Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ob-857/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Marka Pribisalića predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice te Lucije Lasić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice maloljetne N. T., zastupane po majci i zakonskoj zastupnici D. T., a zakonska zastupnica zastupana po punomoćniku T. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu B. & J. j.t.d. iz Z., protiv tuženika Z. M., , sada odsutan i nepoznata boravišta pa zastupan po posebnoj skrbnici M. T., zaposlenici Centra za posebno skrbništvo iz Z., radi povišenja iznosa uzdržavanja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob- 1004/19-21 od 28. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 17. prosinca 2020.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba maloljetne tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P Ob-1004/19-21 od 28. listopada 2020.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev kojim je traženo povisiti iznos uzdržavanja određen presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P2-341/07 od 26. ožujka 2007. za uzdržavanje maloljetne tužiteljice na teret tuženika i to s iznosa od 1.500,00 kuna na iznos od 2.500,00 kuna, dok je odlukom o parničnom trošku odlučeno da svaka stranka svoj trošak.

Protiv ove presude žalbu podnosi tužiteljica pobijajući je u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), čija je primjena utemeljena na odredbi članka 346. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 103/15 i 98/19, dalje u tekstu: ObZ), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je neosnovana.

Iako je žaliteljica žalbu podnijela i zbog žalbenog razloga bitne povrede parničnog postupka, ona u žalbi određeno ne ukazuje ni na jednu od tih povreda. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14 ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet je postupka zahtjev maloljetne tužiteljice za povišenje iznosa uzdržavanja određenog presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P2- 341/07 od 26. ožujka 2007. utemeljen na odredbi članka 285. ObZ.

Spomenutom je zakonskom odredbom propisano da osoba koja prima i osoba koja daje uzdržavanje može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promijeni način uzdržavanja određen prijašnjom ovršnom ispravom ako su se okolnosti promijenile.

U postupku je utvrđeno da je maloljetna tužiteljica rođena 28. ožujka 2004. te je tuženik kao njezin otac spomenutom pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda obvezan plaćati za njezino uzdržavanje 1.500,00 kuna. Utvrđeno je također da su se okolnosti na strani maloljetne tužiteljice od donošenja ranije presude doista promijenile jer je ona danas djevojčica od navršenih 16 godina i pohađa drugi razred srednje škole, dok je u vrijeme donošenja ranije odluke bila u dobi od tri godine. Stoga su već time porasli troškovi njezina uzdržavanja, a povećanje troškova je vezano uz redovito pohađanje škole te izvanškolskih aktivnosti (jahanje, klizanje, skijanje). Osim toga, maloljetnoj tužiteljici su u međuvremenu dijagnosticirani granični poremećaj osobnosti, depresija i poremećaj u prehrani što dovodi do daljnjih troškova uzdržavanja povezanih s njezinim liječenjem i prehranom zbog čega je sud ocijenio da ukupne potrebe maloljetne tužiteljice za uzdržavanje, utvrđene u skladu s odredbom članka 307. ObZ, iznose 2.500,00 kuna.

Sud je nadalje utvrdio i da maloljetna tužiteljica prima dječji doplatak iz Njemačke u iznosu od 200 € mjesečno "jer joj je otac prijavljen u Njemačkoj". No s druge strane, nisu utvrđene stvarne mogućnosti tuženika da doprinosi za uzdržavanje maloljetne tužiteljice jer je on osoba nepoznatog boravišta.

Tužbeni je zahtjev odbijen zbog toga što je sud ocijenio da se ukupan iznos sredstava potreban za uzdržavanje maloljetne tužiteljice može namiriti dosuđenim iznosom uzdržavanja od 1.500,00 kuna te iznosom kojeg ona prima izravno na ime dječjeg doplatka kojeg ostvaruje na temelju prijave oca u Njemačkoj. Na taj se način, prema ocjeni suda prvog stupnja, pokrivaju procijenjeni troškovi uzdržavanja maloljetne tužiteljice i nema potrebe za promjenom dosuđenog iznosa uzdržavanja.

