Poslovni broj: Gž-953/2024-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-953/2024-3

 

 

R E P U B L I K A   H R V AT S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz R., OIB ..., zastupan po Odvjetničkom uredu B. G., D. C. i K. B. iz R., protiv tuženika L. D. J. J. V., V., OIB ..., zastupani po punomoćniku K. Č. odvjetniku iz R., radi naknade štete,  odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-250/16-63 od 9. listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2024.

 

r i j e š i o  j e

 

Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-250/16-63 od 9. listopada 2020. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

1. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju s osnove naknade štete ukupan iznos u visini od 199.946,97 kn s pripadajućim zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 161.000,00 kn od 26. veljače 2016. pa do isplate, a na iznos 38.946,97 kn kako slijedi:

- na iznos od 953,18 kn počam od 10. studenog 2015. pa do isplate

- na iznos od 3.027,76 kn počam od 10. prosinca 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.077,90 kn počam od 10. siječnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. veljače 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. ožujka 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.798,32 kn počam od 10. travnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. svibnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. lipnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.412,59 kn počam od 10. srpnja 2016. pa do isplate

- na iznos od 4.026,86 kn počam od 10. kolovoza 2016. pa do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

2. S preostalim dijelom zahtjeva za isplatom s osnove naknade štete iznad dosuđenog u stavku 1. izreke ove presude pa do visine od 253.946,97 kn sa pripadajućim sporednim davanjima, tužitelj se odbija kao sa previsoko postavljenim zahtjevom i dijelom neosnovanim zahtjevom.

 

3. Tuženik je dužan naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 118.755,30 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%-tna poena, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

2. Protiv prvostupanjske presude i to odbijajućeg dijela točka 1.2. izreke i odluke o trošku postupka žali se tužitelj zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud presudu u  pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje ili preinači prvostupanjsku presudu i shodno tome pravično odmjeri parnični trošak.

 

3. Žali se i tuženik iz čijeg sadržaja žalbe proizlazi da pobija prvostupanjsku presudu pod točkom 1.1. i 1.3. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. ZPP predlažući da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ukoliko prethodno prvostupanjski sud ne preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Žalbe su osnovane.

 

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete koju tužitelj trpi uslijed teških tjelesnih ozljeda koje je zadobio napadom medvjedice.

 

7. Iz spisa predmeta proizlazi:

- da je presudom Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-250/16-63 od 9. listopada 2022. djelomično prihvaćen zahtjev tužitelja i tuženik obvezan da tužitelju na ime neimovinske i imovinske štete isplati iznos od 199.946,97 kuna sa kamatama te trošak postupka u iznosu od 118,755,30 kuna,

- da su stranke protiv prvostupanjske presude podnijele žalbu,

- da je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 1772/2020-2 od 21. siječnja 2021. suđeno:

"„I. Prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 2. njene izreke i sudi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju s osnova naknade štete pored dosuđenog iznosa od 199.946,97 kn i daljnji iznos od 54.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. veljače 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 1. njene izreke.

III. Djelomično se prihvaća se žalba tužitelja i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-250/2016-63 od 09. listopada 2020. u točki 3. njene izreke i sudi:

"Tuženik je dužan nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 104.337,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.

- da je protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj GŽ-1772/2020-2 od 21. siječnja 2021. tuženik podnio prijedlog za dopuštenje revizije,

- da je rješenjem revizijskog suda poslovni broj Revd-5232/2021-2 od 27. lipnja 2023. dopušteno tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Može li se divljač/medvjed u šumi tj., u svom prirodnom habitusu smatrati opasnom stvari?“,

