REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split, Gundulićeva 27
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužiteljice:
Ž. B., OIB: …, koju zastupa
punomoćnik S. K., odvjetnik iz S., protiv tuženika:
P. d.d., OIB: …, koju
zastupaju punomoćnici iz OD M. i B. d.o.o.,
, radi ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19.
veljače 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja A. V.,
odvjetničke vježbenice kod M. G., odvjetnika iz S. i zamjenika
punomoćnika tuženika N. D., odvjetničkog vježbenika iz OD
M., B. i V. d.o.o., 8. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba
članak 1. ugovora o kreditu broj … od 17. siječnja 2007. zaključenog
između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je:
- u članku 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunama
koji odgovara protuvrijednosti od 13.653,89 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne
liste banke važeće na dan korištenja kredita
- članak 4. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF
(mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom)
- članak 5. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata iz prethodnog stavka
obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne
liste banke važeće na dan plaćanja kamate
- članak 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit u iznosu 13.653,89 CHF
i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuju plativo u kunskoj protuvrijednosti po
srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj
tablici koja je sastavni dio ugovora.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku 15 dana isplati iznos od 1.232,90 eura,
sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi 15 % do 31. prosinca
2007. od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za
svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, od
1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi
koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska
1
središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od
31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište
uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište
primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište
referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a koje zatezne kamate teku od
dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate na iznos od:
- 0,10 eura 24. ožujka 2007.
- 0,10 eura 24. ožujka 2007.
- 0,01 eura 29. veljače 2008.
- 2,84 eura 31. ožujka 2008.
- 14,59 eura 29. listopada 2008.
- 12,16 eura 30. listopada 2008.
- 2,47 eura 1. prosinca 2008.
- 9,75 eura 29. prosinca 2008.
- 11,31 eura 29. siječnja 2009.
- 15,58 eura 2. ožujka 2009.
- 12,42 eura 30. ožujka 2009.
- 13,98 eura 29. travnja 2009.
- 10,79 eura 29. svibnja 2009.
- 7,40 eura 29. lipnja 2009.
- 9,46 eura 29. srpnja 2009.
- 10,22 eura 31. kolovoza 2009.
- 9,71 eura 29. rujna 2009.
- 8,33 eura 29. listopada 2009.
- 11,27 eura 30. studenog 2009.
- 12,56 eura 29. prosinca 2009.
- 14,85 eura 29. siječnja 2010.
- 15,41 eura 1. ožujka 2010.
- 18,83 eura 29. ožujka 2010.
- 18,29 eura 29. travnja 2010.
- 20,26 eura 31. svibnja 2010.
- 26,01 eura 29. srpnja 2010.
- 37,48 eura 30. kolovoza 2010.
- 33,28 eura 7. listopada 2010.
- 29,78 eura 29. listopada 2010.
- 39,38 eura 8. prosinca 2010.
- 49,11 eura 10. siječnja 2011.
- 42,20 eura 28. siječnja 2011.
- 43,45 eura 23. veljače 2011.
- 44,90 eura 28. veljače 2011.
- 41,48 eura 28. ožujka 2011.
- 41,89 eura 28. travnja 2011.
- 55,56 eura 30. svibnja 2011.
- 59,69 eura 28. lipnja 2011.
- 67,23 eura 28. srpnja 2011.
- 70,85 eura 29. kolovoza 2011.
- 58,31 eura 5. listopada 2011.
- 56,47 eura 28. listopada 2011.
2
- 53,50 eura 8. prosinca 2011.
- 57,59 eura 28. prosinca 2011.
- 62,05 eura 16. veljače 2012.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u
iznosu od 1.549,71 eura sa zateznom kamatom od presuđenja, dakle od 8. travnja
2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem
referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje
referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa
koja je na snazi 1. srpnja te godine.
Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 93,75 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
1. U tužbi, zaprimljenoj 30. lipnja 2022., se navodi kako je tužiteljica 17. siječnja
2007. s tuženikom kao kreditorom zaključila ugovor o kreditu broj …, na
temelju kojeg je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 13.653,89 CHF, a
isplaćen u kunama prema srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u gore navedenom,
unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru i to u članku 1. ugovora, ugovorio
valutnu klauzulu u valuti CHF time da je otplatu kredita u članku 6. vezao uz ovu
valutu te je u članku 4. naveo visinu kamatne stope u iznosu 5,10 % godišnje
ugovorivši u istom članku kako je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i
isključivo o jednostranoj odluci same banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i
provjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Postupajući na ovakav
način i to na način da je u ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na
način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugovorivši
odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a da prije i u vrijeme zaključenja
ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i
metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate,
tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o
obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu
obveznog prava, te protivno zakonodavstvu EU ugrađenom u ZZP,
prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu
tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog je vođen
sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje
tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom pod poslovnim brojem P-1401/2012.
