1

                                                                                                Poslovni broj: 16 P-822/2019-22

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785

                                                                                                 

                                                                                                            Poslovni broj: 16 P-822/2019-22

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

                                                                                   

                Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja  S. J. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Ž., protiv tuženika O. b. H. d.d., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. T., odvjetniku u O., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 22. veljače 2024., u nazočnosti  punomoćnika tužitelja H. M., odvjetnika u Ž., te punomoćnika tuženika B. T., odvjetnika u O., a koja presuda je donesena i objavljena 5. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o    j e 

 

I. Utvrđuje se da su ništetne odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: …, sklopljenog 6. svibnja 2006. između tužitelja S. J. iz V., OIB: …,  i tuženika O. b. dioničko društvo, S., OIB: …, potvrđen 8. svibnja 2006. kod javnog bilježnika M. K. iz Ž., pod brojem: OU- 206/06, u dijelu kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

                II. Nalaže se tuženiku O. b.  dioničko društvo, S., OIB: …,  da tužitelju S. J. iz V., OIB: …, isplati novčanu tražbinu u iznosu od  544,91 eura (slovima: pet stotina četrdeset četiri eura i devedeset jedan cent) u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to na svaki pojedinačni iznos:

-13,04  eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2007.,

-18,74 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2007.,

-18,52 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2007., 

-18,76 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2007., 

-18,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2007., 

-18,48 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2007.,

-18,70 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2007.,

-18,61eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2008.,

-18,91eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2008.,

-19,16 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2008., 

-19,52 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2008.,

-19,21 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2008.,

-18,99 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2008.,

-18,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2008.,

-18,89 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2008.,

-18,78 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2008.,  

-18,84 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2008., 

-19,41 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2008.,

-19,87 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2008.,

-19,70 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2009., 

-20,67 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2009., 

-3,40 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2010.,

-3,45 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2010.,

-3,44 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2010.,

-3,49 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2010.,

-3,55 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2010.,

-3,62 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2010.,

-3,73 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2010., 

-3,62 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2010.,

-3,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2010.,

-3,75 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2010.,

-3,78 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2010.,

-3,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2011.,

-4,08 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2011.,

-2,69 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2011.,

-2,73 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2011.,

-2,67 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2011.,

-2,80 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2011.,

-2,89 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2011.,

-2,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2011. ,

-3,37 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2011.,

-2,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2011.,

-2,89 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2011.,

-2,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2011.,

-2,90 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2012.,

-2,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2012.,

-2,99 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2012.,

-3,00 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2012.,

-2,97 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2012.,

-2,99 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2012.,

-3,00 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2012.,

-2,98 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2012., 

-2,98 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2012.,

-2,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2012.,

-2,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2012., 

-2,98 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2012.,

-2,97 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2013.,

-2,99 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2013.,

-2,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. ožujka 2013.,

-2,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. travnja 2013.,

-2,97 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. svibnja 2013., 

-2,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. lipnja 2013.,

-2,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. srpnja 2013.,

-2,88 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. kolovoza 2013., 

-2,91 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. rujna 2013.,

-2,93 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. listopada 2013.,

-2,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. studenog 2013.,

-2,95 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. prosinca 2013.,

-2,97 eura uvećano za zateznu kamatu koja teče od 1. siječnja 2014.,

zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do  31. srpnja 2008. po stopi od 15%, a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.  do 31. prosinca 2022.  u visini stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena godišnje, a od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem  kamatne stope za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku O. b.  dioničko društvo, S., OIB: …,  da tužitelju S. J. iz V., OIB: …,  naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od  1.100,42  eura (slovima: tisuću stotinu eura i četrdeset dva centa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od  5. travnja 2024. kao dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta sa uvećanjem  kamatne stope za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za dosudu parničnoga troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog ukupnog iznosa od 1.157,57 eura.

