P-1651/19

Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. vojarna Sv. Križ,

Dračevac

21 000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Boni Gamulin Frleta, u pravnoj stvari tužitelja L. B., O.: ,,,, M., kojeg zastupa punomoćnik Z.

B., odvjetnik u S., protiv tuženika R. H., O.: …, koju

zastupa O. u S., G., radi isplate, nakon

održane i zaključene glavne i javne rasprave 16. studenog 2020., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, 23. prosinca 2020.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana na ime naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 48.160,00 kuna (četrdeset osam tisuća sto šezdeset kuna) zajedno s zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. lipnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. srpnja 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. rujna 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. listopada 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1.studenog 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1.prosinca 2013. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1.siječnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1.veljače 2014 pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1.ožujka 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1.travnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1.svibnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. lipnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. srpnja 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. kolovoza 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. rujna 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. listopada 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. studenog 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. prosinca 2014. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. siječnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. veljače 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. ožujka 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. travnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. svibnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. lipnja 2015. pa do isplate, -

na iznos od 1.376,00 kuna od 1. srpnja 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. kolovoza 2015. pa do

isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. rujna 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. listopada 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. studenog 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. prosinca 2015. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. siječnja 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. veljače 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. ožujka 2016. pa do isplate,

- na iznos od 1.376,00 kuna od 1. travnja 2016. pa do isplate,

po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Za više traženi iznos od 35.000,00 kuna (trideset pet tisuća kuna) s zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

II Nalaže se tuženoj da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 20.802,40 kuna (dvadeset tisuća osamdeset dvije kune i četrdeset lipa) zajedno s zateznim kamatama koje teku od presuđenja, dakle od 23. prosinca 2020. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Za više traženi iznos na ime parničnog troška tužbeni zahtjev odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Dana 21.4.2016. tužitelj je ovom sudu protiv tuženika podnio tužbu radi isplate iznosa od 224.340,00 kuna. Tužbu tužitelj činjenično temelji da je vlasnik dva stana u zgradi koja se nalazi u S. na adresi … koji su položeni u zgradi čest.zgr.1525/1 Z.U. 4002. U predmetnim stanovima nalaze se osobe kojima je Zakonom o najmu stanova i Uredbom o uvjetima i mjerilima za određivanje iznosa mjesečne zaštićene najamnine, tužitelju u suprotnosti s Ustavnim pravima RH kao i Konvenciji za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda nesrazmjerno uskraćeno pravo raspolaganja vlasništva na predmetnim nekretninama. U predmetnim stanovima da stanuju korisnici i navodni nositelji zaštićenog najmoprimstva i to Z. G. na I. katu u stanu površine 50,73 m2, koji tužitelju mjesečno plaća iznos od 137,00 kune, a na III. katu u stanu površine 50,73 m2 A. R. koji tužitelju mjesečno plaća iznos od 124,00 kune. Tuženik da je donio Zakon o najmu stanova i Uredbu o uvjetima i mjerilima određivanju mjesečnog iznosa zaštićene najamnine i to sve u suprotnosti sa odredbama Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime da je izravno povrijedio tužiteljeva zajamčena prava na vlasništvo i prisilio tužitelja na trpljenje ograničenja i uskraćivanje prava vlasništva, a što da je imalo za posljedicu primanje manjeg iznosa najamnine za njegovo vlasništvo. R. H. je zakonskim i podzakonaskim odredbama zadirala u konzumaciju i korištenje prava vlasništva tužitelja, koje miješanje države nije opravdano i dopušteno odnosno predstavlja kršenje odredbi Konvencije, a time je ograničila neovlašteno pravo vlasništva zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom. Tužitelj se pozvao na presudu ES za ljudska prava " S. vs R. H." broj

