REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: II Kž 522/2020-4
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sande Bramberger Ostoić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. J., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak i 101/17. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 19. studenog 2020. broj K-7/2020-50, o produljenju primjene mjere opreza nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 21. prosinca 2020.
r i j e š i o j e:
Odbija se žalba optuženog F. J. kao neosnovana.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, nakon izrečene nepravomoćne presude protiv optuženog F. J., zbog kaznenog djela iz članka 227. stavka 4. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 98. stavaka 1. i 2. točke 3. te stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), optuženiku je produljena primjena mjere opreza i to obveza redovnog javljanja načelniku Policijske uprave, Policijske postaje S., odnosno osobi koju on odredi i to jednom tjedno. Optuženik je upozoren da će se, ako se ne bude pridržavao izrečene mjere, ista u skladu s odredbom članka 98. stavka 1. ZKP/08. zamijeniti istražnim zatvorom. Na temelju članka 98. stavka 6. ZKP/08. određeno je da mjera opreza može trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do izvršnosti presude.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi F. J. po branitelju, odvjetniku D. M., bez navođenja žalbene osnove, no suštinski zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se ukinu produljene mjere opreza ".
II Kž 522/2020-4
Žalba nije osnovana.
Optuženik u žalbi prvenstveno dovodi u pitanje svrsishodnost daljnjeg trajanja mjere opreza, tvrdeći kako zbog proteka vremena od određivanja iste optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom, pa je očito da je ista polučila svoj učinak. Tvrdi i kako naložena mjera opreza prekomjerno opterećuje optuženika.
Suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud u pobijanom rješenju, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora, a time i mjere opreza kao blaže mjere kojom se osigurava ista svrha. Za svoju je odluku prvostupanjski sud iznio jasne, valjane i dostatne razloge, kako u pogledu opće i temeljne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, odnosno mjera opreza, tako i one koji upućuju na, i sada aktualno, postojanje konkretne i razborito predvidive bojazni od ponavljanja istih ili istovrsnih kaznenih djela od strane optuženika.
Naime, prvenstveno, prvostupanjski sud opasnost od ponavljanja kaznenih djela na strani optuženika pravilno nalazi u okolnostima i načinu počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik nepravomoćnom presudom proglašen krivim. Prema činjeničnom opisu nepravomoćne presude, optuženik je kazneno djelo izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz članka 227. stavka 4. u svezi stavka 1. KZ/11., u kojem je putnica u automobilu A. P. uslijed zadobivenih ozljeda preminula, počinio kršenjem niza odredaba Zakona o sigurnosti prometa na cestama (,,Narodne novine“ broj 67/08., 48/10. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 74/11., 80/13., 158/13. - Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 92/14. i 64/15., 108/17. i 70/19. – dalje: ZOSPC), i to vozeći bez važeće vozačke dozvole, pod utjecajem alkohola i droga, brzinom većom od dopuštene, a koja je, ujedno, bila i neprilagođena njegovim bitno smanjenim vozačkim sposobnostima.
Upravo sve tako navedene okolnost, i koje je prvostupanjski sud ispravno utvrdio i vrednovao, i u ovom trenutku, nedvojbeno upućuju na zaključak, sa kojim se u cijelosti slaže i ovaj sud drugog stupnja, kako je na strani optuženika ispunjena posebna pretpostavka radi određivanja mjere istražnog zatvora po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08.
Međutim, a što pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, opasnost od ponovnog činjenja kaznenih djela od strane optuženog F. J. može se s uspjehom otkloniti mjerom opreza koja je pobijanim rješenjem produljena. Naime, izrečena mjera opreza je mjera koja u sebi sadrži minimum društvenog opreza kojim se može s uspjehom ispuniti svrha primjene istražnozatvorske osnove iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. Stoga su bez značaja žalbeni prigovori optuženika da ga je već dosadašnje trajanje mjera opreza odvratilo od činjenja istovrsnih kaznenih djela. Niti paušalnim tvrdnjama kako ga mjere opreza nesrazmjerno opterećuju ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostupanjskog suda o opasnosti od ponavljanja kaznenih djela te o primjerenosti daljnje primjene mjere opreza.
Slijedom navedenog, a budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po
II Kž 522/2020-4
službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 21. prosinca 2020.
Predsjednica vijeća:
Ana Garačić, v.r.
