Pr-370/20

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Jerki Kovačić Garac, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. P. rođ. B. iz M., A. S.

28.OIB…………. zastupane po pun. A. P., odvj u Z., protiv tuženika

R. H.-M. obrane, Z., T. kralja P. K. I.. br. 1, OIB: …………….., zastupane po O. državnom odvjetništvu S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. lipnja 2020. god. u nazočnosti zamj. pun. tužitelja D. R., odvj. u S. i pun. zz tuženika M. P., objavljene dana 23.

prosinca 2020.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku R. H. - za M. obrane da tužiteljici I.

P. rođ. B. na ime neisplaćenih dodataka na plaću isplati bruto iznos od 55.420,03 kuna (slovima: pedeset pet tisuća četiri stotine dvadeset kuna tri lipe ) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. godine do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima propisanoj za ostale odnose koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate sukladno članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom:

na iznos od 4.511,23 kune od 16.03.2007. godine na

iznos od 4.101,12 kune od 16.04.2007. godine na iznos

od 484,16 kune od 16.12.2007. godine na iznos od

537,61 kune od 16.01.2008. godine na iznos od 4.469,18

kune od 16.02.2008. godine na iznos od 6.747,77 kune od

16.03.2008. godine na iznos od 4.589,18 kune od

16.05.2008. godine

na iznos od 16.265,76 kune od 16.06.2008. godine na

iznos od 1.406,24 kune od 16.07.2008. godine na iznos

od 8.132,02 kune od 16.09.2008. godine na iznos od

4.175,76 kune od 16.10.2008. godine

osim zakonske zatezna kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak u gornjim bruto razlikama plaća, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 30.271,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana.

Odbija se i zahtjev za isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja odvjetnika A. P. u Z. I.: HR……………………….

Obrazloženje

Tužbom koja je kod ovog suda zaprimljena dana 21. travnja 2009. god. tužitelj potražuje od tužene isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljom, blagdanima i u smjenama u 2006., 2007., 2008. godini, koji rad je tužitelj obavljao kao zaposlenik tužene, pripadnik HRM-a, raspoređen u mjesto rada Split, na poslovima djelatne vojne osobe.

Tužena se u odgovoru na tužbu od 19. svibnja 2009. god. usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu u pogledu osnove i visine, te predložila tužbeni zahtjev odbiti. Tužitelj da je kao ostale djelatne vojne osobe obavljao dežurstva na temelju radne liste, sukladno odredbi čl. 97. Zakona o službi u oružanim snagama RH, koji rad se ne smatra prekovremenim. Na tužitelja da se primjenjuje Službovnik oružanih snaga i to u točki 128. koja određuje da dežurstvo traje 24 sata. Službovnik da ne pravi razliku dežurstva u dane blagdana, noću, subote na nedjelju, već odrađuje 24-satno dežurstvo, nakon čega su 24 sata slobodni, za svaki slobodni dan da se isplaćuje naknada u visini redovne dnevnice. Prekovremeni rad da je reguliran čl. 97. citiranog Zakona o službi u oružanim snagama RH, tj. da se na prekovremeni rad djelatnih vojnih osoba ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima. Nadalje, pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad da se ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena i ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Na koncu, za vrijeme plovidbe broda posada da ne radi 24 sata, nego da su organizirana dežurstva od po 4 sata, preostalo vrijeme da je posada slobodna, te da je tužitelj ostvarivao mornarički dodatak u smislu čl. 6. Pravilnika o dodatku na plaće i načinu isplata plaće.

Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Zahtjeva za mirno rješenje spora, Rješenja RH Ministarstva obrane, Oružane snage RH od 16. rujna 2006. god.; Rješenja RH Ministarstva obrane, Oružane snage RH od 18. siječnja 2007. god.; Rješenja RH Ministarstva obrane Glavni stožer OS RH Zapovjedništva HRM od 25. srpnja 2008. god.; Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika NN 9/03; nacrta Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog vremena DVO, službenik i namještenika, Dopisa pravne službe MO RH od 07. studenog 2006. god.; dopisa Personalne uprave Ministarstva obrane RH, Glavnog stožera oružanih snaga RH 10. listopada 2007. god.; Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga RH (NN br. 6/03), Pravilnika o dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika OS RH (NN br. 175/03); Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaća pripadnicima OS RH (NN br. 34/05); Uredbe o vrijednosti koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe (NN br. 144/02); izvoda iz KU za državne službenike i namještenike za razdoblje od siječnja 2002. do srpnja 2004. (NN 03/02) i izvoda iz KU za državne službenike i namještenike za razdoblje od srpnja 2004 pa nadalje (NN 92/04) kartice djelatnika za tužitelja; izvoda iz evidencije o korištenju radnog vremena tužitelja; te pregledom cjelokupne pisane dokumentacije; izveden je dokaz vještačenjem po vještaku dipl. oec. V. K..