odluke 12027/10 od 10. srpnja 2014. Naveo je da je nemogućnost raspolaganja stanovima istog dovela do da je došlo do tržišnog pada vrijednosti predmetnih stanova. Tužitelj da je podnio Zahtjev za mirno rješenje spora tuženiku 12. travnja 2016., a koji je isti odbio. Istakao je da cijeneći iznos koji tužitelj prima od nametnutih korisnika oba stana da su ti iznosi u opreci s tržišnom najamninom koju je tužitelj mogao dobivati za svoje stanove. Naime da iznos od 261,00 koji dobiva za dva stana površina od po 50,73 m2 za zaštićenu najamninu koja je u utuženom periodu bila 25 puta niža od tržišne najamnine. Pa da je iznos zaštićene najamnine koju je tužitelj imao pravo primiti u bio u očitom nerazmjeru s visinom tržišne najamnine koja je mjesečno po stanu iznosila 2.000,00 kuna ili ukupno za oba stana 4.000,00 kuna, odnosno na ime razlike po odbitku 261,00 kuna za oba stana daje iznos od 3.739,00 kuna mjesečno manjeg iznosa najamnine za oba stana. Tužitelj da ima pravo na naknadu razlike najamnine u periodu od stjecanja vlasništva, no potražuje razliku za zadnjih pet godina ili poče od 1. travnja 2011. do 1. travnja 2016, a kako je tužitelj mjesečno na ime najamnine primao manje 3.739,00 kuna po mjesecu ili ukupno za 60 mjeseci iznos od 224.340,00 kuna, a koliko je tužbom zatražio, zajedno s zatezno kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos, te troškove parničnog postupka. Podneskom od 27. ožujka 2017. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev.

Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio odbijanje tužbenog zahtjeva i obvezivanje tužitelja da podmiri parnični trošak. Pritom je naveo da presuda ES za ljudska prava S. protiv H. nije formalni izvor prava koji bi obvezivao tuženika da vlasnicima stanova nadoknadi razliku između zaštićene i tržišne najamnine. U navedenoj presudi je istaknuto da trenutni pravni propisi u R. H. u pogledu zaštićenih najamnina nisu ostvarili pravednu raspodjelu socijalnog i financijskog tereta, jer da je taj teret neopravdanu prebačen na samo jednu društvenu grupu, najmodavca. Stoga da je sud istaknuo kako je temeljni problem tiče samog zakonodavstva i da država treba poduzeti zakonodavne i druge opće mjere kojima će se na primjeren postići ravnoteža između vlasnika stanova s jedne strane, te interesa zaštićenih najmoprimaca s druge strane. da u RH trenutno ne postoji pozitivni propis koji bi predstavljao pravnu osnovu za prihvaćanje ovakvog tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor da je tužitelj trebao ponijeti odgovarajuće pravne lijekove protiv presude kojom se nadomješta ugovor o najmu stana, US RH, ES za

ljudska prava, koje bi takvu povredu mogle utvrditi, na što da ukazuje presuda Gž-1016/2016 od 10. lipnja 2016. Ističe prigovor zastare jer da EK za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda je ratificirana i primjenjuje se u RH od 5. studenog 1997.

Ovaj sud je pod brojem P-2061/16 dana 8. siječnja 2018. donio prvostupanjsku presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati iznos od 157,038,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odredio prekid postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka pod brojem Pst-1378/14 u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 67.302,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. Žalbu na navedenu odluku izjavio je tužitelj o kojoj je odlučio Županijski sud u Rijeci odlukom od 20. ožujka 2019.g. pod brojem 29 Gž-626/2018-2 na način da je odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja te potvrdio prvostupanjsku presudu u dijelu kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 89.736,00 kuna za isplatom pojedinačnih mjesečnih iznosa od po 3.739,00 kuna sa zakonskim zateznom kamatom počev od 1. svibnja 2011 do 1. travnja 2013. Istom odlukom drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tužitelja, te ukinuo prvostupanjsku presudu u dijelu kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu toč. I izreke preko iznosa od 89.736,00 kuna pa do 157.038,00 kuna, kojoj je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja od 67.302,00 kuna, za isplatom pojedinačnih mjesečnih iznos od 1.869,50 kn počevši od 1. svibnja 2013. zaključno sa 1. travnja 2016. te je predmet u tom dijelu vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđeno rješenje o prekidu postupka.

Podneskom od 16. ožujka 2020. tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev kao u izreci odluke. Isti je uređen nakon dostave nalaza i mišljenja sudskog vještaka M. T. od 13. veljače 2020. U podnesku je naveo da je po svakom stanu mjesečna najamnina prema tržišnim cijenama 2.500,00 kn ili ukupno za oba stana 5.000,00 kuna. Kako od strane "zaštićenih najmoprimaca" tužitelju mjesečno ukupno za oba stana isplaćivan iznos od 261,00 kunu. Naveo je kada se od ukupnog iznosa od 5.000,00 kuna za oba stana za tržišni najam odbije iznos od 261,00 kuna koliko je tužitelj primao za oba stana mjesečno da se dobije se iznos od 4.739,00 kn mjesečno. Slijedom navedenog za period od 01. svibnja 2013. do 01. travnja 2016., a što je ukupno 35 mjeseci potražuje da mu tuženik isplati na ime naknade razlike između iznosa ostvarene najamnine prema čl. 8. ZN-a i najamnine (tržišne) koju je da je tužitelj mogao ostvariti, iznos od ukupno 165.865,00 kuna, s zateznim kamatama na pojedinačno utvrđene mjesečne iznose.