U navedenom postupku VTS RH je 13. lipnja 2014., odlučujući po žalbi tuženika,
presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/2013-4, u točki II. potvrdio presudu TS -a
, poslovni broj P-1401/2012., kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od
10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, tako što je u potrošačkim
ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena
redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u
skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a
koja je ništetna, odnosno isti je sud svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu TS-a, poslovni broj P-
1401/2012., kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju u razdoblju od 1. studenog
3
2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a
time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih
ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik
postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj 96/2003.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31.
prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača
(„Narodne novine“ broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i
133/2009.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a. Na temelju
dokumentacije iz ovog kredita izrađen je izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu
neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti CHF te
iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način iznosi 9.235,30 kuna. Slijedom
navedenog, činjenice utvrđenja da su nepoštena ugovorna odredba o valuti CHF te
nepoštena ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne od
samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj
postupak, odnosno na temelju članka 138. a) ZZP-a, članka 502. c) ZPP-a te članka
1111. ZOO-a, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je
banka neosnovano stekla na temelju ništetnih odredbi ugovora stoga predlaže
donijeti presudu kojom će utvrditi ništetnim predmetne ugovorne odredbe te obvezati
tuženika na isplatu iznosa od 9.235,30 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom
kamatom te mu naknadi parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 25. srpnja 2022., tuženik je naveo kako se
protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže
stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Također ističe i
prigovor zastare. Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti pojedinih
odredbi ugovora o kreditu broj … zaključenog između tužitelja i tuženika
17. siječnja 2007. kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF te isplatu
iznosa od 9.235,30 kuna uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate. Svoje
traženje tužitelj dakle temelji na tvrdnjama da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj
klauzuli u CHF a koje postupanje da je presudom Trgovačkog suda u …, P-
1401/2012. i dr. utvrđeno nepoštenim i ništetnim. Tako tužitelj osnovu svog traženja
vidi u navedenim presudama, odgovarajućim odredbama Zakona o zaštiti potrošača,
Zakona o obveznim odnosima te Zakona o parničnom postupku. Tužbeni zahtjev
tužitelja u cijelosti je neosnovan. Tužitelj i tuženik su zaista zaključili predmetni
ugovor o kreditu kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji
odgovara protuvrijednosti od 13.653,89 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke.
Međutim, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to od pogrešne
pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne
pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu
kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih
parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Prije svega,
predmetni je ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s 28.
veljače 2012. Stoga se predlaže sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbiti pozivom na
prekluziju iz članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima. Naime, odredbom
članka 326. stavak 2. ZOO-a propisano je da se na ništetnost ugovora ne može se
4
pozivati ona stranka ugovora kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a zabrana je bila
manjeg značaja. Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za
naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a) ZZP-a te članka 502. c) ZPP-a ova bi
parnica trebala biti radi naknade štete - a nije. Budući se u konkretnom slučaju ne
radi o naknadi štete već o parnici radi isplate na temelju stjecanja bez osnove,
pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda ukazuju se pravno
irelevantnim u smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Osim toga, u
konkretnom slučaju ne postoji ni identitet ugovornih odredbi, onih o kojima se
odlučivalo i sudilo u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i konkretnih
odredbi iz ugovora o kreditu. Stoga opetovano pozivanje na presudu Trgovačkog
suda je nebitno i zbog razloga nedostatka objektivnog identiteta ugovornih odredbi.
Člankom 22. Zakona o obveznim odnosima je izričito dopušteno ugovaranje valutne
klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom
položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog
posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO-a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja
ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina
bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni
svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21.
ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi.
Budući je na temelju odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena
i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje
zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi.