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 6. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: …, a koji je potvrđen 8. svibnja 2006. kod javnog bilježnika M. K. iz Ž. pod brojem OU-206/06, prema kojem je banka korisniku kredita odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 44.100,00 CHF, na rok otplate  od 180 mjeseci, da je tužitelj je preuzetu obvezu ispunio u cijelosti. Da je pored iznosa glavnice tužitelj temeljem čl. 5. navedenog ugovora bio dužan tuženiku plaćati redovnu kamatu koje je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30%. Kamatna stopa se sa početnih 4,30% godišnje  tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja tj. ista se povećavala bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorne kamate stope činiti ovisnom o volji odluci jednog ugovaratelja čime je uzrokovan nepovoljan položaj tužitelja i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za promjenu kamatne stope. Da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., u točki II. , potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7.  izreke, kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladno sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Da je isto potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim revizijskim rješenjem i presudom poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., a i Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom revizijskom odlukom poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u predmetu  u kojemu je zauzet stav o tome kako je zastarni rok od 5 godina, a zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., a zastarni rok počinje teći ispočetka nakon pravomoćnog završetka postupka, dakle 14. lipnja 2014. Da je zbog ugovaranja ništetnih odredbi  u priloženom ugovoru, tuženik od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova. Da točan iznos spomenute preplate tužitelj nije u mogućnosti u ovome trenutku odrediti obzirom da mu tuženik odbija dostaviti dokumentaciju vezanu za sklopljeni Ugovor o kreditu (pregled uplata po kreditu -specifikaciju uplata, obročni otplatni plan od početka do kraja otplate s naznačenim promjenama kamatne stope, početni otplatni plan, te cjelokupni plan otplate, pa tužitelj kao korisnik kredita, ne raspolaže cjelokupnom odgovarajućom dokumentacijom o promjenjivim kamatama, odnosno njihovim stopama (jednostrane odluke banke), kao ni svim drugim dokumentima  i podacima bez kojih nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu banka mora vratiti, ali tu dokumentaciju zasigurno ima tužena banka, koja ju je u dokazne svrhe dijelom dostavila u spomenutim postupcima povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač". Da se radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ali mu ne želi dati, pa tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što dođe do navedenih podataka i prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom, a smatra da tužitelju uz glavnicu pripadaju i zakonske zatezne kamate koje će se također odrediti naknadno nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud.

Tužitelj navodi da obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u slada sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditiranju koji su sklapani u razdoblju između 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Da je prema čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj dužan vratiti ga, odnosno, ako je to moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi." Da sukladno st.3. istoga članka "obveza vraćanja, odnosno nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.". Prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima "kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva." Da je čl. 502. Zakona o parničnom postupku propisano da "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a  st. 1. Zakona o parničnom postupku da su određenim postupanjem, uključujući u propuštanjem tuženika, povrijeđeni  i ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, te da će u tom će slučaju sud biti vezan za  utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati."

Slijedom svega iznesenog, a temeljem odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku, tužitelj ustaje s tzv. "stupnjevitom tužbom", te predlaže sudu da prije svega odluči o manifestacijskom dijelu tužbenog zahtjeva, te da donese presudu kojom će utvrditi ništetnom dio odredbi ugovora kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te kojom će naložiti tuženiku da tužitelju temeljem tako ništenih odredbi isplati pretplatu, kao i da oveže tuženika da tužitelju naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu, a prije upuštanja u raspravljanje, tuženik ističe kako je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tzv. stupnjevitu tužbu, a da za to uopće nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 186. ZPP. Da tužitelj je kao druga ugovorna strana u posjedu cjelokupne dokumentacije u svezi Ugovora o kreditu broj …, pa je stoga tužitelj imao mogućnost precizno postaviti svoj tužbeni zahtjev, a ne ga postavljati u iznosu za koji unaprijed pridržava pravo određeno ga postaviti nakon što se pribavi cjelokupna dokumentacija kredita i provede financijsko vještačenje, da tužitelj u svojoj tužbi nije zatražio da sud obveže tuženika na dostavu točno određenih podataka/dokumentacije (čl. 186.b. st. 3. ZPP-a), ali za ovo traženje tužitelja nisu bile ispunjene, niti zakonske pretpostavke, jer je tužitelj kao druga ugovorna strana već u posjedu te dokumentacije. Da je tužitelju uz „osnovni“ Ugovor u CHF uručen inicijalni otplatni plan, a to je tuženik uručivao svim svojim korisnicima kredita, a identična je situacija i sa prijepisom knjigovodstvene kartice kredita. Naime, tužitelj uopće nema pravnog interesa zahtijevati ovaj dokument jer je kao korisnik kredita u posjedu uplatnica koje je dobivao u poslovnicama tuženika prilikom svako mjesečne uplate rate kredita. Što se tiče promjene kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu, tuženik ističe kako je o svakoj promjeni kamatnih stopa pravovremeno obavještavao tužitelja dopisom putem pošte na kućnu adresu. konačnici povijest kretanja tečaja za CHF dostupan je svim zainteresiranim strankama putem Internet stranice tuženika (pogledati pod direktorijem arhiva tečajnih lista), pa stoga tuženik predlaže da sud obveže tužitelja da sukladno odredi čl. 109. ZPP-a uredi svoju tužbu pod prijetnjom odbacivanja iste. 

