REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 52 Pž-1143/2024-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Raoul Dubravec, u pravnoj
stvari tužitelja Inkaso.HR d.o.o. Osijek, L. Jagera 5, OIB 82925459345, kojeg
zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Borić & Toš d.o.o. u
Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69,
OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu
Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 1.465,47 eur,
odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-199/23 od 29. siječnja 2024., 4. travnja 2024.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Trgovačkog
suda u Zagrebu poslovni broj P-199/23 od 29. siječnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora
na žalbu u iznosu od 250,00 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke nalaže se tuženiku u roku od
osam dana platiti tužitelju u iznos od 1.465,47 eur s pripadajućim zateznim
kamatama na pojedine iznose i u točki II. izreke nalaže tuženiku naknaditi tužitelju
troškove parničnog postupka u iznosu od 1.298,10 eur.

2. Prema obrazloženju pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud
nakon provedenog postupka utvrdio osnovanim zahtjev za isplatu preplaćenih
kamata prema Ugovoru o kreditu broj 918-50-3263825 od 9. veljače 2006. kojeg su
Goran Stjepančević kao korisnik kredita i tuženik i kojim je odobren nenamjenski
sklopili kredit u iznosu od 15.760,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem
tečaju tuženika na dan korištenja kredita, a predmetni kredit otplaćen u cijelosti.
Tužitelj je na temelju Ugovora o ustupu tražbine koju korisnik kredita ima prema
tuženiku po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli
stupio u pravni položaj korisnika prednika. Prigovor tuženika da samo potrošač, a ne
i tužitelj koji je pravna osoba može ostvarivati svoja prava s obzirom na pravomoćnu
presudu koju je pokrenuo Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača POTROŠAČ
protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik u postupku za zaštitu kolektivnih

Poslovni broj: 52 Pž-1143/2024-2 2

interesa i prava prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne
novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP) sud je ocijenio
neosnovanim s obzirom na odredbu čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima
(„Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/1, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) kojom je
propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju
tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi,
ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Prijenos potrošačkih prava
nije prijenos prava strogo osobne naravi, te se tražbine iz potrošačkih ugovora mogu
ustupom tražbine prenijeti na drugu osobu bez obzira što je ustupitelj potrošač
sukladno čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje:
ZZP). Takvo je stajalište zauzeo i Europski sud u obrazloženju presude C-383/18 kad
navodi: „Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku
vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku
primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to
naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive
ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora
o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom
postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju
potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom
postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."
Stoga u konkretnoj situaciji nije došlo do promjene identiteta tražbine bez obzira što
je postupak pokrenuo tužitelj koji je pravna osoba. Citirajući pojedinosti u vezi s
navedenom pruženom kolektivnom zaštitom u postupku pred prvostupanjskim sudom
u predmetu poslovni broj P-1401/12 i kasnijim spisima u toj parnici utvrđeno je da i
tuženik kao jedan od tuženika u tom postupku postupao protivno odredbama Zakona
o zaštiti potrošača u razdoblju u kojem je prednik tužitelja sklopio ugovor u kojem su
korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom
kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna
stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u
skladu s jednostranom odlukom tuženika, a korisnici kredita kao potrošači nisu
pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih
parametara koji utječu na odluku Raiffeisenbank Austria d.d. o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača, pa je time Raiffeisenbank Austria d.d. postupila suprotno odredbama
tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju
od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.
pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne
novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. ZZP-a te
suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sud navodi i odredbu čl. 138.a
ZZP-a („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 78/12) i u njoj propisan
učinak pružene pravne zaštite u pokrenutom sporu za zaštitu kolektivnih interesa
potrošača. Sud je neosnovanim ocijenio i prigovor zastare s obzirom da je zastara
pokretanja postupka protiv banaka započela od pravomoćnosti sudske odluke u
postupke postupka ostvarivanja zaštite kolektivnih interesa i prava, a računajući od
tog datuma i činjenice da nakon prekida zastarijevanja zbog pokrenute parnice i
ponovnog početka tijeka zastarnog roka nije prošlo pet godina i taj je prigovor sud
ocijenio neosnovanim. Visina preplaćenih anuiteta nije bila sporna. Sud je ocijenio da

Poslovni broj: 52 Pž-1143/2024-2 3

je tuženik bio nesavjestan i zbog toga mora platiti i zateznu kamatu na preplaćene
anuitete od dana stjecanja i stopi u ostalim odnosima. Saslušanjem korisnika kredita
sud je utvrdio da mu tuženik nije dao nikakve informacije o valutnoj klauzuli niti
objasnio značenje valutne klauzule i moguće posljedice ugovaranja valutne klauzule
u različitim valutama odnosno razlike u riziku valutne klauzule u švicarskom franku u
odnosu na rizik valutne klauzule u euru. Primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 324. i
čl. 1111. ZOO-a, a tužitelju pripadaju i zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 2.
ZOO-a odlučio o vraćanju plaćenih iznosa.

3. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga bitne povrede
odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže
presudu preinačiti odnosno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. U bitnom
ponavlja izneseno tijekom prvostupanjskog postupka osporavajući tužiteljevu aktivnu
legitimaciju iznoseći shvaćanje da tužitelj nije potrošač i zbog toga ne može svoj
zahtjev utemeljiti na pravomoćnoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.
Osporava i ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ukazujući na pojedine
odluke u kojima je izraženo i drugačije mišljenje. Tražbina koja je predmet postupka
vezana je isključivo za osobu potrošača i zbog toga tužitelj ustupom utužene tražbine
s osnove preplaćenih kamata nije mogao stupiti u pravni položaj svojeg prednika.
Osporava pravilnost pravnog shvaćanja prvostupanjskog suda glede zastare i navodi
da se radi o djelomičnoj ništetnost ispunjenog ugovora dakle eventualno o zabrani
manjeg značaja i zbog toga se ništetnost ne može isticati. Smatra da nije bio
nesavjestan s obzirom da se o njegovim postupanjima nije izjasnila Hrvatska
narodna banka.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode i navodi sadržaj
odluka više sudova o sličnim predmetima spora u odnosu na žalbene razloge pa i
Suda Europske Unije iz kojih vidljivo da identitet stranka u sporu ne predstavlja
prepreku primjeni Direktive 2048/48 nego svojstvo stranaka ugovora o kreditu, a u
konkretnoj situaciji ta bitna činjenica nije sporna jer je korisnik kredita bio potrošač
koji je prijevremeno ispunio svoju obvezu. I početak tijeka zastare je pravno pitanje o
kojem su sudovi zauzeli pravno shvaćanje identično shvaćanju prvostupanjskog suda
slijedom čega je taj prigovor neosnovan.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je u granicama razloga navedenih u žalbi
sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 148/11 pročišćeni tekst, 25/13,
70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede
odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na
pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba
parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje upućuju
žalitelji. Pobijanu je presudu, protivno žalbenim navodima moguće ispitati i u njoj su
sadržani svi bitni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi jasni i obrazloženi, te
ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima
presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presuda

Poslovni broj: 52 Pž-1143/2024-2 4

je donesena na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih
dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Odlučujući o zahtjevu
sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe Zakona o obveznim
odnosima koje se odnose na postojanje tužiteljeve aktivne legitimacije kao posljedice
ustupa tražbine korisnika kredita i posljedice ništetnosti povezano s učincima
pružene zaštite prema pravilima o zaštiti kolektivnih interesa i prava.

8. Protivno žalbenim navodima bitne činjenice koje se odnose na osnovu
tužiteljevog potraživanja s obzirom na pruženu kolektivnu zaštitu potrošača žalitelj ne
spori a odnose se na utvrđenje sudova u parničnom postupku provedenom pred
Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je donio presudu poslovni broj P-1401/12 kojom
je presuđeno da je i tuženik u tom postupku kao jedna od banaka u razdoblju od 1.
rujna 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese potrošača i prava
potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kredita koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme sklapanje ugovora i prije
sklapanja ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima
bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za
posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je postupila
protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj
96/03). Kako je prednik tužitelja Ugovorom izvršio ustup svoje tražbine tužitelju
prema dužniku Raiffeisenbank Austria d.d., ovdje tuženiku, po osnovi ništetnosti
odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i vezanju glavnice ugovora za valutu švicarski
franak iz sklopljenog ugovora učinci pružene pravne zaštite u kolektivnoj tužbi
odnose se i na ovaj postupak i sud je prema odredbi čl. 502.c ZPP-a vezan za
utvrđenja u toj parnica koja je pravomoćno okončana. Prvostupanjski sud je pravilno
naveo postojanje ništetnih odredbi u navedenom ugovoru o kreditu kojeg su Goran
Stjepančević kao korisnik kredita i tuženik zaključili dana 9. veljače 2006. i kojim je
odobren nenamjenski kredit u navedenom iznosu kao što je pravilno naveo i sadržaj
shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom podnesenih revizija u više
raznih odluka bez potrebe ponavljanja sadržaja tih odluka.

9. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski je sud ocijenio neosnovanim i
prigovor nedostatka tužiteljeve aktivne legitimacije i zastare potraživanja koji se
nadovezuje na prvi istaknuti prigovor pravilnom primjenom odredbi Zakona o
obveznim odnosima koje se odnose na ustup tražbine i zastaru potraživanja.
Tražbina koju su prednici tužitelja ustupili nije tražbina čiji je prijenos zabranjen
zakonom niti se radi o strogo osobnoj tražbini ili se po svojoj naravi protivi prenošenju
na drugog. Radi se o novčanoj tražbini koju je tuženik dužan vratiti po pravilima o
stjecanju bez osnove s obzirom na utvrđenu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi
prema kojima je tuženik stekao utuženi novčani iznos, a prijenos te tražbine ne
spada u tražbine navedene u odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a. Zakonom isto tako nije
zabranjeno da stjecatelj ustupljene tražbine u konkretnoj situaciji bude trgovac u
smislu odredbi Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11 –
pročišćeni tekst, 111/12, 69/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD). Dakle, potrošač mora biti
osoba čija su prava povrijeđena što je utvrđeno pruženom kolektivnom zaštitom, a tu
činjenicu žalitelj ne osporava, koji svoju tražbinu može ustupiti trećoj osobi, kao što je
to i u ovom postupku slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio

Poslovni broj: 52 Pž-1143/2024-2 5

neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u ovoj parnici. Osoba
kojoj je potrošač ustupio tražbinu može od banke kao pružatelja usluge zahtijevati
ispunjenje obveze kao i sam potrošač jer pravo na ispunjenje ne ovisi o identitetu
stranaka u ovom sporu već o svojstvu ugovornih strana iz potrošačkog ugovora.

10. Žalitelj osporava i pravilnost primjene odredbe čl. 81. ZZP-a koji glasi:
(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se
nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

U kolektivnom postupku saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li
osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s
obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov
sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika
banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja
pojedinačnih ugovora o kreditu.

11. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem „za
pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo
do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.“ „Informacije koje su
pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog
ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog
potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i
dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju
ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti
informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ U ovom
postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku
sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih
ugovornih odredbi i u tu svrhu saslušan je korisnik kredita. Prema tome žalbeni
navod da je žalitelj onemogućen iznijeti dokaz o suprotnom je neosnovan jer upravo
iz tako utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi pravilnost primjene navedenih odredbi
Zakona o zaštiti potrošača u postupku individualne zaštite kontrole nepoštenost
spornih ugovornih odredbi koje je sud pravilno i potpuno raspravio izvedenim
dokazima. Predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su
predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku
predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u
cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne
ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da
izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u
bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je
odluka suda utemeljena na zaključku da predniku tužitelja nisu dane odgovarajuće
obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet
utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici onemogućeno
dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku. Međutim žalitelj nije dokazao da je
dokazao da se o pojedinim ugovornim odredbama, u smislu čl. 81. st. 4. ZZP-a,

Poslovni broj: 52 Pž-1143/2024-2 6

pojedinačno pregovaralo, a na njemu je teret dokaza. Prema tome je prvostupanjski
sud o zahtjevu pravnog prednika tužitelja odnosno potrošača odlučio pravilnom
primjenom pravila o teretu dokazivanja. Stoga, protivno žalbenim navodima, žalitelju
je bilo omogućeno raspravljati pred sudom i predlagati dokaze koji su i izvedeni, a iz
utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da su ispunjene pretpostavke za isključenje
žaliteljeve individualne odgovornosti zbog propusta prilikom sklapanja spornog
ugovora o kreditu.

12. Neosnovan je i prigovor zastare jer primatelj odnosno tužitelj ima prema
dužniku ovdje tuženiku i žalitelju ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do
ustupanja. To znači da je zastarni rok za tužitelja onaj zastarni rok koji se odnosi i na
njegovog prednika. Kako je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka kako je to
pravilno utvrdio prvostupanjski sud prigovor zastare nije osnovan. U prilog tome je i
zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja

2022. poslovni broj Su-IV-33/22.

13. Nije moguće dovesti u vezi navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike
Hrvatske iz 2004. godine poslovni broj Su-IV-222/04 jer žalitelj nije bio savjestan
cijelo vrijeme s obzirom na utvrđenja iz pružene zaštite u kolektivnom sporu o
nepoštenosti ugovornih odredbi u kojoj je pružena apstraktna zaštita potrošačima, a
u individualnoj zaštiti kontrole nepoštenosti žalitelj nije dokazao da je njegovo
postupanje bilo u skladu s navedenim pravilima o zaštiti potrošača iako je to mogao
odgovarajućim dokaznim sredstvima. Zbog ostvarene apstraktne zaštite ne može se
govoriti o ništetnosti manjeg značaja pa nije moguće isključiti posljedice ništetnosti u
konkretnoj situaciji.

14. Pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155.
ZPP-a odlučio o troškovima parničnog postupka. Tužiteljev zahtjev za naknadu
troškova odgovora na žalbu valjalo je prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155.
ZPP-a odbiti kao neosnovan jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice.

15. Sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 380. t. 2. ZPP-a presuđeno je i riješeno kao u izreci.

Zagreb, 4. travnja 2024.

Sudac Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-30865-eb809

Kontrolni broj: 05d88-2a7b1-7b61d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja
prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost
dokumenta.