REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 586/2016-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. D. iz G., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici H. K. i D. K., odvjetnici u K., protiv tuženika H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. Š., dipl. iur. kod tuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž - 1007/2013-2 od 18. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj 3 P - 67/13-48 od 30. siječnja 2013., u sjednici održanoj 22. prosinca 2020.,
r i j e š i o j e:
Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž - 1007/2013-2 od 18. studenog 2015., te u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima postupka presuda Općinskog suda u Karlovcu broj 3 P - 67/13-48 od 30. siječnja 2013. i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 372.897,43 kune s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos od 30. siječnja 2013. pa do isplate Odlukom o troškovima postupka tuženik je obvezan naknaditi tužitelju 39.976,25 kuna.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud istu preinači shodno navodima iznijetim u reviziji.
Tužitelj je odgovorio na reviziju uz prijedlog da se odbije kao neosnovana. Revizija tuženika je osnovana.
Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, i 89/14
– dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju trpi razlikom primanja po osnovu invalidske mirovine koju je ostvario u uzročnoposljedičnoj vezi s radnom nezgodom koju je kao radnik tuženika pretrpio 8. kolovoza 2005. i plaće koju bi kod tuženika ostvario da je nastavio s radom na poslovima koje je obavljao do radne nezgode.
U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su: - da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na poslovima radnog mjesta šumski radnik – sjekač u razdoblju od 1. kolovoza 1997. do 31. siječnja 2008., kada je otišao u invalidsku mirovinu, - da je tužitelj 8. kolovoza 2005. stradao na radu kod tuženika na način da mu je pri obrađivanju stabla pala grana na glavu, - da je kod tužitelja došlo do nastupa invalidnosti zbog profesionalne nesposobnosti za rad, i to poslova koji zahtijevaju uredno vidno polje, rada s vibracijom, dizanja i nošenja tereta, rada u prisilnom nefiziološkom položaju kralježnice i poslova koji zahtijevaju emocionalnu stabilnost, dakle upravo poslova koje je tužitelj do pretrpljene radne nezgode obavljao kod tuženika, - da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje Područna služba u S. od 2. lipnja 2008. tužitelju utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu od 1. veljače 2008., koje rješenje je dostavljeno i tuženiku kao poslodavcu, te – da je između stranaka 5. veljače 2008. sklopljen sporazum o prestanku ugovora o radu, kojim sporazumno utvrđuju prestanak ugovora o radu s danom 31. siječnja 2008.
Prema odredbi čl. 102. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), koji se primjenjuje u navedenom pravnom odnosu, ako zaposlenik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan zaposleniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava (st. 1.). Ovo pravo odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao zaposleniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa (st. 2.).
Prema odredbi čl. 75. ZR-a, zaposlenik koji je privremeno bio nesposoban za rad zbog ozljede na radu, bolesti ili profesionalne bolesti, a za kojega nakon liječenja, odnosno oporavka, ovlaštena osoba, odnosno tijelo, utvrdi da je sposoban za rad, ima se pravo vratiti na poslove na kojima je prethodno radio ili na druge odgovarajuće poslove. U okolnostima kada je ovlaštena osoba, odnosno tijelo, ocijenilo da kod tužitelja kao zaposlenika tuženika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac je prema odredbama čl. 77. ZR-a bio dužan, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje ovlaštene osobe, odnosno tijela, ponuditi zaposleniku (u pisanom obliku) druge poslove za koje je on sposoban, koji što je više moguće odgovaraju poslovima na kojima je zaposlenik prethodno radio. Što više, u smislu ove odredbe radi osiguranja takvih poslova poslodavac je bio dužan prilagoditi poslove sposobnostima zaposlenika, izmijeniti raspored radnog vremena, te poduzeti sve što je u njegovoj moći da zaposleniku osigura odgovarajuće poslove. Navedenim odredbama stipulirane su obveze poslodavca prema zaposleniku (radniku) nakon zasnovanog radnog odnosa, pa tuženik kao poslodavac odgovara tužitelju kao zaposleniku za štetu koju zaposlenik trpi jer poslodavac nije ispunio svoju obvezu, sve prema pravilima o odgovornosti za štetu zbog povrede prethodno postojeće obveze (ugovornoj odgovornosti za štetu) u smislu odredbi čl. 342. do 349. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO). Međutim i kod ove odgovornosti treba postojati adekvatna uzročna veza između štetne radnje (u konkretnom slučaju da poslodavac svoju obvezu nije ispunio) i štete. Ova uzročna veza između povrede postojeće obveze i štete mora biti izravna, neposredna i neprekinuta. U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, između stranaka je 5. veljače 2008. sklopljen sporazum o prestanku ugovora o radu, kojim sporazumno utvrđuju prestanak ugovora o radu s danom 31. siječnja 2008. U tom smislu, za pravilnu primjenu materijalnog prava iz prethodno citiranih odredbi od odlučnog značaja je utvrditi je li navedenim načinom prestanka ugovora o radu došlo do prekida uzročnosti. Naime, štetnik odgovara za posljedice svoje štetne radnje dok je uzročna veza između njegove radnje i štete neprekinuta. Ako je uzročna veza između njegove štetne radnje i štete prekinuta radnjom samog oštećenika ili radnjom treće osobe, za štetu koja nastane nakon prekida uzročne veze on ne odgovara. U tom smislu, ako je radni odnos tužitelja kod tuženika prekinut voljom tužitelja i neovisno o povredi prethodno postojeće obveze tuženika prema tužitelju, bila bi riječ o prekidu uzročnosti uslijed koje tuženik ne bi odgovarao za štetu koju zahtjeva u ovom postupku.
Zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova u primjeni materijalnog prava navedene odlučne okolnosti u ovoj pravnoj stvari ostale su nepotpuno utvrđene (čl. 395. st. 2. ZPP-a). Navedenim je reviziju trebalo prihvatiti, ukinuti drugostupanjsku i u dosuđujućem dijelu prvostupanjsku presudu, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pri čemu će se odlučiti i o troškovima parničnog postupka (pa i troškovima revizijskog postupka u smislu odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a).
U nastavku postupka prvostupanjski sud će raspraviti sva sporna pitanja ukazana ovim rješenjem, a zatim će ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja.
Zagreb, 22. prosinca 2020.
Predsjednik vijeća:
Željko Glušić, v.r.
