- 1 -              Revd 1385/2024-2

Broj: Revd 1385/2024-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužitelja R. K. iz S. Č., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, Z., OIB ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V. G., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-3255/2022-5 od 20. prosinca 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-61/2020-22 od 11. studenog 2022., u sjednici održanoj 9. travnja 2024.,

r i j e š i o   j e :

              I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

              II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih ljudskih prava.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-3255/2022-5 od 20. prosinca 2023. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-61/2020-22 od 11. studenog 2022.

2. Prijedlog je podnio zbog pet pravnih pitanja pozivom na čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) te pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP zbog povrede temeljnih ljudskih prava.

3. Tužitelj je u prijedlogu postavio sljedeća pravna pitanja:

              1. "Je li nekorištenje prava na stanku (pauzu) pravo ili novčano potraživanje radnika?"

              2. "Je li tužitelj (radnik) bio dužan u skladu s člankom 133. stavkom 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14,127/17, 98/19 i 151/22) prije podnošenja tužbe podnijeti tuženici/poslodavcu zahtjev da mu omogući korištenje stanke ili pak korištenje slobodnih dana umjesto neiskorištenog vremena stanke u situaciji kada tužitelj nije mogao koristiti stanku jer se radi i poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada ili se pak radi nekorištenje stanke ima smatrati prekovremenim radom u kojem slučaju se radi o novčanom potraživanju u smislu članka 133. stavka 3. Zakona o rada?"

              3. "Može li se odredbu članka 73. stavka 1. Zakona o radu tumačiti na način da radnik koji radi na poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada, pa iz tih razloga ne može koristiti dnevni odmor (stanku), ima pravo samo tražiti da vrijeme dnevnog odmora (stanke) iskoristi kao slobodne dane, kako to tumači prvostupanjski sud, ili ima pravo izbora (slobodne dane ili novčanu naknadu)?"

              4. "Derogira li odredba članka 41. Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike (Narodne novine, broj 112/17,12/18 i 2/19) odredbe članka 73. st. 1. i članka 133. stavka 3. Zakona o radu?"

              5. "Je li sud pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužan provesti test razmjernosti i za dosuđeni trošak postupka odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troška postupka zastupanja države u postupku nerazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu, te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?“.

4. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a, 387., 388. i 389. ZPP revizijski sud je ocijenio da prvo i četvrto pitanje nisu pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP pri čemu je četvrto pitanje i nerazumljivo s obzirom da čl. 41. Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike govori o pravu na doživotnu otpremninu odnosno dokupu staža pa je nejasno u kakvoj je to vezi s pravom na odmor od 30 minuta iz čl. 73. st. 1. Zakona o radu i pravom na isplatu iz čl. 133. st. 3. Zakona o radu.

5. U odnosu na drugo i treće pitanje valja reći da odluke na koje se tužitelj poziva (pod pretpostavkom da je omaškom navedena oznaka broja odluke "Pr" s obzirom na to da se tužitelj poziva na drugostupanjske odluke zbog čega bi oznaka odluke trebala biti "Gž R") nisu odgovarajući razlozi važnosti, jer u njima nije izraženo shvaćanje o mogućnosti korištenja slobodnih dana umjesto korištenja dnevnog odmora niti o mogućnosti izbora između korištenja slobodnih dana i isplate zbog nekorištenja dnevnog odmora, a suprotno pobijanoj odluci, tužitelji su u tim odlukama na koje se poziva u prijedlogu bili onemogućeni u korištenju dnevnog odmora, dok u ovom konkretnom slučaju pravosudni policajac zbog prirode posla samo iznimno nije mogao koristiti stanku tijekom radnog dana pri čemu tužitelj nije dokazao niti broj takvih neiskorištenih stanki niti da je u tim slučajevima od poslodavca tražio da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana. Nadalje, u odluci revizijskog suda broj: Revr-443/10-2 od 1. srpnja 2010. predmet spora je bilo utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu pa sud nije niti izražavao pravno shvaćanje o pravu na novčanu naknadu umjesto korištenja stanke za odmor.

6. Peto pitanje koje se odnosi na parnični trošak nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava, jer su odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv RH i Cindrić i Bešlić protiv RH te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021. donesene u različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji zbog čega nisu primjenjive u ovom konkretnom slučaju.

7. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odbiti prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja pa je riješeno kao pod točkom I. izreke.

8. U odnosu na prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu kojim je utemeljen na odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP, ocjena je ovog suda da tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi u konkretnom slučaju bila učinjena osobito teška povreda odredaba parničnog postupka ili na osobito težak način povrijeđeno neko materijalno pravo (niti je naveo koja je to odredba parničnog postupka ili materijalnog prava povrijeđena) i to da bi bilo učinjeno u toj mjeri da bi tužitelju bilo povrijeđeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pravo na pravično suđenje, kako to tvrdi u prijedlogu.

9. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on podnesen pozivom na čl. 385.a st. 2. ZPP-a, valjalo je temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP-a odlučiti kao pod toč. II. izreke ovoga rješenja.

Zagreb, 9. travnja 2024.