- 1 -              Poslovni broj: Usž-3803/2022-2

Poslovni broj: Usž-3803/2022-2

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Snježane Horvat-Paliska, predsjednice vijeća, Gordane Marušić-Babić i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice specijaliste Blaženke Drdić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice R. B. iz Republike Italije, L. S. G., koju zastupa opunomoćenik D. K.-A., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K., K. i p. d.o.o. u R.1, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Z., radi svojstva osiguranika, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-600/2022-8 od 29. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2024.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: UsI-600/2022-8 od 29. rujna 2022.

Obrazloženje

1.              Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II 140-10/22-03/03644173459, urbroj: 341-99-11/2-22-1943 od 2. svibnja 2022. i rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P.1 – P.1, klasa: UP/I 140-10/22-03/03644173459, urbroj: 341-13-11/2-22-1311 od 25. siječnja 2022., te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

2.              Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u P.1 – P.1, klasa: UP/I 140-10/22-03/03644173459, urbroj: 341-13-11/2-22-1311 od 25. siječnja 2022., kojim je tužiteljici sa danom 25. siječanja 2022. priznato svojstvo osiguranika na mirovinsko osiguranje u svojstvu člana uprave trgovačkog društva M. d.o.o. R.2 na temelju članka 12. i članka 119. stavka 2. i 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj: 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/16. – Odluka Ustavnog suda RH, 62/18., 115/18., 102/19. i 84/21. – dalje: ZOMO).

3.              Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i nepravilno izvedenog zaključka u pogledu činjeničnog stanja. Navodi da nije na odgovarajući način sudjelovala u prvostupanjskom upravnom postupku te je bila onemogućena štititi svoja prava i interese. Ukazuje da se postupovni nedostatak očituje i u tome što prvostupanjsko tijelo nije provodilo poseban ispitni postupak, a da je jedno od osnovnih načela pravnog poretka Republike Hrvatske pravo stranke na sudjelovanje u postupku, između ostalog, kroz neposredno saslušanje. Ističe da se ne koristi hrvatskim jezikom, pa da ništa od provedenih radnji kao i dostavljenih pismena nije bilo izvršeno u skladu sa zakonom. Navodi da ne postoje uvjeti da joj se prizna svojstvo osiguranika jer je već osigurana kao umirovljenik u Republici Italiji. S obzirom da u Republici Italiji ima boravište, kao i prebivalište, smatra da se sukladno odredbama članka 11. stavka 3. točke e. Uredbe EZ broj: 883/2004 od 29. travnja 2004. na nju primjenjuju propisi Republike Italije prema kojima osobe koje su obvezno osigurane nemaju obvezu dodatnog obveznog osiguranja. Predlaže da ovaj Sud poništi pobijanu presudu, kao i rješenje tuženika od 2. svibnja 2022. i rješenje Područnog ureda u P.1 od 25. siječnja 2022., te da tuženiku naloži naknadu prouzročenog troška postupka.

4.              Tuženik u odgovoru na žalbu osporava navode tužiteljice jer je odluka donesena na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, bez povrede pravila postupka i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da Sud žalbu odbije.

5.              Žalba nije osnovana.

6.              Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

7.              Prvostupanjski je sud, nakon izvršenog uvida u spis tuženika i održane usmene rasprave, činjenično stanje utvrdio uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku kao i one koje proizlaze iz isprava dostavljenih u tijeku spora i navoda same tužiteljice. Iz obrazloženja presude razvidno je da je sud odluku o zakonitosti osporenog rješenja tuženika donio na temelju potpunog razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja koja su relevantna za rješavanje predmetne upravne stvari, te je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, i dao valjane i dostatne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva. Pri tome je sud odgovorio na navode tužbe, koje tužiteljica u bitnom ponavlja u ovoj žalbi.

8.              S obzirom da prema podacima spisa, kao i navodima same tužiteljice, nije sporno da je tužiteljica sa danom 13. travanj 2018. u Sudskom registru Trgovačkog suda u P.2 upisana kao član uprave trgovačkog društva M. d.o.o. R.2 i da nije obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje po nekoj drugoj osnovi obveznog osiguranja propisanoj odredbama ZOMO-a (članak 9. do 17.). Također, nije sporno da tužiteljica ima prebivalište odnosno boravište u Republici Italiji, gdje ne obavlja djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe, već je korisnik mirovine.

9.              Kako su prema članku 12. ZOMO-a članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava i upravitelji zadruge obvezno osigurani ako nisu obvezno osigurani po drugoj osnovi i ako posebnim propisom nije drukčije određeno, te kako tužiteljica nije sukladno članku 117. stavku 2. ZOMO-a kao osiguranik iz članka 12. istog Zakona podnijela prijavu na osiguranje u propisanom roku, prvostupanjsko tijelo tuženika je pravilno na temelju ovlaštenja iz članka 119. stavka 2. i 3. ZOMO-a donijelo rješenje o priznanju svojstva osiguranika tužiteljici od dana donošenja tog rješenja u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti.

10.              Suprotno navodima tužiteljice prvostupanjski je sud iz nesporno utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, a u obrazloženju presude je detaljno i iscrpno obrazložio primjenu mjerodavnih odredaba ZOMO-a, kao i odredbi Uredbe (EZ) br. 883/2004. Europskog parlamenta i vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (dalje: Osnovna uredba), te Pravilnika o vođenju matične evidencije Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ("Narodne novine",, broj: 159/13., 22/15., 57/15., 125/15., 19/17., 22/19. i 145/20. – dalje: Pravilnik). Sud je pri tome dao valjano tumačenje glede primjene općih pravila za određivanje mjerodavnog zakonodavstva iz članka 11. stavka 3. Osnovne uredbe te jasno i dostatne razloge zbog kojih je utvrdio da za rješavanje predmetne upravne stvari nije odlučna činjenica što je tužiteljica korisnik mirovine u Republici Italiji, gdje i boravi. I prema ocjeni ovoga Suda tužiteljica pogrešno smatra da se u konkretnom slučaju na temelju članka 11. stavka 3. točke e. Osnovne uredbe primjenjuje zakonodavstvo Republike Italije kao države članice boravišta. Naime, tužiteljica kao korisnik mirovine nije osigurana na mirovinsko osiguranje, dakle navedeno ne predstavlja osnovu obveznog osiguranja u smislu propisa iz mirovinskog osiguranja niti se u smislu odredbe članka 11. stavka 2. Osnovne uredbe za korisnike mirovine smatra da obavljaju djelatnost u svojstvu zaposlenih ili samozaposlenih osoba. Kako svojstvo člana uprave trgovačkog društva predstavlja aktivnost odnosno obavljanje djelatnosti koja je obvezna osnova za mirovinsko osiguranje, a koje svojstvo se sukladno ustaljenom tumačenju mjerodavnih propisa utvrđuje i u odnosu na osobe koje su već korisnici mirovine, navodi tužiteljice nisu osnovani.

11.              Prvostupanjski je sud također pravilno ocijenio da s obzirom na službene podatke kojima su javnopravna tijela raspolagala, time što je o utvrđivanju svojstva osiguranika odlučeno u postupku neposrednog rješavanja u smislu članka 49. točke 1. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP) nisu povrijeđena pravila postupka koja su mogla utjecati na rješenje predmetne upravne stvari.

12.              Slijedom iznesenog, ovaj Sud nalazi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

13.              Kako navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke, valjalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 10. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Snježana Horvat-Paliska, v.r.