Za kazati je da je kako je već naprijed navedeno pravomoćno rješenje P-2061/16 dana 8. siječnja 2018. o prekidu postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka pod brojem Pst-1378/14 u pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 67.302,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je podneskom od 16. ožujka 2020. uredio tužbeni zahtjev i za dio koji se nalazi u prekidu, što je razvidno iz narativnog dijela podneska, odnosno da uređenim tužbenim zahtjevom potražuje da mu tuženik isplati naknadu razlike između iznosa ostvarene najamnine i najamnine koju je mogao ostvariti, a u odnosu za oba stana, jedan ukupan iznos. Iako je zatražio jedan jedinstveni iznos za oba stana, u tužbi je naveo da za stan na I. katu kojeg koristi Z. G. isti plaća na ime najamnine mjesečni iznos od 137,00 kuna, a za stan na ... katu kojeg koristi A. R. isti plaća mjesečni iznos od 124,00 kune. Što ukupno daje 261,00 kuna. Isti traženi iznos traži za ukupno 35 mjeseci, polazi od postavke da je tržišna cijena najma za jedan stan 2500,00 kuna. Slijedom navedenog za stan na I. katu kojeg koristi Z. G. i u odnosu na koji je postupak u prekidu, tužitelj uređenom tužbom potražuje 82.705,00 kuna, koji se dobije kad se od tržišne cijene najma 2.500,00, odbije mjesečno isplaćenih 137,00 kuna, što iznosi mjesečno 2.363,00 kuna razlike, te se isti iznos pomnoži s utuženim razdobljem od 35 mjeseci. Prema tome dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 82.705,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od 1. lipnja 2013. do 1.travnja 2016. nije predmetom raspravljanja, jer za isti dio tužbenog zahtjeva postupak je u prekidu. Postupak pod brojem Pst-1378/14 nije pravomoćno okončan pa nisu ispunjeni uvjeti za nastavak istog.

Slijedom navedenog ovaj sud je odlučivao o dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od iznosi 83.160,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od 1. lipnja 2013. do 1.travnja 2016.

U postupku su izvedeni dokazi uvidom u cjelokupnu dokumentaciju iz spisa, i to:

- dopisa O. S. od 12. travnja 2016. (list 5-6 spisa),

- zahtjeva za mirno rješenje spora (list 7-10 spisa),

- dopis MF PU upućen PU, PU

D. od 19. svibnja 2015. (list 11-12 spisa),

- preslik izvadaka iz zemljišne knjige čest. zgr. 1252/1 Z.U.4002 K.O. S. (list 13-16 spisa),

- preslik poštanskih uputnica (list 17-20 spisa),

- preslik odluka: ES za ljudska prava od 10. srpnja 2014. broj 12027/10 predmet S. protiv H. (list 21-39 spisa), Županijskog suda u Splitu od 10. lipnja 2016. pod brojem Gž-1016/16 (list 43-45 spisa), Županijskog suda u Split od 27. listopada 2011. broj Gžp-596/11 (list 57-59 spisa),

- ugovora po najmu stana sklopljenog između S. B. pok. I. kao najmodavac i A. R. kao najmoprimca od 2. svibnja 1997. (list 54-56 spisa),

- preslik tužbe U predmetu broj Pst-1378/14 od 19. prosinca 2014 i podneska od 2. ožujka 2015. (list 60-67 spisa),

- saslušan je tužitelja kao parnična stranka (list 51-52 spisa),

- izveden je dokaz očevida na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka M. T. na dan 14. siječnja .2020. (list 104-105 spisa),

- nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo i procjenu nekretnina M. T. od 13. veljače 2020. (list 112-124 spisa),

- nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo A. B. dipl. oec od 20. srpnja 2020. (list 136-142 spisa),

- pregledom spisa Općinskog suda u Splitu pod brojem IIP-131/05 (ranije IIP638/98), (u prilogu).

