1

Poslovni broj: Pn-24/2022-19

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 8 Pn-113/2023-8

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

             

P R E S U D A

 

 

              Općinski sud u Sisku po sucu Kristina Devčić Merzel u pravnoj stvari tužitelja H. .. OIB. … A. M. 3, 10000 Z., protiv tuženika C. O. d.d., OIB…, V. J. 33, 10000 Z. kojeg zastupa punomoćnik P. K.,  odvj. iz K., radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne rasprave 19. veljače 2024. godine kojoj je prisustvovala punomoćnica tužitelja M. B., djelatnica tužitelja i punomoćnik tuženika P. K., odvj. iz K., 4. travnja 2024.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja H… OIB …, A. M. 3, 10000 Zagreb koji glasi:

"Tuženik C. O. d.d., OIB…., V. J. 33, 10000 Z. dužan je tužitelju …, OIB … A. M. 3, 10000 Z.. na račun broj: HR1001005-1863000160, model HR26, poziv na broj 5908-19-19-03277613341 platiti iznos od 5.957,11 eura  sa zakonskom zateznom kamatom od 25. studenog 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena te mu naknaditi sve troškove, a sve to u roku od 15 dana."

kao neosnovan.

 

II. Nalaže se tužitelju H. .., OIB …. A. M. 3, 10000 Zagreb da tuženiku  C.O. d.d., OIB …, V. J. 33, 10000 Zagreb nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 250,00 eur u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              1. Tužitelj H…, OIB …, A. M.10000 Z. (dalje tužitelj) podnio je dana 15. prosinca 2023. tužbu protiv tuženika C. O. d.d., OIB …., V. J.33, 10000 Z.(dalje: tuženik) radi naknade štete. U tužbi tužitelj navodi da je dana 30. lipnja 2001. godine osiguranik tužitelja S.V. smrtno stradao u prometnoj nesreći u Lekeniku, a ovu nesreću je prouzročio osiguranik tuženika N.S.upravljajući traktorom reg. oznake SK … Tužitelj ističe da je nakon ove nesreće rješenjem tužitelja KLASA: 140-03/01-01/03277613341, URBROJ: 341-15-03/1-01/015268 od 3. srpnja 2002. priznato je pravo na obiteljsku mirovinu udovici E. V. i djetetu P. V.. Udovici je rješenjem tužitelja od 4. srpnja 2002. obustavljena isplata mirovine s danom 24. ožujka 2002. godine budući je zasnovala radni odnos, a djetetu se mirovina redovito isplaćivala do 31. kolovoza 2013., kada mu je prestalo pravo na mirovinu. Rješenjem tužitelja KLASA: UP/I 140-03/18-01/03277613341, URBROJ: 341-15-05/3-18-10613 od 2. listopada 2018. godine priznato je pravo na obiteljsku mirovinu V.E., počevši od 26. lipnja 2018. godine. Tužitelj tvrdi da prema odredbi članka 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, Zavod ima pravo na naknadu štete izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a za utvrđivanje visine stvarne štete mjerodavne su odredbe ovog Zakona. Navodi da je za isplatu mirovine u ranijim razdobljima zaključno do 31. prosinca 2020. tuženik podmirio štetu tužitelju. Ističe da tužitelj trpi štetu isplatom obiteljske mirovine i dalje te je u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. listopada 2023. godine isplatio korisnici obiteljsku mirovinu u iznosu od 7.553,07 eura/56.908,61 kn te jednokratno novčano primanje u iznosu od 957,08 eura/7.211,12 kn, dakle, ukupno 8.510,15 eura/64.119,73 kn. Budući je u ranijem postupku utvrđen doprinos osiguranika tužitelja u omjeru od 30%, tužitelj potražuje iznos od 5.957,11 eura/44.883,81 kn (fiksni tečaj konverzije od 1 euro za 7,53450 kn) te se dopisom od 3. studenog 2023. obratio tuženiku sa zahtjevom za naknadu navedene štete. Tuženik je dopisom od 17. studenog 2023. odbio navedeni zahtjev kao neosnovan. Slijedom iznesenog predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.957,11 eura  sa zakonskom zateznom kamatom od 25. studenog 2023. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik čini nespornim svoju pasivnu legitimaciju kao, nastanak prometne nezgode dana 30. lipnja 2001. godine, kao i činjenicu da je osiguranik tužitelja, S.V., u navedenoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede, uslijed kojih je preminuo. Nadalje, nesporno je da je navedenu prometnu nezgodu djelomično prouzročio osiguranik tuženika, u omjeru od 70%, uz utvrđeni doprinos pok. S. V. nastanku štete i štetnih posljedica u omjeru od 30%. Nesporno je i da je članu obitelji pok. S. V. – supruzi E. V., priznato pravo na obiteljsku mirovinu, koju istoj isplaćuje tužitelj. Također je nesporno da je tužitelj prije podnošenja ove tužbe, podnio zahtjev tuženiku radi naknade štete – 70% isplaćenih iznosa obiteljske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. listopada 2023. godine - a koji zahtjev je tuženik otklonio kao neosnovan. