1              Poslovni broj: Gž-1336/2022-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sutkinji toga suda Nadi Sambol kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T.T. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ž. P. iz Č., P., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku u Z., i tuženice N. P. iz Č., P., OIB:…, zastupane po punomoćnici J. J., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7338/2021-33 od 6. rujna 2022., 4. travnja 2024.,

r i j e š i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika i potvrđuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7338/2021-33 od 6. rujna 2022.

Obrazloženje

1. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7338/2021-33 od 6. rujna 2022. odbijen je prigovor tuženika o stvarnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Protiv rješenja žalbe su podnijeli tuženici. Tuženik Ž. P. u žalbi ne navodi žalbeni razlog zbog kojeg pobija rješenje, a prema sadržaju žalbe zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predlaže preinačiti rješenje na način da se prihvati prigovor tuženika o stvarnoj nenadležnosti suda. Tuženik N. P. u žalbi navodi da rješenje pobija iz svih zakonom predviđenih razloga, predlaže ukinuti rješenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Ispitujući rješenje utvrđeno je da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. – dalje: ZPP) na koje drugostupanjski sud primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a u vezi članka 381. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženika nenadležnosti suda i pritom se pravilno pozvao na članak 7. točka 1. podtočka (a) Uredbe Europske unije broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.

7. Predmetni spor je iz ugovorne obveze sa međunarodnim elementom, jer tužitelj ima prebivalište na području Republike Hrvatske, a tuženici na području Republike Češke, a obje države su članice Europske unije (dalje: EU) pa su za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj mjerodavne odredbe Uredbe EU broj 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Uredba 1215/2012). Temeljno načelo Uredbe je da je međunarodna nadležnost sudova države članice tuženikova domicila (članak 4. stavak 1. Uredbe). Tuženik može biti tužen u drugoj državi članici samo ukoliko postoji posebna nadležnost po odredbama Uredbe. Prema odredbi članka 5. stavka 1. Uredbe osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice samo na temelju pravila iz odjeljka 2. do 7. toga poglavlja. Za nadležnost za sporove iz ugovornih obveza, a što je i predmet ovog postupka vraćanje primljenog zajma, mjerodavna je odredba članka 7. točka 1. podtočka (a) Uredbe „stvari povezane s ugovorom pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze“. Vraćanje zajma treba biti izvršeno u mjestu prebivališta tužitelja, a to je Z..

8. Tuženici se u žalbi pozivaju na presudu C-249/16 suda Europske unije od 15. lipnja 2017. i ističu da se prvostupanjski sud pogrešno pozvao na članak 7. točka 1. podtočka (a) Uredbe već je trebao primijeniti članak 7. točka 1. podtočka (b) Uredbe prema kojoj je u slučaju pružanja usluge mjesto u državi članici u kojoj su usluge pružene ili trebale biti pružene sukladno ugovoru je mjesto izvršenje konkretne obveze, a to je u predmetnom slučaju P. u Republici Češkoj. U presudi Europskog suda Europske unije C-249/16 na koji se pozivaju tuženici dan je odgovor na pitanje treba li članak 7. točka 1. Uredbe broj 1215/2012 tumačiti na način da regresni zahtjev između solidarnih dužnika ugovora o kreditu potpada pod pojam "stvari povezane s ugovorom" iz te odredbe i treba li članak 7. točka 1. podtočka (b) drugu alineji Uredbe broj 1215/2012 tumačiti na način da ugovor o kreditu, poput onog iz glavnog postupka, koji je sklopljen između kreditne ustanove i dva solidarna sudužnika treba smatrati "ugovorom o pružanju usluga" iz te odredbe. Europski sud u toj odluci navodi da prema sudskoj praksi Suda pojam "usluga" u smislu članka 5. točka 1. podtočke (b) Uredbe broj 44/2001 čiji je izričaj jednak onom iz članka 7. točke 1. podtočke (b) Uredbe 1215/2012 podrazumijeva barem da strana koja pruža usluge obavlja određenu djelatnost u zamjenu za naknadu (točka 35. presude). Kod ugovora o kreditu koji je sklopljen između kreditne ustanove i korisnika kredita, pružanje usluga sastoji se u davanju iznosa novca koje kreditna ustanova čini korisniku kredita u zamjenu za naknadu koju plaća korisnik kredita, u načelu u obliku kamata (točka 36 presude). Treba stoga zaključiti da se takav ugovor o kreditu treba smatrati "ugovorom o pružanju usluga" u smislu članka 7. točka 1. podtočke (b) druge alineje Uredbe broj 1215 /2012 (točka 37. presude). Dakle, dano tumačenje u navedenoj presudi suda Europske unije odnosi se na primjenu članka 7. pododjeljak 2. poglavlje 2, podbroj 2. a i b povodom zahtjeva podnesenog u okviru spora između fizičkih osoba u vezi s naknadom mjesečnih isplata koje se odnose na zajednički ugovor o kreditu koje je platio jedan dužnik zbog prestanka izvršavanja obveze plaćanja drugog dužnika, pa se u predmetu po tužbi jednog solidarnog dužnika za povrat iznosa koji je platio umjesto drugog dužnika nadležnost je prema domicilu tuženika (drugog dužnika), jer obveza proističe iz ugovora o kreditu kojeg su te stranke sklopile s austrijskom bankom, radi se o potrošačkom ugovoru pa takav ugovor o kreditu treba smatrati ugovorom o pružanju usluga u smislu članka 7. točke 1. podtočke (b) druge alineje Uredbe broj 1215/2012. Međutim, u ovoj parnici ne radi se o ugovoru o kreditu, niti o potrošačkom ugovoru, već se radi o ugovoru kojim je tužitelj (prema sadržaju potvrde list 4) tuženicima pozajmio iznos od 46.000,00 eur beskamatno. Dakle, takav ugovor nije identičan ugovoru koji se navodi u presudi suda Europske unije C 249/2016. Stoga ugovor o pozajmljivanju iznosa se ne može smatrati ugovorom o pružanju usluga u smislu članka 7. točke 1. podtočka (b) druge alineja broj 1215/2012, jer se ne radi o ugovoru o kreditu koji je sklopljen između kreditne ustanove i korisnika kredita (potrošačkom ugovoru), pa se pružanje usluge sastoji u davanju iznosa novca kojeg kreditna ustanova čini korisniku kredita i zamjenu za naknadu koju plaća korisnik kredita u obliku kamata. Dakle, u ovoj parnici radi se o primjeni članka 7. točka 1. podtočka (a) pa mjesto ispunjenja obveze je u mjestu prebivališta tužitelja Z..

