1

Posl. br. Gž Ovr-395/2023-2

 

 

 

Posl. br. Gž Ovr-395/2023-2

 

 

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Ivi Smokvina Dadasović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja G. b. d.d u stečaju, Z. OIB: ...., zastupan po J.T., odvjetniku iz Z., protiv ovršenika I. K. iz J., OIB: ...., zastupan po H. L., odvjetniku iz J. i treće osobe Lj. K. iz J., OIB: ..., zastupana po S. K.P., odvjetnici iz J., radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. Ovr-2742/2016 od 24.04.2023., dana 08. travnja 2024. 

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. Ovr-395/2023 od 24. travnja 2023. 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Rješenjem Općinskog suda u Novom Zagrebu pod posl. br. Ovr-2742/2016 od 24.04.2023. odbijen je prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe.   

 

2.              Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi ovršenik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP-a), a koji propis se primjenjuje temeljem odredbe čl. 21. st. 1.  Ovršnog zakona ( NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, dalje OZ ). 

3.              U žalbi ovršenik u bitnom navodi da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da provedbom ovrhe ne bi trpio nenadoknadivu i tešku nadoknadivu štetu  jer da je taj uvjet iz čl. 65. st. 1. OZ-a ispunjen samom činjenicom da je predmetna nekretnina jedina njegova nekretnina koja mu služi za stanovanje, da ima niska novčana primanja, te da bi prodajom nekretnine koja mu služi za stanovanje, a koju ne bi mogao vratiti jer je ovrhovoditelj u stečaju, došlo do povrede prava na dom. Navodi da poseban uvjet za odgodu ovrhe nije samo podnošenje tužbe iz čl. 52. OZ-a, već da je prijedlog za odgodu ovrhe temeljio na odredbi čl. 65. st. 1. toč. 10. OZ-a, odnosno jer se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak, a o kojoj pretpostavci da prvostupanjski sud nije iznio razloge, zbog čega da je pobijano rješenje obuhvaćeno bitnom povredom parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a Predlaže pobijano rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

 

4.              Odgovor na žalbu nije podnijet.

 

5.              Žalba nije osnovana.

 

6.              Predmet ovog postupka je provođenje ovrhe na nekretninama ovršenika upisanim u zk.ul. ...., zk.ul......, zk.ul......, zk.ul. .... i zk.ul....., sve k.o. D.., a radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja određene ovršnom ispravom – pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6248/05 od 21.11.2006. u iznosu od 106.967,25 kn i troškom postupka u iznosu od 57.964,00 kn, sve zajedno sa zateznom kamatom.

 

7.              Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud na temelju priložene dokumentacije i iskaza ovršenika utvrđuje da su sutkinja Trgovačkog suda u Zagrebu V. M. i P. H. uhićeni u akciji USKOK-a zbog sumnje da su zlorabili svoje funkcije kako bi pogodovali strankama u stečajnom postupku, da ovršenik nije podnio tužbu iz čl. 52. OZ-a, niti izjavio žalbu protiv rješenja o ovrsi, te da osim navoda da je jedna od nekretnina, na kojoj je određena ovrha, jedina nekretnina u kojoj živi sa svojom obitelji, nije iznio drugih razloga za utvrđenje da su ispunjenje i druge zakonske pretpostavke za odgodu, niti je dao valjane razloge da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Stoga, a kako da ovršenik nije dokazao osnovanost i postojanje razloga za odgodu ovrhe odbija njegov prijedlog kao neosnovan.

8.              Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a. Također nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ovršenik poziva u žalbi jer odluka nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

9.               Također je pravilno sud prvog stupnja u konkretnom slučaju primijenio materijalno pravo, odnosno odredbu čl. 65. OZ-a koja regulira odgodu ovrhe na prijedlog ovršenika.

 

10.              Iz spisa proizlazi da je u konkretnom slučaju ovršenik pismenim podneskom od 08.02.2018. ( list 51 spisa ) zatražio odgodu ovrhe pozivom na odredbu čl. 65. st. 1. toč. 10. OZ-a navodeći da je za pokretanje predmetnog ovršnog postupka punomoćnika ovrhovoditelja opunomoćio stečajni upravitelj P.H., a kojeg da je za stečajnog upravitelja imenovala sutkinja V. M., a protiv kojih da se vodi istraga radi počinjenja više kaznenih djela zlouporabe stečaja. Također je istakao da nekretnina koja je predmet ovrhe predstavlja njegovu jedinu nekretninu u kojoj stanuje sa suprugom I. K., pa da mu je ista nužna za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, te da bi ispražnjenjem i predajom pretrpio nenadoknadivu štetu i teško nadoknadivu štetu.