Stranke po punomoćniku i zakonskom zastupniku su popisale parnični trošak. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa koji predstavlja razliku između tržišne najamnine koju bi tužitelj kao vlasnik stana mogao ostvariti iznajmljivanjem stana i zaštićene najamnine koju dobiva od A. R. zaštićenog najmoprimca, odnosno zahtjev tužitelja za naknadom na ime nerazmjerno i nepravično ograničenja njegovih vlasničkih prava.

U postupku je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj vlasnik dva stana u zgradi koja se nalazi u S. na adresi … koji su položeni u zgradi čest. zgr. 1525/1, Z.U. 4002, K.O. S.. Nesporno je utvrđeno da u jednom od ova stana i to stanu na III. katu površine 50,73m2 stanuje korisnik A. R., koji tužitelju mjesečno plaća na ime najamnine iznos od 124,00 kune. Kao nesporno je utvrđeno da je tuženik s S. B. pok. I. sklopio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom 2. svibnja 1997.

U postupku je bilo sporno je li utemeljen zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete na ime nerazmjernog i nepravičnog ograničenja njegovih vlasničkih prava, te je li tužitelj ima pravo potraživati štetu od RH, je li tužitelj imao mogućnosti umanjiti eventualno pretrpljenu štetu.

U postupku su utvrđene sljedeće činjenice:

- iz zahtjeva za mirno rješenje spora i dopisa je vidljivo da je tužitelj prije podnošenja predmetne tužbe poštivao proceduru prethodnog obraćanja nadležnom državnom odvjetništvu u smislu odredbe čl.186.a Zakona o parničnom postupku ("NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, dalje: ZPP),

- iz dopisa PU od 19. svibnja 2015. je vidljivo da se u ulicama koje su blizu ulice R. za stanove površine 50-ak metara kvadratnih može postići mjesečna najamnina od 2.000,00 kuna do 3.000,00 kuna mjesečno,

- iz izvadaka zemljišne knjige za ZU 4002 K.O. S. je vidljivo da je tužitelj upisan kao vlasnik dvaju stanova u zgradi izgrađenoj na čest.zgr.1252/1 K.O. S.,

- iz poštanskih uputnica je vidljivo da A. R. tužitelju mjesečno isplaćuje 124,00 kune,

- u predmetu Županijski sud u Splitu je presudom broj Gž-1016/16 od 10. 6. 2016. potvrdio prvostupanjsku presudu ovog suda broj Pmal-492/14 od 26. 11. 2015. kojom je odbijen tužbeni zahtjev vlasnika stana da mu R. H. isplati razliku između zaštićene i tržišne najamnine. U navedenoj odluci je drugostupanjski sud istaknuo da je tužitelj–vlasnik stana trebao zaštitu svojih prava tražiti u parničnom postupku u kojemu je presudom nadomješten ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom. US R. H. je rješenjem broj U-III-4478/16 od 15.

2. 2017. odbacio ustavnu tužbu protiv gore citirane presude Županijskog suda u Splitu, - pregledom spisa Općinskog suda u Splitu pod brojem IIP-131/05 (ranije IIP638/98), utvrđeno je da je tužitelj u istom predmetu tražio utvrđenje ništavim Ugovora o najmu stana u S. sa zaštićenom najamninom i to baš stana za koji se traži isplata u ovom postupku, a kojeg da je sklopio 2. svibnja 1997. S. B. s jedne strane i A. R. s druge strane, tražio je da tuženici u roku od 15 dana predaju posjed istog stana, te razliku najamnine počev od 1. svibnja 1997. do predaje u posjed. Presudom od 26. siječnja 2011. odbijeni je tužbeni zahtjev. Presudom Županijskog suda u Splitu pod brojem Gžp-596/11 od 27. listopada 2011. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu IIP-131/05 od 26. siječnja 2011.. U obrazloženju iste presude između ostalog je utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnog stana postao rješenjem Općinskog suda u Splitu od 10. srpnja 1998 i to temeljem Ugovora o darovanju od 25. lipnja 1998. Dakle da je dana 2. svibnja 1997. u trenutku kada je zaključen sporni Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom jedini vlasnik stana je bio S. B., koji je kao najmodavac potpisao ugovor o najmu sa zaštićenom najamninom sa ovdje tuženikom. Utvrđeno je da u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova u studenom 1996. Tuženik je bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva bili su N. R., K. R. i E. R.. Stupanjem na snagu

navedenog Zakona isti da su sukladno odredbama obratili su se S. B. kao jedinom vlasniku predmetnog stana radi zaključenja ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom. Dana 2. svibnja 1997. zaključen između pravnog prednika tužitelja kao jedinog vlasnika kao najmodavca sa tuženikom kao zaštićenim najmoprimcem isti Ugovor. Dakle da po mišljenju suda tuženik kao zaštićeni najmoprimac i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva su predmetnom stanu temeljem valjanog pravnog osnova, temeljem Ugovora o najmu stanova sa zaštićenom najamninom, a sve sukladno odredbama Zakona o najmu stanova.

