Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 492/2021-3
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. b. d.d. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. i Š. d.o.o., V., protiv tuženika D. R. iz K., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva V. i p. d.o.o. u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-221/2019-2 od 18. veljače 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-6269/15-33 od 20. studenoga 2018., u sjednici održanoj 10. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Revizija tuženika odbija se.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
"1. Nalaže se tuženiku D. R. iz K., ... (čiji je OIB: ...) da tužitelju Z. b. d.d. iz Z., ... (čiji je OIB: ...) isplati iznos od 121.006,09 EUR-a (slovima: stotinu dvadeset i jednu tisuću i šest eura te devet centi) zajedno sa zateznom kamatom na navedeni iznos tekućom od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, s time da kamatna stopa iznosi:
- 12 % godišnje od podnošenja tužbe 17.11.2014. do 31.07.2015.,
- 8,14 % godišnje od 01.08.2015. do 31.12.2015.,
- 8,05 % godišnje od 01.01.2016. do 30.06.2016.,
- 7,88 % godišnje od 01.07.2016. do 31.12.2016.,
- 7,68 % godišnje od 01.01.2017. do 30.06.2017.,
- 7,41 % godišnje od 01.07.2017. do 31.12.2017.,
- 7,09 % godišnje od 01.01.2018. do 30.06.2018.,
- 6,82 % godišnje od 01.07.2018. do isplate, odnosno u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
2. Nalaže se tuženiku D. R. iz K., ... (čiji je OIB: ...) da tužitelju Z. b. d.d. iz Z., ... (čiji je OIB: ...) nadoknadi parnični trošak u iznosu od 141.318,75 kn (slovima: stotinu četrdeset i jednu tisuću tristo osamnaest kuna te sedamdeset i pet lipa) i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se tužitelj Z. b. d.d. odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška."
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 2297/2020-2 od 22. rujna 2020. dopustio tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi pravnog pitanja:
"Je li na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove na račun tužitelja, a kada je zbog pogrešno, niže obračunatog tečaja inozemne valute od onog stvarnog tečaja, tuženik za troškove učinjene visa karticom terećen za manji novčani iznos od onog stvarno dugovanog?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio reviziju tuženika odbaciti, podredno odbiti. Tužitelj je zatražio naknadu troška odgovora na reviziju.
6. Revizija nije osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a toga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 121.006,09 EUR koji iznos da je tuženik stekao bez osnove podižući novac u valuti Republike Angole (kwanza) prema nepripadajućem tečaju za navedenu valutu.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:
- da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o usluzi banke platni asistent od 30. travnja 2010. i ugovor o usluzi banke 1 za sve od 29. srpnja 2010.,
- da je temeljem gornjih ugovora tužitelj tuženiku otvorio tekući kunski račun broj: ...; devizni tekući račun broj: ..., te da je tužitelj tuženiku izdao i Visa Elektron karticu broj: ...,
- da su čl. 2. ugovora o usluzi banke 1 za sve od 29. srpnja 2010. stranke ugovorile da je obvezan instrument raspolaganja sredstvima na deviznom tekućem računu i deviznom žiro računu Visa Electron kartica uz koju se dodjeljuje PIN, s time da se pri raspolaganju sredstvima na deviznom računu direktnim korištenjem Visa kartice na uređaju za prihvat kartice bez mogućnosti odabira valute terećenja računa (npr. bankomatu i dr.) ili pri bilo kojem drugom raspolaganju sredstvima koje ne pruža mogućnost odabira valute terećenja računa, u zemlji i inozemstvu, za obavljene transakcije devizni račun tereti isključivo u valuti EUR kao obračunskoj valuti, neovisno o valuti plaćanja, te o valutama na deviznom računu, a za svaku konverziju valuta da se ugovara primjena tečaja iz tečajne liste koju tužitelj kao banka utvrđuje. Nadalje, čl. 3. se tuženik obvezao da po računima ne smije stvarati obveze veće od iznosa raspoloživih sredstava,