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti. Ističe da tužitelj u svojoj tužbi, odnosno dokaznom materijalu priloženom uz tužbu i tužbeni zahtjev nije dostavio niti jedan dokaz u prilog visine svoje tražbine. Tuženik navodi da je u ovoj pravnoj stvari, sporno pravno pitanje ima li tužitelj pravo na naknadu punog ili razmjernog dijela isplaćenih iznosa obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 31. listopada 2023. godine. Tuženik se ovako postavljenoj tužbi i tužbenom zahtjevu protivi u cijelosti imajući u vidu činjenicu da se u konkretnom slučaju, po pitanju opsega i visine štete, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu odnosno odredba članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu a ne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju kako to pogrešno tužitelj navodi u tužbi. Naime, tuženik ističe da je izvorište tuženikove obveze naknade štete prema tužitelju jest u činjenici zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti tuženikova osiguranika kao štetnika, odnosno uzročnika štete. Dakle, šteta koju tužitelj potražuje nije uzrokovana po samom tuženiku (kao štetniku) već po tuženikovu osiguraniku. Tuženik ističe da je na temelju zaključenog ugovora o osiguranju od odgovornosti preuzeo obvezu naknade štete prema oštećenim osobama. Konkretnije, radi se ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti u prometu te je upravo taj odnos jedina pravna osnova tuženikove pasivne legitimacije kako u ovome slučaju, tako i u svim drugim slučajevima nastanka štete iz automobilske odgovornosti tuženikova osiguranika (imatelja motornog vozila iz čije je uporabe došlo do štete). Navodi da samo jedan propis u Republici Hrvatskoj regulira obvezna osiguranja u prometu pa je nesporno samo jedan propis i mjerodavan kao poseban propis (lex specialis) za pitanje obveze osiguratelja po osnovu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Upravo i jedino na temelju toga propisa moguće je utvrditi sadržaj obveze Tuženik ističe da uvažavajući naprijed spomenutu odredbu, evidentno je da tužitelj nema pravo potraživati puni iznos isplaćene mirovine nego bi imao pravo samo na stvarnu štetu odnosno razmjerni iznos mirovine a koji iznos se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (odluka Vrhovnog suda RH, broj Rev-90/2023 od 4. travnja 2023. godine, presuda VSRH broj Rev-12/2022 od 12. siječnja 2022. godine, broj Rev-909/2021 od 8. rujna 2021. godine, broj Revx-388/2018 od 25. kolovoza 2020. godine, broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020. godine, broj Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. godine, broj Revd-3715/2021 od 8. rujna 2021. godine, broj Rev-66/2022 od 1. veljače 2022. godine, broj Revt-634/2017 od 16. ožujka 2022. godine, broj Rev-1235/2021 od 22. veljače 2022. godine, broj Rev-3401/2018 od 20. travnja 2022. godine). Nadalje, osim iznosa isplaćenih s osnova obiteljske mirovine, tužitelj u tužbi potražuje i iznose isplaćenih jednokratnih novčanih primanja u korist E. V., ali bez da je priložena dokumentacija o tome na temelju čega tužitelj isplaćuje svom osiguraniku tu naknadu, kao i bez priloženih dokaza o izvršenim isplatama, te bez predloženih dokaza o uzročnoj vezi između štetnog događaja iz kojega isti izvodi svoje pravo i ostvarenja prava osiguranika tužitelja na tu naknadu. Kako navedenom zakonskom odredbom nije predviđeno pravo tužitelja tužbom potraživati naknadu za ovaj vid štete, to se tuženik u cijelosti protivi istome. Slijedom svega iznesenoga, tuženik se tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja protivi u cijelosti te predlaže isti odbiti kao neosnovan, uz obvezivanje istoga na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

