1

Poslovni broj: Gž-485/2023-3

 

 

Poslovni broj: Gž-485/2023-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ž. B., OIB:..., O., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku u O., protiv tuženika Z. b d.d., OIB:... Z., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici u O. društvu P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika podnesenim protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 P-822/2019-33 od 28. prosinca 2021., u sjednici vijeća održanoj 10. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 P-822/2019-33 od 28. prosinca 2021.:

 

- ukida u točkama I. i II. izreke;

 

- potvrđuje u dijelu točke III. izreke, koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužiteljici iznos od 3.573,81 EUR (26.926,85 kn) zajedno sa zateznom kamatom na iznos od:

4,69 EUR (35,36 kn) tekućom od 29. studenog 2007. do isplate,

4,69 EUR (35,36 kn) tekućom od 16. prosinca 2007. do isplate,

4,69 EUR (35,36 kn) tekućom od 16. siječnja 2008. do isplate,

4,69 EUR (35,36 kn) tekućom od 16. veljače 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. ožujka 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. travnja 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. svibnja 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. lipnja 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. srpnja 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. kolovoza 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. rujna 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. listopada 2008. do isplate,

10,92 EUR (82,26 kn) tekućom od 16. studenog 2008. do isplate,

8,74 EUR (65,88 kn) tekućom od 16. prosinca 2008. do isplate,

14,77 EUR (111,26 kn) tekućom od 16. siječnja 2009. do isplate,

24,19 EUR (182,26 kn) tekućom od 16. veljače 2009. do isplate,

12,91 EUR (97,26 kn) tekućom od 16. ožujka 2009. do isplate,

14,89 EUR (112,22 kn) tekućom od 16. travnja 2009. do isplate,

13,97 EUR (105,26 kn) tekućom od 16. svibnja 2009. do isplate,

13,57 EUR (102,26 kn) tekućom od 16. lipnja 2009. do isplate,

15,70 EUR (118,26 kn) tekućom od 16. srpnja 2009. do isplate,

11,42 EUR (86,08 kn) tekućom od 16. kolovoza 2009. do isplate,

15,62 EUR (117,68 kn) tekućom od 16. rujna 2009. do isplate,

14,90 EUR (112,26 kn) tekućom od 16. listopada 2009. do isplate,

19,15 EUR (144,26 kn) tekućom od 20. studenog 2009. do isplate,

19,35 EUR (145,76 kn) tekućom od 20. prosinca 2009. do isplate,

19,88 EUR (149,78 kn) tekućom od 16. siječnja 2010. do isplate,

19,88 EUR (149,76 kn) tekućom od 16. veljače 2010. do isplate,

19,94 EUR (150,26 kn) tekućom od 16. ožujka 2010. do isplate,

24,19 EUR (182,26 kn) tekućom od 16. travnja 2010. do isplate,

23,92 EUR (180,26 kn) tekućom od 16. svibnja 2010. do isplate,

29,90 EUR (225,26 kn) tekućom od 16. lipnja 2010. do isplate,

34,81 EUR (262,26 kn) tekućom od 16. srpnja 2010. do isplate,

29,37 EUR (221,26 kn) tekućom od 18. kolovoza 2010. do isplate,

43,04 EUR (324,26 kn) tekućom od 18. rujna 2010. do isplate,

37,46 EUR (282,26 kn) tekućom od 16. listopada 2010. do isplate,

37,46 EUR (282,28 kn) tekućom od 16. studenog 2010. do isplate,

43,57 EUR (328,26 kn) tekućom od 16. prosinca 2010. do isplate,

52,19 EUR (393,26 kn) tekućom od 16. siječnja 2011. do isplate,

42,76 EUR (322,19 kn) tekućom od 17. veljače 2011. do isplate,

44,97 EUR (338,86 kn) tekućom od 16. ožujka 2011. do isplate,

42,24 EUR (318,26 kn) tekućom od 16. travnja 2011. do isplate,

48,73 EUR (367,12 kn) tekućom od 16. svibnja 2011. do isplate,

57,77 EUR (435,26 kn) tekućom od 16. lipnja 2011. do isplate,

59,10 EUR (445,26 kn) tekućom od 16. srpnja 2011. do isplate,

78,92 EUR (594,59 kn) tekućom od 27. kolovoza 2011. do isplate,

2.484,90 EUR (18.722,45 kn) tekućom od 16. rujna 2011. do isplate,

po stopi koja se za razdoblje do 31. prosinca 2007. određuje sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, zatim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, zatim od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine“;