Nadalje navodi da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti su neosnovani te se predlaže njeno odbijanje kao i nalog tužitelju da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak.                              

Da nije sporno da je tužitelj s tuženikom 6. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj … (u daljnjem tekstu: Ugovor), kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 44.100,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama, na rok otplate od 180 mjeseci (15 godina). Također, da nije sporno da je Ugovorom između stranaka ugovorena nominalna kamatna stopa 4,30% godišnje te da je ista promjenjiva, a da se u čl. 11. Ugovora navodi da će se kamatna stopa utvrđivati odlukama Kreditora. Da nije sporno kako je odredbom čl. 2. i 10. Ugovora ugovoreno da će se odobreni kredit isplaćivati u mjesečnim anuitetima prema prodajnom tečaju banke za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog mjesečnog anuiteta.  

Da je sporno da li su u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne (misli se na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. 

Tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, navodeći da smatra da se ovom pojedinačnom predmetu ne primjenjuje utvrđenja iz kolektivne parnice u predmetu P-1401/12 (Trgovački sud u Zagrebu) i Pž-7129/13 (Visoki trgovački sud RH u Zagrebu), a iz razloga koje će izložiti u narednim točkama odgovora na tužbu. Stoga tuženik ovdje ističe prigovor zastare potraživanja kako slijedi. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.  Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi bilo nedopustivo da, takve tražbine tuženika prema tužiteljici zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.  Ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 12. srpnja 2006. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), kako je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x-183/2011 kako slijedi: „Prema prihvaćenoj praksi ovog suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO, a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ 

Tuženik smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ (P1401/12, Trgovački sud u Zagrebu i Pž-7129/13, Visoki trgovački sud RH), jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivala na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač i presude VTS. Da je u konkretnom slučaju tužitelj u ovom parničnom postupku morao sudu pružiti dokaze o eventualnoj ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi (promjenjiva kamatna stopa), a potom dokazati uzročno-posljedičnu vezu između te ništetnosti i ništetnosti cijelog Ugovora, a ne se samo pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

              Da iz činjeničnog dijela tužbe zaključuje se kako tužitelj smatra da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi “, ništetna „te da je to „utvrđeno“ presudom Visokog trgovačkog suda RH u zagrebu broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Da iz naprijed navedenog proizlazi da je tužitelj neosnovano proširio opseg utvrđenja iz presude VTS donesene u parnici "Potrošač" na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz presude u parnici "Potrošač" bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope, niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Iz navedenih razloga, neosnovano tužitelj u tužbi tvrdi da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru. 

Kako je u konkretnom ugovornom odnosu tužitelja i tuženika bilo dopušteno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu čiji se visina određuje odlukom tuženika, te da su među ugovornim stranama bili ugovoreni kriteriji promjenjivosti kamatne stope, a. da tužitelj pogrešno smatra da se može pozvati na utvrđenja iz presude VTS bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno ovome tužitelj je dužan dokazati kako visinu, tako i osnovu svog tužbenog zahtjeva. Naime, da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja).  No da ni jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, prema tome osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO.   Da je pogrešno stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07, 79/09; dalje: ZZP), tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: ZPK). Dakle, tužitelj ne smije tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora o kreditu koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Da ugovorom o kreditu nije ugovoreno samo da je redovna kamatna stopa koja tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva, sve to odlukom Kreditora, da au čl. 18. ugovorne strane su jasno ugovorile kako prihvaćaju važeće akte i isprave Banke, kao i kasnije izmjene i dopune istih, a osobito na: Opće uvjete poslovanja, Pravilnik o odobravanju kredita građanima, te druge akte Kreditora koji uređuju kreditiranje građana. Prema tome, smatra da nije točno da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužiteljici je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima, pa s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. 