              3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u zapisnik o očevidu Županijskog suda u Sisku broj Kir-427/01 od 30. lipnja 2001. (str. 3-5 spisa), presliku rješenja tužitelja od 3. srpnja 2002., 4. srpnja 2002. i 2. listopada 2018. (str. 6-12 spisa), dopis tužitelja od 3. studenog 2023. s povratnicom (str. 13-15 spisa), dopis tuženika od 17. studenog 2023. (str. 16 i 26-27 spisa), potvrdu tužitelja o visini isplaćene mirovine (str. 17 spisa), izvod iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (str. 19 spisa), sudsku praksu (str. 28-67 i 74-121 spisa).

              4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je zahtjev tužitelja nije osnovan.

              5. Među strankama je nesporne slijedeće činjenice:

- pasivna legitimacija tuženika kao osiguratelj traktora reg. oznake SK…, kojim je upravljao N. S.,

- nastanak prometne nezgode dana 30. lipnja 2001. godine,

- činjenica da je osiguranik tužitelja, S. V., u navedenoj prometnoj nezgodi zadobio teške tjelesne ozljede, uslijed kojih je preminuo,

- da je navedenu prometnu nezgodu djelomično prouzročio osiguranik tuženika, u omjeru od 70%, uz utvrđeni doprinos pok. S. V. nastanku štete i štetnih posljedica u omjeru od 30%,

- da je članu obitelji pok. S. V. – supruzi E. V., priznato pravo na obiteljsku mirovinu, koju istoj isplaćuje tužitelj,

- da je tužitelj prije podnošenja ove tužbe, podnio zahtjev tuženiku radi naknade štete u iznosu od 70% isplaćenih iznosa obiteljske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. listopada 2023. godine, a koji zahtjev je tuženik otklonio kao neosnovan.

              6. Obzirom na toč. 5. ove presude, sud nije posebno cijenio dokaze koji su predloženi na nesporne činjenice.

              7. Uvidom u Rješenje HZMO od 3. srpnja 2002. utvrđeno je istim rješenjem osiguraniku tužitelja E. V., udovici pok. S. V. i djetetu P. V. (rođ. 1994.) priznato, počevši  od 30. lipnja 2001. pravo na obiteljsku mirovinu u svoti od 799,49 kn, koja mirovina usklađivanjem u konačnici je isplaćivana od 1. siječnja 2002. u iznosu od 956,60 kn mjesečno. Uvidom u obrazloženje istog rješenje utvrđeno je da je osiguranicima tužitelja priznato isto mirovinsko pravo a nakon smrti osiguranika tužitelja koji je umro 30. lipnja 2001., a kako to iz izreke rješenja proizlazi, S. V..

8. Uvidom u rješenje tužitelja od 4. srpnja 2022. utvrđeno je da se istim E. V., udovici pok. S. V., se obustavlja isplata obiteljske mirovine s danom 24. ožujka 2022. dok se korisniku obiteljske mirovine P. V., djetetu pok. S. V., određuje počevši od 24. ožujka 2022. obiteljska mirovina u iznosu od 723,48 kn, a umjesto koje će se isplaćivati najniža mirovina u iznosu od 837,02 kn mjesečno.

9. Uvidom u rješenje tužitelja od 2. listopada 2018. tužitelja KLASA: UP/I 140-03/18-01/03277613341, URBROJ: 341-15-05/3-18-10613 utvrđeno je da je istim priznato je pravo na obiteljsku mirovinu V. E., počevši od 26. lipnja 2018. godine u svoti od 1.265,55 kn mjesečno, a koje pravo joj je priznato nakon smrti bračnog druga S. V..

10. Obzirom na utuženi period (od 1. siječnja 2021. do 31. listopada 2023.) jasno je da se sada zahtjev tužitelja temelji na rješenju iz toč. 9. ove presude.