 

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke, na način da se odbija kao neosnovan zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznose od:

4,69 EUR (35,36 kn) od 16. do 28. studenog 2007.,

19,15 EUR (144,26 kn) od 16. do 19. studenog 2009.,

19,35 EUR (145,76 kn) od 16. do 19. prosinca 2009. i

78,92 EUR (594,59 kn) od 16. do 26. kolovoza 2011.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Žalbe parničnih stranaka djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju, te se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: 3 P-822/2019-33 od 28. prosinca 2021.:

 

- preinačuje u dijelu točke IV. izreke, tako da se tužiteljici na ime troškova postupka pored dosuđenog iznosa od 11.769,26 kn (1.562,05 EUR) dosuđuje i daljnji iznos od 165,91 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. prosinca 2021. do isplate.

 

II. Tuženik je dužan naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 41,80 EUR, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (za iznos od 95,07 EUR) zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka odbija kao neosnovan.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

IV. Rješenje kojim je odlučeno da se smatra da je tužba povučena za isplatu iznosa od 73,15 kn nije bilo predmet drugostupanjskog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenog 26. rujna 2006., potvrđenog 27. rujna 2006. po javnom bilježniku M. B. iz O., pod brojem: OU-1977/06, u dijelu odredbe koji glasi: „...a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d....“. Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. st. 1. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu, u dijelu odredbe koji glasi: „...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja“. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici plati iznos od 26.926,85 kn sa zateznom kamatom na određene pojedinačne iznose, dok mu je točkom IV. izreke naloženo da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 11.769,26 kn sa zateznom kamatom tekućom od 28. prosinca 2021. do isplate. Rješenjem sadržanim u presudi odlučeno je da se smatra da je tužba povučena za isplatu iznosa od 73,15 kn.

 

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka sa zateznom kamatom (uključujući i trošak žalbenog postupka), a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

3. Navedenu presudu u dijelu točke IV. izreke pravovremenom žalbom pobija tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači točku IV. izreke na način da obveže tuženika da joj pored dosuđenog iznosa, naknadi i daljnji iznos parničnog troška u visini od 3.437,50 kn, time da potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Na žalbe nije odgovoreno.

 

5. Žalbe parničnih stranaka djelomično su osnovane.

 

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti određenih dijelova Ugovora o namjenskom kreditu kreditne partije broj 7103312076, sklopljenog između stranaka 26. rujna 2006., i to odredbi kojima je ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i valutna klauzula u CHF, te zahtjev za isplatu novčanog iznosa od 26.926,85 kn, koji je po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplaćen tuženiku.

 

7. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 26. rujna 2006. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu kreditne partije broj 7103312076 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio tužiteljici kao korisnici kredita za adaptaciju stana kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, s rokom otplate 10 godina, kojim je u čl. 2. ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženiku redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50%, te u čl. 7. da se plaćanje anuiteta, koji sadrže glavni dug i kamatu, veže odnosno obračunava po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja

- da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu, koji kredit je tužiteljica u cijelosti otplatila s danom 26. kolovoza 2011.

