Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-264/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća te mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog GO zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. u vezi s člankom 153. stavkom 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru broj K-27/2022. od 23. svibnja 2023., u sjednici održanoj 17. siječnja 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog GO i branitelja, odvjetnika Branimira Zorice,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog GO kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru od 23. svibnja 2023., broj K- 27/2022., optuženi GO proglašen je krivim zbog kaznenih djela protiv spolne slobode – teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točke 1. u vezi sa člankom 153. stavkom 2. KZ/11., činjenično i pravno opisanog pod točkom 1. izreke te presude i kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u točki 2. izreke te presude, a sve u vezi s člankom 51. KZ/11., pa mu je, na temelju članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 1. i u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 1. točkom 2. KZ/11., za kazneno djelo iz točke 1. izreke utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a na temelju članka 139. stavka 3. u vezi s člankom 48. stavkom 2. i člankom 49. stavkom 1. točkom 5. KZ/11., za kazneno djelo iz točke 2. izreke, utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa je, na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženi GO osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci.

1.1. Na temelju članka 70. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom GO izrečena je sigurnosna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje dvije godine.

1.2. U izrečenu kaznu zatvora, na temelju članka 54. KZ/11., optuženom GO uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. kolovoza 2022., pa nadalje.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka.

2. Protiv te presude žali se optuženi GO po branitelju, odvjetniku Branimiru Zorici zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka (čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08), povrede kaznenog zakona (čl. 469. st. 1. ZKP/08), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 369. st. 2. ZKP/08) i odluke o kazni (čl. 467. st. 1. toč. 4. ZKP/08)" s prijedlogom "pobijanu presudu preinačiti i osloboditi optuženika od optužbe, a podredno ju ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak…".

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis predmeta, prethodno dostave sucu izvjestitelju, bio je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženog GO putem audio- video veze iz Kaznionice u Glini i njegovog branitelja, odvjetnika Branimira Zorice, koji su to u žalbi zahtijevali, a u skladu s odredbom članka 475. stavak 3. ZKP/08., u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika.

6. Žalba optuženika nije osnovana.

7. Nije u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da je "…sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11., budući se pobijana presuda ne može ispitati jer ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, obrazloženje pobijane presude proturječno je samo sebi i izvedenim dokazima, a sud, koristeći se samo izdvojenim dijelovima svjedočkih i vještačkih iskaza koji idu u prilog pobijanoj odluci izvodi neosnovan i pogrešan zaključak da je dokazano da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret optužnim aktom".

7.1. Naime, izloženim konceptom ove žalbene osnove optuženik u biti tvrdi da bi bitna povreda odredaba kaznenog postupka bila počinjena u odnosu na jedno od dva kaznena djela za koja je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, pa se tek dovođenjem žalbenih navoda u vezu s ukupnošću sadržaja žalbe može zaključiti da se istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka o kojoj je riječ odnosi na kazneno djelo opisano točkom 1. pobijane odluke. No, po ocjeni ovog žalbenog suda, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a razlozi koje je za svoju odluku dao sud potpuno su jasni i neproturječni i kao takvi izvedeni su iz sadržaja na raspravi provedenih dokaza. Štoviše, analizom žalbe u tom dijelu slijedi zaključak da ovim žalbenim navodima optuženik dovodi u pitanje točnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja navodima da je ''prvostupanjski sud vrlo tendenciozno donosio zaključke…'' i da je ''pogrešan stav prvostupanjskog suda da nije bilo sporno…'', o čemu će se ovaj sud izjasniti u odgovarajućem dijelu ove odluke glede te žalbene osnove (članak 470. ZKP/08.). Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., kako to neosnovano tvrdi žalitelj.

