1

Poslovni broj: Gž-1447/2023-2

 

Poslovni broj: Gž-1447/2023-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. H. iz K., OIB:... zastupane po punomoćnici M. L., odvjetnici u D., protiv tuženika A. b. d.d. Z., OIB:... zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 69 P-734/2020-41 od 1. lipnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 69 P-734/2020-41 od 1. lipnja 2023.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

III. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku da joj isplati iznos od 16.299,89 EUR/122.811,54 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 3.143,89 EUR/23.687,41 kn, dok je točkom III. izreke odbijen kao neosnovan preostali dio zahtjeva tuženika za naknadu parničnog troška.

 

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu i preinači pobijanu presudu u skladu s navodima žalbe, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba tužiteljice nije osnovana. 

 

5. Ispitujući pobijanu presudu utvrđeno je da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, i to sukladno čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZID ZPP) NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona, te sukladno čl. 107. st. 1. ZID ZPP NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), na koju ukazuje tužiteljica, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, dani su jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer presuda sadrži sve propisane podatke iz čl. 338. st. 4. ZPP-a. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu više plaćenog iznosa zbog ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 166-173/2007 od 9. svibnja 2007., zaključenog sa prednikom tuženika, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i vezivanje glavnice uz tečaj CHF. Tužiteljica je tužbu podnijela prema odredbama čl. 186.b st. 2. i 3. ZPP-a, te je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom iz podneska od 14. veljače 2023. zatražila isplatu iznosa od 16.299,89 EUR/122.811,54 kn sa zateznom kamatom od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate.

 

7. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza, svakog zasebno i svih u ukupnosti (čime je udovoljeno zahtjevu iz čl. 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenice bitne za donošenje zakonite odluke u ovome predmetu.

 

8. Tako je utvrdio da su tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika H. A.-A.-B. d.d. Z. kao davatelj kredita sklopili Ugovor o kreditu broj: 166-173/2007 (dalje: Ugovor o kreditu) od 9. svibnja 2007., solemniziran kod javnog bilježnika I. V. 10. svibnja 2007. pod brojem: OV-10199/2007, kojim je prednik tuženika odobrio tužiteljici kredit u visini od 69.523,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, za kupovinu poljoprivredne mehanizacije, s rokom otplate 10 godina, te uz promjenjivu kamatnu stopu prema odluci kreditora i obvezu vraćanja po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja, kao i da tužiteljica prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03) nije potrošač.

 

9. Prvostupanjski sud je suprotno žalbenim navodima tužiteljice pravilno zaključio da ista nema svojstvo potrošača prema odredbama ZZP-a i da se ne može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012. Naime, prvostupanjski sud je na temelju sadržaja Ugovora o kreditu, kreditnog prijedloga za kupnju poljoprivredne mehanizacije i zapisnika u vezi tog prijedloga, te iskaza tužiteljice, utvrdio da je tužiteljica nositeljica OPG-a od 2004., koji se bavi proizvodnjom mlijeka i ratarstvom, te koji je u to vrijeme imao sklopljen ugovor o isporuci mlijeka s L. d.d., da je ostvarila različite poticaje Ministarstva ..., te da je kredit podigla za kupnju traktora marke Z., model P. P. 10541, čija cijena je prema navodu tužiteljice iznosila oko 250.000,00 kn, slijedom čega je zaključio da je traktor kupljen za obavljanje poslova na poljoprivrednom gospodarstvu, čiji nositelj je tužiteljica bila u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, dakle za obavljanje poslovne djelatnosti kojom se ista bavi. Obzirom na navedene činjenice, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je kupnja traktora bila upravo za svrhu namijenjenu poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti tužiteljice - poljoprivredi.

 

10. Prema odredbi čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

 

10.1. Prema čl. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim tom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije.