 

11.               Odredbom čl. 65. st. 1. toč. 10. OZ-a propisano je da sud, na  prijedlog ovršenika može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, ako se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti u vezi s tražbinom zbog čijeg se prisilnog ostvarenja vodi ovršni postupak.

 

12.              Ovršenik u konkretnom slučaju nije svoj prijedlog za odgodom ovrhe, zbog vođenja kaznenog postupka, potkrijepio dokazima koji bi ukazivali da je ostvaren naprijed citirani uvjet za odgodom ovrhe iz čl. 65. st. 1. toč. 10. OZ-a, a koji razlog nužno mora biti ispunjen da bi se uz dokazanu vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete ili sprječavanja nastanka nasilja, odgodila provedba ovrhe.

 

13.              Naime, iz dopisa Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta na listu 67 spisa proizlazi da je od strane navedenog ureda 15.11.2017. donijeto rješenje o provođenju istrage protiv V. M. i P. H., te drugih osoba zbog postojanje osnovane sumnje na počinjenje kaznenih djela iz nadležnosti tog ureda, te da inkriminacije jednim dijelom uključuju i nezakonitosti u raspolaganju imovinom stečajnog dužnika G. b. d.d. u stečaju, a za što da se tereti P. H. kao stečajni upravitelj.

 

14.              Iz navedenog proizlazi da se citirani kazneni postupak vodi protiv stečajnog upravitelja P.H. i to u svezi sa raspolaganjem imovinom stečajnog dužnika G. b.d.d. u stečaju. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o raspolaganju imovinom G. b. d.d. u stečaju, već je naprotiv to trgovačko društvo u položaju vjerovnika tj. ovrhovoditelja, odnosno osobe koja je pokrenula postupak radi ovrhe u cilju naplate novčane tražbine, to se može zaključiti da se predmetni kazneni postupak ne vodi u svezi tražbine koja je predmet ove ovrhe.

 

15.              Štoviše iz naprijed citiranog prijedloga za ovrhu proizlazi da ovršenik vođenje predmetnog kaznenog postupka dovodi u korelaciju sa izdavanjem punomoći punomoćniku ovrhovoditelja ( od strane stečajnog upravitelja kojeg je imenovala sutkinja, a protiv kojih se vodi kazneni postupak ), a što je posve promašeno jer prema  odredbi čl. 354. st. 3. ZPP-a žalbu iz razloga što punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice (u konkretnom slučaju ovrhe) ili za pojedine radnje u postupku može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču, a to nije ovršenik. Pored toga, čak i da se radi o nedostatku, isti je otklonjive prirode.

16.              Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, pobijanom odlukom utvrdio da ovršenik nije dokazao osnovanost i postojanje razloga za odgodom ovrhe propisanih čl. 65. st. 1. toč. 10. OZ-a.

 

17.               Glede navoda ovršenika u svezi nastanka nenadoknadive štete ili teško nadoknadive štete zbog toga što jedna od nekretnina koja je predmet ovrhe ( kč.br. 1865/7, 1865/8 i 1869/3 ) predstavlja njegovu jedinu nekretninu u kojoj stanuje sa suprugom I. K., valja istaknuti slijedeće.

 

18.               Odredbom čl. 8. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( NN – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10) propisano je da svatko ima pravo na štovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske, dok je st. 2. određeno da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, gospodarske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

19.              Navedeno znači da u situacijama kada stranka iznese prigovor povrede prava na dom, odnosno istakne prigovor miješanja (zadiranja, uplitanja) u njezino pravo na poštovanje doma, postoji obveza suda da ocijeni razmjernost i nužnost miješanja, te polazeći od okolnosti konkretnog slučaja, ocijeni može li se miješanje u pravo na dom opravdati razlozima javnog interesa odnosno postoji li za njega prijeka društvena potreba.