Žaliteljica ne osporava da ona izravno prima iznos od 200,00 € mjesečno po osnovi dječjeg doplatka, ali smatra da to ne utječe na tuženikovu obvezu uzdržavanja jer to plaćaju "određene državne institucije" i da stoga ta primanja ne predstavljaju iznos uzdržavanja u smislu odredaba Obiteljskog zakona.

Pravilno žaliteljica ukazuje na neprihvatljivost stajališta suda prvog stupnja o uračunavanju doplatka za djecu u zadovoljavanje prosječnih mjesečnih potreba maloljetnog djeteta prije određivanja mogućnosti i obveze zadovoljavanja uzdržavanja maloljetne tužiteljice od tuženika kao roditelja s kojim ona ne stanuje, a o neprihvatljivosti ovakvog stajališta izjasnio se i Ustavni sud RH u odluci broj U-III- 2490/2018 od 14. studenoga 2019.

Slijedeći pravno shvaćanje Ustavnog suda, i ovaj žalbeni sud smatra da roditelji snose najveću odgovornost za osiguranje životnih uvjeta potrebnih za djetetov razvoj što proizlazi iz odredbe članka 63. stavka 1. Ustava RH ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 - pročišćeni tekst,) i članka 27. stavka 2. Konvencije o pravima djeteta kojoj je RH pristupila na temelju notifikacije o sukcesiji ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori", broj 12/93). Njihova obveza uzdržavanja nije samo materijalna (financijska), već i moralna jer izvire ne samo iz konvencijskog i ustavnih prava, već i iz načela solidarnosti, uzajamnoga poštovanja i pomaganja svih članova obitelji na kojem se načelu, među ostalima, temelji i ObZ (članak 4. ObZ).

Stoga su roditelji prvi pozvani i dužni uzdržavati svoju djecu, a država je obvezna davati materijalnu potporu tek po načelu supsidijarnosti, što se odnosi i na pravni institut doplatka za djecu koji u načelu predstavlja novčano primanje roditelja radi potpore uzdržavanja i odgoja djece.

U tom smislu sud nije pravilno postupio kada je zapravo uračunao doplatak koji prima maloljetna tužiteljica u zadovoljavanje njezinih prosječnih mjesečnih potreba prije određivanje mogućnosti i obveze zadovoljavanja uzdržavanja maloljetne tužiteljice od tuženika kao roditelja s kojim dijete ne stanuje.

Međutim, maloljetna tužiteljica nije predložila dokaze na okolnost mogućnosti tuženika da doprinosi za njezino uzdržavanje iznos od 2.500,00 kuna niti te mogućnosti proizlaze iz sadržaja spisa jer njezina majka, saslušana svjedokinja D. T., u svom iskazu navodi da prema njezinim saznanjima tuženik nije zaposlen, već da radi na crno, a teret dokaza ove činjenice je na tužiteljici. S druge strane, tuženik je presudom čija se izmjena u pogledu visine uzdržavanja traži, obvezan plaćati iznos od 1.500,00 kuna koji je veći od minimalnog određenog Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta ("Narodne novine" broj 39/20) za dijete od 13 do 18 godina (1.420,00 kuna).

Kada, dakle, tužiteljica u postupku nije dokazala da je tuženik kao njezin otac u mogućnosti da doprinosi za njezino uzdržavanje iznos veći od onog koji je određen ranijom odlukom, a taj je iznos veći od minimalnog, tada je sud prvog stupnja, iako iz drugačijih razloga, ipak s pravom odbio tužbeni zahtjev.

Jednako je tako pravilna i odluka o parničnom trošku jer je utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe članka 366. stavka 1. ObZ.

Stoga je žalbu maloljetne tužiteljice valjalo odbiti i potvrditi pobijanu presudu temeljem odredbe članka 368. stavka 2. ZPP.

Split, 17. prosinca 2020.

Predsjednik vijeća:

Marko Pribisalić