- da devizni račun tuženika za troškove učinjene u Republici Angoli Visa Electron karticama u valuti kwanza nije terećen i u valuti EUR u smislu naprijed citiranog čl. 2. ugovora o usluzi banke 1 za sve od 29. srpnja 2010. već po manjem tečaju za klirinški dolar zbog greške u svom informacijskom sustavu te da je prilikom preračunavanja iznosa u kwanzama koje je tuženik podizao na bankomatima u Angoli, primjenjivan tečaj od 0,01975 kwanza za jednu kunu i to u svim transakcijama,
- da prema iskazu svjedokinje M. E. valuta kwanza ne kotira na valutnom tržištu Republike Hrvatske, pa za takve valute poslovne banke nemaju vlastite tečajeve, već tečajeve objavljuje Hrvatska narodna banka. Dakle, tužitelj, a niti bilo koja poslovna banka u Republici Hrvatskoj da nije imala bilo kada potrebe kupovati egzotičnu valutu kwanza tako da se ne radi kako to tvrdi tuženik o nekoj poslovnoj politici valutnih tečajeva tužitelja koji tečaj za valutu kwanza nikada nije niti formirao, a niti je imala potrebe za tim. Naime, preračuni valuta kod terećenja deviznog računa tuženika nisu vršeni po službenim tečajevima HNB-a za valutu kwanza, nego po sasvim drugom tečaju (0,01975 kn/kwanza),
- da je tužitelj informatički blokirao sve platno-prometne transakcije u klirinškim dolarima za pravne osobe, ali ne i za fizičke osobe. Naime, klirinški dolar tj. obračunski dolar za nekadašnji SSSR (brojčane oznake ...) korišten je kod nas za vrijeme socijalizma isključivo kao obračunski tečaj između pravnih osoba koje su poslovale na klirinškom tržištu. Potom je 2002. brojčana oznaka ... pripala valuti kwanza, ali je pri tom u informacijskom sustavu tužitelja bio pod tom oznakom pohranjen tečaj za kliriniški dolar iz 1999. godine (tj. 0,01975 kn/kwanza) i koji je kao takav ostao nepromijenjen sve dok tužitelj nije učio svoju pogrešku - kako je naveo N. J., informatičar tužitelja, u predmetu istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-6782/14 čiji iskaz je korišten, uz suglasnost (l.s. 965) stranaka, za potrebe ovog parničnog postupka,
- da su vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji iz područja računovodstva i financija D. T.-B., dipl. oecc., utvrđene dvije varijante razlika između iznosa za koji je terećen račun tuženika temeljem predmetnih transakcija i iznosa za koji je račun tuženika trebao biti terećen – 1. varijantom : utvrđena je razlika u iznosu od 121.006,09 EUR, a koja se odnosi na razliku između iznosa za koji je terećen račun tuženika temeljem predmetnih transakcija i iznosa za koji je račun tuženika trebao biti terećen prema stvarnoj vrijednosti kwanzi preračunatih u EUR, odnosno utvrđena je razlika u iznosu od 893.326,35 kn (1.348.307,10 kn - 454.980,75 kn), a koja se odnosi na razliku između iznosa za koji je terećen račun tuženika temeljem predmetnih transakcija i iznosa za koji je račun tuženika trebao biti terećen prema stvarnoj vrijednosti kwanzi preračunatih u kune, - 2. varijantom : utvrđena je razlika u iznosu od 121.852,11 EUR, a koja se odnosi na razliku između iznosa za koji je terećen račun tuženika temeljem predmetnih transakcija i iznosa za koji je račun tuženika trebao biti terećen, korištenjem VISA-inog kunskog iznosa iz autorizacijske poruke dostavljene od VISA-Inc kao uključenje kartične kuće, a kako stanke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje imenovane stalne sudske vještakinje isti je ocijenjen kao sačinjen stručno i nepristrano te
- da je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za informatiku N. P. univ. spec. inf. - struč. spec. crim. utvrđeno da se u tablici prometa terećenja računa, kao i u tablici u spisu na stranicama 40-110, nalazi ukupno 1453 retka sa podacima o transakcijama po tekućem deviznom računu klijenta broj .... Sortiranje u navedenoj tablici napravljeno je prema vremenima nastanka prometa terećenja po deviznom računu. Temeljem obavljenog informatičkog vještačenja imenovani vještak potvrdio je autentičnost podataka iz tablice dostavljene u spis na navedenim stranicama, sa podacima iz informacijskog sustava tužitelja, a koji zadatak je izvršio provjerom podataka koji se nalaze u serveru tužitelja i usporedio ih sa dokumentacijom iz spisa.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) jer su zaključili da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove jer je tuženik stekao nepripadajući iznos u visini iznosa za koji bi bio terećen njegov račun, da je preračun izvršen primjenom ispravnog tečaja.
