Republika Hrvatska
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske
Zagreb, Savska cesta 62
Poslovni broj: I Kž-317/2022-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Juriše, predsjednika vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Sande Janković, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog HČ i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog HČ, optužene OČ i optužene HČT podnesenima protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 18. svibnja 2022., broj K-2/2022., u sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog HČ, optužene OČ i optužene HČT kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 18. svibnja 2022., broj K-2/2022., optuženi ĆČ i optužena OČ proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., dok je optužena HČT proglašena krivom zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, razbojništva u pomaganju iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. i člankom 38. KZ/11., te je optuženi ĆČ, na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 4 godine i 6 mjeseci, optužena OČ je, na temelju članka 230. stavka 2. u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 1. točkom 3. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora u trajanju 2 godine i 8 mjeseci, te joj je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda time da se od kazne na koju je optuženica OČ osuđena izvršava dio kazne u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca, a dio kazne u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci neće se izvršiti ako optuženica u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo, dok je optužena HČT na temelju članka 230. stavka 2. u vezi s člankom 38. i člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 1. točkom 3. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora u trajanju 2 godine i 8 mjeseci, te joj je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda time da se od kazne na koju je optužena HČT osuđena izvršava dio kazne u trajanju od 1 godine i 2 mjeseca, a dio kazne u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci neće se izvršiti ako optuženica u roku od 2 godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženoj OČ je u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunato vrijeme uhićenja provedeno od 23. ožujka 2021. u 20,30 sati do 24. ožujka 2021. do 14,00 sati, dok je optuženoj HČT na temelju članka 54. KZ/11. u neuvjetovani dio kazne zatvora uračunato vrijeme uhićenja provedeno od 23. ožujka 2021. u 18.,30 sati do 23. ožujka 2021. do 21,30 sati.
1.2. Na temelju članka 560. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) u vezi s člankom 77. stavkom 1. KZ/11. utvrđeno je da iznos od 1.700,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju su optuženi ĆČ, optužena OČ i optužena HČT ostvarili počinjenjem kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11., pa je isti iznos imovina Republike Hrvatske, te je naloženo optuženom PČ i optuženoj OČ solidarno uplatiti iznos od 1.100,00 kuna, a optuženoj HČT iznos od 600,00 kuna u korist Državnog proračuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.
2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik te optuženi ĆČ, optužena OČ i optužena HČT.
2.1. Državni odvjetnik prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, s prijedlogom Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske da uvaži žalbu te preinači presudu u odluci o kazni u odnosu na optuženog HČ, optuženu OČ i optuženu HČT.
2.2. Optuženi ĆČ žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku Zoranu Mataiću, žaleći se zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da izrekne blažu kaznu od izrečene u prvostupanjskoj presudi.
2.3. Optužena OČ prvostupanjsku presudu pobija žalbom podnesenom po branitelju, odvjetniku Zlatku Haramusteku, žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da „izvanraspravno vijeće Visokog kaznenog suda“ usvoji žalbu, pobijano presudu ukine i preinači u dijelu koji se odnosi na II. okrivljenu, na način da protiv II. okrivljene donesene oslobađajuću presudu zbog nepostojanja protupravnog postupanja na strani II. okrivljene, te nepostojanja terećenog kaznenog djela, jer isto djelo originira uslijed počinjenja drugog kaznenog djela prisile.
2.4. Optužena HČT žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji u žalbi podnesenoj po branitelju, odvjetniku Nenadu Sarti, te predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske usvoji žalbu i ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
4. U skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08. spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
5. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.
6. Optužena HČT u svojoj žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., ukazujući da je sud zaključio da je između optuženika postojao zajednički dogovor za počinjenje kaznenog djela, da je optuženi ĆČ naveo u svojoj obrani da je on došao na ideju za počinjenje kaznenog djela, da je optužena OČ istaknula da su se optuženi ĆČ i optužena H dogovarali oko počinjenja kaznenog djela, a potom da nije sigurna kada su se dogovarali, ali da ne zna što je optuženi HČ pitao optuženu H. Međutim, protivno tvrdnji žalitelja čija je ideja bilo počinjenje kaznenog djela te tko je se i kada o čemu dogovarao nije u suprotnosti sa zaključkom suda da je između optuženika postojao međusobni zajednički dogovor, jer je nesporno utvrđeno da su optuženi HČ i optužena OČ počinili kazneno djelo razbojništva u čemu im je pomogla optužena H. Pri takvom stanju stvari pitanje čije je ideja počinjenje ovog kaznenog djela i tko je s kim i kada prije počinjenja kaznenog djela razgovarao u cijelosti je bez značaja. Stoga je i suvišna raščlamba tih dijelova obrana optuženika, na što upire ova žaliteljica, slijedom čega nije ostvarena označena bitna povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.