              11. Dakle, u upravnom postupku a temeljem čl. 116. i 122.. Zakon o mirovinskom osiguranju (Narodne novine br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015, 120/2016, 18/2018, 62/2018, 115/2018, 102/2019, 84/2021, 119/2022, dalje: ZMO a koji se obzirom na donošenje relevantnog rješenja tužitelja ima primijeniti) upravni organ, kao stvarno apsolutno nadležni, utvrdio je pravo svog osiguranika i temeljem takvog prava (smrt osiguranika, bračnog druga sada osiguranice) slijedom čega ovaj sud je apsolutno nenadležan preispitivati sada u sudskom postupku tako utvrđeno pravo kao i njegovu visinu.

              12. U smislu čl. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14: dalje Zakon a koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti obzirom na vrijeme nastanka štete tužitelju odnosno trenutka kada su izvršene isplate mirovina – pa kao i Vrhovni sud RH u Rev 1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev 3401/2018-3 od 20. travnja 2022., Rev-66/2022-2 od 1.veljače 2022.) st. 1. toč. 2. obvezna osiguranja u prometu su, između ostalog, osiguranje vlasnika odnosno korisnika vozila od odgovornosti za štetu koju počini trećim osobama. Da je tuženik osiguratelj vozila kojim je upravljala odgovorna osoba za smrt pok. S. V., ne osporava niti tuženik, a nesporan je i doprinos pok. S. V. od 30%.

              13. U smislu čl. 11. st. 1. Zakona odštetni zahtjev po osnovi osiguranja iz tog zakona oštećena osoba može podnijeti izravno neposredno odgovornom osiguratelju. Dakle u konkretnom slučaju tuženiku, a koji odštetni zahtjev je nesporno podnesen i koji je, prema dostavljenoj povratnici, tuženik zaprimio dana 9. studenog 2023. (kako to i tuženik potvrđuje u svome dopisu odnosno Obavijesti o neosnovanom odštetnom zahtjevu od 17. studenog 2023.) i koji zahtjev je tuženik nesporno otklonio kao neosnovan, a iz razloga što tužitelj nije dostavi obračun razmjernog dijela iznosa mirovine sukladno čl. 27. Zakona.

              14. U smislu čl. 22. st. 1. Zakona vlasnik vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama. Dakle, upravo je tuženik dužan podmititi štetu koja je zbog smrti pok. S. V., a za koju je u omjeru od 70% odgovoran osiguranik tuženika N. S. (obzirom da vozilo kojim je upravljao isti je bilo osigurano obveznim osiguranjem u prometu upravo kod tuženika) koji je upravljao traktorom na kojeg je motociklom naletio pok. S. V. (kako to proizlazi iz Zapisnika o očevidu Županijskog suda u Sisku od 5. srpnja 2001. poslovni broj Kir-427/01) i koje odgovornost među strankama nije sporna.

              15. Pravo oštećenika zahtijevati naknadu štete direktno od osiguratelja u vrijeme nastanka štetnog događaja propisano je bilo u vrijeme nastanka štetnog događaja  i čl. 941. st. 1. i čl. 940.s t. 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01. dalje: ZOO/91).

              16. Dakle, u konkretnom slučaju upravo je tuženik odgovoran za štete koje su proistekle iz radnje njegovog osiguranika N. S. a koji je upravljao vozilom koje je bilo osigurano kod tuženika, slijedom čega proizlazi i pasivna legitimacije tuženika, a koja u konačnici nije niti sporna .

              17. Uvidom u Potvrdu tužitelja od 3. studenog 2023. broj spisa: 34264 (a koja, potvrda ima svojstvo javne isprave, obzirom da je tužitelj takvu potvrdu izdao sukladno odredbi čl. 159. st. 1. Zakona o općemu pravnom postupku -"Narodne novine" broj 47/09 dalje: ZUP slijedom čega i potvrđuje točnost navoda u takvoj ispravi a u smislu čl. 230. st. 1. ZPP, dok tuženik nije dokazao da takvi podaci nisu točni a u smislu čl. 230.s t. 3. ZPP) ali i izvoda tuženika iz Banke podataka doznačenih mirovinskih primanja od 3. studenog 2023. utvrđeno je da je tužitelj E. V. isplatio mirovnu i to

              od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2021. u iznosu od 2.362,83 eur,

              od 1. siječnja 2022. do 31. siječnja 2022. u iznosu od 2.520,64 eur

              od 1. siječnja 2023. do 31. listopada 2023. u iznosu od 2.669,60 eur

              odnosno ukupno iznos od 7.553,07 eur

te nastavno je istoj isplaćeno i jednokratno novčano primanje i to:

