Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1979/2023-2
Poslovni broj: Usž-1979/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Ljiljane Karlovčan-Đurović, predsjednice vijeća, Lidije Rostaš i Sanje Štefan, članica vijeća uz višeg sudskog savjetnika – specijalistu Srđana Papića, zapisničara u upravnom sporu tužiteljice M. G. D., R., koju zastupaju opunomoćeni odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. S., D. M., A. M., I. G., R., protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., kojeg zastupa K. T., dipl. oec., radi utvrđivanja poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: UsI-1220/22-6 od 14. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 4. travnja 2024.
p r e s u d i o j e
Poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci poslovni broj: UsI-1220/22-6 od 14. ožujka 2023. i vraća se predmet tom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke poništena je točka II. izreke rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/14-01/373, URBROJ: 513-04/17-08 od 31. svibnja 2017. te točke I.5., I.6., I.7., II.5, II.6., III., IV., i V. rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., KLASA: UP/I-471-02/10-01/380, URBROJ: 513-07-08/14-25 od 22. travnja 2014. Točkom II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak upravnog spora u iznosu od 829,52 eura, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima u ovome upravnom sporu.
2. Protiv označene presude tuženik je podnio žalbu na temelju odredbe članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS).
3. Tuženik u žalbi navodi da se prvostupanjski sud neutemeljeno i neosnovano suprotstavlja već ustaljenoj sudskoj praksi Vrhovnog suda, Visokog upravnog suda i prvostupanjskih upravnih sudova te da ostaje kod svog tumačenja i stava o predmetnom pravnom pitanju te se poziva na presude Vrhovnog i ovog suda. Navodi da je suštinsko pitanje primjenjuje li se u pogledu zastare odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11.,78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ 2008) ili odredbe Općeg poreznog zakona (“Narodne novine” 115/16., dalje: OPZ 2016). Budući da do 1. siječnja 2017. u predmetnom slučaju nije nastupila relativna zastara prava na utvrđivanje porezne obveze tužiteljice, tvrdi da učinak relativne zastare više ne može nastupiti jer se na zastaru primjenjuju odredbe OPZ 2016 koji je više ne propisuje. Navodi da prvostupanjski sud zanemaruje članak 197. stavak 2. OPZ 2016 i da se usmjerava na članak 197. stavak 1. istog zakona prema kojem bi zastaru trebalo rješavati po zakonu koji je bio na snazi u trenutku pokretanja postupka po službenoj dužnosti, što predstavlja nepravilno tumačenje iste odredbe. Stoga predlaže poništiti prvostupanjsku presudu.
4. Tužiteljica, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na žalbu.
5. Žalba je osnovana.
6. Predmet ovog postupka je ocjena zakonitosti rješenja tuženika od 31. svibnja 2017. u dijelu kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno prvostupanjsko rješenje od 22. travnja 2014., u dijelu kojim je tužiteljici za 2009. godinu utvrđena obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit u iznosima i zateznim kamatama kako je to navedeno u izreci tog rješenja. Dakle, radi se o postupku pokrenutom po službenoj dužnosti. Prije upuštanja u meritum predmetne upravne stvari, prvostupanjski sud je odlučio o prigovoru nastupa zastare koji je istakla tužiteljica te usvojio tužbeni zahtjev, a koju presudu je potvrdio ovaj sud presudom poslovni broj: Usž-1632/19-5 od 8. rujna 2021. i odbio kao neosnovanu žalbu koju je podnio tuženik.
7. Kako se u predmetnom slučaju ne radi o iznimci propisanoj odredbom članka 197. stavka 2. Općeg poreznog zakona (“Narodne novine” 115/16., dalje: OPZ 2016), jer postupak nije započet po zahtjevu poreznog obveznika, to je prvostupanjski sud, u skladu s ustaljenom sudskom praksom izraženom u nizu presuda ovog suda, na temelju članka 197. stavka 1. OPZ-a 2016 primijenio odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08., 18/11.,78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dalje: OPZ 2008). Tako je utvrđeno da je od dostave prvostupanjskog poreznog rješenja do dostave drugostupanjskog rješenja tužiteljici proteklo više od tri godine, da tijek zastare nije prekidan pa da je u tijeku drugostupanjskog postupka nastupila relativna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje poreznih obveza tužiteljici za 2009. godinu, što je bio razlog djelomičnog poništavanja poreznih rješenja.
8. Međutim, odlučujući o zahtjevu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne presude, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj: U-zpz 13/2022-2 od 7. lipnja 2022. zahtjev usvojio i ukinuo presudu ovog suda poslovni broj: Usž-1632/19-5 od 8. rujna 2021. te predmet vratio ovom sudu na ponovno rješavanje.
9. U toj, kao i u nizu drugih odluka, Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo stajalište da je za utvrđivanje i naplatu porezne obveze odlučno prema odredbi članka 197. stavak 2. OPZ-a 2016 je li u vrijeme stupanja na snagu OPZ-a 2016 nastupila relativna, odnosno apsolutna zastara po pravilima OPZ-a 2008 tako da će se samo oni postupci započeti prema odredbama OPZ-a 2008 u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama OPZ-a 2008, a prema odredbama OPZ-a 2016 oni postupci u kojima nije nastupila relativna zastara, odnosno nastupila je apsolutna zastara prema odredbama OPZ-a 2008.