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10.  rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao, te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je tuženik ugovarao valutu uz koju je vezana glavnica CHF jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženik informirao potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

- da se fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom je prihvaćen zahtjev iz tužbe propisane čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, dalje: ZPP-a, i to sukladno čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (dalje: ZID ZPP) NN 70/19, s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona, te sukladno čl. 107. st. 1. ZID ZPP NN 80/22, s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3., 4. i 5. tog Zakona), kako to propisuje čl. 502.c istog Zakona i da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba poziva na presude iz postupka kolektivne zaštite

- da je tužbom za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koja je podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. u predmetu poslovni broj: P-1401/12 prekinuta zastara u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO-a), te je zastara počela ponovno teći pravomoćnošću navedene presude, dakle u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4), a u odnosu na valutnu klauzulu od 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10), pa kako je tužba podnesena 24. travnja 2019. (ispravno 4. lipnja 2019.), to nije protekao petogodišnji zastarni rok radi čega je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i dr. - da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dokazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe

- da je nalazom i mišljenjem P. d.o.o. za vještačenje, utvrđeno da je tužiteljica po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platila 26.926,85 kn (i to zbog povećanja kamatne stope 6.774,41 kn i zbog razlike tečaja 20.152,44 kn).

 

8. Na temelju navedenog prvostupanjski sud je zaključio da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoren način promjene kamatne stope i valutna klauzula u CHF, što je utvrđeno točkama I. i II. izreke presude, te imajući u vidu precizirani tužbeni zahtjev tužiteljice iz podneska od 3. prosinca 2020., kojim s osnove ništetnih odredbi traži iznos od 26.926,85 kn, prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka, obvezao tuženika točkom III. izreke isplatiti tužiteljici navedeni iznos na ime vraćanja stečenog bez osnove, primjenom čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a, sa zateznom kamatom na utvrđene pojedinačne iznose primjenom čl. 1115. istog Zakona.

 

9. U žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je nejasno stajalište suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud donio odluku o izvođenju dokaza saslušanjem tužiteljice, zanemarujući činjenicu da je tužiteljica odustala od svog saslušanja, slijedom čega je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7., 219., 220. i 299. ZPP-a. Također, tužbom da nije obuhvaćen založni dužnik J. B., pri čemu su potpisnici ugovora jedinstveni i nužni suparničari, pa kako tužba ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupati, da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i 201. ZPP-a. Nadalje, ističe da je bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a počinjena i iz razloga što prvostupanjski sud izražava stajalište da je podnošenjem tužbe za kolektivnu zaštitu nastupio prekid zastare koja je počela ponovno teći pravomoćnošću odluke iz postupka kolektivne zaštite, a istodobno se poziva na početak tijeka zastare prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastara još nije počela teći. Nadalje, ističe da tužiteljica nije dokazala da su bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe, a nakon što joj je dokumentacija dostavljena postavila je neuredan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.000,00 kn sa zateznom kamatom od 6. travnja 2007., kojoj preinaci se usprotivio, no sud o istoj nije odlučio. Nakon toga, podneskom od 3. prosinca 2020. tužiteljica je nakon zaključenja prethodnog postupka ponovo preinačila tužbeni zahtjev za isplatu tražeći iznos od 26.926,85 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, te je postavila deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, kojoj preinaci se također protivio, te je sud istu dopustio raspravnim rješenjem od 4. listopada 2021., čime je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. u vezi čl. 109., 186.b i 190. ZPP-a. Naime, tužiteljica da je imala sve podatke za izračun novčane tražbine te je do zaključenja prethodnog postupka bila dužna postaviti zahtjev za isplatu radi čega preinaka tužbe nije trebala biti dopuštena. Ističe i bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.a i c ZPP-a jer se utvrđenja u postupku temelje na presudi iz kolektivnog spora, a tužiteljica nije dokazala status prosječnog potrošača, niti da su sredstva kredita iskorištena isključivo u potrošačke svrhe. U nastavku žalbe tuženik osporava tužiteljici status potrošača, osporava utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu načina promjene kamatne stope i valutne klauzule pozivajući se na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, te vezano uz sve te navode smatra da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Nadalje, osporava ocjenu prigovora zastare, poglavito preinačenog zahtjeva od 3. prosinca 2020., navodeći da tužba s neodređenim zahtjevom za isplatu koja je podnesena 2. lipnja 2019., za koju nisu dokazane pretpostavke tzv. stupnjevite tužbe, nije prekinula zastaru. Također, smatra da ga se ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2007., pa vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije dana podnošenja tužbe odnosno preinake tužbe, a osim toga tužiteljica da nije dokazala na teret čije imovine su plaćane kreditne obveze, pa time ni svoju aktivnu legitimaciju zahtijevati povrat stečenog bez osnove.