- za mjesec travanj 2021. u iznosu od 159,27 eur,

- za mjesec travanj 2022. u iznosu od 159,27 eur,

- za mjesec listopad 2022. u iznosu od 159,27 eur,

- za mjesec siječanj 2023. u iznosu od 159,27 eur,

- za mjesec travanj 2023. u iznosu od 160,00 eur,

- za mjesec listopad 2023. u iznosu od 160,00 eur,

odnosno ukupno 8.510,15 eura eura a od kojeg iznosa 70% (obzirom na nesporni doprinos osiguranika tuženika) iznosi 5.957,11 eur.

              18. Dakle, ukupno je tužitelj, a po osnovi obiteljske mirovine i jednokratne isplate, a koja obiteljska mirovina je isključivo uzrokovana smrću pok. S. V. ikoja smrt je uzrokovana prometnom nesrećom koju je uzrokovao osiguranik tuženika omjerom od 70%, isplatio mirovinu i jednokratne isplate svojoj osiguranici E. V. u iznosu od 8.510,15 eura a od kojeg iznosa 70% iznosi 5.957,11 eur, odnosno upravo koliko sada tužitelj svojom tužbom i potražuje.

19. Uvidom u dopis tužitelja upućen tuženiku od 3. studenog 2023., a koji je uručen tuženiku dana 9. studenog 2023. (vidljivo iz povratnice), utvrđeno je da je tužitelj pozvao tuženika istim dopisom na uplatu sada utuženog iznosa, u roku od 15 dana od primitka poziva, a koji poziv je tuženik otklonio kao neosnovan.

              20. Odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO) određeno je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. St. 2. istog čl. propisano je da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa tako i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu. St. 3. čl. 161. ZMO propisano je da zahtjevom za naknadu štete tužitelj može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje. St. 4. istog čl. određeno je da kada se šteta sastoji u obvezi tužitelja na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi tužitelj po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje. Dakle, iz navedene odredbe čl. 161. ZMO vidljivo je da bi tužitelj, u slučaju primjene ZMO, imao pravo ne samo na povrat iznosa obiteljske mirovine u punom iznosu koju je isplatio svojoj osiguranici E. V. u utuženom razdoblju,  već bi imao pravo i na isplatu svih davanja (ukupnih) i troškova koji se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja, a koji su troškovi u ovom postupku utvrđeni u iznosu isplate jednokratnih isplata (vidi toč. 17. presude). U odnosu na jednokratne isplate koje su izvršene osiguraniku tužitelja valja reći da su iste učinjene temeljem Odluke Vlade RH o isplati jednokratnog novčanog primanja korisnicima mirovine radi ublažavanja posljedica uzrokovanih epidemijom bolesti COVID-19 (Narodne novine broj: 39/21, 107/21) zatim Odluke Vlade RH o isplati jednokratnog novčanog primanja korisnicima mirovine radi ublažavanja posljedica porasta cijena energenata (Narodne novine br: 31/22 i 53/22) kao i Odluka Vlade RH o isplati jednokratnog novčanog primanja korisnicima mirovine radi ublažavanja posljedica porasta cijena donesenih u utuženom periodu (Narodne novine broj: 104/22, 152/22, 56/23 i 107/23) a u skladu s kojim odlukama (čl. I. istih odluka ) je korisnicima mirovina isplaćivana takva jednokratna novčana primanja. Kako je i osiguranica tužitelja u utuženom razdoblju u smislu čl. II. citiranih odluka Vlade RH ispunjavala uvjete za isplatu takvih jednokratnih novčanih primanja, tužitelj je postupio po navedenim odlukama te isplatio takve jednokratne iznose a kako je pobliže navedeno u toč. 17. ove presude. No, valja istaknuti da su takvi jednokratni iznosi isplaćeni isključivo korisnicima prava na mirovinu odnosno vezano za pravo na mirovinu, pa kako je upravo osiguranik tuženika odgovoran za smrt pok. S. V., a slijedom iste i za isplatu mirovne njegovoj udovici, odgovoran je i za jednokratne isplate vezane za pravo na takvu mirovinu (doduše u omjeru od 70%).