10. S obzirom na navedeno, Visoki upravni sud je u presudi poslovni broj: Usž- 3575/22-3 od 20. listopada 2022. ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kad je usvojio tužbeni zahtjev i poništio porezna rješenja. Svoje stajalište prvostupanjski sud je obrazložio nastupom relativne zastare primjenom odredbi OPZ-a 2008, na temelju odredbe članka 197. stavka 1. OPZ-a, a prema zauzetom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, trebalo je primijeniti odredbu članka 197. stavka 2. OPZ-a 2016.
11. Naime, u prijelaznim i završnim odredbama tog zakona je odredbom članka 197. stavka 2. propisano da će se postupci za utvrđivanje zastare započeti prema odredbama OPZ 2008 u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršiti prema odredbama toga zakona, a postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama OPZ 2008, da će se dovršiti prema odredbama OPZ 2016.
12. Kako je u predmetnom slučaju utvrđeno da prema odredbama OPZ 2008 prije stupanja na snagu OPZ 2016 nije nastupila relativna zastara to se ovaj postupak u skladu s navedenim, a suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, treba dovršiti prema odredbama OPZ 2016., kako je to ocijenio i Vrhovni sud u rješenju broj: U-zpz 13/2022-2 od 7. lipnja 2022. Naime, prvostupanjsko rješenje je doneseno 22. travnja 2014., a drugostupanjsko 31. svibnja 2017. pa do 1. siječnja 2017. prema odredbama OPZ 2008 nije nastupila relativna zastara.
13. U odnosu na meritum predmetne upravne stvari u koji se prvostupanjski sud nije upuštao jer je ocijenio osnovanim prigovor nastupa zastare valja navesti da prvostupanjski sud pogrešno smatra da je predmetna upravna stvar meritorno riješena i da se upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim.
14. Ocjenjujući postupak pred prvostupanjskim sudom valja imati na umu da prema odredbi članka 115. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Stoga je zadaća sudova u upravnom sporu tumačiti mjerodavne odredbe ZUS-a (i drugih propisa) u svjetlu ustavnih i konvencijskih jamstava primjenjivih u svakom pojedinom slučaju, među kojima je i pravo na pošteno suđenje. To ustavno i konvencijsko pravo obuhvaća cijeli niz postupovnih jamstava bez kojih nije moguće govoriti o suđenju u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava.
15. Ovdje valja istaknuti da je Ustavni sud u svojim brojnim odlukama naglasio da prava zajamčena Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst; 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06., 2/10.; dalje: Konvencija) ne smiju biti teoretska i iluzorna, već praktična i djelotvorna (primjerice, odluka broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017., "Narodne novine" 8/18.) te da je uvijek potrebno, s obzirom na važnost prava na pošteno suđenje u demokratskom društvu, gledati dalje od vanjskog dojma te se usredotočiti na stvarnu situaciju u kontekstu okolnosti svakog pojedinog predmeta (odluke broj: U-III-3911/2018, U-III-1859/2019 i dr.).
16. Primjenjujući navedena načelna stajališta na predmetni slučaj, ovaj Sud smatra potrebnim ponoviti svoje, višekratno isticano stajalište da, neovisno o načelnoj ovlasti suda u upravnom sporu da prihvati činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, neizvođenjem potrebnih dokaza može biti povrijeđeno pravo na pošteno suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije. Hoće li u predmetnom slučaju doći do povrede ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje ovisi o specifičnim okolnostima slučaja.
17. Ustavno i konvencijsko pravo na pošteno suđenje, između ostalog, uključuje i pravo stranke u postupku u kojemu se odlučuje o njenim pravima i obvezama iznijeti činjenice i predložiti dokaze u uvjetima koji omogućuju ravnopravan odnos dviju strana u postupku. U postupku pred neovisnim i nepristranim sudom stranka mora biti u mogućnosti učinkovito osporavati činjenična utvrđenja iz upravnog postupka. Primarna je svrha ovakvog pristupa osiguravanje procesne jednakosti stranaka u postupku u kojemu se odlučuje o pravima i obvezama. Polazeći od naprijed navedenih okolnosti predmeta, u konkretnom je slučaju trebalo omogućiti tužiteljici da ospori činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku, provođenjem odgovarajućih dokaza u prvostupanjskom upravnom sporu.
18. Prihvativši činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku bez omogućavanja tužiteljici da ga ospori pred sudom, prvostupanjski sud je nerazmjerno ograničio tužiteljičino pravo na iznošenje i dokazivanje tvrdnji koje joj idu u prilog čime je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na drugu stranu u postupku.
19. Iz navedenog valja zaključiti da je, propustivši provesti dokazni postupak na način koji bi omogućio pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud povrijedio pravo tužiteljice na pošteno suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH i člankom 6. stavkom 1. Konvencije.
20. Pri tom se napominje prvostupanjskom sudu da je, prema odredbi članka 27. stavka 1. Zakona o sudovima („Narodne novine“ 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 21/22., 16/23., 155/23., 36/24.), viši sud dužan nižem sudu ukazati na nedostatke koje je uočio prigodom odlučivanja o pravnom lijeku, što je ovaj Sud već učinio i u presudi poslovni broj: Usž-3575/22-3 od 20. listopada 2022.
21. Stoga je, zbog povrede ustavnog i konvencijskog prava na pošteno suđenje, ovaj Sud u skladu s člankom 74. stavkom 2. ZUS-a poništio prvostupanjsku presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak radi otklanjanja navedenih propusta i ostvarivanja navedenih ustavnih i konvencijskih jamstava.
Predsjednica vijeća:
Ljiljana Karlovčan-Đurović, dipl. iur. v.r.