Nakon provedenog dokaznog postupka, presudom br. IVP-360/09 od 25. listopada 2011. god. prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja, te naloženo tuženoj isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 35.812,00 kn sa pripadajućim kamatama i troškom postupka.

Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostupanjske odluke, Županijski sud u Splitu presudom br. Gžri-11/12 od 17. svibnja 2012. odbio je žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu.

Odlučujući o reviziji tužene, Vrhovni sud RH rješenjem br. Revr 1813/12 od 21. veljače 2017. god. prihvatio je reviziju tužene, ukinuo citirane presude te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Iz obrazloženja odluke u bitnom proizlazi kako prema pravnom shvaćanju toga sud nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno već da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati. Kako je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer nisu utvrđene odlučne činjenice – stvarno odrađeni sati rada te vrijeme odmora tužitelja, to da je valjalo predmet vratiti na ponovno suđenje.

U nastavljenom dijelu postupka tužitelj je ustrajao u svom zahtjevu u cijelosti. Tužbeni zahtjev konačno je precizirao podneskom od 16. travnja 2018. god. u skladu s varijantom I vještva dipl. oec. V. K. od 03. travnja 2018. god.

Očitujući se na prigovor zastare kojeg je tuženik istakao za potraživanje tužitelja u iznosu od 47.063,24 kn, tužitelj je naveo da je prigovore neosnovan, iz razloga jer da je podneskom od 01. lipnja 2009. god. proširio tužbu u smislu odredbe čl. 186. st. b ZPP-a., tj. postavio tzv. stupnjevitu tužbu, potražujući od tuženika isprave potrebne za preciziranje tužbenog zahtjeva. Stavkom 3. citiranog članka, da je propisan izuzetak od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva, u slučaju kada tužitelj ne može doći do podataka, jer istima raspolaže tuženik. Istim člankom da je propisano da u takvim slučajevima kakav je baš predmetni slučaj, da je tužitelj dužan tužbeni zahtjev postaviti u roku kojeg mu odredi sud. Dakle, u konkretnom slučaju da je tužitelj tužbu podnio u smislu citiranih odredbi čl. 186. Zakona o parničnom postupku, jer da nije raspolagao nužnom knjigovodstvenom dokumentacijom za izračun pripadajuće razlike plaće u utuženom razdoblju, a istom dokumentacijom da je raspolagao tuženik. Štoviše, podneskom od 11. travnja 2018. god. da je konačno preciziran tužbeni zahtjev, sukladno izrađenom vještu, uz još uvijek nepotpunu dokumentaciju, a zastara u odnosu na tako precizirane novčane iznose, da je prekinuta podnošenjem zahtjeva za mirno rješenje ovog spora,koji je u konkretnom slučaju nesporno podnesen 16. siječnja 2009. god.

Tuženik je tijekom postupka uputio, a u slučaju da se pregledom evidencija o radu tužitelja, koje su bile podloga za provedeno vještačenje, utvrdi postojanje povremenih dežurstava, na zauzeto stajalište Vrhovnoga suda RH (u rješenju Revr-67/13 od 10.5.2016. i Revr-1861/14 od 13.12.2016.) da rad djelatne vojne osobe u situaciji višednevnog boravka na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstava, kada sukladno odredbi čl. 12. Pravilnika o naknadama troškova u svezi s obavljanjem službe, selidbenih troškova i troškova zbog odvojenog života od obitelji djelatna vojna osoba ima pravo na dodatak za rad na terenu, životno i logično je da djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po 8 sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom. Nasuprot tome, u slučaju dežurstva propisanog čl. 128. Službovnika oružanih snaga, koje u pravilu traje 24 sata, svih 24 sata priznaje se kao vrijeme provedeno na radu, nakon čega se dežurni za 24 sata oslobađa svih obveza za 24 sata. Shodno navedenom, tužitelj je predložio da se provede dopuna financijskog vještačenja s nalogom vještaku da izvrši 2 varijante izračuna i to: da se rad u službi dežurstva (pojedinačna 24-satna dežurstva) obračuna kao rad u trajanju 24 sata neprekidno i da se rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračuna na način da se pored 8 sati redovnog rada obračuna 8 sati prekovremenog rada te da se dnevni odmor u ukupnom trajanju od 8 sati obračuna po satnici redovnog rada te u drugoj varijanti da se rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračuna na način da se iz obračuna izuzme 8 sati dnevnog odmora. Podneskom od 18. ožujka 2019. god. tuženik je istakao prigovor zastare dijela potraživanja i to baš za iznos od 47.063,24 kn (razlika između konačno postavljenog tužbenog zahtjeva od 83.875,63 kn i pravomoćno dosuđenog iznos od 35.812,39 kn.