7.2. Daljnju povredu odredaba kaznenog postupka (iako ju je tekstualno smjestio u tekst točke "III žalbe Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje") žalitelj izlaže kroz tvrdnju da "provedeno suđenje nije bilo pravično, jer niti jedan njegov dokazni prijedlog faktično nije prihvaćen, pa je onda povrijeđeno i ustavno pravo iz članka 29. Ustava RH", što bi predstavljalo bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. – teška povreda prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, prvostupanjski sud nije počinio niti ovu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, jer je usvojio i na raspravi kontradiktorno izveo veći broj dokaza upravo po prijedlogu obrane, te je obrazloženo odbio dva dokazna prijedloga optuženika, na koju odluku će se ovaj sud referirati unutar obrazloženja žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom ovi navodi nemaju temelja u stvarnom stanju, jer iz spisa predmeta i iz sadržaja raspravnih zapisnika slijedi da je prvostupanjski sud usvojio većinu dokaznih prijedloga obrane, na raspravi ih kontradiktorno izveo, te potom ocijenio. Tako je razvidno kako je na raspravi dana 17. listopada 2022. (list spisa 273.) nakon zastupnice optužbe optuženik preložio izvođenje pet dokaza i to: "provesti medicinsko vještačenje okrivljenika kako bi se utvrdilo njegovo opće zdravstveno stanje… pribaviti izlist telefonskih poziva u inkriminiranom razdoblju između okrivljenika i žrtve… utvrditi točno ime i prezime susjede… ispitati žrtvu na raspravi… na raspravi ispitati vještaka psihijatra Laburu i druge vještake koji su vještačili žrtvu…". Prihvaćajući gotovo u cijelosti dokazne prijedloge obrane sud je proveo psihijatrijsko – psihološko vještačenje optuženika i žrtve, pribavio i na raspravi pročitao podatke telefonske komunikacije optuženika i žrtve (listovi spisa 285 – 316), utvrdio je identitet susjede optuženika i žrtve u osobi RO, koja je potom ispitana na raspravi kao svjedok (listovi spisa 386 – 388), žrtva LO je nakon policije, državnog odvjetnika i dokaznog ročišta ispitana i na raspravi (listovi spisa 252 – 256), te su na raspravi ispitani i vještaci koji su vještačili optuženika i žrtvu (list spisa 249). Dakle, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. teškom povredom prava na pravično suđenje na način da "…niti jedan optuženikov dokazni prijedlog faktično nije prihvaćen", kako to neosnovano isti tvrdi u svojoj žalbi. Jedino odbijanje dokaznog prijedloga obrane odnosi se na prijedlog obrane da se unutar općeg zdravstvenog stanja optuženika provede vještačenje njegove "sposobnosti za seksualnu aktivnost", te sudsko medicinsko vještačenje ozljeda žrtve.

8. Dakle, potonji žalbeni navodi odnose se na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.). S tim u svezi, po ocjeni ovog žalbenog suda, osnovano je i obrazloženo raspravni sud odbio navedene dokazne prijedloge obrane, sve u izostanku medicinskog tretmana ozljeda i pripadajuće dokumentacije žrtve (crvenilo na licu, modrice na vratu) o zdravstvenom stanju glede kojeg je iskazivala osobno i o kojem su govorili svjedoci RO i IO. Isto tako, kada je optuženik u prvom ispitivanju potvrdno iskazivao o svojoj seksualnoj aktivnosti sa žrtvom i ovaj drugostupanjski sud nalazi da je ispravno prvostupanjski sud otklonio dokazni prijedlog obrane usmjeren na medicinsko vještačenje optuženika u svrhu provjere njegove spolne sposobnosti, odnosno, erektilne disfunkcije.

