- 1 -              III Kr 31/2024-5

 

 

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 31/2024-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog N. M. zbog kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Županijskog suda u Karlovcu od 11. travnja 2022. broj Kzd-2/2021. i presuda Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2022. broj Kžzd-36/2022., u sjednici održanoj 9. travnja 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog N. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Presudom Županijskog suda u Karlovcu od 11. travnja 2022. broj Kzd-2/2021. i presudom Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske od 15. lipnja 2022. broj Kžzd-36/2022. proglašen je krivim N. M. zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11. te je osuđen na kaznu zatvora četiri godine.

 

2.              Osuđeni N. M. je putem branitelja, odvjetnika N. H. i D. R., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta povreda je utjecala na presudu“. Predložio je da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen „prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“ te „moli … odgodu izvršenja predmetne pravomoćne presude“.

 

3.              Zahtjev sa spisom je, u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP/08.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku.

 

4.              Zahtjev nije osnovan.

 

6.              Osuđenik smatra da se „povreda prava na pošteno suđenje očituje u obrazloženju prvostupanjske i drugostupanjske odluke vezano za iskaz osuđenikove supruge … koji iskaz su prvostupanjski i drugostupanjski sud ocijenili nevjerodostojnim, samo navodeći“ da svjedokinja „samo nastoji popraviti položaj okrivljenika u kaznenom postupku, odnosno da iskaz supruge osuđenika služi za izbjegavanje kaznenopravne odgovornosti okrivljenika“. Ističe da su se sudovi morali „posebno pozabaviti“ tim dokazom, „a ne otkloniti važnost, odnosno vjerodostojnost iskaza supruge osuđenika jednom formalističkom rečenicom“. Smatra „da u obrazloženjima presuda u kaznenom postupku, nije dopušteno koristiti stereotipne informacije“ te pritom navodi predmet Europskog suda ljudska prava u Strasbourgu Orban protiv Hrvatske, broj zahtjeva 56111/12., § 59 te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III 1609/2015. od 13. travnja 2015. 

 

6.1.              Navodi i da „kada se iskaz supruge osuđenika uzme u obzir zajedno s fotografijom koja se nalazi u spisu … onda je nedvojbeno utvrđeno kako su supruga osuđenika i osuđenik … se nisu odvajali [pa] osuđenik ni u jednom trenutku nije mogao počiniti predmetno kazneno djelo“.

 

6.2.              Nadalje, osuđenik smatra da je prekršeno „načelo jednakosti oružja [jer] tužiteljstvo nije zatražilo snimke nadzornih kamera … iz kojih bi bilo vidljivo da su supruga osuđenika, oštećena i osuđenik zajedno ušli u Nacionalni park … a pogotovo jer postoji u spisu fotografija osuđenika o oštećene, koju je snimila upravo supruga osuđenika koja je tijekom cijelog posjeta Nacionalnom parku bila s njima“.

 

6.3.              Osuđenik i prigovara „da nije nedvojbeno utvrđeno gdje se eventualno predmetno kazneno djelo i dogodilo, u koliko navrata i na koji način, iako u optužnici jasno stoji da se to dogodilo jednom, točno neutvrđenog dana i u Nacionalnom parku Plitvička jezera“.

 

6.4.              Nakon citiranja dijelova nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, osuđenik navodi da smatra da mu je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje jer je „osuđen isključivo na temelju iskaza oštećene, koji je nekonzistentan i kronološki nelogičan“.

 

7.              Najprije treba navesti da svi prigovori koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza i utvrđenju odlučnih činjenica u postupku su prigovori činjenične naravi. Riječ je o prigovorima navedenima dijelom u odlomku 6. te u odlomcima 6.1, 6.3. i 6.4. Činjenični prigovori ne mogu biti predmet ocjenjivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

8.              Kada je riječ o pravu na pravično suđenje, treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

 

8.1.              Prema praksi navedenih sudova,               povreda prava na pravično suđenje postoji samo ako presuda uopće nema razloga, ako su razlozi proizvoljni ili očito nerazumni. Treba dakle biti riječ o nedvojbenoj pogrešci, odnosno takvoj pogrešci koja je očita i vidljiva na prvi pogled (v. navedeno rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske).

 

8.2.              Međutim, o tome ovdje nije riječ. Naime, prvostupanjski je sud dao razloge za svoju odluku, oni su dostatni i razumni, a iz raščlambe proizlazi da nisu proizvoljni (odlomak 15. prvostupanjske presude). Sve je te razloge ocjenjivao i drugostupanjski sud u povodu žalbe osuđenika te ih detaljno raščlanio i razumno obrazložio (odlomci 11.2. do 11.6. drugostupanjske odluke). Prema tome, ispunjena su postupovna jamstva pravičnosti, a osuđenikovo nezadovoljstvo s činjeničnom raščlambom i činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova  ovdje ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje jer takve povrede nisu počinjene.