 

10. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koje su obrazložene određenim razlozima i presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Nisu počinjene niti relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 7., 109., 186.b, 201., 219., 220. i 502.a i c. ZPP-a na koje se tuženik poziva u žalbi.

 

10.1. Osnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbu čl. 299. ZPP-a, donijevši odluku od izvođenju dokaza saslušanjem tužiteljice, zanemarujući činjenicu da je tužiteljica tijekom prethodnog postupka odustala od svog saslušanja, međutim, izvođenje navedenog dokaza nije utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

10.2. Također, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP-a, dopustivši preinaku tužbe iz podneska tužiteljice od 3. prosinca 2020., kojom je uz postojeći zahtjev za isplatu, istaknut i zahtjev za utvrđenje ništetnosti, a kojoj preinaci tužbe se tuženik protivio. Naime, prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, a iznimno, prema st. 2. istog članka, do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, koja odredba je u sudskoj praksi protumačena na način da je tužitelj ovlašten nakon vještačenja preinačiti tužbu, što ovdje nije slučaj, jer je zahtjev za isplatu snižen, međutim uz postojeći zahtjev za isplatu postavljen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti, kojeg je tužiteljica trebala postaviti do zaključenja prethodnog postupka, pa kako je prvostupanjski sud takvu preinaku tužbe, bez postojanja razloga koji bi ju opravdavali, dopustio raspravnim rješenjem od 4. listopada 2021., počinio je navedenu povredu koja je imala utjecaj na donošenje zakonite i pravilne presude, pa je povodom žalbe tuženika pobijanu presudu u točkama I. i II. izreke valjalo ukinuti primjenom čl. 369. st. 1. ZPP-a.

 

10.3. Žalbeni navodi tuženika da je tužbom trebao biti obuhvaćen založni dužnik J. B., jer su potpisnici ugovora jedinstveni i nužni suparničari, te da tužba radi nedostatka u pogledu stranačke sposobnosti nije bila podobna za postupanje, nisu osnovani jer založni dužnik nema pravni položaj stranke po Ugovoru o kreditu, već je treća osoba koja temeljem ugovornog odnosa s kreditorom osigurava tražbinu.

 

11. Prije svega valja navesti da je za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva, potrebno kao prethodno pitanje utvrditi nepoštenost i posljedično ništetnost ugovornih odredaba kojima je između stranaka ugovoren način promjene kamate stope i valutna klauzula u CHF, sadržanih u čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je odlučeno o ništetnosti načina ugovaranja promjenjive kamatne stope, te na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

12. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu te zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu s osnova ništetnosti konkretnih ugovornih odredbi sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

 

13. Kako je dakle pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjenjivosti kamatne stope i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a da su odredbama čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 1. predmetnog Ugovora o kreditu način promjene kamatne stope i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđene ništetnim, a osim toga imajući u vidu da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužiteljica bila obaviještena o načinu promjene kamatne stope i tečajnom riziku koji je vezan uz valutu CHF, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

 

14. Također, prvostupanjski sud pravilno navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare od 1. ožujka 2022. je navedeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

 