8.1. Protivno tome i žalbenim navodima optuženika da je sud fragmentarno uzimao iz iskaza svjedoka i provedenih vještačenja one dijelove koji terete optuženika, osnovano je prvostupanjski sud prihvatio i obrazložio činjenična utvrđenja inkriminiranih događaja, jer kod niti jednog svjedoka ni vještaka nije pronađen motiv temeljem kojeg bi neosnovano teretili optuženika ili povlađivali žrtvi. Ovo se odnosi i na ocjenu svjedočenja RO koju je optuženik nastojao diskreditirati podacima o njihovoj nepostojećoj parnici. Štoviše, iz sadržaja iskaza ove svjedokinje slijedi zaključak o njenoj suzdržanosti i volji nemiješanja u obiteljski život optuženika i žrtve kao njezinih susjeda, no kada je već izvedena pred sud, iskazivala je, kako to ocjenjuje i prvostupanjski sud, okolnosno, uključujući i brojne odgovore koje joj je na raspravi postavljala obrana. Isto se odnosi i na ocjenu svjedočenja G i JO koji kao optuženikovi srodnici posebno ne bi imali razloga istoga neosnovano teretiti, već su okolnosno svjedočili o svom uočavanju odnosa optuženika i žrtve nekoliko dana prije kritičnog događaja, u kojem kontekstu se logičnim pokazuje njihov opis stanja žrtve prilikom njezinog bijega s R, kada su je prihvatili u svom domu u [adresa]. Protivno izloženom, upravo optuženik žalbom ističe isključivo one dijelove dokaza koji ga ekskulpiraju, pa tako naglašava među ostalim kako je provedenim psihijatrijsko- psihologijskim vještačenjem utvrđeno da "…kod optuženika nema potvrde na poremećaj seksualne sklonosti, odnosno nema naznaka seksualne aberacije". Međutim, za razliku od takvog pristupa ocjeni dokaza od strane optuženika, prvostupanjski je sud ispravo analizirao svaki izvedeni dokaz zasebno, te ih je potom dovodio u međusobni odnos i vezu. Tako je istim vještačenjem kod optuženika uz ono što je naprijed navedeno glede njegovog seksualnog ponašanja, a što obrana zanemaruje proizlazi "…da bi optuženik mogao imati poremećaj osobnosti sa elementima impulzivnosti, paranoidnosti, opsesivnosti i sa naglašenom patološkom ljubomorom i posesivnosti na oštećenicu". U isto vrijeme za žrtvu se vještačenjem utvrđuje da "…nije imala psihičkih teškoća i poremećaja, a podaci koji su dobiveni ispitivanjem upućuju na akutnu stresnu situaciju". Sva ta utvrđenja prvostupanjski je sud valjano i detaljno obrazložio, te ista prihvaća i ovaj žalbeni sud.

8.2. U kontekstu činjeničnih utvrđenja predmetne inkriminacije neosnovano obrana nastoji diskreditirati svjedočenje žrtve LO. Naime, ne samo da je njena kapacitiranost objektivnog iskazivanja utvrđena provedenim psihijatrijsko-psihološkim vještačenjem, već je ista sustavno kako u istrazi, tako i na raspravi u odnosu na odlučne činjenice iskazivala dosljedno. Takvu ocjenu prvostupanjskog suda, koju kao takvu prihvaća i ovaj žalbeni sud, potvrđuje i opis njezinog postupanja, te njezinog emocionalnog stanja u tim prilikama. Naime, žrtva je u policijskoj postaji neposredno nakon inkriminiranog događaja, prijavila i inkriminirano silovanje. Stoga je neutemeljena tvrdnja obrane iznijeta u žalbi da bi žrtva različito opisivala inkriminirani događaj. Upravo suprotno, ona je to u odnosu na njegove bitne elemente učinila dosljedno, počevši od ispitivanja pred državnim odvjetnikom, na dokaznom ročištu pred sucem istrage i, konačno, na raspravi. Pri tom je sasvim neživotno da će žrtva u svim opisanim prilikama opisujući događaj iskazivati potpuno istovjetno, kako to smatra žalba, a suprotno stavu žalitelja, upravo određene različitosti, a potom i iznošenje novih detalja od strane žrtve ukazuje na životnost i logičnost iskazivanje cijeneći da je žrtva više puta iskazivala s vremenskim odmacima pri čemu je u odnosu na odlučne činjenica djela ostala dosljedna.

8.3. Slijedom svega izloženog, opet protivno stavu žalitelja, u ovoj kaznenoj stvari nije bilo mjesta primjeni pravno-logičkog pravila "u dvojbi za optuženika" ("in dubio pro reo") prema članku 3. stavku 3. ZKP/08., jer su sve činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, posljedično i činjenično stanje, potpuno i točno utvrđene.