Prednje izneseni pravni stav u pogledu primjene i dopuštenosti valutne klauzule
iskazao je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-1990/1991. I Ustavni sud u svojoj odluci
U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. navodi. Niti V. RH, niti HNB
kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti, nisu podržali izmjenu odnosno
ukidanje valutne klauzule. Štoviše, HNB u okviru svojih zakonskih ovlaštenja nalaže
poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza mora držati u obliku
likvidne rezerve. Imajući u vidu izneseno, sasvim je jasno da dopuštenost i valjanost
ugovaranja valutne klauzule svoj temelj ima u zakonskoj odredbi. Tužitelj je poslovno
sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu
ugovornu odredbu kao spornu. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane
službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da
spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji
različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i
odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo
njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora
nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije. Iako sada tvrdi drugačije, iz
opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom
sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i
obveze koje iz njega proizlaze.
Tuženik u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući da
dostavljeni financijski izračun na koji se tužitelj poziva nije izrađen sukladno odredbi
251. ZPP-a te nije razvidno kako i kojom metodologijom, kao i temeljem kojih
podataka je tužitelj došao do utuženog iznosa.
U odnosu na potraživanje tužitelja nastupila je zastara obzirom da je kredit
isplaćen i zatvoren još 2012., dakle više od deset godina prije podnošenja tužbe u
ovoj pravnoj stvari. Pored navedenoga, a ako tužitelj svoje traženje temelji na
institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg unatoč
stajalištu VSRH, drži u cijelosti osnovanim, a sve pozivom na članak
5
215. ZOO-a koja propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je
vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine
slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi
bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora
sklopljenog 2007. – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i
tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije
propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok
predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Naime, VSRH zauzima stajalište
da bi vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe članka
241. ZOO-a unatoč nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito
uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i
prava, bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora te bez obzira na to
što je člankom 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite
kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene
pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Posebnim se
zakonima (lex specialis) vrlo rijetko propisuje prekid zastare. Za to nema potrebe jer
je prekid zastare uređen općim normama obveznog prava (članak 240. – 246. ZOO-
a). Zbog čega sud nije primijenio članka 241. ZOO-a koja nije derogirana posebnim
zakonom (po načelu lex specialis derogat legi generali), a prema kojoj se zastara
prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom
protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili
ostvarivanja tražbine, a koju je morao primijeniti, i zbog čega se nije upitao je li to što
nema posebnih zakonskih odredaba o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe
nedostatak ili je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava,
ostaje nejasno. Štoviše, Zakonom o zaštiti potrošača propisano je da pokretanje ili
vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača
da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih
subjektivnih prava. Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne
tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni
prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na
utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer
se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili
ostvarivanje u smislu članka 241. ZOO-a i članka 140. Zakona o zaštiti potrošača uz
obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim
okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti
potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno
subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino
osiguranje. Takvo je stajalište isti sud zauzeo u više odluka, primjerice u odluci Rev-
1666/2011.2 od 6. svibnja 2015., Rev-141/2006-2 od 22. veljače 2006, Rev-x
808/2011-2 od 12. rujna 2012. Prema članku 117. stavak 3. Ustava RH “sudovi sude
na temelju ustava i zakona”. Određenu zakonsku odredbu sud može tumačiti prema
njezinom smislu (ako smisao nije jasan iz same norme), ali nije ovlašten odbiti
njezinu primjenu uz obrazloženje da ona “nema smisla”. Smisao odredbe članka 241.
ZOO-a (odnosno članka 388. ZOO/91) nije nejasan i VSRH tu je odredbu
primijenio u velikom broju svojih odluka. Čini se da je Sud imao na umu smisao
odredaba članka 502. a) – 502. h) ZPP-a kojima se uređuje tužba za zaštitu
kolektivnih interesa i prava premda to nije obrazloženo, a trebalo je biti obrazloženo,
posebno ako se ima na umu činjenica da je sud odbio primijeniti članka 241. ZOO-a.
Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega
spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili
6
ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. Tvrdnjom da kada se zastara
ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u
opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, čini se da VSRH smatra de je jedini smisao
i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva.
Već sama činjenica da ni odredbe ZZP-a ni ZPP-a ne uređuju pitanje prekida zastare
(nota bene, uopće i ne spominju zastaru), a što onda znači da se primjenjuju opće
odredbe o prekidu zastare iz ZOO-a, nameće zaključak da smisao pravnog instituta
kolektivne zaštite nije prekid zastare individualnih zahtjeva potrošača. Da je svrha
tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekid zastare individualnih zahtjeva,
doista je jedino razumno očekivati da bi zakonodavac tada to pitanje barem
spomenuo, a nije. Cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta
nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju,
zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili
slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene.
Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka
241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka
prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih
interesa u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012., to je i prije
podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4.
travnja 2009. i to isključivo u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova ugovaranja
valutne klauzule u CHF, obzirom da je u odnosu na ugovaranje promjenjive kamatne
stope nastupila zastara potraživanja i sukladno stajalištu VSRH. Sukladno članka
226. ZOO-a propisano je da se tražbine povremenih davanja koja dospijevaju
godišnje ili u kraćim razdobljima pa bilo da se radi o sporednim povremenim
tražbinama, kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim
tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je tražbina uzdržavanja,
zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Isto vrijedi za
anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju
glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja.
Prema tome na iznose anuiteta (a ukoliko sud ne bi usvojio istaknuti prigovor zastare
u odnosu na cjelokupno potraživanje tužitelja) vrijedi trogodišnji zastarni rok, a ne
opće propisani petogodišnji rok pa tuženik ovim podneskom podredno ističe i
prigovor zastare u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009., dakle,
prije isteka roka od tri godine do 4. travnja 2012., a sve pozivom na naprijed citiranu
odredbu članka 226. i u vezi s članka 245. ZOO-a. Slijedom naprijed navedenoga,
tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti
neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.
3. Podneskom od 7. veljače 2024. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci.
4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj
… od 17. siječnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika M. I.
iz S. pod poslovnim brojem OU-38/2007. od 19. siječnja 2007., otplatnog plana
sa prikazom EKS-a od 17. siječnja 2007., pregled uplata po kreditu na dan 17.
veljače 2022., knjigovodstvena kartica po partiji broj …, saslušanjem
tužiteljice Ž. B. u svojstvu parnične stranke i svjedokinje I. B.,
pisanog nalaza i mišljenja C. d.o.o. od 23. siječnja 2024.
7
5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet ove parnice je zahtjev:
za utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli
za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule.
8. Među strankama nije sporno:
da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu na temelju kojeg je
odobrena isplata 13.653,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 60
mjeseci
da je člankom 4. ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,10 % i da je promjenjiva
da je ugovor o kreditu zatvoren.
9. Sporno je:
je li odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna, o čemu ovisi
osnovanost tužiteljevog zahtjeva za isplatom, kao i je li se sve navedeno trebalo
utvrđivati u ovom postupku.
10. Istaknut je i prigovor zastare.
11. Čitanjem ugovora o kreditu broj … od 17. siječnja 2007.
solemniziran kod javnog bilježnika M. I. iz S. pod poslovnim brojem OU-
38/2007. od 19. siječnja 2007. utvrđeno je:
da je isti sklopljen između P. d.d. i Ž. B. kao korisnika kredita
da se kredit odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita za kupnju
vozila iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 13.653,89 CHF obračunato
prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita
da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po
kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za
kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,10 % godišnje, a koja
kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom)
sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima
da rok otplate kredita iznosi 60 mjeseca
da se kredit i kamata od 5,10 % godišnje otplaćuju u 60 jednaka mjesečna
anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste
banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici
da u slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. ugovora korisnik kredita
pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene
anuitete, a o izmijenjenom anuitetu banka će pisano obavijestiti korisnika kredita.
12. Iz pisanog nalaza i mišljenja C. d.o.o. od 23. siječnja 2024.
proizlazi kako je tužitelj 17. siječnja 2007. sklopio ugovor o kreditu broj: ...
s kreditorom P. d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita:
Korisnik kredita Ž. B.
8
Kreditor P. d.d.
Ugovor/ kreditna parija …
Datum ugovora 17. siječnja 2007
Iznos kredita 13.653,89 CHF
Tečaj CHF na dan isplate kredita 4,551912
Rok otplate (mjeseci) 60 Rok otplate godine 5 Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni 5,10%
otplatni plan)
Anuitet prilikom ugovaranja u valuti 258,29 CHF Iznos anuiteta na dan isplate kredita 1.175,71 kn
Ugovoreni tečaj za otplatu srednji tečaj P. na dan plaćanja
12.1. Ugovor o kreditu je sklopljen 17. siječnja 2007. te je isplaćen 20. siječnja 2007.
Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je prilikom sklapanja ugovora iznosila
5,10 % godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 60
mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 28. veljače 2007. u
iznosu 258,29 CHF što je na dan isplate kredita iznosi 1.175,71 kuna, a sljedeći
anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je
plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na
dan plaćanja.