Tijekom nastavljenog dijela postupka sud je izveo dokaze ponovnim pregledom priležeće dokumentacije, izveden je dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku dipl. oec. Vladimiru Krklecu, izveden je dokaz saslušanjem svjedoka J. H., D. D. i tužiteljice kao parnične stranke.

Temeljem navedenih dokaza Općinski sud u Splitu je presudom br. Pr-226/17 od 08.studenog 2019. god. usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, obvezavši tuženika na isplatu bruto iznosa od 82.875,63kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i obvezavši tuženika na snašanje parničnog troška u iznosu od 32.062,50 kn zajedno s pripadajućim kamatama.

Odlučujući o pravodobnoj žalbi tuženika Županijski sud u Splitu je odlukom br. Gžr- 10/20 od 25.veljaće 2020. god. ukinuo prvostupanjsku presudu, te predmet vratio na ponovno suđenje.

U nastavljenom dijelu postupka tužitelj je podneskom od 17.ožujka 2020. konačno postavio tužbeni zahtjev sukladno II varijanti izračuna vještaka dipl. oec. V. K. od 03.travnja 2018.Tužitelj je predložio sudu tuženika obvezati na isplatu iznosa od 55.420,03 kn.sve sa pripadajućim kamatama.,obvezati ga i na snašanje parničnog troška,sve kako je pobliže navedeno u izreci presude.

U ovoj fazi postupka tuženik se ponovno protivio tužbenom zahtjevu,istakao je prigovor zastare za dio potraživanja u iznosu od 47.063,24kn,koji predstavlja razliku između konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i iznosa o kojem je odlučeno u odluci IVP360/09 od 25.listopada 2011.Glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva istom se usprotivio iz razloga navedenih tijekom postupka.

U ovoj fazi postupka sud je ponovno pregledao sve do sada izvedene dokaze osobito vještvo vještaka dipl. oec. V. K. od 03.travnja 2018., pregledane su II-ske

odluke u istovrsnim predmetima.

Pun. stranaka popisali su parnični trošak.

Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, za rad noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama u 2006., 2007., 2008. godini.

Među strankama nije bilo sporno da je tužiteljica zaposlenik tužene, odnosno djelatna vojna osoba, te da se prije pokretanja parničnog postupka obratila zahtjevom tuženoj u svezi mirnog rješenja spora. Nadalje, da je sustav rada tužiteljice organiziran na način da se upućuje na višednevne službe na moru, da je tužena izdavala tužiteljici višednevne radne naloge, da je na temelju izvještaja sastavljenih na temelju tih radnih naloga vodila evidenciju rada tužiteljice na temelju koje je tužiteljici za to utuženo razdoblje isplaćena plaća.

Kao sporno trebalo je utvrditi pripada li tužiteljici pravo na isplatu uvećanog dijela plaće s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotama, nedjeljama i blagdanima kroz utuženo razdoblje i u kojoj visini. Bilo je sporno i jeli zastario dio potraživanja tužiteljice.

Glede istaknutog prigovora zastare za dio zahtjeva tužiteljice i to baš za iznos od 47.063,24.kn, prigovor nije osnovan. Navedeno iz razloga , što se u konkretnom slučaju radi se o potraživanju tužitelja zasnovanog na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ,o čemu postoji recentna sudska praksa br.Gž R862/19 Od 31. prosinca 2019.

Odredbom čl. 92. Zakona o radu (NN, 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 137/04 – pročišćeni tekst i 68/05-Odluka USRH, dalje: ZR/95), kao i kasnije čl. 86. Zakona o radu, NN 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR/09) propisano je da za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću.

U čl. 38. ZR/95 (čl. 43. ZR/09) određeno je da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno.

Nadalje, čl. 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (NN, 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, dalje: ZSOS) propisuje da su pripadnici oružanih snaga u smislu odredbi tog zakona: vojne osobe, državni službenici i namještenici.