Nadalje, navodi da je odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora i jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena, a da je promjenjivost kamatne stope uvriježena u pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. 

S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, da  ne postoji znatna neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Kriterij za utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a za koje je prethodno utvrđeno da su ili nejasne, ili neuočljive, ili nerazumljive, je da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), a niti to u nije ispunjeno.  

Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, smatra da je stav tuženika podržao i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993. ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje sud je pravilno primijenio odredbu čl. 399. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima,a navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“   U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske - promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima.  Slijedom toga, tuženik smatra da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije, ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.  Nadalje tuženik se osvrće na ništenost odredbi ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, iako to nije predmet tužbenog zahtjeva.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbaciti/odbiti tužbeni zahtjev tužitelja  u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. O tzv. manifestacijskom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno je pravomoćnim rješenjem ovoga suda poslovni broj P-822/2019-11 od 24. listopada 2022., te je tuženik postupio u skladu s istim i dostavio sudu dokumentaciju potrebnu za specificiranje tužbenog zahtjeva, pa je imajući u vidu navedeno tužba tužitelja uredna i u cijelosti u skladu sa čl.186. b. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,  89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - nastavno ZPP), te nisu ispunjeni uvjeti za odbacivanje iste.

4.   U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: Ugovor  o kreditu sa sporazumom o osiguranju i prijenosom prava vlasništva broj: … od 6. svibnja 2006. s lista 6 do 13 spisa, rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj Tt-19/201-2 od 11. siječnja 2019. s lista 14, te u rješenje poslovni broj Tt-18/9778-3 od 3. prosinca 2018.  lista 25 do 27, pročitan je  dopis – zahtjev za dostavu podataka od 28. travnja 2019. s lista 15, izvršen je  uvid u pripadajuću povratnicu s lista 16, obavijesti o promjeni kamatnih stopa s lista 52 do 56., presliku dokumentacije - uplata s lista 57 do 62, te s lista 63 do 81, te su saslušani tužitelj kao parnična stranka i financijsko-knjigovodstveni vještak Mato Ivanović, dok drugih dokaza nije bilo.

5. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: … od 6. svibnja 2006. (dalje u tekstu: ugovor o kreditu, list 6  do 13 spisa), nesporno je utvrđeno da su tužitelj, kao korisnik kredita i HVP Splitska banka d.d. Split, kao kreditor zaključili ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 44.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita, da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima na rok od 180 mjeseca, i to od 179 jednaka anuiteta u iznosu od 334,23 CHF, te 1 mjesečnog anuiteta u iznosu od 334,82 CHF, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja, a da je čl. 5. ugovorena redovna kamata od 4,30% godišnje i to na način da je ista kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a ovo je vidljivo i iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I.                                         

              6. Među strankama je nesporno da je tuženik pravni slijednik H. S. b. d.d., te da je stoga tuženik pasivno legitimiran u ovome postupku. 

7. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12, od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom utvrđeno da je ovdje tuženik u utuženom razdoblju (odnosno od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je  koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je  ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, te da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republika Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

8. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

9. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga ugovora o kreditu, i to konkretno dio čl. 5. kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatama kreditora, na način da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima i to u 179 jednaka anuiteta u iznosu od 334,23 CHF, te1 mjesečni anuitet u iznosu od 334,82 CHF, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, odnosno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, što je sud riješio kao prethodno pitanje, a onda i da li tužitelj temeljem tih ništetnih odredbi ostvaruje pravo na isplatu preplaćenih iznosa, te da li je tužitelju dopušteno zahtijevati da se ništetnim utvrdi samo dio Ugovora o kreditu.

10. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

11. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovoren način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN  96/03 - nastavno ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 6. svibnja 2006.           

12. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje  značajnu  neravnotežu u pravima i  obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 5. istoga članka, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u naprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.  

14. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez te ništavne odredbe. 

15. Analizirajući spornu odredbu čl. 5. ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Dakle, u postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. 

16. Ovo stoga, jer je odredba o promijeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

17. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog Ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je i sporna odredba članka 5. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

18. Upravo zbog tog razloga stav je suda da su iste odredbe čl. 5. ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredba, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega su iste i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

19. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 – nastavno ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojoj presudi poslovni broj: Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019.