Tužitelj saslušan pred ovim sudom u svom iskazu naveo je da je predmetna dva stana stekao nasljeđivanjem iza svog oca i to negdje oko 1999.godine, da su ta kuća i stanovi u vlasništvu njegove obitelji još od dvadesetih godina prošlog stoljeća kad se njegov djed sa braćom vratio iz A., te zarađeni novac uložio u kupnju zemlje i predmetne kuće, da se sjeća iz pričanja da je kuća kupljena za 500.000 tadašnjih dinara, a za usporedbu cijena jednog goveda je bila 500 dinara, da je njegov djed ostvarivao prihode od najamnine, a nakon završetka drugog svjetskog rata tadašnja komunistička vlast da je u te stanove uselila nakon nacionalizacije objekta stanare koji tu žive već neprestano 60-ak godina, da je par godina nakon nacionalizacije izvršena denacionalizacija jer je kuća imala više suvlasnika, ali su ti stanari unatoč denacionalizaciji ostali stanovati u predmetnim stanovima, da se njemu trenutno za svaki stan isplaćuje iznos najamnine od oko 125,00 kuna mjesečno po stanu, a s druge strane stanari iz tih stanova su u međuvremenu po otocima sagradili vile i vikendice sa apartmanima za iznajmljivanje, da je doznao da se u R., četvrti gdje su smješteni predmetni stanovi, preko ljeta apartmani iznajmljuju za 120 do 150 EUR dnevno, da nema nikakav pristup u navedene stanove, da je točno da je s A. R. potpisao ugovor o zaštićenoj najamnini, ali je on od njega potpisivanje tog ugovora ishodio na prijevaru jer mu je lagao da će iseliti iz stana, da sa drugim stanarom Z. G. nije sklopio ugovor o zaštićenoj najamnini jer nije htio vidjevši da ga je A. R. prevario.

Stalni sudski vještak za graditeljstvo i procjenu nekretnine M. T., dipl. ing. u svom nalazu i mišljenju naveo je da je nakon izvanjskog pregleda predmetnih stanova i detaljnim istraživanjem zakupa sličnih stanova na predmetnom području utvrdio da vrijednost zakupa iznosi 2.500,00 kuna mjesečno. Napomenuo je da je predmetno područje iznimno privlačno za apartmane koji se iznajmljuju tijekom turističke sezone i koji donose višestruko veću zaradu u odnosu na mjesečnoj iznajmljivanje, odnosno da je iznimno teško pronaći stan koji se mjesečno iznajmljuje na tom području.

Stalni sudski vještak za financijske i računovodstvo A. B. dipl. oec. u svom nalazu i mišljenju vještačio je na okolnosti razlike tržišne cijene najamnine i najamnine koju plaćaju zaštićeni najmoprimac za predmetnu nekretninu u utuženom periodu. Tržišna cijena mjesečnog najam jednog stana, a prema vještvu M. T., dipl. ing da iznosi 2.500,00 kuna. U odnosu na stan na III. katu kojeg koristi A. R. i plaća mjesečni iznos od 124,00 kune, da razlika mjesečnog iznosa najamnine iznosi 83.160,00 kuna za traženi period od 35 mjeseci (2.376,00x35mjeseci), odnosno 2.376,00 kuna mjesečno (2.500,00-124,00).

Cijeneći ukupno izvedene dokaze, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) ovaj sud smatra kako je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, te da tužena neutemeljeno ističe kako na njenoj strani nema odgovornosti, te je dužna naknaditi tužitelju izmaklu korist.

U predmetu ESLJP u predmetu S.

protiv H. (Zahtjev br. 12027/10 od 10. srpnja 2014.) podnositelj zahtjeva je tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava. ESLJP je utvrdio je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer zaštićeni najam ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova što znači da je miješanje bilo previđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Nadalje, ESLJP je utvrdio da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran teret, te da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen čl. 1. Protokola br. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN - MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija). Nadalje, utvrđeno je da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, radi čega smatra da R. H. treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i druge opće mjere.