9. U odnosu na kazneno djelo opisano u točki 2. izreke prvostupanjske presude (članak 139. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. KZ/11.) optuženik se žali zbog "povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavka 1. ZKP/08". Kako iz žalbenih navoda slijedi da on smatra da inkriminiranim činjenjem (dva udarca po licu, a kada je žrtva rekla da joj nije dobro i zatražila dopuštenje popiti vode, rekao "tek ti neće biti dobro!") nisu ostvarena bitna obilježja terećenog kaznenog djela, to bi bila povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08., dakle, da djelo za koje se progoni nije kazneno djelo. U istom kontekstu optuženik, ne sporeći inkriminirane šamare i izgovoreno, smatra da bi bila riječ o prekršaju iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

9.1. Međutim, po ocjeni ovog žalbenog suda, našavši krivim optuženika za učin terećenog kaznenog djela opisanog u točki 2. izreke pobijane presude, prvostupanjski sud nije počinio povredu kaznenog zakona na koju upire žalba. Naime, protivno pristupu optuženika koji navedenu inkriminaciju reducira na dva šamara i izrečeno, ispravno je prvostupanjski sud takvo činjenje optuženika stavio u kontekst ukupnosti odnosa optuženika i žrtve. Upravo u tom odnosu dokazane su višestruke prijetnje i napadi na spolnu slobodu žrtve, koji aktivitet optuženika je državni odvjetnik sveo na jedno kazneno djelo teškog silovanja iz točke 1. izreke prvostupanjske presude. Najbolja ilustracija takvog odnosa je nesporni tekst poruke u kojem optuženik prijeti žrtvi "doću makar cili život bio u zatvoru ili ću nestati zauvijek". Kada u konstelaciji takvih odnosa optuženik dva puta ošamari žrtvu, a na njezinu zamolbu da joj dopusti piti vode jer joj nije dobro izgovori prijetnju, u njegovom činjenju se stječu sva bitna obilježja terećenog kaznenog djela, kako je to detaljno i valjano obrazloženo u točki 24. pobijane presude.

10. Iako optuženik ne obrazlaže u žalbi istaknutu osnovu zbog kazne (članak 471. ZKP/08.), drugostupanjski sud je u tom dijelu ispitao prvostupanjski presudu slijedom obveze koju nameće odredba članka 478. ZKP/08.

10.1. S tim u svezi po ocjeni ovog žalbenog suda ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice glede primjene pravila o odmjeravanju kazni za svako kazneno djelo (članak 47. KZ/11.), te pravilo glede izricanja jedinstvene kazne za djela počinjena u stjecaju (članak 51. stavak 1. KZ/11.). U tom kontekstu kod oba kaznena djela pravilno su utvrđene olakotne okolnosti (neosuđivanost i nekažnjavanje, životna dob – 72 godine tempore criminis, narušeno zdravstveno stanje), s izuzetkom peterostrukog očinstva, koja okolnost sama po sebi i bez daljnjih relevantnih poveznica ne može biti tretirana olakotnom. Isto tako, ispravno je prvostupanjski sud otegotnim cijenio težinu povrede zaštićenog dobra povezano sa posljedicom koje je silovanje ostavilo na žrtvu (post-traumatski stresni poremećaj), pa je posljedično valjan i konačni zaključak prvostupanjskog suda da će izrečena ublažena jedinstvena zatvorska kazna ostvariti svoju svrhu, kako je ista propisana člankom 41. KZ/11. i detaljno elaborirana u pobijanoj odluci. Pritom je sud dao dostatno i valjano obrazloženje zašto smatra da je i ublažena jedinstvena kazna adekvatna postizanju svrhe kažnjavanja, koje obrazloženje prihvaća i drugostupanjski sud, sve u izostanku žalbe državnog odvjetnika.

11. Zaključno, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je utemeljeno na provedenim vještačenjima sud optuženiku na temelju zakonskih kriterija iz članka 70. stavka 1., 2. i 3. KZ/11. izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihosocijalnog tretmana.

12. Slijedom svega izloženog, kako žalba optuženika nije osnovana, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje pazi po službenoj dužnosti (članak 476. stavak 1. točke 1. i 2. ZKP/08.), to je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 17. siječnja 2024.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Tanja Pavelin