Izračun visine potraživanja
Na temelju u spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni
ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, prometa po kreditu/specifikacija uplate te
pregled promjena kamatnih stopa po kreditu ustanovio da su se u promatranom
razdoblju promjene kamatnih stopa kretale kako slijedi:
- 5,10 % godišnje do 31. srpnja 2007.
- 6,10 % godišnje do 31. siječnja 2008.
- 7,45 % godišnje do konačne otplate kredita.
Posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja se mijenjao od
inicijalnih 258,29 CHF do 271,01 CHF kao najvećeg iznosa.
U razdoblju od početka otplate kredita do kraja otplate kredita, tečaj CHF je
oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita.
Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na
anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale
iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate
kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim
predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su
vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim
predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po
osnovi promjene tečaja.
S obzirom da je u utuženom razdoblju službena valuta u RH bila kuna dok je
na dan izrade vještačenje službena valuta euro, vještak će inicijalno, informativno,
sve izračune izvršiti u valuti koja je bila izvještajna i obračunska te u kojoj su izvršena
plaćanja u utuženom razdoblju. Nadalje, vještak je iznose utvrđene u izvještajnoj
valuti u utuženom razdoblju preračunala u službenu valutu RH na dan izrade
vještačenja, primjenom članka 7. i 14. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u
RH ("Narodne novine" broj: 57/2022., 88/2022.) kao i primjenom
fiksnog tečaja konverzije kune u euro temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao
9
službene valute u RH ("Narodne novine" 85/2022.) koji iznosi 7,53450 kuna za jedan euro.
Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na
obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je
vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR
primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR = 7,534500 HRK).
MIŠLJENJE
Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak je mišljenja:
Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u
razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj:
- ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu
na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita iznosi
1.232,90 eura
- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu
na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 53,68 eura.
Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje
plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu
na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 1.179,22 eura.
13. Iz iskaza tužiteljice Ž. B. proizlazi kako je sa tuženikom 2007.
zaključila ugovor o kreditu na iznos od oko 14.000,00 CHF. Naime, imala je namjeru
kupiti automobil radi čega se obratila auto kući T. te su je iz te auto kuće uputili
na P. s obzirom na to da su s istom bankom imali ugovor. Od strane djelatnika
banke joj je ponuđen ugovor u CHF, a i već se u to vrijeme i znalo i pričalo da se radi
o stabilnoj valuti. Nije imala mogućnost utjecati na niti jednu stavku ugovora, radilo
se o tipskom ugovoru. Sama rata kredita za nju je bila prihvatljiva. Koliko se sjeća
radilo se o iznosu od oko 1.100,00 kuna da bi u konačnici rata iznosila 2.000,00
kuna. Od strane djelatnika banke nisu joj objašnjeni mogući rizici, posljedice
uzimanja kredita sa valutnom klauzulom u CHF. Naglasila je kako nije imala razloga
sumnjati u stabilnost valute CHF. Točno je da je pročitala ugovor, ali kako nije
stručnjak to nije mogla u tom trenutku znati postoje li i kakvi su mogući rizici
podizanja takvog kredita. Od dobivenog iznosa kupila je automobil T. J..
14. Svjedokinja I. B. je navela kako je 2007. bila voditelj poslovnice P.-a u
S., a 2011. se vratila u S. i radila kao voditelj poslovnice, odnosno pomoćnik
voditelja poslovnice. Vezano za podizanje kredita sa valutnom klauzulom CHF i to
baš te 2007. poznato joj je to da su te godine u ponudi bili krediti sa valutnom
klauzulom u CHF, EUR i kunski krediti. Međutim, krediti sa valutnom klauzulom u
CHF su imali najnižu kamatnu stopu te je to bio razlog zbog kojeg su se klijenti
odlučivali na takav kredit. Kredite koje je osobno odrađivala upozoravala je klijente
na valutni rizik pogotovo CHF jer se tada već očekivao ulazak RH u EU
kao i promjena valute što bi značilo i određene promjene za kredite u valutnoj klauzuli
u CHF. Klijenti mogu izabrati valutu, a sam ugovor je tipski i nisu mogli utjecati na
stavke takvog ugovora. Ime tužiteljice joj je poznato, ali je li sudjelovala u tom
trenutku za taj konkretni predmet nije se mogla prisjetiti.
