REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 57 Pž-1370/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja BUREAU VERITAS CROATIA d.o.o. Rijeka, Ciottina 17/a, OIB 82798532151, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Manovelo, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika SKLADGRADNJA d.o.o. Split, Gundulićeva 33, OIB 84480158899, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Biočić, odvjetnik u Imotskom, radi isplate iznosa od 50.193,47 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-263/2018-10 od 7. prosinca 2018., 18. prosinca 2020.
p r e s u d i o j e
Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-263/2018-10 od 7. prosinca 2018.
Obrazloženje
Pobijanom presudom, Trgovački sud u Rijeci je održao u cijelosti na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Borice Kovačevića iz Splita poslovni broj Ovrv-84/2017 od 27. ožujka 2017. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 50.193,47 kn i trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.343,91 kn sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke), naložio je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.602,00 kn (točka II. izreke).
U obrazloženju presude sud navodi da tužitelj zahtijeva plaćanje naknade u iznosu od 50.193,47 kn za obavljene poslove certifikacijske provjere i održavanje certifikata tuženika prema određenim normama na temelju tri ugovora i to: Ugovora broj C/1350 od 28. svibnja 2009., Ugovora broj C/2179 od 10. srpnja 2013. i Dodatak tom Ugovoru od 10. lipnja 2016. te Ugovora C/889 od 8. lipnja 2007. i Dodatak tom Ugovoru od 12. rujna 2013., čemu je tuženik prigovorio tvrdnjom da utužene račune nije primio. Ocjenom izvedenih dokaza sud je zaključio da su stranke bile u poslovnom odnosu na temelju ugovora o djelu, tužitelj je obavio ugovorene poslove za koje mu tuženik nije isplatio naknadu slijedom čega je primjenom čl. 590. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO), ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim i održao na snazi platni nalog primjenom čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11- pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP). O troškovima parničnog postupka odlučeno je primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.
Protiv presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga, navodeći da je presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, a navedeni razlozi su nejasni i proturječni. Iako se radi o sporu male vrijednosti sud je, suprotno odredbi čl. 461. ZPP-a uzeo u obzir činjenice i dokaze iznesene i nakon pripremnog ročišta. Upravo zbog toga što je tuženik osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva na tužitelju je bio teret dokaza postojanja polovnog odnosa, što on nije dokazao. Priloženi računi nisu dokaz o obavljenoj usluzi obračunatoj tim računima. Zbog iznesenog, sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo.
U odgovoru na žalbu tužitelj osporava žalbene navode.
Žalba nije osnovana.
Presuda je ispitana, po čl. 365. st. 2. ZPP-a, u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
Iz spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o sporu iz ugovora o djelu u kojem tužitelj od tuženika potražuje ugovorenu naknadu za obavljene poslove izrade certifikacijske provjere i održavanje certifikata tuženika prema na temelju Ugovora broj C/1350 sklopljenog 28. svibnja 2009., Ugovora broj C/2179 sklopljenog 10. srpnja 2013. i Dodatak tom Ugovoru sklopljenog 10. lipnja 2016. te Ugovora C/889 sklopljenog 8. lipnja 2007. i Dodatak tom Ugovoru sklopljenog 12. rujna 2013. u ukupnom iznosu od 50.193,47 kn. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 ZPP-a u vezi s čl. 461.a ZPP-a pogrešno smatrajući da se radi o sporu male vrijednosti. Riječ je o postupku pred trgovačkim sudom, slijedom čega se primjenjuje odredba čl. 502. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da pred trgovačkim sudom, sporovi male vrijednosti jesu sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi svotu od 50.000,00 kn. S obzirom na to da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 50.193,47 kn, ovo nije spor male vrijednosti.
Nadalje, u tijeku postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, na koju žalitelj ukazuje. U obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud je izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile i izvođenjem dokaza, uvidom u isprave, račune, Ugovora broj C/1350, C/2179 C/889 i C/2179 i programe Audita izrađene na temelju tih ugovora s izvještajima i sažetcima, pravilno utvrdio činjenicu da je tužitelj obavio ugovorene poslove i obračunao ugovorenu naknadu koju tuženik nije platio niti je osporio dokaze priložene na okolnost postojanja poslovnog odnosa i obavljanja ugovorenih poslova.
Glede žalbenih navoda kojima žalitelj osporava da je tužitelj obavio ugovoreni posao kao i tvrdnju da je na tu okolnost trebalo izvesti financijsko knjigovodstveno vještačenje valja istaknuti da te prigovore i dokaze tuženik nije isticao tijekom parničnog postupka. Stoga ovaj sud te žalbene navode neće ocjenjivati, s obzirom na odredbu iz čl. 352. st. 1. ZPP-a prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, što se ne odnosi na konkretne žalbene navode.
U konkretnom slučaju jedina tuženikova prigovorna tvrdnja tužbenom zahtjevu bila je sadržana u tome da utuženi dug nije evidentiran u njegovim poslovnim knjigama, a druge parnične radnje do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, tuženik nije poduzeo. Pored takvog sadržaja osporavanja tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio osnovanost tužiteljevih tvrdnji. Naime, činjenica je li dug evidentiran u dužnikovom knjigovodstvu ne utječe na tuženikovu dužnost ispuniti ugovorne obveze niti to može biti od presudnog značaja za ocjenu sadržaja poslovnog odnosa među strankama. Pri tome, tužitelj je dostavio isprave kojom je dokazao osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, a tuženik do zaključenja glavne rasprave nije prigovorio odlučnim činjenicama niti je imao daljnjih dokaznih prijedloga kojima bi pobijao ili doveo u sumnju tužiteljeve tvrdnje.
Dakle, prvostupanjski sud je na pravilno i potpunu utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi tužitelj obavio posao i obračunao naknadu u utuženoj vrijednosti te da tuženik nije platio ugovorenu naknadu pa je stoga, pravilnom primjenom materijalnog prava, čl. 590. ZOO-a pravilno ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim kako u odnosu na glavnicu tako i u odnosu na kamatu.
Slijedom navedenog, trebalo je odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu po čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Naime, stranka koja izgubi parnicu dužna je, po čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 155. ZPP-a, protivnoj stranci naknaditi trošak koji je bio potreban za vođenje parnice. S tim u vezi, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su troškovi u ukupnom iznosu od 4.602,00 kn bili potrebni za vođenje parnice.
Zato je potvrđena i odluka o trošku sadržana u točki II. izreke presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.
Zagreb, 18. prosinca 2020.
Sudac
Mirta Matić