              21. S druge strane odredbom čl. 27. st. 1. i 2. Zakona propisano je da je društvo za osiguranje obvezno Zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika (dakle, bitan je doprinos osiguranika tuženika, a koji je konkretno utvrđen u omjeru od 70%) i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom se štetom u smislu citirane odredbe smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Prema stavku 3. navedene odredbe, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, u skladu s odredbom čl. 27. Zakona tuženik odgovara tužitelju samo za stvarnu štetu a koja se sastoji u razmjernom iznosu mirovine (dakle ne i drugih troškova).

              22. U pogledu odredbi čl. 161. ZMO i odredbi čl. 27. Zakona koje se odnose na istu materiju postoji kolizija propisa u dijelu utvrđivanja visine stvarne štete kao i pojma štete, dok oba zakona propisuju odgovornost osiguratelja za takvu štetu.

              23. Naime, čl. 27. st. 4. Zakona odredbe čl. 27. st. 1., 2. i 3. odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja 

24. Dakle, za odluku u ovom sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv odgovornog osiguratelja vozila kojim je upravljao štetnik, radi povrata iznosa isplaćenih na ime obiteljske mirovine osiguranika tužitelja, mjerodavne su odredbe Zakona, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete za Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje  odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine (pa tako i VSRH u Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-113/2022-2 od 9. studenog 2022.).

25. Naime, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika, kao osiguratelja, u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja, primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, a koji ugovor uređuje u ovome slučaju Zakon.

26. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila kojim je upravljao štetnik se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom temeljem kojega zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi Zakona i granicama sklopljenog ugovora o osiguranju. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene Zakonom propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom.

27. Odredbom čl. 8. st. 1. Zakona propisano je da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.

28. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona, a kojim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

              29. Stoga se u ovoj pravnoj stvari, a u pogledu visine odgovornosti tuženika, ima primijeniti odredba čl. 27. Zakona koja uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja mirovinskog osiguranja (pa tako i VSRH br. Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022.)

30. Slijedom iznesenog, a u skladu s čl. 27. st. 1., 2. i 3. Zakona stvarna šteta koju tuženik kao društvo za osiguranje je u konkretnom slučaju obvezno nadoknaditi tužitelju predstavljala razliku između konkretno obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja za osiguranicu E. V. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

31. Kako tužitelj nije predložio dokaz na okolnost utvrđivanja razmjernog iznos mirovine, a koji bi iznos bio stvarna šteta koju je tuženik dužan platiti (kao razliku između konkretno obiteljske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja za osiguranicu E. V. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu), a ovaj sud ne raspolaže niti sa svim podacima temeljem koje bi se takva razlika utvrdila (iznosom mirovine za slučaj ozljede na radu) niti ima dovoljno stručnih znanja a temeljem kojih bi takav iznos izračunao (čl. 250. ZPP), u konačnici je temeljem čl. 219. u svezi čl. 221.a. ZPP utvrdio da tužitelj nije dokazao visinu svoga zahtjeva u odnosu na tuženika, slijedom čega je odbijen zahtjev tužitelja i odlučeno je kao u izreci.

              32.  Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 164. ZPP a obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio ovaj spor.

33. Tuženiku je priznat trošak pristupa punomoćnika tuženika koji je odvjetnik na ročište od 19. veljače 2024. u iznosu od 250,00 eur (tbr 9/1 52/3, 46 i 54 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine broj: 138/23,dalje:  Tarifa), a koji je naloženo da plati tužitelj.             

34. Tuženiku nije priznat trošak pristojbe na odgovor na tužbu, jer u smislu čl. 4. st. 1. toč.  2. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18. i 51/23, dalje: ZOSP) za tuženika takav trošak nije niti nastao a obzirom da je u cijelosti uspio u ovom sporu.

35. Stoga je odlučeno kao u izreci.

 

U Sisku, 4. travnja 2024.

 

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

 

 

Dostavna naredba:

1. Tužitelj
2. Tuženik po punomoćniku