15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, savjesne ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, ovaj sud tužbeni zahtjev smatra osnovanim.
10
16. Presudom Trgovačkog suda u Z.. pod poslovnim brojem P-1401/12. od
4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.
prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita
sklapanjem ugovora o kreditnima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne
odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u
vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim
potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj
obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. U navedenom dijelu
citirana presuda je potvrđena presudom VTS RH pod poslovnim
brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a VSRH svojom odlukom pod
poslovnim brojem Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbio je reviziju kao
neosnovanu.
16.1. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi HSUZP
- P. protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik,
predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o
parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05.,
2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom
sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama
sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u
kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti
potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.,
78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa
zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u
postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.
16.2. VSRH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u
odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano
za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se
pozvao na obrazloženje presude VTS Pž-6632/2017-2010.
VTS je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže
uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se
glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna
klauzula u švicarskim francima". Nadalje, VTS utvrđuje i da se
ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim
stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali
prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
16.3. Tuženik u ovom sporu tvrdi da je presudom Trgovačkog suda u Z.
poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. pružena samo apstraktna zaštita
kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača, koja pravna zaštita nema
kompenzacijski karakter, a ne i zaštita svakog potencijalnog potrošača pa da i u
ovom postupku potrošač nastoji ostvariti pojedinačni interes naspram tuženika.
Kako se odluka o nepoštenosti odredbi potrošačkog ugovora o kreditu u
pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da pojedinom potrošaču u
predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti
11
o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i
dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su pojedinačnim potrošačkim sporovima
banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora
o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi,
rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove
ugovorne obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristupio
na sklapanje takvog ugovora (U-III-5458/21. od 30. lipnja 2022.).
Slijedom iznesenog sud je prihvatio dokazni prijedlog za saslušanjem tužiteljice i djelatnika banke.
16.4. Tužiteljica, potrošač, tvrdi da nije bila obaviještena o naravi, rizicima spornih
ugovornih odredbi, dok djelatnica banke tvrdi da je upozoravala klijente na valutni
rizik. S obzirom na poslovnu praksu i obličje koji su prevladavali u utuženom
vremenu, s obzirom na interne akte banke, a uvažavajući pri tom i sadržaj te narav
informacija koje su potrošaču trebale biti dane, banka je mogla predočiti dopunska
dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane
odgovarajuće obavijesti. Kako na temelju međusobno proturječnih iskaza, a u
nedostatku pisanih dokaza, nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane i jesu li, ako su
doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora
mogao smatrati "informiranim", ovaj sud, a na temelju pravila o teretu dokazivanja i
članka 221. a) ZPP-a smatra da odgovarajuće obavijesti nisu dane, a s obzirom na to
da je teret dokaza o obaviještenosti potrošača na bankama, a sama tužiteljica tvrdi
da nije dobila odgovarajuće obavijesti.
17. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da je ništetna odredba
ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je odredba o ugovorenoj kamati
utvrđena nepoštenom s obzirom da nije određena, odnosno odrediva u smislu
odredbe članka 269. stavak 2. i članka 272. ZOO-a pa se u smislu odredbe članka
87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 102. Zakona o
zaštiti potrošača te ugovorene odredbe ništetne, odredbe o valutnoj klauzuli nisu
razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa je
odlučeno kao u točkama I. i II. izreke.
18. Nadalje, posebno se ističe da izvršenjem Ugovora o kreditu nije mogao nestati
uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj
kamatnoj stopi, jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana
sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa time nisu ni mogle postati naknadno
valjane ispunjenjem ugovora. U tom pogledu člankom 326. stavak 1. ZOO-a
predviđeno je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno
nestane, a sukladno članku 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost se ne može isticati samo
ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti
ispunjen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja. Budući da je u
predmetnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača
zajamčene Direktivom 93/13 EEZ i Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo
neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju na štetu potrošača, sasvim je jasno da u ovom slučaju nema govora o
tome da bi uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja,
pa je jasno da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. stavak 2. ZOO-a. Prema
tome, bez obzira na činjenicu što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni Ugovor o
kreditu, tužitelj ni u kojem slučaju nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih
12
ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa, a što je u skladu i s pravnim shvaćanjem VSRH-a.
19. S obzirom da je odredba ugovora o kreditu, a odnosi se na valutnu klauzulu
utvrđena ništetnom, to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom
ugovoru u skladu s propisom članka 1111. ZOO-a.