20. Ova presuda Vrhovnog suda RH bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c ZPP o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj UIII-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

21. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja promjenjive kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 63/08, 134/08, 78/15, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO), a koji se u ovom predmetu primjenjuje s obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa među parničnim strankama, i to sve temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

22. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba čl. 5. unaprijed formulirana i da, dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu, dakle tuženik je ovako ugovorio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku, pa je zbog tog razloga stav je suda da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, zbog čega je ista i ništetne sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

23. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato i pojašnjeno samo što je promjenjiva kamatna stopa, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze. 

24. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to dio čl. 5. kojim je ugovorena odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

25. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, to temeljem odredbi čl. 1111. ZOO, a koji se u ovom predmetu primjenjuje s obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa među parničnim strankama, i to sve temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

26. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I.      

27. Iz nalaza i mišljenja vještaka M. I. od 11. prosinca 2023. vidljivo je da je tužitelju temeljem zaključenog Ugovora o kreditu isplaćen iznos od 44.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je tečaj CHF u vrijeme isplate kredita na dan 12. svibnja 2006. kao dan korištenja kredita iznosio 4,684300 kn za 1,00 CHF. Da je za vrijeme otplate kredita mijenjana visina kamatne stope, a shodno tome i iznos anuiteta i to: od 12. veljače 2007. kamatna stopa je 5,70%, od 12. siječnja 2009. kamatna stopa je 6,40%, od 10. prosinca 2009. kamatna stopa je 7,00%,. od 11. listopada 2010. kamatna stopa je 6,80%, i od 10. siječnja 2014. kamatna stopa je 3,23%. Nadalje iz vještačkog nalaz i mišljenja vidljivo je da je ukupna razlika u uplatama vršenim od strane tužitelja, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i svaku naknadno promijenjenu kamatnu stopu, u razdoblju otplate kredita, iznosi 588,71 eura, odnosno utvrdio je i postojanje tzv. negativnih razlika kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene u iznosu od 544,91 eura.

28. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka tuženik je imao primjedbi, dok tužitelj nije imao primjedbi, te je u skladu sa ovakvim nalazom i mišljenjem specificirao i konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 8. studeni 2023. (list 101 do 104 spisa) na način da na ime razlike zbog promjene kamatne stope potražuje ukupni iznos od 544,91 eura.

29. Na okolnost primjedbi tuženika sud je saslušao vještaka.

Na upit suca da li je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja po podnesku tužitelja od 8. studeni 2023. u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, te da li je vještak eventualno utvrdio tzv. negativne razlike i da li ih je tužitelj uzeo u obzir prilikom specifikacije tužbenog zahtjeva po podnesku od 8. studeni 2023., vještak je naveo da je navedeni podnesak u skladu sa izračunima iz nalaza i mišljenja od 11. listopada 2023., odnosno tužitelj je umanjio iznos za tzv. negativne razlike. Vezano za primjedbu tuženika da uputu za vještačenje koje je dao sud tuženik smatra pogrešnom, kao i da se u konkretnom slučaju tuženik protivi metodologiji izračuna samoga vještaka, vještak je naveo da metodologija koju je koristio u izračunima je u skladu sa nalogom suda, te zbog svega navedenog u cijelosti ostaje pri nalazu i mišljenju, ne ulazeći u ispravnost naloga koje mi je sud dao za vještačenje. Vezano za primjedbu tuženika da je vještak u svom nalazu i mišljenju izradio mjesečni izračun (sukladno nalogu o vještačenju) razlike kamate u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (4,30%) i to za cijelo vrijeme otplate kredita, te da je vještak stoga u konkretnom slučaju uzeo početno ugovorenu kamatu od 4,30% kao da se radilo o fiksnoj kamatnoj stopi, a što nije bila volja ugovornih strana, nego je njihova volja bila da se ugovori promjenjiva kamatna stopa, vještak je iskazao da je izračun zbog promjene kamate je u skladu sa  nalogom suda, te je u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 11. listopada 2023.

30. Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je podneskom od 8. studeni 2023. specificirao i postavlja tužbeni zahtjev na način kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke ove presude.