Iz navedene presude ESLJP-a proizlazi da hrvatske vlasti tijekom utuženog razdoblja nisu postigle potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja i da je zbog toga ESLJP u svojoj odluci S. protiv R. H.

podnositelju zahtjeva dosudio naknadu štete.

Konvencija je prema članku 141. Ustava R. H. (NN 56/90,

135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, dalje u tekstu: Ustav) iznad zakona po pravnoj snazi, a prema članku 5. Zakona o sudovima (NN broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) sudovi sude i na temelju Ustava i međunarodnih ugovora.

Slijedom navedenog, jasno je da su odluke ESLJP-a pa tako i navedena odluka S. protiv R. H. obvezujuće za sve sudove i primjenjuju se na području R.

H. jer to proizlazi iz odluke U.S. R. H. od 23. siječnja 2013.

godine broj U-III-3304/2011 i s obzirom da je ESLJP jedini ovlašten tumačiti povrede Konvencije koje su nastale u zemljama potpisnicama te Konvencije u smislu odredbe čl. 32 Konvencije. Ustavni sud smatra da izvršenje presuda ESLJP-a u kojima je utvrđena povreda Konvencije treba razumjeti u prvom redu kao izvršenje međunarodne ugovorne obveze koju je R. H. kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije ES u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.

Pored navedenog, tužena bi ne samo temeljem odluka ESLJP-a, već i temeljem članka 1045. stavak 1., kao i članak 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO) kao i članka 4. stavak 2. Ustava R. H. trebala naknaditi tužitelju štetu koju trpi zbog činjenice što mu zaštićeni najmoprimac plaća iznimno nisku najamninu na temelju propisa tužene koje nije na odgovarajući način uskladio s pravima koje Ustav i međunarodne konvencije štite, prvenstveno pravo na mirno uživanje vlasništva. O ovome se uostalom izjasnila sudska praksa prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova u brojim postupcima koji su inicirani nakon odluke ESLJP-a u predmetu S., M. – A. i dr. Dakle, postoji suglasan stav sudova da je tužena RH svojom pasivnošću da uredi pitanje najamnine na način da postigne potrebnu ravnotežu između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava prouzrokovala štetu u vidu izmakle koristi na strani vlasnika, te da je u obvezi nadoknaditi je u iznosima koje utvrdi primjerenima. Tako je i u konkretnom slučaju dužna tužitelju naknaditi štetu u vidu izmakle koristi u presuđenom iznosu.

Ovaj sud je uvidom u spis Općinskog suda u Splitu pod brojem IIP-131/05 utvrdio da u trenutku stupanja na snagu Zakona o najmu stanova u studenom 1996. tuženik bio nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, a članovi njegovog obiteljskog domaćinstva bili su N. R., K. R. i E. R., dok je vlasnik stana bio S. B.,

prednik tuženika, pa je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom s prednikom tužitelja udovoljavao uvjetima iz čl. 8. Zakona o najmu stanova ( N/N 91/1996, 48/1998, 66/1998, 22/2006-dalje ZNS-a) kojim je određeno da zaštićenu najamninu plaćaju korisnici stanova i to između ostalog koji su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, a što je bilo u ovom slučaju, dok je člankom 9 ZNS-a određeno da slobodno ugovorenu najamninu plaćaju korisnici stanova za koje ovim Zakonom nije određeno plaćanje zaštićene najamnine. Što se tiče prigovora zastare , o istome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude P- 2061/16.