U članku 169. ZSOS-a, određeno je da se plaća djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću. Osnovnu plaću djelatne vojne osobe čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža. Osnovica za obračun osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje se na način propisan za državne službenike i namještenike. Ministar obrane posebnim će propisom odrediti radna mjesta na kojima se zbog posebnih uvjeta rada, težine i naravi poslova i odgovornosti osnovna plaća uvećava za 20%. Vrijednost koeficijenta osobnog čina za izračun plaće djelatne vojne osobe utvrđuje se Uredbom Vlade Republike Hrvatske.

Člankom 170. ZSOS-a propisano je da pripadnici Oružanih snaga zbog otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti ostvaruju pravo na dodatke na plaću. Dodatak se utvrđuje u postotku od osnovne plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika, a kriterije za utvrđivanje otegotnih uvjeta rada, opasnosti i odgovornosti utvrđuje Vlada Republike Hrvatske. Iznos dodataka na plaću i način isplate plaće utvrđuje ministar obrane posebnim propisom.

Prema odredbi članka 97. stavka 6. ZSOS-a u tekstu koji je bio na snazi do stupanja na snagu Zakona o izmjenama dopunama Zakona o službi u oružanim snagama (NN, 76/07, dalje: ZIDZSOS) bilo je propisano da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova zadaća. Odredbom članka 40. ZIDZSOS-a je izmijenjen stavak 6. članka 97. ZSOS-a tako da su riječi: "te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano uz kontinuirano obavijanje poslova i zadaća" brisane, a dodan je novi stavak 7. kojim je propisano da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću. Tužena u konkretnom slučaju nije dokazala tvrdnju o preraspodjeli radnoga vremena, odnosno, postojanju okolnosti u smislu citiranih odredaba članka 97. stavka 6. i 7 ZSOS-a, a iz Izvoda o evidencije o plovidbi i rada tužitelja, koju je upravo tužena dostavila u spis, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj radio prekovremeno, subotom, nedjeljom, blagdanima i noću.

Odredbama čl. 14. ZSOS-a određeno je da se o svim pitanjima koja nisu uređena ovim zakonom ili propisima donesenim na temelju ovog Zakona, na navedena pitanja primjenjuju propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

Zakonom o državnim službenicima i namještenicima (NN 27/01) koji se primjenjivao do 1. siječnja 2006. god., kao ni Zakonom o državnim službenicima (NN 92/05, 142/06, 77/07, 107/07) nije regulirano pravo službenika i namještenika na uvećanje plaće s utuženih osnova, već je to pravo, u utuženom razdoblju regulirano Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (NN, 92/04, 141/04, 77/07, 98/07, dalje: KU/04, koji je u primjeni od 1. srpnja 2004.) kao i Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike (NN, 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12, dalje: KU/08, u primjeni od 1. srpnja 2008. god).

Odredbama članka 39. st. 1. KU/04 propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećati za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35% te za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik i namještenik radi naizmjenično ili najmanje dva radna dana u tjednu u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 1 sat 10%. St. 2. propisano je da se dodaci međusobno ne isključuju, a st. 3. da ukoliko službenik ili namještenik radi na blagdane, neradne dane utvrđene zakonom te ukoliko radi na Uskrs, da ima pravo na plaću uvećanu za 150%. Prema st. 4. umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada i to u omjeru 1:1,5, a isto je regulirano i čl. 44. KU/08.

Temeljem navedenih dokaza, ovaj sud smatra da je tužiteljica kao pripadnik MORH-a, u floti Hrvatske ratne mornarice na školskom brodu A. M. kao pomorska časnica, u utuženom razdoblju, postupajući po višednevnim radnim nalozima bio višednevno uzastopno radno angažirana na svom radnom mjestu. Dakle, tužiteljica je od isplovljenja do povratka u matičnu luku bila na školskom brodu, tj. na radnom mjestu bez mogućnosti napuštanja istog. Polazeći od stava viših sudova, osobito stava Vrhovnog suda RH, izraženog u odluci br. Rver 1813/12 od 21.veljače2017.. god., tužiteljici pripada pravo na isplatu dodatka na plaću, ali samo za stvarno odrađene sate, tj. samo za odrađeni rad. Polazeći od citiranog stava, kao životnog logično, izveden je dokaz vještačenjem po vještaku dipl. oec. V. K., i to kako bi se utvrdio broj odrađenih sati tužiteljice u utuženom razdoblju.

U dopuni vještva od 03.travnja 2018. god., vještak je izradio vještvo u dvije varijante, i to prema relevantnoj dokumentaciji pribavljenoj od nadležne službe tuženik, sve sukladno zauzetom stavu viših sudova.