14.1. Kako je dakle zastara počela teći pravomoćnošću odluke kojom je utvrđena ništetnost načina promjene kamate stope (13. lipnja 2014.) i valutne klauzule (14. lipnja 2018.), to u trenutku podnošenja tužbe 4. lipnja 2019., koja je podnesena kao stupnjevita tužba u smislu čl. 186.b st. 2. i 3. ZPP-a, zastara nije nastupila. Tužiteljica je priložila dokaz da je od tuženika zatražila dostavu dokumentacije (dopisi sa str. 16 i 101 spisa) i nedvojbeno je tužba od 4. lipnja 2019. sadržavala tzv. manifestacijski zahtjev. Obzirom da je tuženik dostavio tužiteljici dokumentaciju koja je obuhvaćena manifestacijskim zahtjevom, a za koju nije dokazao da bi tužiteljica njome raspolagala u trenutku podnošenja tužbe, tužiteljica je prije zaključenja prethodnog postupka, u podnesku od 24. veljače 2020., postavila zahtjev za isplatu potražujući isplatu iznosa od 27.000,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 6. travnja 2007. (što suprotno žalbenim navodima tuženika ne predstavlja preinaku tužbe), dok je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 3. prosinca 2020. snizila zahtjev za isplatu ukupno preplaćenog iznosa potražujući iznos od 26.926,85 kn, bez pojedinačno iskazanih preplaćenih iznosa s osnova kamatne stope i preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Stoga, suprotno žalbenim navodima tuženika, valja zaključiti da do postavljanja zahtjeva koji se veže uz podnesenu stupnjevitu tužbu od 4. lipnja 2019. nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva niti po jednom osnovu.

 

15. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredaba preplatila tuženiku na ime ugovorene promjenjive kamate i tečajne razlike iznos od 26.926,85 kn, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužiteljici navedeni iznos, na koji tužiteljica ima pravo i na isplatu zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO-a od dana kada je tuženiku plaćala mjesečne anuitete jer tuženik, na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

 

16. Vezano uz žalbene navode kojima tuženik ističe da tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o namjenskom kreditu (s naznačenom namjenom - adaptacija stana) kao potrošač, valja ukazati da tuženik niti jednom činjenicom nije doveo u sumnju zaključak da je tužiteljica sklopila ugovor nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prvostupanjski sud je valjano otklonio prigovor tuženika ukazujući da tuženik ničime nije dokazao da bi kontrolom korištenja kredita utvrdio da je kredit korišten nenamjenski, dok osnivanje obrta sina tužiteljice ni teoretski nije moguće dovesti u vezu s kreditom, obzirom na vrijeme zasnivanja ugovornog odnosa i konačne otplate kredita, pa su žalbeni navodi tuženika kojima i nadalje inzistira na tom prigovoru u potpunosti neutemeljeni.

 

16.1. Također, glede žalbenih navoda kojima se tuženik poziva na presudu Suda Europske unije broj C-81/19, u kojoj je sud izveo zaključak da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive, a što znači da se Direktiva ne primjenjuje ako su ispunjena dva uvjeta: 1) da ugovorna odredba odražava zakonsku ili regulatornu odredbu i 2) da je ta odredba prisilne naravi, što je opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora; valja navesti da navedena presuda nije primjenjiva iz razloga što se u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije pozvao na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego na utvrđenja iz presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

16.2. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ustraje u osporavanju aktivne legitimacije tužiteljici za traženje povrata preplaćenih iznosa, jer je nedvojbeno da je većina uplata izvršena preko trajnog naloga s računa tužiteljice, a u odnosu na uplate izvršene u poslovnici, koje su knjižene na partiju predmetnog kredita, tuženik ničime nije dokazao da te uplate nije izvršila tužiteljica.

 

17. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je odlukom o isplati iz točke III. izreke pobijane presude početak tijeka zatezne kamate određen sukladno zahtjevu tužiteljice, dakle za većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa nakon dana izvršene uplate, no za iznos od 4,69 EUR (35,36 kn) od 16. studenog 2007., iznos od 19,15 EUR (144,26 kn) od 16. studenog 2009., iznos od 19,35 EUR (145,76 kn) od 16. prosinca 2009. i iznos od 78,92 EUR (594,59 kn) od 16. kolovoza 2011., dakle prije izvršene uplate, čime je materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a pogrešno primijenjeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu na način da je tužiteljici pravo na zateznu kamatu priznato od dana kada je tuženiku uplatila te mjesečne anuitete, dok je u preostalom dijelu glede tih pojedinačnih iznosa zahtjev za plaćanje zatezne kamate odbijen.

 

17.1. Također, iz naprijed navedenih razloga odbijena je kao neosnovana žalba tuženika u preostalom dijelu kojim osporava odluku o isplati iz točke III. izreke pobijane presude, te je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena.