 

 

20.              Iz okolnosti konkretnog slučaju proizlazi:

 

- da se potraživanje ovrhovoditelja radi naplate novčane tražbine temelji na pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj odluci

 

- da ovršenik nije podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi slijedom čega je isto postalo pravomoćno.

 

21.              Dakle, u konkretnom slučaju radi se o ovršnom postupku u kojem su suprotstavljena dva pojedinačna prava i to pravo ovrhovoditelja kao privatnog trgovačkog društva na zaštitu imovinskih prava i pravo na dom ovršenika. Također u konkretnom slučaju ovršenik, unatoč tome što isticanje prava na dom predstavlja žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 10. OZ-a, nije podnio žalbu protiv rješenja o ovrsi, odnosno nije iskoristio odgovarajući pravni lijek radi zaštite svojeg prava na dom.

22.              Cijeneći činjenicu da ovrhovoditelj svoje potraživanje temelji na pravomoćnoj i ovršnoj sudskoj odluci ( presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-6248/05 od 21.11.2006.), da je predmetni ovršni postupak nužno provesti kako bi se realiziralo pravo ovrhovoditelja na namirenje tražbine ( obzirom da ista nije dobrovoljno ispunjena ) i postigao legitimni cilj ovršnog postupka, odnosno da je ovršenik dužan trpjeti namirenje tražbine ovrhovoditelja sudskom procjenom i prodajom svojih nekretnina, te namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom u visini za koji je određena ovrha, kao i da ovršenik nije iskoristio propisane pravne lijekove i postupke koje mu stoje na raspolaganju i koje je dužan poduzeti radi zaštite prava na dom, ocjena je ovog suda da u konkretnom slučaju pravo ovrhovoditelja kao vjerovnika preteže nad pravom ovršenika kao vlasnika ( suvlasnika ) nekretnine.

23.              Naime, u slučaju kada se radi o suprotstavljenim privatnim interesima, tada su mehanizmi vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka utjelovljeni kroz pravne propise koji propisuju odgovarajuće pravne lijekove i postupke koji omogućuju strankama zaštitu njihovih prava, a koje je privatna osoba dužna poduzeti radi zaštite prava na dom. I prema praksi suda EU svatko komu prijeti miješanje u pravo na poštovanje doma treba biti u prilici da nezavisno tijelo ispita razmjernost miješanja u svjetlu prava na poštovanje doma. U konkretnom slučaju je ovršenik propustio poduzeti propisane pravne radnje za zaštitu svojeg prava na dom, iako mu je odredbama OZ-a dana ta mogućnost.

 

24.              Valja istaknuti i da nedvojbeno ovršenik provedbom ovrhe u ovom postupku trpi štetu budući da je ovršni postupak sam po sebi tegoban za ovršenika, te tijekom istog valja paziti na njegovo  dostojanstvo i prava ( čl. 6. OZ-a ) i da gubitak nekretnine zasigurno predstavlja štetu, ali se radi o šteti koja nastupa kao nužna posljedica svakog postupka ovrhe i koja kao takva ne može biti zapreka i razlog za sprječavanje legitimnog interesa ovrhovoditelja da u postupku koji je po zakonu hitan ( čl. 13.OZ-a ) namiri svoju tražbinu. Dakle, unatoč nastanku moguće štete za ovršenika provedbom ovrhe, te unatoč zaštiti njegovog prava i dostojanstva, provedba ovršnog postupka je nužna u svrhu prisilnog ostvarenja predmetne tražbine jer ovršenik nije postupao po ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha.  

 

25.              Također valja istaknuti i da prema Zaključku donijetom na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. ožujka 2021., u situaciji kada se prijedlog za ovrhu na nekretnini temelji na presudi kao ovršnoj ispravi, ovrhovoditelj nije dužan uz prijedlog za provedbu ovrhe dostaviti suglasnost ovršenika za provedbu ovrhe na jedinoj nekretnini, niti dostavljati isprave kojima bi se dokazalo da ovršenik ima drugu nekretninu podobnu za stanovanje.

 

26.              Slijedom navedenog žalbeni navodi o povredi prava na dom nisu osnovani.

 

 

 

27.              Obzirom na navedeno primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

 

U Rijeci, 08. travnja 2024.                                                                                                                                  

 

 

Sutkinja:

Iva Smokvina Dadasović  v.r.