7. Optužena OČ pobijajući prvostupanjsku presudu ističe žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tvrdeći da je kazneno djelo počinila pod prijetnjom i silom jer ju je optuženi ĆČ psihički i fizički zlostavljao. S pravom je, prema ocjeni drugostupanjskog suda, sud prvog suda otklonio ovakvu obranu optužene OČ, imajući u vidu postupanja optužene OČ i optuženog ĆČ prije počinjenja kaznenog djela u vidu odlaska na mjesto počinjenje kaznenog djela, provaljivanje u dvorište i kamp kućicu u dvorištu žrtve, noćenje i čekanje na izlazak žrtve, maskiranje, napad na žrtvu i oduzimanje novca te bijeg s optuženom H. Upravo opisani slijed postupanja optuženika, koji je isplaniran i koordiniran ne ukazuje da je jedan od supočinitelja postupao pod prijetnjom ili silom, jer se doista ne ukazuje ni životnim i logičnim da se ženska osoba, majka troje djece, upusti u počinjenje teškog kaznenog djela, jer se nije mogla usprotiviti optuženom HČ. Pritom valja imati i na umu i da je u počinjenju kaznenog djela sudjelovala i optužena HČT, koja je ujedno i prijateljica optužene OČ, i koja ju je posjećivala u zajedničkom domu gdje je živjela s optuženim HČ, a uz to i sudjelovala u počinjenju drugog kaznenog djela s optuženim HČ i sinom optužene OČ, iz čega proizlazi da optuženoj OČ nije nepoznato čime se bave njoj bliske osobe, tome se ne opire već se istom postupanju priključuje. Stoga nije prihvatljiva ni obrana ni ponovljene žalbene tvrdnje da je postupala pod prijetnjom ili silom optuženog HČ, jer ista, osim što ne konkretizira u čemu su se sastojale prijetnja i sila, optuženika nije ni prekršajno niti kazneno prijavila, odbila je zaštitu u sigurnoj kući, nije se obratila ni prijateljici, optuženoj OČT, već se upravo suprotno upustila u počinjenje kaznenog djela s istom i svojim tadašnjim partnerom, optuženim HČ.
7.1. Stoga žalbom optužene OČ nisu s uspjehom dovedena u pitanje činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno.
7.2. U odnosu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, optužena HČT tvrdi da nije znala da će optuženi ĆČ i optužena OČ počiniti kazneno djelo jer je optuženicu i njezinu djecu i ranije prevozila automobilom. Međutim s pravom je prvostupanjski sud zaključio da je optužena HČT znala u što se upušta jer je preuzela mobitel od optužene OČ radi komunikacije u vezi odlaska i dolaska s mjesta počinjenja kaznenog djela te je i ranije optuženog HČ vozila u krađu, za što je pravomoćno osuđena u drugom kaznenom predmetu, te optuženike ostavlja na sporednom putiću iza kuće, kojim se prema iskazu svjedoka MČ kreću vozila osoba koje imaju vikendice. Jednako tako, žrtva kaznenog djela je u svom iskazu navela da poznaje jedino upravo optuženu HČT jer živi u selu [adresa], slijedom čega je logično da je upravo optužena HČT informacije o žrtvi i njezinoj imovini prenijela optuženom HČ i optuženoj OČ. Uslijed izloženoga ocjena je i drugostupanjskog suda da je i ova žaliteljica bila upoznata da će suoptuženici počiniti kazneno djelo, jer je neživotno i nelogično da joj daju drugi mobitel, da ih ostavlja na sporednom puteljku iza kuće osobe o čijoj su se imovini raspitivali, te da su trčeći ušli u auto u kojem ih je čekala optužena HČT, što govori u prilog zaključka prvostupanjskog suda da je ova optuženica znala u čemu pomaže suoptuženicima. U odnosu na tvrdnju žaliteljice da je njezina namjera bila da pomogne optuženicima u počinjenju kaznenog djela krađe, a ne kaznenog djela razbojništva valja reći da je optužena H znala da u kući živi ženska soba i da će trebati zasigurno svladati njezin otpor i opasnim oruđem, tim više što su isti do jutra čekali njezin izlazak, pa je očito pristala i na takvu dinamiku događaja.
7.3. Stoga je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice i zaključio da su optuženici ĆČ i OČ počinili kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11., a optužena HČT kazneno djelo razbojništva u pomaganju iz članka 230. stavka 1. i 2. KZ/11. u vezi s člankom 34. KZ/11.