Prema II. varijanti, prema kojoj je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev. Vještak je naveo da je prilikom obračuna naknade za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom u spornom razdoblju u obzir uzeo činjenicu da boravak tužitelja na brodu u slučaju višednevnih službi na moru traje 24 sata, od čega se 8 sati odnosi na redovan rad, koji je isplaćen kroz plaću, 8 sati na dnevni odmor, te 8 sati kao prekovremeni rad koji je obračunat sukladno KU. Angažiranje tužitelja (boravak na brodu) da se smatra vrijeme od isplovljenja do povratka u matičnu luku, umanjuju za 8 sati dnevnog odmora tužitelja tijekom višednevnih plovidbi. Obračun da je vršen za radne dane (24 sata, 8 sati odmora=16 sati angažiranja, od 16 sati angažiranja, 8 sati redovnog rada =8 sati prekovremenog rada od čega 4 sata noćnog rada) u tjednu prema evidenciji iz brodskih dnevnika od isplovljenja. Rad subotom je utvrđen na način (24 sata-8 sati odmora=16 sati prekovremeno, pored 16 sati prekovremenih da je uračunato 12 sati naknade za rad subotom i 4 sata noćnog rada koji da se ne isključuje). Na koncu rad nedjeljom da je utvrđen na način (24 sata-8 sati odmora=16 sati prekovremeno, pored 16 sati prekovremenih, da postoji 12 sati naknade za rad nedjeljom i 4 sata noćnog rada nedjeljom). Rad blagdanom da je utvrđen ovisno je li blagdan bio radni ili neradni dan. Na tako utvrđen način vještak je utvrdio broj sati prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom na osnovi čega je izvršen obračun naknada u bruto svoti, uzimajući u obzir da je tužitelj na brodu boravio 24 sata, te da se rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračuna na način da se iz obračuna izuzme 8 sati dnevnog odmora, da bi tužitelj u spornom razdoblju po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom i nedjeljom i blagdanom ostvario naknadu u ukupnoj bruto svoti od 55.420,03 kn ili po mjesecima kako je to prikazano u koloni br. 28. tablice br. 2 koja prileži dopuni vještva (str. 292 spisa).

Tužiteljica je konačno precizirala tužbeni zahtjev podneskom od 17. ožujka 2020. god. i to baš prema varijanti II. izračuna dipl. oec. V. K.. Tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu bruto iznosa od 55.420,03kn.kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, trebalo je usvojiti, kako je odlučeno u izreci presude. Tuženik nije osporavao ni matematički izračun konačno preciziranog tužbenog zahtjeva,kao ni tijek zakonskih zateznih kamata.

Na dosuđeni iznos tužitelju pripada zakonska zatezna kamata koja na svaki pojedinačni mjesečni iznos, kako je to i zatražio od 16-og dana u mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate po stopi uređenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15).

Odbijen je zahtjev za isplatom na žiro-račun punomoćnika tužitelja odvj. Ante Pecirepa, sve u smislu odredbe čl. 433. st. 1. Zakona o parničnom postupku, te čl. 2. st. 1., čl. 86. Zakona o porezu na dohodak (NN br. 115/16), te u smislu čl. 21. i 92. Pravilnika o porezu na dohodak. Imajući u vidu kogentnu narav citiranih odredbi, to proizlazi da nije moguće isplatu dosuđenog iznosa izvršiti na žiro-račun pun. tužitelja, već isključivo na račun tužitelja osobno, kao što je odlučeno u izreci presude.

Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 3., a u smislu odredbe čl. 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19) pa se tužiteljici koja u ovom postupku nije uspjela u neznatnom dijelu, priznaje trošak u skladu sa Tarifama o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15) i to: za sastav prijedloga za mirno rješenje spora 1.000,00 kn, za sastav tužbe 1.000,00 kn, za sastav 4 obrazložena podneska po 1.000,00 kn, za sastav 7 podneska po 500,00 kn, za zastupanje na 12 ročišta po 1.000,00 kn, za jedno ročište 250,00kn. Ovom iznosu trebalo je pridodati i iznos od 5.437,50 kn na ime pripadajućeg PDV-a, te iznos od 3.000,00 kn za troškove provedenog vještačenja, tako se pun. tužitelja obistinjuje parnični trošak u ukupnom iznosu od 30.271,87 kn, kao što je odlučeno u izreci presude.

Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pa do isplate temeljem odredbe 30.st.2. Ovršnog zakona ( Narodne novine broj 112/12, 25/13,93/14, 55/16, 73/17), kao što je odlučeno u izreci presude.

U Splitu, 23. prosinca 2020. god.

S u d a c

Jerka Kovačić Garac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

-u spis