 

10.2. Kraj utvrđene činjenice da se tužiteljica bavi poljoprivredom, u čiju svrhu je po utvrđenju prvostupanjskog suda kupila traktor sredstvima podignutog kredita, tužiteljica se i po stajalištu ovog suda ne može smatrati potrošačem u smislu ranije citirane odredbe ZZP-a. Neodlučno je što je tužiteljica ugovor zaključila kao fizička osoba, a ne kao nositelj poljoprivrednog gospodarstva, već je odlučna činjenica da je za sredstva kredita kupila traktor namijenjen poslu kojim se bavi, dakle njezinoj poslovnoj aktivnosti. Neosnovan je i protivan priloženoj dokumentaciji (kreditnom prijedlogu) žalbeni navod tuženika da kredit nije odobren temeljem poslovanja OPG-a, a sredstvo osiguranja predstavljao je upravo kupljeni traktor.

 

11. Točni su žalbeni navodi da je u čl. 2. Ugovora o kreditu navedeno da banka odobrava korisniku kredita potrošački kredit. Međutim, kako je tuženik u ovoj parnici osporio tužiteljici svojstvo potrošača, prvostupanjski sud je utvrdio činjenice temeljem kojih tužiteljica prema čl. 3. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, nije potrošač.

 

12. Budući da tužiteljica nije potrošač, ne može s uspjehom zahtijevati pravnu zaštitu pozivom na odredbu čl. 502.c ZPP-a, odnosno pozivati se na pravna utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu. Naime, prošireno djelovanje granice pravomoćnosti presuda donesenih po kolektivnoj tužbi Udruge Franak odnosi se na osobe koje su kao potrošači realizirali ugovore o kreditu sa bankama obuhvaćenim odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 13. lipnja 2014., na koje odluke se tužiteljica pozvala u historijatu tužbe.

 

12.1. Tužiteljica je u tužbi iznijela činjenice na kojima temelji da su ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 9. svibnja 2007., a to su, da je tuženik u Ugovor o kreditu unio odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i to isključivo na osnovi jednostrane odluke banke, da njoj nisu bili poznati parametri na osnovu kojih se kamatna stopa mijenja, nije joj dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja o uvjetima ugovora, kako promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i o valuti u kojoj je kredit odobren, koje odredbe su protivne čl. 81. i 83. ZZP/03, te se poziva na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojim je utvrđeno da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično ništetne.

 

12.2. Prema odredbi čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

 

12.3. Dakle, činjenice na kojim tužiteljica kao prethodnom pitanju u ovoj parnici temelji ništetnost ugovornih odredbi su nepoštene ugovorne odredbe prema ZZP-u (tvrdeći da je potrošač) i ništetnosti kao posljedici nepoštene ugovorne odredbe. U svezi toga valja navesti da je sud vezan činjeničnim supstratom tužbe i temeljem istog odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, međutim, kao što je navedeno tužiteljica nije potrošač i na nju se ne primjenjuju odredbe ZZP/03 i Direktive Vijeća 93/13/EEZ.

 

13. Prema odredbi čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Iz stanja spisa ne proizlazi da bi tužiteljica na okolnost ništetnosti ugovora u smislu citirane odredbe čl. 322. ZOO-a iznijela činjenice i ponudila dokaze.

 

13.1. Iako sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, postupanje suda je određeno činjeničnim navodima stranaka, odnosno sud o ništetnosti ugovornih odredbi kao o prethodnom pitanju odlučuje u okviru činjenica iznijetih u tužbi.

 

13.2. Kako dakle tužiteljica nije iznijela nikakve druge činjenice iz kojih bi eventualno proizlazila ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je neosnovan u pogledu pravne osnove tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu, te je pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev.

 

14. Pravilnom i zakonitom ovaj sud cijeni i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki II. izreke pobijane presude, a koju odluku tužiteljica pobija samo vezano uz pobijanje odluke o glavnoj stvari, jer je ista donesena pravilnom primjenom odredaba čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a obzirom da je tužiteljica u cijelosti izgubila parnicu.

 

15. Budući da žalbeni navodi tužiteljice koji se svode isključivo na osporavanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude glede utvrđenja da nema svojstvo potrošača nisu osnovani i nemaju uporište u stanju spisa, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tužiteljice u cijelosti odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

16. Kako je žalba tužiteljice neosnovana, odbijen je i njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

 

 

 

 

17. U nepobijanoj točki III. izreke prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.

 

Varaždin, 10. travnja 2024.