- da je Rješenjem Vrhovnog suda, poslovni broj Rev-261/2024-2 od 20. veljače 2024. ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj GŽ-1772/2020-2 od 21. siječnja 2021. i predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da iz obrazloženja revizijskog suda proizlazi da medvjed u svom prirodnom staništu nije opasna stvar u smislu odredbi članka 1045. stavak 3. i 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), jer za medvjeda u tom prostoru ne bi bilo opravdano zahtijevati nadgledanje s povećanom pozornošću do mjere da se spriječi nastup svake štete, da iako je medvjed po svojoj konstituciji i naravi (zvijer iz porodice pasa - canis ursus) izvor povećane opasnosti, on u svom prirodnom okruženju da ne zahtijeva nadgledanje s povećanom pozornošću u mjeri da se spriječi nastanak bilo kakve štete, da takvom zahtjevu često niti ne bi bilo moguće udovoljiti, a često bi udovoljenje tom zahtjevu u konačnici značilo narušavanje prirodnog toka stvari i da je drugostupanjski sud propustio potpuno ispitati i ocijeniti odgovornost tuženika kao organizatora lova (opasne djelatnosti).

 

8. Dakle sukladno izraženom mišljenju u odluci Vrhovnog suda odgovornost tuženika kao organizatora lova valjalo je raspraviti s aspekta opasne djelatnosti.

 

9. Prvostupanjski sud je po provedenom postupku utvrdio slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj kritične zgode sudjelovao u skupnom lovu koji se održava na lovištu kojim gospodari tuženik,

- da se predmetni lov odvijao na tzv. način lova na progon, što znači da se jedan određeni dio lovaca raspoređuje da čekaju divljač, dok drugi dio sa psima goni divljač praveći buku upravo u onaj dio gdje ostali lovci čekaju,

- da se tužitelj nalazio u grupi lovaca predviđenih da čekaju nailazak divljači te je od strane nadležnog bio raspoređen da stoji na određenom mjestu i čeka nailazak divljači, što je on i činio,

- da je nenadano na prostoru između lovaca koji gone divljač i prostora gdje se nalazio tužitelj, naišla divljač i to medvjedica iz sorte smeđeg medvjeda sa dva poveća mladunčeta,

- da iako je tužitelj nastojao izbjeći mogući napad medvjedice popevši se na stablo u neposrednoj blizini mjesta gdje se nalazio na čekanju, životinja da ga je napala na način da je skočivši prema njemu počela mu trgati nogu, a prilikom nastavka napada životinje da je došlo do destabilizacije tijela tužitelja te je isti pao na tlo otkotrljavši se prema dnu jarka, gdje ga je životinja nastavila napadati, nanijevši mu znatne tjelesne povrede,

- da je tužiteljeva reakcija u trenutku prvotnog napada medvjedice dok se nalazio na stablu bila prometna i to na način da je isti pucao puškom koju je imao predviđenu za lov u ruci, da je nažalost bio neprecizan u tome te je životinja nastavila svoju neželjenu aktivnost,

- da je iz iskaza svih saslušanih svjedoka, koji su pretežito već ranije kao lovci sudjelovali u lovu, kao i iz iskaza tužitelja i z.z. tuženika, utvrđeno da na tom području obitava smeđi medvjed i da je učena povećana populacija takve divljači,

- da je s tim u svezi 2015. odobren tuženiku odstrjel jednog medvjeda, dok je zahtijevao drugo odobrenje za odstrjel drugog medvjeda do trenutka događaja nadležno ministarstvo nije odobrilo unatoč postavljenom zahtjevu, da je Odstrjel izvršen znatno kasnije od dobivenog odobrenja,

- da je u lovištu kojim je upravljao tuženik u kritično vrijeme od divljači obitavao jelen obični, srna obična, divlja svinja, zec obični i smeđi medvjed,

- da je prema dokumentaciji razvidno kako je na lovištu Jelenski jarak bilo prisutno u to vrijeme 6 komada smeđeg medvjeda, dok je na lovištu Litorić bilo prisutno 8 komada smeđeg medvjeda,

- da je prema odredbama Zakona o lovstvu upravo smeđi medvjed koji je naveden u ranije navedenoj dokumentaciji koja se odnosi na sadržaj životinjskog segmenta lovišta naveden smeđi medvjed u popisu divljači,