9. Tuženik Ž. P. u žalbi se poziva na izjavu 15. i 16. Uredbe prema kojima pravila o nadležnosti trebala bi biti što je više moguće predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost općenito temelji na domicilu tuženika. Pored domicila tuženika trebale bi postojati alternativne osnove (za utvrđivanje) nadležnosti utemeljene na uskoj povezanosti (bliskoj vezi) između suda i tužbe i radi olakšavanja pravilnog sudovanja. Postojanje uske povezanosti (bliske veze) trebalo bi osigurati pravnu sigurnost i spriječiti sigurnost da tuženik bude tužen pred sudom države članice u vezi kojeg mu nije bilo moguće (koji nije mogao) razumno predvidjeti (izjava 16 Uredbe). Obzirom na predmet spora, na činjenicu da su oboje tuženici državljani Republike Hrvatske prema podacima u spisu, da tužitelj ima prebivalište u Z., da prema ugovoru nije ugovoreno plaćanje naknade za primljeni novac, da su oba tuženika tužbu primila na adresi navedenoj u tužbi Z., T., nikako se ne može cijeniti da tuženici nisu mogli razumno predvidjeti da u slučaju ne vraćanja primljenog iznosa ne bi bili tuženi kod suda u Republici Hrvatskoj. Svaki drugi zaključak bio bi u suprotnosti sa naravi pravnog posla stranaka, kojim tužitelj bez naknade pozajmljuje tuženicima veći iznos novca, koji prema činjeničnim navodima u tužbi tuženici nisu vratili ni nakon ugovorenog roka vraćanja.

10. Slijedom toga, primjena pravila o posebnoj nadležnosti u stvarima povezanim s ugovorom iz članka 7. točka 1. podtočka (a) Uredbe 1215/2012 pretpostavlja utvrđenje pravne obveze koju je jedna osoba slobodnom voljom preuzela prema drugoj osobi i na kojoj se temelji tužiteljeva tužba. Tuženici su preuzeli obvezu vratiti novac koji su primili bez obveze plaćanja kamate kao naknade za to, a ta obveza treba biti izvršena u Z., gdje je prebivalište tužitelja.

11. Kako tuženici koji imaju prebivalište u državi članici EU mogu biti tuženi u drugoj državni članici ako je to mjesto izvršenja, odnosno ispunjenja ugovorne obveze, nadležan je sud u Republici Hrvatskoj.

12. Primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a odbijene su kao neosnovane žalbe tuženika i potvrđeno je rješenje.

Bjelovar, 4. travnja 2024.

     Sutkinja

  Nada Sambol v.r.