Poslovni broj: 26 Gž-486/2024-2

Poslovni broj: 26 Gž-486/2024-2

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Sanji Bađun kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice H. L., OIB:... iz B., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu G. i p. u Z., protiv tuženice E.&S. b. d.d., OIB:..., R., koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu M., K.&p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-43/2024-4 od 14. veljače 2024., dana 8. travnja 2024.

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba tuženice i ukida rješenje Općinskog suda u  Virovitici poslovni broj P-43/2024-4 od 14. veljače 2024., te predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

2. Navedeno rješenje, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti rješenje sukladno žalbenim navodima, odnosno rješenje ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženice je osnovana.

4. U obrazloženju rješenja prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženice radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredba Ugovora o kreditu od 15. studenog 2004. kojim je ispunjenje kreditne obveze ugovoreno u valutnoj klauzuli u CHF i radi isplate, te da je tuženica u odgovoru na tužbu istakla prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je u čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102115383 od 15. studenog 2004. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, čime su stranke samo potvrdile zakonsku odredbu o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP-a, radi čega je predložila da se sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet dostavi mjesno nadležnom Općinskom sudu u Rijeci.

5. Prvostupanjski sud utvrđuje da je čl. 14. Ugovora o kreditu unaprijed formulirana ugovorna odredba od strane tuženice na koju tužiteljica nije imala utjecaja i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača jer tužiteljicu stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na tuženicu, s obzirom bi kao osoba s prebivalištem u B. radi zaštite svojih prava bila dužna pristupiti sudu u Rijeci koji je udaljen od njezina prebivališta 250 km, a što može imati odvraćajući učinak i dovesti do odustanka od tužbe koja je jedino učinkovito pravno sredstvo za zaštitu prava potrošača od nepoštenih odredaba, pa zaključuje da je navedena odredba u nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. i čl. 82. toč. 19. i time ništetna primjenom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP), zaključno navodeći da je mjesna nadležnost Općinskog suda u Bjelovaru zasnovana na čl. 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09., 112/12,. 143/13,. 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., u daljnjem tekstu: ZPK) prema prebivalištu tužitelja kao potrošača, dok je Općinskom sudu u Virovitici predmet delegiran rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru od 2. siječnja 2024. broj Su-409/2023-2.

6. U žalbi tuženica ističe da odluka nije zakonita jer sud nije bio ovlašten donijeti odluku o nepoštenosti ugovorne odredbe iz razloga što ispitivanje (ne)poštenosti ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, i to ponajprije saslušanjem stranaka, pri čemu se poziva na stajališta izražena u odlukama drugostupanjskih sudova (Županijskog suda u Osijeku broj Gž-758/2019 od 6. svibnja 2019. i Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-762/2019 od 19. prosinca 2019.), te na stajalište izraženo u odluci suda Europske unije od 21. veljače 2013. u predmetu po zahtjevu broj C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv Csaba Csipai i Viktoria Csipai. S tim u vezi smatra da je prvostupanjski sud trebao obavijestiti stranke u postupku o postojanju namjere odlučivanja o nepoštenosti ugovorne odredbe o prorogaciji nadležnosti i u tom smislu provesti kontradiktorni postupak da bi utvrdio da li je predmetna ugovorna odredba doista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je protivnim postupanjem počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Osim toga, sud nije imao u vidu da i kada mjesna nadležnost ne bi bila ugovorena na taj način, da bi općemjesno nadležan bio Općinski sud u Rijeci temeljem čl. 46. i 48. ZPP-a, pa obzirom prvostupanjski sud ugovornu odredbu o prorogaciji nadležnosti ocjenjuje nepoštenom, a ne uzima u obzir primjenu odredaba o općemjesnoj nadležnosti, to smatra da rješenje ima i nedostataka zbog kojih se ne može ispitati u smislu čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Zaključno navodi da "prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje svoju nadležnost na čl. 59. ZPP-a" jer poslovna jedinica tuženice nije upisana u sudski registar te da nema mjesta primjeni čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju, pozivajući se u prilog žalbenim tvrdnjama na veći broj odluka drugostupanjskih sudova.

7. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i isplate plaćenog tuženici temeljem tih ugovornih odredaba. U odgovoru na tužbu od 18. listopada 2023. tuženica je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda navodeći da su stranke u čl. 14. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, tj. tuženice čije je sjedište u Rijeci i da je Općinski sud u Rijeci mjesno nadležan i prema pravilima o općemjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 48. ZPP-a.

8. Odgovor na tužbu tuženice nije dostavljen tužiteljici, pa se tužiteljica nije očitovala na prigovor mjesne nenadležnosti koji je istakla tuženica, niti pak je u tužbi iznijela razloge na temelju kojih se opredijelila za mjesnu nadležnost Općinskog suda u Bjelovaru.

9. Unatoč navedenom pod toč. 8. ovog obrazloženja, prvostupanjski sud zaključuje (i obrazlaže pod toč. 6. do 9. obrazloženja) da je ugovorna odredba koja sadrži prorogacijsku klauzulu nepoštena jer protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama, povezujući isto s mogućnošću pristupa sudu i povećanim troškovima na teret tužiteljice koji bi za istu imali odvraćajući učinak na ostvarivanje potrošačke zaštite.

10. Odredba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.). Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14,. 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjske odluke, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva).

11. Dakle, da bi odredba iz čl. 14. Ugovora o kreditu bila nepoštena ona mora biti unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženice, da tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

12. Iako se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o odredbi kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu tuženice jer se radi o unaprijed formuliranoj ugovornoj odredbi tuženice na koju tužiteljica kao potrošač nije mogla utjecati, tužiteljica niti u tužbi a niti povodom prigovora tuženice o mjesnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda (što nije bila niti u mogućnosti jer joj odgovor na tužbu nije dostavljen), činjenično ne navodi da ta ugovorna odredba protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu, niti obrazlaže da bi pristup sudu za koji je ugovorena nadležnost uzrokovao dodatne troškove zbog udaljenosti od mjesta prebivališta do suda u Rijeci ili da bi je onemogućio/odvratio u ostvarivanju prava pred tim sudom. S tim u vezi valja ukazati (i) na Zaključak sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima Građanskih odjela županijskih sudova od 5. studenog 2020. posl. broj Su IV-308/2020 da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

13. S obzirom na navedeno tuženica pravilno ukazuje da je postupanjem na način da o prigovoru nije raspravljeno na kontradiktoran način prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a, posljedično čemu je i činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, pa je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice ukinuo rješenje primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

14. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti navedene bitne povrede i utvrditi odlučne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti prigovora tuženice rukovodeći se stajalištem koje je izneseno pod toč. 12. ovog obrazloženja.

15. Pritom se ukazuje da je Ugovor o kreditu sklopljen u Bjelovaru, pa je tužiteljica imala mogućnost opredijeliti se za izberivu općemjesnu nadležnost prema mjestu u kojem se nalazi poslovna jedinica tuženice primjenom čl. 59. ZPP-a za slučaj da je prorogacijska klauzula nepoštena ugovorna odredba, dok se nadležnost ne može zasnivati na čl. 19.l ZPK-a s obzirom da ta odredba propisuje nadležnost za ugovore s međunarodnim elementom i nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

U Varaždinu 8. travnja 2024.