- da je u kritičnom razdoblju, kao i ranije u tom dijelu Republike Hrvatske bila evidentirana veća populacija smeđeg medvjeda o čemu su skladno svojim obvezama dva puta godišnje i izvještavali nadležno tijelo o prisutnosti takve divljači, a tijekom 2015. isticali zahtjev za odstrjel takve divljači koja im je samo u jednom prijedlogu prihvaćena te je nakon događaja tijekom 2015. organiziran odstrjel jednog smeđeg medvjeda,

- da takav slijed demantira isticanje tuženika da isti u svojem lovištu nema evidentiranu divljač – smeđeg medvjed,

- da tuženik kao lovoovlaštenik imajući saznanja da obitava na području lovišta pod njegovom upravom veća zajednica smeđeg medvjeda, nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi otklonio mogućnost štete koja je mogla, a u konkretnom slučaju je i nastala, kako osobama, imovini, a posebno lovcima s obzirom da je tuženik imao saznanje da se na tom području odvijalo, kao što je u konkretnom slučaju lov na divlje svinje,

- da je opće poznato da divljač ne živi u zajednici sa čovjekom, da se radi o životinjama koje se kreću udaljeno od mjesta obavljanja životnih aktivnosti čovjeka i o opasnim životinjama koje napadaju čovjeka kada se osjećaju ugroženim,

- da je životno i opće poznato da ženke takve divljači, kao što je smeđi medvjed brinu o svojim potomcima, a posebno medvjedica koja iskazuje dosta značajnu agresivnost u čuvanju svog podmladka,

- da je tuženik trebao poduzeti određene mjere radi zaštite osoba, a posebno lovaca prilikom odvijanja skupnoga lova na svinje kako ne bi došlo do napada životinje kao što je smeđi medvjed na lovce, a posebno da valja cijeniti da se radi o velikoj, jakoj i agresivnoj životinji u slučaju napada na čovjeka te da je čovjek u odnosu na istu u inferiornom položaju ukoliko nema određenu alatku kojom je moguće odbiti takav napad, pa da je mogućnost fatalnog ispada takvog napada vjerojatna,

- da je prilikom odvijanja skupnog lova na divlje svinje od strane lovaca korišteno oružje koje nije adekvatno za odstrjel takve divljači,

- da se takav skupni lov, s obzirom na sitniju životinjsku vrstu, kao što su divlje svinje odvija na način tzv. progona, pri čemu se lovci smještavaju na određenim pozicijama unutar lovišta, a jedan dio lovaca radi određenu buku kako bi tjerao divlje svinje prema drugom dijelu lovaca koji je na "štandu" i čeka nailazak životinja,

- da lovci nisu zaštićeni na način da se nalaze na povišenim segmentima kao što su to tzv. čeke koje se koriste kod odstrjela medvjeda i onemogućuju fizički pristup medvjeda čovjeku,

- da je buka koja se stvarala na licu mjesta kod ovakve vrste skupnoga lova zasigurno iritirala divljač, kao što je smeđi medvjed i rezultirala njegovom aktivnošću koja se i zbila kritične zgode,

- da je tuženik znajući za vrstu lova i životinje u odnosu na koje je lov usmjeren trebao poduzeti određene mjere radi zaštite od mogućeg napada medvjeda prisutnog na navedenom području,

- da je tužitelj kritične zgode zadobio zbirno teške tjelesne ozljede koje su okarakterizirane kao ugrizne rane – razderotine lijeve potkoljenice sa opsežnim oštećenjima i defektom mekih česti, prijelom lisne kosti, oštećenja peronealnog živca i krvne žile, višestruke rane lijeve nadlaktice te rane glave i slabinske regije.