 

18. Prvostupanjski sud je o troškovima postupka odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, te je tužiteljici za radnje i izdatke navedene u točki 28.1. obrazloženja dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 11.769,26 kn.

 

18.1. Osnovanim ovaj sud cijeni žalbeni navod tužiteljice da joj neosnovano nije priznat trošak zastupanja na ročištu 27. veljače 2020. na koje je pristupio njezin punomoćnik i upustio se u raspravljanje, pa joj za isto sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa) pripada pravo na 100 bodova. Također, osnovan je žalbeni navod tužiteljice glede troškova zastupanja na ročištima 12. listopada 2020. i 4. listopada 2021., za koja joj je prvostupanjski sud priznao 50% nagrade, pa kako se radilo o pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, tužiteljici pripada pravo na preostali trošak, dakle za svako ročište daljnjih 50% nagrade. Nadalje, tužiteljici sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife za zastupanje na ročištu za objavu odluke 28. prosinca 2021. pripada pravo na 50 bodova, jer se radi o ročištu na kojem se objavljuje odluka i od kojeg teče rok za žalbu, pa se radi o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Obzirom na navedeno pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljici je valjalo priznati daljnje troškove zastupanja u iznosu od 2.500,00 kn, što s PDV-om od 25% iznosi ukupno 3.125,00 kn (414,76 EUR). Žalba tužiteljice nije osnovana glede troška sastavljanja podneska od 16. listopada 2020., kojim je samo obavijestila sud o uplati predujma, a kojeg je prvostupanjski sud pravilno ocijenio nepotrebnim za vođenje parnice.

 

18.2. Tuženik u žalbi osim što pobija odluku o troškovima postupka vezano za osporavanje odluke o glavnoj stvari, ističe i da svi dosuđeni troškovi tužiteljici nisu bili nužni za vođenje postupka. Prema ocjeni ovog suda osnovani su žalbeni navodi tuženika glede troška sastavljanja podneska od 13. prosinca 2019., kojim tužiteljica izlaže sudsku praksu, pa isti nije bio potreban za vođenje parnice i ne pripada joj pravo na naknadu tog troška, te troškova sastavljanja podnesaka od 24. veljače 2020. (kojim sređuje tužbeni zahtjev) i podneska od 13. prosinca 2020. (kojim obavještava sud da prihvaća nalaz i mišljenje te sređuje tužbeni zahtjev), za sastavljanje kojih joj sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife pripada pravo na 25% nagrade.

 

18.3. Stoga pravilnom primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, djelomično uvaživši žalbe parničnih stranaka, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a odluku o troškovima postupka preinačiti, te tužiteljici koja nije uspjela s deklaratornim tužbenim zahtjevom, u vezi kojeg nisu nastali nikakvi posebni troškovi, tim više jer se radi o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva, dosuditi daljnji iznos troškova postupka u iznosu od 165,91 EUR.

 

19. Budući da je tužiteljica konačno uspjela sa žalbom u omjeru od 36%, dosuđen joj je razmjerni dio troška sastava žalbe protiv rješenja (za koju joj sukladno Tbr. 10. toč. 5. Tarife pripada pravo na 50 bodova) uvećano za PDV i troška sudske pristojbe na žalbu, dakle iznos od 41,80 EUR, dok je za iznos od 95,07 EUR njezin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen kao neosnovan.

 

20. Budući da je tuženik sa žalbom protiv presude uspio u odnosu na deklaratorni dio odluke iz procesnih razloga, a koje okolnosti su kao što je naprijed navedeno prethodno pitanje za ocjenu osnovanosti restitucijskog zahtjeva s kojim je tužiteljica uspjela, njegov uspjeh u odnosu na cjelokupni predmet spora nije značajan, pa je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti kao neosnovan.

 

21. Rješenje sadržano u presudi, kojim je odlučeno da se smatra da je tužba povučena za isplatu iznosa od 73,15 kn, nije bilo predmet drugostupanjskog postupka.

 

Varaždin, 10. travnja 2024.