 

8.3.               U odnosu na prigovor povrede načela jednakosti oružja (odlomak 6.2.) treba navesti sljedeće. Načelo jednakosti stranaka u kaznenom postupku skup je postupovnih pravila koje strankama osiguravaju jednaku mogućnost dokazivanja. Značajke toga načela su svrhovitost i praktičnost. To znači da svaka stranka u kaznenom postupku treba imati razumnu mogućnosti „iznijeti svoj slučaj“, odnosno predlagati i osporavati dokaze u uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na protivnika (v. presudu Europskog suda za ljudska prava Bulut protiv Austrije broj: 17358/90., od 22. veljače 1996., § 47). Zato se jednakost oružja često ocjenjuje zajedno s načelom kontradiktornosti i konfrontacijskim načelom, ali potonja načela u zahtjevu nisu problematizirana.

 

8.3.1.              Ovdje osuđenik tvrdi da je povrijeđeno načelo jednakosti oružja jer tužitelj nije pribavio i predložio za izvođenje određeni dokaz (snimku nadzorne kamere). Time osuđenik nije stavljen u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na tužitelja jer mu ništa u postupku nije onemogućavalo da on predlaže pribavljanje i izvođenje tog ili bilo kojeg drugog dokaza. Bitno nepovoljniji položaj bi bio ako bi tužitelj raspolagao nekim dokazom, predložio ga za izvođenje te ga sud izveo i cijenio, ali bez da je osuđenik imao razumnu mogućnost očitovati se o tom dokazu i osporavati ga primjerice predlaganjem nekog drugog dokaza. Međutim, o tome ovdje nije riječ. Ovdje nije postojao dokaz u odnosu na kojeg osuđenik nije imao razumnu mogućnost očitovati se i osporavati ga. Stoga nije povrijeđeno načelo jednakosti oružja kako se to neosnovano navodi u zahtjevu.

 

8.3.2.              Treba dodati da osuđenik tvrdi da „tužiteljstvo u kaznenom postupku ima pozitivnu obvezu dostaviti dokaze koji su važni za obranu“ i pritom navodi presudu Europskog suda za ljudska prava Kuopila protiv Finske (pogrešno u zahtjevu stoji: Koupilla, a nije niti navedeno precizno u kojem je dijelu odluke istaknuti navod). Međutim, takvog navoda nema u odluci Europskog suda za ljudska prava Kuopila protiv Finske, broj: 27752/95. od 27. srpnja 2000. U ocjeni toga suda (§ 34 – 38) ponavlja se definicija načela jednakosti oružja uz navođenje presude Bulut protiv Austrije (v. odlomak 8.3), ali se nigdje ne navodi da tužiteljstvo „ima pozitivnu obvezu dostaviti dokaze koji su važni za obranu“.  

 

8.4.              U odnosu na navod osuđenika o nedopuštenosti korištenja „stereotipnih formulacija“ treba navesti sljedeće. Odluke ESLJP-a i Ustavnog suda koje je osuđenik naveo (odlomak 6.) odnose se na predmete u kojima su sudovi obrazlagali rješenja o određivanju i produljenju istražnog zatvora. Riječ je o više rješenja koja su se odnosila na isto pravno pitanje; (ne)postojanje uvjeta za istražni zatvor.  Ustavni je sud naglasio „da u obrazloženjima rješenja nije dopušteno koristiti stereotipne formulacije za određivanje i produljenje istražnog zatvora bez uzimanja u obzir konkretnih činjenica predmeta (presuda ESLJP-a Orban protiv Hrvatske od 19. prosinca 2013., zahtjev br. 56111/12, § 59).“ Pravna situacija iz oba navedena predmeta nije usporediva s okolnostima konkretnog predmeta.

 

8.4.1.              Naime, ovdje nije riječ o više odluka koje je donio jedan sud o određivanju ili produljenju istražnog zatvora, a koje odluke su sadržavale istovjetna, ponavljajuća i šablonska obrazloženja. Riječ je pravomoćnoj odluci o krivnji i kazni koja se sastoji od jedne prvostupanjske i jedne drugostupanjske. Ovdje prvostupanjska presuda, po prirodi stvari, niti ne može sadržavati „stereotipne formulacije“ jer je riječ o prvoj i jedinoj prvostupanjskoj odluci o krivnji i kazni pa nema prijašnjih odluka u odnosu na koje bi izričaji u ovoj odluci mogli biti tumačeni kao istovjetni, ponavljajući i šablonski. U odnosu na drugostupanjsku odluku, koja je također jedina u ovom predmetu, nema nikakve zapreke da ta odluka koristi izričaje iz prvostupanjske presude. Štoviše, to je i za očekivati kada drugostupanjski sud ocjenjuje pojedine navode prvostupanjskog suda. Tako je postupio i drugostupanjski sud (odlomak 11.5. drugostupanjske odluke). Stoga predmeti Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske koje osuđenik navodi ovdje nisu pravno odlučni jer nije riječ o činjenično i pravno usporedivim situacijama, a niti zahtjevom pobijana odluka sadrži „stereotipne formulacije“ kako to pogrešno ocjenjuje osuđenik.

 

 

9.              S obzirom na sve to, nije počinjena povreda prava na pravično suđenje na koju se osuđenik neosnovano poziva.

 

 

 

10.              Slijedom iznesenoga, zahtjev osuđenog N. M. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 9. travnja 2024.