 

10. Na temelju tako utvrđenog činjenično stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju pošto se radi o iznenadnom napadu smeđeg medvjeda na području lovišta kojim gospodari tuženik i koji je ovlaštenik prava na lov a imajući u vidu odredbe članka 77., 83. stavka 1. i 2. Zakona o lovstvu ("Narodne novine", broj 140/2005 – dalje ZL) kao što je odgovoran i po principu objektivne odgovornosti a sukladno odredbama članka 1045., 1063. i 1064. ZOO jer smeđi medvjed ulazi u krug divljači kojeg prema odredbama ZOO valja cijeniti kao opasnu stvar, dok tužitelj nije kriv za nastanak štetnog događaja. Točan je navod tuženika da je smeđi medvjed vrsta od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, međutim to da je irelevantno za ocjenu odgovornosti u konkretnom slučaju jer tuženik u skladu sa zakonskom regulacijom gospodari lovištem i upravlja njima, a ne divljači. Budući da je u skladu sa odredom članka 77. ZL bio pozvan poduzimati određene mjere, koje nije poduzeo, to da je odgovoran i za štetu koju je divljač kritične prigode prouzročila tužitelju unutar lovišta. Tuženik je znao da je povećana populacija smeđeg medvjeda, i da je zbog toga tražio odstrel dva smeđa medvjeda (iako je dobio dozvolu za jednog), pa da je trebao poduzeti zaštitu od mogućeg napada medvjeda prisutnog na tom području, stoga isticanje da je zatražio odstrel dva smeđa medvjeda te da mu je dozvoljen odstrel samo jednog kojeg je i poduzeo po dozvoli, ne može voditi zaključku da je poduzeo sve u skladu s odredbom članka 77. stavka 1. ZL. Stoga da tužitelju pripada pravo na naknadu štete a sukladno članku 19. i 1100. ZOO i to s osnova neimovinske štete u iznosu od 194.000,00 kuna, s osnova imovinske štete-tuđe njege i pomoći u iznosu od 25.000,00 kuna, na ime pribave namirnica i pojačane ishrane u iznosu od 3.000,00 kuna, na ime uništene odjeće i obuće u iznosu od 2.000,00 kuna, te troškova puta za odlazak na liječničke preglede u iznosu od 1.000,00 kuna. Dakle, na ime ukupne štete tužitelju da pripada iznos od 225.000,00 kuna uvećano za izgubljenu zaradu u iznosu od 38.946,97 kuna od kojeg iznosa da je valjalo odbiti iznos od 10.000,00 kuna koji je tužitelj tražio da se odbije.

 

11. Za sad nije moguće prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik odgovoran za štetu tužitelju po principu objektivne odgovornosti budući je medvjed opasna stvar, jer je žalbenim navodima tuženika doveden u sumnju a i po stavu revizijskog suda u konkretnim okolnostima medvjed u svom prirodnom staništu nije opasna stvar.

 

12. Dakle, da bi se primijenio kriterij objektivne odgovornosti za štetu moraju biti ispunjene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, između ostalog šteta i štetna radnja i pravno relevantna uzročna veza između štetne radnje i štete, a teret dokaza je na tužitelju.

 

13. Prvostupanjski sud je odgovornost tuženika procijenio kroz odredbe Zakona o lovu i kroz objektivnu odgovornost polazeći od toga da medvjed predstavlja opasnu stvar a po mišljenu revizijskog suda sporni odnos između stranaka valjalo je ocijeniti kroz odgovornost tuženika kao organizatora lova (opasna djelatnost), pa kako u prvostupanjskoj presudi nisu jasno navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama, odnosno nedostaju razlozi o odgovornosti tuženika kao organizatora lova s osnova opasne djelatnosti, a nisu ostvareni zakonski razlozi za primjenu odredbe članka 373.a ZPP i za donošenje drugostupanjske presude jer sve bitne činjenice još uvijek nije moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, to je primjenom odredbe članka 369. stavak 1. ZPP predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

14. Dakle, zbog pogrešnog pravnog pristupa koji je rezultirao bitnom povredom odredaba parničnog postupka, pobijanu presudu nije moguće ispitati pa time niti utvrditi je li materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

15. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će raspraviti sporno pitanje na koje se ukazuje u ovom rješenju, analizirati rezultate dokaznog postupka te potom donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku koja će sadržajno opravdati svoju izreku.

 

16. Obzirom da je ukinuta odluka o glavnoj stvari, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, te ostaviti da se o istima odluči u konačnoj odluci.

 

U Splitu 10. travnja 2024.