Međutim u odnosu na prigovor tuženika da EK za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda je ratificirana i primjenjuje se u RH od 5. studenog 1997, za kazati je da Zakon o najmu stanova donesen je 2006., a Konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na RH stupila je na snagu 5. studenoga 1997. Tuženica se obvezala istu primjenjivati, te se obvezala i postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. US R. H. u rješenju U-I-762/1996 od 31. ožujka 1998. nije našao da bi odredbe članaka 6. – 8. ZNS bile protivne Ustavu RH i citiranoj Konvenciji i Protokolima 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju. To ne znači da vlasnici stanova, nakon što su se mogli pozvati na Konvencijsko pravo već 1997., nisu imali pravnu osnovu za utuženje tražbine kao što je predmetna. Iz navedenog nije odlučno kada je donesena odluka u predmetu S., niti je ta odluka bitna za pitanje početka tijeka zastare tražbine jer su vlasnici i prije donošenja te odluke pozivom na konvencijsko pravo mogli nakon 5. studenoga 1997., u sudskom postupku zahtijevati ostvarenje svoje tražbine, kao što su to učinili tužitelji iz citiranih odluka EU suda. Pitanjem zastare u odlukama S. i dr. EU sud nije se bavio. Osim toga ni jednim posebnim ni specijalnim propisom za tražbine kao što je predmetna nije propisan izuzetak vezano za početak tijeka zastare niti neki drugi zastarni rok. Zato nema razloga predmetnu štetu drugačije tretirati od bilo koje druge štete i početak zastare vezati za neke druge okolnosti. Tužitelj kao i svi ostali vlasnici mogli su i pored iznesenog shvaćanja Ustavnog suda RH o ustavnosti ZNS, nakon stupanja na snagu Konvencije, osnovano, pozivom na konvencijsko pravo pokretati tužbe za naknadu štete (o ovome se izjasnilo VSRH u odluci Rev-1104/2018 od 22.siječnja 2019.).

U pogledu visine naknade, sud je na prijedlog tužitelja pribavio podatke o tržišnoj cijeni najamnine za utuženo razdoblje, za stan slične površine i pozicije, Ministarstva financija, PU kako je naprijed u obrazloženju presude i navedeno, te je provedeno vještaćenje od strane stalnog sudskog vještaka M. T. na iste okolnosti. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka M. T. kao objektivno i stručno, a na koje vještvo stranke nisu imale primjedbi.

Okolnosti razlike tržišne cijene najamnine i najamnine koju plaća zaštićeni najmoprimac u svom nalazu i mišljenju vještačio je A. B. dipl. oec., na koje vještvo stranke nisu imale primjedbi, te koje prihvaća ovaj sud kao objektivno i stručno. Tužena ne bi trebala naknaditi razliku između tržišne i zaštićene najamnine u cijelosti. Takvu razliku nije ni ESLJP dosudio podnositelju zahtijeva u predmetu S. naprijed iznesenog razvidnog da tužitelj zaista trpi štetu, postupanjem samog tuženika, tužitelj ima pravo na znatno veću naknadu od zaštićene najamnine koju od najmoprimca prima, stoga bi pravična naknada tužitelju trebala biti u primjerenom iznosu u odnosu na tržišnu cijenu najma, odnosno prihvaćajući vještvom određenu tržišnu mjesečnu najamninu za predmetni stan od 2.500,00 kuna, a uzimajući u obzir atraktivnu poziciju predmetnog stana u centru grada S., da se stan nalazi na lokaciji pogodnoj za iznajmljivanje u turističke svrhe, zaštitu vlasničkih prava, općih interesa zajednice i postizanje ravnoteže među istima, naknada tužitelju trebala bi iznositi 1.500,00 kuna mjesečno, a koji iznos je potrebno umanjiti za zaštićenu najamninu koju prima od zaštićenog najmoprimca u iznosu od 124,00 kune mjesečno, odnosno ovako umanjena mjesečna naknada bi trebala iznositi 1.376,00 kuna. Slijedom navedenog u konkretnom slučaju primjerena naknada štete u smislu čl. 1089. ZOO-a je mjesečni iznos od 1.376,00 kuna, odnosno ukupno za utuženih 35 mjeseci je 48.160,00 kuna.

Slijedom navedenog tužitelj postupanjem tužene trpi štetu na mjesečnoj razini od 1.376,00 kuna, odnosno štetu za utuženih 35 mjeseci od 48.160,00 kuna, te mu je ovaj iznos na ime naknade štete valjalo dosuditi, i to za razdoblje od 1. lipnja 2013. do 1. travnja 2016., a za više zatraženo u iznosu od 35.000,00 kuna zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. Slijedom navedenog tužitelju na ime naknade štete, pripada ukupan iznos od 48.160,00 kuna.

Na dosuđeni iznos tužitelju pripadaju zatezne kamate temeljem odredbe čl. 29. ZOO-a od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, jer zatezna kamata na novčanu obvezu teče od dana kada je dužnik zakasnio s ispunjenjem novčane obveze, a kako su kamate i zatražene.