              31. U podnesku tuženika od 14. veljače 2024. (list 105 i 106 spisa) tuženik osim primjedbi na nalaz i mišljenje navodi da je tužitelj podneskom od 8. studeni 2023. povukao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva vezanog za novčano potraživanje po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe kojom je reguliran način promjene kamatne stope, tako da umjesto prvobitnog iznosa od 1.459,95 eura (protuvrijednost od 11.000,00 kn) sada potražuje iznos od 544,91 eura, da iz toga proizlazi da je tužitelj povukao svoj tužbeni zahtjev za iznos od 915,04 eura, te da se tuženik ovakvom povlačenju zahtjeva ne protivi.

              32. Uvidom u spis utvrđeno je da u ovom predmetu tužitelj je ustao stupnjevitom tužbom, te je kondemnatorni tužbeni zahtjev prvi puta specificirao i konačno postavio podneskom od 8. studeni 2023., no da nikada prije toga kondemnatorni tužbeni zahtjev nije bio specificiran, stoga su navodi tuženika vezani za djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva neosnovani.

33. Nakon usmenog saslušanja vještaka financijske struke isti je u cijelosti ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja, a parnične stranke nisu imale pitanja i primjedbi na ovako usmeno dodatno obrazloženi nalaz i mišljenje vještaka.

34. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, budući je prilikom izrade tog nalaza i mišljenja vještak u cijelosti postupio sukladno nalogu o određivanju vještačenja, a sve primjedbe tuženika zapravo se odnose na nalog suda prilikom određivanja vještačenja, te kako je vještak detaljno i uspješno odgovorio na sva pitanja i primjedbe stranaka, one ga ničim nisu dovele u sumnju ili dvojbu, stoga ga sud u cijelosti prihvaća kao stručan, objektivan i vjerodostojan.

35. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom kreditora sastavni dio ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez te djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.  Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1.  ZOO, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe Ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. 

36. S obzirom na to da su stranke Ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje kamata koji  je vrijedila na sklapanja kredita, ugovora o kreditu, stoga se na ugovorni odnos primjenjuje kamata koja je važila na dan sklapanja ugovora o kreditu, sve dotle dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

37. Stav je suda da u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu nije došlo do nikakvog mehanizma utvrđenja kamatne stope temeljem naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju  nakon  sklapanja  ugovora  pa do  konačne  otplate  kredita obračunati i naplatiti kamatu višu od ugovorene dan sklapanja ugovora o  kreditu. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor. 

38. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i 125/07), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom. 

39. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 4,30% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj: Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.).

40. Upravo iz tog razloga neosnovan je prigovor tuženika da se na ovaj način uzima kao da je tijekom cijelog trajanja otplate po zaključenom Ugovoru o kreditu među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, već upravo suprotno tome, s obzirom da je utvrđeno da je način izmjene tako ugovorene promjenjive kamatne stope bio ništetan, ovo je jedini odrediv postotak kamatne stope koje je bilo moguće primijeniti.

41. Naime, nesporno je u ovom postupku utvrđeno da je odredba o promjenjivoj kamati utvrđena ništetnom i stoga je početna kamatna stopa jedini odrediv kriterij temeljem kojega je moguće utvrditi iznose kojega je tuženik u obvezi isplatiti tužitelj temeljem tako ništetne odredbe. 

42. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj osnovu ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope temelji na pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu  poslovni broj P-1401/12, od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na ništetnost promjene kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17., te  tužbom koju podnosi u ovome postupku 11. lipnja 2019. zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa temeljem tako ništetnih odredbi i to zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamati.

43. Sud prihvaća izneseno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz njegove odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., iz kojeg proizlazi da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na zahtjeve za preplatu zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a od 13. lipnja 2018. u odnosu na zahtjeve za preplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te da zastarni rok iznosi pet godina, a sve to iz razloga, jer je već u naprijed navedenim presudama koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u pogledu načina promjene kamatnih stopa i valutne klauzule, a koje identične odredbe sadrži i ugovor o kreditu tužitelja iz ovog postupka, dakle ništetnost takvih odredbi ustanovljena je u naprijed navedenoj presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe. 