8. Državni odvjetnik i optuženici se žale zbog odluke o kazni, na način da državni odvjetnik smatra da je optuženicima izrečena preblaga kazna, dok optuženici, nasuprot tome, smatraju da su im izrečene kazne prestroge.
8.1. Međutim, protivno tvrdnji državnog odvjetnika i optuženika, ispitavši u svjetlu ovako suprotstavljenih stajališta stranaka izrečenu kaznu, drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno i u potpunosti utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, te izrekao kaznu koja je primjerena utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima i ostvarenju svrhe kažnjavanja, u smislu specijalne i generalne prevencije.
8.2. Tako je s pravom prvostupanjski sud optuženom HČ s jedne strane otegotnim cijenio njegovu višestruku pravomoćnu osuđivanost također zbog imovinskih kaznenih djela, zbog čega je mu je u Republici Srbiji, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju 9 godina i 4 mjeseca, čije je izvršenje preuzeto u Republici Hrvatskoj, pa je očito da je riječ o osobi koja ustraje u činjenju kaznenih djela ove vrste i u drugoj državi, na kojem ni višegodišnje izdržavanje kazne zatvora očito nije ostvarilo svoju svrhu. Sud je s pravom olakotnim cijenio optuženikovo priznanje, kajanje i ispriku upućenu žrtvi na raspravi koje, protivno tvrdnji žalitelja, međutim ne pretežu nad načinom počinjenja kaznenog djela, gdje je upravo ovaj optuženik prijetio smrću žrtvi starije životne dobi stavivši joj nož pod vrat, tukao je šakama i vukao po podu, niti opravdavaju izricanje strože kazne, kako to predlaže državni odvjetnik, slijedom čega je kazna zatvora u trajanju 4 godine i 6 mjeseci primjerena za ostvarenje svrhe kažnjavanja.
8.3. Jednako tako vršeći izbor vrste i mjere kazne za optuženu OČ i optuženu HČT izrekao jednake kazne, iako njihove uloge u počinjenju kaznenog djela nisu bile jednake. Međutim, prvostupanjski sud je s pravom u odnosu na optuženu OČ imao na umu da je ista neosuđivana, majka troje djece, te se ispričala žrtvi zbog počinjenog kaznenog djela, ali da je došla do podataka o žrtvi i njezinom imovnom stanju, te je sudjelovala u neposrednom izvršenju kaznenog djela s optuženim HČ, dok je s druge strane optužena HČT, prema stajalištu državnog odvjetnika tek pomogla u počinjenju kaznenog djela, dovozeći i odvozeći optuženike do i od mjesta počinjenja kaznenog djela, dajući podatke o žrtvi, svojoj sumještanki, da je već pravomoćno osuđivana također zbog imovinskog kaznenog djela, upravo s optuženim ČČ, slijedom čega se ne radi o izoliranom slučaju u njezinom životu. Stoga upravo odnos olakotnih i otegotnih okolnosti između ovih dviju optuženica, pri čemu neosuđivanost optužene OČ i njen osobni i obiteljski život i stav prema počinjenom kaznenom djelu te pomagačka uloga optužene H, te njezine imovinske i obiteljske prilike, protivno tvrdnji državnog odvjetnika, opravdaju izricanje blažih kazni od propisanih za kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Stoga nisu u pravu ni državni odvjetnik ni optuženice, uspoređujući njihove uloge i utvrđene olakotne i otegotne okolnosti da bi se svrha kažnjavanja mogla ostvariti višom ili nižom vrstom i mjerom kazne, već se upravo izrečena kazna zatvora uz primjenu djelomične uvjetne osude ukazuje primjerenom načinu počinjenja kaznenog djela jer će se izvršavanjem upravo takve mjere i kazne utjecati na optuženice, ali i na sve ostale članove društvene zajednice, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno, i da se suzdrže takvog postupanja u roku provjeravanja, a i nakon njegovog isteka. Izrečena kazna sadrži i dostatnu moralnu i društvenu osudu za zlo koje su optuženici počinjenjem ovog kaznenog djela prouzročili, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava.
9. U odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi, ispravno je prvostupanjski sud pobijanom presudom optuženicima oduzeo imovinsku korist jer nitko ne može zadržati korist ostvarenu počinjenjem kaznenih djela.
10. Kako navodi podnesenih žalbi optuženika nisu osnovani, a ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je utvrdio da nisu počinjene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. odbiti žalbe državnog odvjetnika i optuženika te odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 16. listopada 2024.
Predsjednik vijeća:
Tomislav Juriša
