaju registriranu djelatnost, ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću, kao i između fizičkih osoba koje obavljaju registriranu djelatnost ako se radi o sporu u vezi s njihovom djelatnošću. Ta odredba izmijenja je na temelju odredbe čl. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 80/22. – nadalje ZID ZPP/22), a ona se u skladu s odredbom čl. 107. st. 1. i st. 2. ZID ZPP-a/22 ne primjenjuje na postupke pokrenute prije stupanja na snagu tog Zakona (19. srpnja 2022.), pa je u ovom slučaju mjerodavna citirana odredba iz ZPP-a/19. (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Gr 1 159/2023-3 od 3. svibnja 2023.).

6. U konkretnoj pravnoj stvar radi se o sporu iz ugovora o operativnom leasingu br. 25984 koji je zaključen 11. srpnja 2007- između društvom VB LEASING d.o.o. iz Zagreba, kao davateljem leasinga čiji je tuženik pravni slijednik i SI, vl. obrta [obrt], kao korisnika leasinga-ovdje tužitelja. Dakle, predmetni ugovor je zaključen između obrtnika i pravne osobe – trgovačkog društva stoga se sukladno odredbi čl. 34 b st. 1. ZPP-a koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, po prigovoru tuženika temeljem odredbe čl. 17. st. 2. ZPP-a ovaj sud oglasio stvarno nenadležnim, te će se sukladno čl. 21. ZPP-a po pravomoćnosti ovog rješenja predmet će se ustupiti stvarno nadležnom trgovačkom sudu.

7. Budući da je Ugovor o leasingu sklopljen u Zagrebu, kao i da je ugovorena nadležnost suda u Zagrebu, te s obzirom na to da je tuženik prigovarao mjesnoj nadležnosti, ovaj sud je utvrdio da je mjesno nadležan sud u Zagrebu.

8. Slijedom navedenog , ovaj sud se oglasio stvarno i mjesno nenadležnim, te će po pravomoćnosti rješenja predmet ustupiti Trgovačkom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom, te je stoga odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ovog rješenja.

Osijek, 24. listopada 2024.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, računajući od dana prijema istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika

NAKON PRAVOMOĆNOSTI:

- Trgovačkom sudu u Zagrebu