44. Prigovor zastare tuženika je neosnovan iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, iznesenom u njegovoj odluci poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. u odnosu na sve zahtjeve vezane za pretplatu zbog ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope, a od 13. lipnja 2018. u odnosu na zahtjeve za pretplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te da zastarni rok iznosi 5 godina, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019. radi zahtjeva za pretplatu zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014. u odnosu na zahtjeve za pretplatu zbog ništetne odredbe o kamatnoj stopi, nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega je i odbijen prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

45. Osim toga i u presudi Suda Europske unije broj C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 proizlazi da na zahtjev koji je potrošač podnio radi utvrđenja nepoštenosti ugovorne odredbe se ne može primjenjivati nikakav zastarni rok.

46. Kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog promjene kamatne stope platilo viši iznos od 544,91 eura (pozitivne i negativne razlike zbog promjene kamatne stope kada je kamata bila viša i niža u odnosu na početno ugovorenu), stoga odlučeno kao u točki I. izreke ove presude, te je tuženik sukladno odredbi čl. 230. st. 1. ZOO  obvezan da mu vrati navedeni iznos i to zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata  (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO. 

47. Nije sporno da je vještak u svom nalazu i mišljenju prilikom utvrđivanja pretplate iskazao negativne iznose, odnosno one iznose koje je tužitelj u utuženom razdoblju manje platio, kada je kamatna stopa bila niža u odnosu na početno ugovorenu, te da se iz njegovog mišljena mogu se utvrditi i pozitivne razlike i negativne razlike.

48. Činjenica je da tuženik nije potraživao isplatu kada je kamatna stopa bila niža u odnosu na početno ugovorenu, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine. Ovdje je potrebno dodati da Ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Čak i da je tuženik stavio prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl. 81. st.1 ZZP odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

49. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO i tužitelju je moglo biti dosuđeno da iste teku od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a koji datum plaćanja je utvrđen nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem, no kako je tužitelj istu zahtijevao na sveukupni iznos u okviru utvrđenog perioda i iznosa utvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka, radi suđenja u okviru tako postavljenog tužbenog zahtjeva od zatraženog datuma tužitelju je kamata i dosuđena na zatraženi način. 

50. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je od strane banke odnosno tuženika njemu kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji kredit, te da mu je navedeno da će kamata biti promjenjiva, odnosno da kamatna stopa tijekom otplate kredita se može mijenjati kako na više tako i na niže, no da druge informacije vezane za značenje promjenjive kamatne stope nije dobio, nadalje iz iskaza tužitelja utvrđeno je da u vrijeme sklapanja spornog kredita nije imao potrebna saznanja vezana za značenje promjenjive kamatne stope, da je ugovor bio pripremljen unaprijed od strane tuženika, te da na isti nije mogao stavljati primjedbe, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

51. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/22 -nastavno OT).

Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati je kao potreban i nužan i to trošak sastava tužbe (prema Tbr. 7. toč. 1. OT), trošak zastupanja na 3 ročišta na kojem su se izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari u iznosu od (prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to ročište od 1. rujna 2022., ročište od 20. rujna  2023. i ročište od 22. veljače 2024.), trošak sastava 2 obrazložena podneska (prema Tbr. 8. toč. 1. OT, i to podnesak od 29. studeni 2019. i 8. studeni 2023.), svaka radnja po 50 bodova, te na ime zastupanja tužitelja na ročištu na kojem se nisu izvodili dokazi i raspravljalo o glavnoj stvari (prema T.br. 9. toč. 2. OT, ročište od 5. prosinca 2019.) u iznosu od 25 bodova, što čini 325 bodova, te pripadajući PDV od 81,25 bodova, što ukupno iznosi 406,25 bodova, a što čini iznos od 808,43 eura, a imajući u vidu da je Tbr. 48. st. 3. OT propisano da kada sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.   

Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 291,99 eura.                  

Imajući u vidu navedeno odlučeno kao u točki III. izreke ove presude, te je tužitelju dosuđen ukupni trošak od 1.100,42  eura.

                Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP  na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku  zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je  takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška na ime zatraženog troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura, budući da su temeljem čl. 7. toč. 20.  Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) oslobođeni od plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužitelju u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

 

U Županji    5. travnja 2024.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Helena Zetić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćniku H. M., odvjetniku u Ž.,

2. Tuženik po punomoćniku B. T., odvjetniku u O.