Odbijeni su i prigovori tužene kao neosnovani da vlasnik stana dobrovoljno zaključio Ugovor s zaštićenom najamninom, a da nije presudom nadomješten isti, pa da RH ne bi bila pasivno legitimirana u odnosu na predmetni odštetni zahtjev, naime pasivna legitimacija tuženika je naprijed obražložena.

Odbijen je prigovor tužene da je sam tužitelj moguće doprinio nastanku štete ukoliko nije poduzeo odgovarajuće radnje a kako bi u svezi platnim mogućnostima članova obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca možebitno ishodio veći iznos zaštićene najamnine od propisanog minimuma, te da je možda imao mogućnost umanjiti štetu. Za kazati je da Uredbom o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine utvrđivanje platnih mogućnosti članova obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca, su važan kriterij za utvrđivanje visine zaštićene najamnine. Međutim, svaka stranka treba dokazati istinitost tvrdnji o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drukčije (čl. 7. st. 1. i 219. st. 1. ZPP-a). Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke pa predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a koja u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Tužena nije predložila niti jedan dokaz za dokazivanje navedene tvrdnje niti iznijela činjenice prikladne za stjecanje uvjerenja suda u istinitost iste tvrdnje, pa je ovaj prigovor odbijen kao neosnovan, te paušalan. Važno je za kazati da je postupkom utvrđeno da konkretno tužitelj nije bio sudionikom Ugovora o najmu s zaštićenom najamninom, već njegov prednik S. B..

Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu odredbe članka 154. stavka 2., 155., 164. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj 26/91., 34/91., 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 57/11., 25/13. i 89/14., 70/2019 – dalje ZPP- a) i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/04, 107/2015 dalje: Tarifa).

Tužitelji je u postupku uspio sa osnovom tužbenog zahtjeva 100%, a s visinom 58%. Slijedom navedenog cijenjen je ukupan uspjeh tužitelja u sporu od 79%. Postotak uspjeha tuženika u sporu je 21%.

Trošak je obračunat s obzirom na dio tužbenog zahtjeva o kojem se raspravljalo 83.160,00 kuna.

Tužitelju bi za puni uspjeh u parnici trebalo priznati za sastav zahtjeva za mirno rješenje spora 100 bodova, sukladno Tbr. 7.1 Tarife, tužbe 100 bodova, sukladno Tbr. 7.1 Tarife, za zastupanje na ročištima od 21. 11. 2016., 6. 3. 2017., 24. 11. 2017., 30. 5. 2019., 17.

9. 2019., 14. 1. 2020., 1. 6. 2020. i 16. 11. 2020., za svako ročište po 100 bodova, sukladno Tbr. 9.1 Tarife, za sastav podneska od 24. 10. 2016., 27. 3. 2017., 16. 3. 2020. i 27. 8. 2020. za svaki podnesak po 100 bodova, sukladno Tbr. 8.1 Tarife, za žalbu 125 bodova, sukladno Tbr. 10. 1., što je ukupno 1.525 bodova, što pri vrijednosti boda od 10,00 kn, sukladno Tbr. 50 Tarife daje iznos od 15.250,00 kuna.

Od postotka uspjeha u sporu tužitelja, a koji je u većoj mjeri uspio u sporu, oduzet je postotak uspjeha tužene, a koja je u manjoj mjeri uspjela u sporu, pa je dobiven iznos od 58%. Tužitelju je odmjerena naknada takvih ukupnih troškova koji odgovaraju postotku od 58%, koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici.

Stoga tužitelju od ukupnog troška od 15.250,00 kuna pripada 58%, a što iznosi 8.845,00 kuna, na navedeni iznos trebalo je nadodati trošak pristojbe tužbe od 2.593,00, žalbe 3.160,00 kuna i presude 831,6 kuna, te trošak očevida i vještačenja u ukupnom iznosu od 5372,80 kuna, dakle tužitelju je priznat ukupan trošak postupka u iznos od 20.802,40 kuna, za više traženi iznos tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

Zakonska zatezna kamata teče od dospijeća duga time da obveza tužene prema tužitelju u pogledu isplate troškova postupka dospijeva tek kada tužena sazna za visinu troška kojeg treba platiti zbog čega ni obveza plaćanja zakonske zatezne kamate na troškove postupka za tuženu ne može nastati prije donošenja prvostupanjske odluke, dakle prije presuđenja.

Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 23. prosinca 2020.

Sutkinja

Boni Gamulin Frleta v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- zz tužene

- u spis