11. O pravnom pitanju zbog kojeg je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u ovom postupku u činjenično i pravno podudarnom predmetu ovoga suda broj Rev 9/20-2 od 16. siječnja 2024. zauzeto je pravno shvaćanje da neovisno o tome što je banka u ispunjavanju obveza i svoje profesionalne djelatnosti dužna postupati s povećanom pažnjom, pažnjom dobrog stručnjaka (čl. 10. st. 2. ZOO) i da je banka, pogrešno preračunavajući valutu, postupala suprotno čl. 10. ZOO, međutim da nepažnja, nemari i površnost banke, tužitelja u navedenom sporu, ne daje tuženicima pravo zadržati ono što su stekli bez osnove, a zbog takvog postupanja banke. Okolnost da je došlo do greške banke ne ovlašćuje drugu stranu da zadrži ono što je stekla bez osnove. Odredba čl. 1112. st. 1. ZOO ne može se primijeniti jer u postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da se radi o pogrešci banke, a banka nije znala da isplaćuje više, odnosno da pogrešno obračunava valutu.
12. Istovjetno pravno shvaćanje u činjenično i pravno podudarnom predmetu izraženo je i u rješenju ovog suda broj Rev 330/2018-3 od 29. ožujka 2022.:
"10. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) zaključujući da je na strani tuženika došlo do stjecanja bez osnove jer je tuženik stekao nepripadajući iznos u visini iznosa za koji bi bio terećen njegov račun da je preračun izvršen primjenom ispravnog tečaja.
10.1. Isti sud je otklonio primjenu odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO jer iz provedenih dokaza proizlazi da su djelatnici tužitelja tek internom revizijom utvrdili pogrešku u obračunu tečaja pa kada su isplate izvršene, to njihovim djelatnicima nije bilo poznato. Stoga sud zaključuje da nije dovoljno da su djelatnici tužitelja mogli znati da je korišten pogrešni tečaj, već je potrebno da im to bude poznato, odnosno da na njihovoj strani postoji svijest o tome da se račun tuženika ne tereti za onaj iznos za koji se trebao teretiti, što je nedvojbeno izostalo.
11. Odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je preinačio i odbio tužbeni zahtjev zauzevši shvaćanje da je tužiteljeva imovina smanjena pogreškom tužitelja te da se pogreška tužitelja ne može smatrati ispričivom zabludom nego očitim nemarom i propustom tužiteljevih službi u obavljanju njihove djelatnosti tj. u propustu da blokiraju sve aplikacije za transakcije po tečaju klirinškog dolara. Nadalje, navodi da sam tužitelj smatra da tuženik nije bio nesavjestan stjecatelj budući da je tužitelj tražio kamatu od podnošenja tužbe.
12. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 1112. st. 1. ZOO s obzirom da tužitelj nije znao da primjenjuje pogrešan tečaj, a nema pravo na vraćanje isplaćenog onaj koji je znao da plaća nešto što nije dužan platiti pa tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove. Navodi i da je poštenje odnosno nepoštenje bitno jedino za tijek kamata zbog čega sud neosnovano obrazlaže odbijanje zahtjeva time što tužitelj kamatu traži od podnošenja tužbe.
13. Odredbom čl. 1112. st. 1. ZOO propisano je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.
14. Iz navedenog proizlazi da je za mogućnost zadržanja plaćenog bez osnove potrebno da je osoba koja je platila znala da plaća nešto što nije dužna platiti, dakle, da je kod nje postojala svijest o tome da plaća nešto što nije bila dužna platiti.
15. Stoga je sud drugog stupanja pogrešno primijenio odredbu čl. 1112. st. 1. ZOO kada je zaključio da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje stečenog bez osnove jer je do isplate tuženiku došlo zbog propusta i nemara tužitelja u obavljanju njegove djelatnosti.
16. Naime, nije odlučno je li tužitelj mogao (ili trebao) znati da je platio nešto što nije dužan nego je odlučno je li to znao u trenutku kad je vršio plaćanje.
17. Činjenica da je tužitelj tražio kamate od podnošenja tužbe, a ne od isplate svakog pojedinog novčanog iznosa zbog čega drugostupanjski sud zaključuje da niti tužitelj ne smatra tuženika nesavjesnom osobom također nije odlučna za odluku u ovom sporu jer za ocjenu je li tuženik dužan vratiti stečeno bez osnove nije odlučna činjenica je li tuženik bio savjestan. O savjesnosti tuženika ovisi tek odluka o tome od kada teku kamate na dužni iznos."
13. Reafirmirajući navedena pravna shvaćanja odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi:
"Na strani tuženika došlo je do stjecanja bez osnove na račun tužitelja, kada je zbog pogrešno, niže obračunatog tečaja inozemne valute od onog stvarnog tečaja, tuženik za troškove učinjene visa karticom terećen za manji novčani iznos od onog stvarno dugovanog.".
14. Slijedom izloženog, a suprotno navodima revizije, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev prihvatili.
15. Stoga, valjalo je reviziju tuženika odbiti i na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučiti kao u st. I. izreke.
16. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP (st. II. izreke).