19.1. Na okolnost utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo vještačenje po
C. d.o.o. te je sudska vještakinja I. L. 29. siječnja 2024. izradila
pisani nalaz i mišljenje sukladno nalogu suda koji je stručan, temeljit i objektivan, a ni
stranke nisu imali primjedbi na isti (tuženik ne osporava računski izračun) te ga u
cijelosti kao takvog prihvaća i ovaj sud.
19.2. Slijedom iznesenog, sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa
od 1.232,90 eura pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.
20. Prigovor zastare nije osnovan.
20.1. Naime, zastarni rok u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja
ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno u povodu pokretanja parničnog
postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača počinje teći od trenutka
pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe, jer je
pokretanjem te parnice došlo do prekida zastare te je zastara počela teći iz početka.
Takav stav izražen je u objedinjenom pravnom shvaćanju sjednice VSRH
od 1. ožujka 2022.
Stoga, budući da se odredbe o ništetnosti ugovora primjenjuju i u slučaju
djelomične ništetnosti ugovora tj. nišetnosti pojedinih ugovornih odredbi, zahtjev za
povrat preplaćenih iznosa nije u zastari jer je tužba podnesena prije isteka roka od 5
od dana utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF presudom
VTSRH pod poslovnim brojem Pž-6632/17. od
14. lipnja 2018. (tužitelj potražuje isplatu samo po ovoj osnovi)
Slijedom iznesenog nije nastupila zastara prava potraživanja plaćenog na temelju Ugovora od 17. siječnja 2007.
21. Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez
osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to, ako je stjecatelj
nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
U konkretnom slučaju sasvim je evidentno da je tuženik nesavjesni stjecatelj
od dana stjecanja uzimajući u obzir da je isti bio svjestan sadržaja predmetnog
ugovora, njegovih odredbi kao i što svaka od njih propisuje, a koji ugovor uz sve
navedeno predstavlja i tipski ugovor te je sasvim razvidno da tuženik nije poštovao
sadržaj istoga. Naime radi se o formalnom (tipskom) ugovoru te je tuženik ugovorna
stranka predmetnog Ugovora sklopljenog s ovdje tužiteljem. Slijedom navedenoga,
kao ugovorna stranka Ugovora tuženik je bio dužan poštivati sve odredbe Ugovora
pa tako i uvjete kreditiranja, a što isti nije učinio. Ovaj sud stoga smatra da je tuženik
u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj te tužitelj ima pravo na kamate od dana
isplate svakog pojedinog anuiteta (Gž Zd-1477/2016-4).
Dakle, tužitelju pripadaju kamate na dosuđeni iznos od dana stjecanja.
13
22. Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka
155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 26/1991., 34/1991.,
53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008.,
57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.; dalje: ZPP-
a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad
odvjetnika.
Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe 75 bodova, za zastupanje na
ročištima od 23. siječnja 2023., 8. studenog 2023. i 19. veljače 2024. po 75 bodova,
za sastav podnesaka od 19. prosinca 2022. i 7. veljače 2024. po 75 bodova,
odnosno ukupno 450 bodova, što pri vrijednosti boda sa paušalom od 2,00 eura daje
iznos od 900,00 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od
225,00 eura pa se dolazi do iznosa od 1.125,00 eura. Tužitelju je priznat trošak
vještačenja u iznosu od 398,17 eura te trošak sudske pristojbe tužbe 26,54 eura pa
se dolazi do ukupnog iznosa od 1.549,71 eura (nije priznat trošak zastupanja na
ročištu za objavu presude pozivom na članak 155. ZPP-a).
Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 93,75 eura, zahtjev odbija kao neosnovan.
23. Za preračunavanje kune u euro korišten je fiksni tečaj konverzije (1,00 eur =
7,53450 kuna) te je sukladno matematičkim pravilima zaokruživanja dobiveni rezultat
zaokružen na dvije decimale, sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute
u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj: 82/2022.).
24. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu s odredbom članka 29.
stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008.,
125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023.; dalje
ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne
novine" broj 156/2022.).
25. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.
Split, 8. travnja 2024.
SUTKINJA
JELENA LONČAR v.r.
PRAVNA POUKA:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se
podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave
ovjerenog prijepisa iste.
14
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci
koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je
dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda
objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda
objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog
otpravka iste.
DNA:
- pun. tužitelja
- pun. tuženika
- u spis
15
