1

                            Poslovni broj Gž R-111/2020-3

 

Poslovni broj Gž R-111/2020-3

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š., OIB: ….iz O., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. i B. iz O., protiv tuženika H. m. d.d. u stečaju, OIB: ….iz Z., kao pravnog sljednika H. n. d.d. Z., kojeg zastupa stečajni upravitelj D. M., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2294/2015-33 od 30. studenog 2016., na sjednici vijeća 4. travnja 2024.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2294/2015-33 od 30. studenog 2016. u dosuđujućem dijelu točke I. izreke, točki II. izreke, dosuđujućem dijelu točke III. izreke te u točki IV. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku na ime uskraćenog dijela plaće isplatiti tužitelju bruto iznos od 28.086,87 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak. Točkom II izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih neto plaća za svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2014. iznos od neto 11.942,00 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude. Točkom III izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju na ime neisplaćene jednokratne nagrade za korištenje godišnjeg odmora za 2012., 2013. i 2014. iznos od 5.400,00 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u izreci presude, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prirezu poreza na dohodak.Točkom IV izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 11.375,00 kn.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv presude suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22-dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači u pobijanom dijelu u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.1. U žalbi navodi da je tužitelj podneskom od 7. travnja 2016. preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka povišenjem tužbenog zahtjeva što sud primjenom odredbe čl. 190 st. 1 ZPP-a nije mogao prihvatiti zbog čega je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 1. ZPP-a, a to da je bilo od utjecaja na donošenje zakonite odluke. U odnosu na primjenu materijalnog prava, osporava pravni zaključak suda prvog stupnja da tuženik nije imao  osnova za umanjenje plaće jer je tuženik u skladu s odredbama Pravilnika o plaći donio više posebnih odluka kojima je odredio smanjenje plaće svih radnika, pa tako i tužitelja, pri čemu je tužitelj kod potpisivanja ugovora o radu dao pisani pristanak na smanjenje plaće u slučaju da se ispune ugovoreni uvjeti. Stoga da je razvidno da su stranke regulirale pravni odnos vezano uz smanjenje plaće, kao što je razvidna i pravna osnova umanjenja. Nadalje, tuženik ističe da se sud prvog stupnja pogrešno poziva na pročišćeni tekst Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ br.142/13) jer se na sporni ugovor primjenjuje Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama KU za graditeljstvo - 5. izmjene i dopune za 2007. („Narodne novine“ br.11/08) budući da je za KU za graditeljstvo - 7. izmjene i dopune („Narodne novine“ br.142/13) Ministarstvo donijelo odluku o proširenju njegove primjene na sve poslodavce u graditeljstvu tek 3. prosinca 2015. Smatra da je pogrešan i zaključak suda u pogledu isplate naknade vezano uz privremeni prekid rada tužitelja, te da je pogrešno utvrdio visinu naknade za vrijeme privremenog prekida rada, unatoč tome što je tuženik u nekoliko navrata vrlo jasno argumentirao suprotno. S tim u vezi navodi da se tužitelj u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 21. siječnja 2015. nalazio izvan procesa rada na temelju odluke tuženika od 30. prosinca 2013. kojom je određeno da za vrijeme privremenog prekida rada tužitelj ima pravo na naknadu plaće u visini najniže osnovne plaće u društvu. Ističe da tužitelj nije uložio pravni lijek na ovu odluku pa je ona postala pravomoćna zbog čega je imao pravo na naknadu plaće u visini najniže osnovne plaće u iznosu od 3.017,61 kn. Isto tako, smatra da je pogrešan stav prvostupanjskog suda u pogledu potraživanja tužitelja na ime neisplaćene plaće za rujan 2014. te razlike plaće od listopada 2014. do siječnja 2015. Tuženik ističe da je tužitelju plaća za rujan u cijelosti isplaćena prema Odluci o privremenom prekidu rada, te je tuženik predlagao da se zatraži izlist stanja po tekućem računu tužitelja iz kojeg bi bilo razvidno da je tuženik isplatio tužitelju naknadu za rujan 2014. Osporava i stajalište suda u odnosu na izračun dospijeća kamata kao i u pogledu isplate jednokratnog dodatka na plaću, ukazujući na odredbe čl. 9 i 10 Ugovora o radu.

2.2. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike neisplaćenih plaća za razdoblje od siječnja 2012. do prosinca 2014., isplatu neisplaćenih neto plaća za svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2014. te iznosa jednokratnog dodatka na plaću za razdoblje od 2012. do 2014.

              5. U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:             

-              da je tužitelj zaposlen kod tuženika na temelju ugovora o radu od 18. prosinca 2007. na radnom mjestu strojar s ugovorenim koeficijentom složenosti poslova 1,45,

-              da je tužitelju u razdoblju od siječnja 2012. do 20. studenog 2013. obračunavana bruto plaća umanjena za 10%,

-               da je 30. prosinca 2013. tuženik donio odluku o privremenom prekidu rada radniku D. Š. s danom 1. siječnja 2014. te odredio da će radnik za vrijeme prekida rada imati pravo na naknadu plaće u visini najniže osnovne plaće u društvu,

-              da je tužitelju u razdoblju od prosinca 2013. do 31. prosinca 2014. obračunavana bruto plaća u visini minimalne plaće u iznosu od 3.017,61 kn,

-              da tuženik tužitelju nije isplatio neto plaću u visini minimalne plaće za svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz i rujan 2014. te da je u tom razdoblju uplatio doprinose na i iz minimalne plaće tužitelja,

-              da tuženik tužitelju nije isplatio jednokratnu nagradu za korištenje godišnjeg odmora u 2012., 2013. i 2014.,

-               da je odredbom čl. 37. Kolektivnog ugovora za graditeljstvo („Narodne novine“ br: 4/02, 91/03, 93/04, 97/05, 133/06, 11/08, 96/13 i 142/13) određeno da je poslodavac dužan radniku za njegov rad isplatiti plaću koja se sastoji od osnovne plaće utvrđene po osnovi složenosti poslova radnog mjesta na koje je radnik raspoređen i normalnih uvjeta rada na tom radnom mjestu; stimulativnog dijela plaće po osnovi ostvarenih rezultata rada radnika; dodataka na plaću po osnovi radnog staža i dodataka za otežane uvjete rada; da je u čl. 38. navedeno da se plaća isplaćuje za razdoblje od mjesec dana, a može se isplaćivati i za razdoblja od 15 dana, te da je plaću poslodavac dužan isplatiti najkasnije 15 dana nakon obavljenog rada za razdoblje za koje se plaća isplaćuje; da je u čl. 39. navedeno da osnovna plaća radnika za puno radno vrijeme i normalni učinak je utvrđena na osnovi složenosti poslova radnog mjesta i normalnih uvjeta rada na tom radnom mjestu, a u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora nju predstavlja najniži iznos kojeg je poslodavac dužan isplatiti radniku,

-               da je jednokratni dodatak na plaću reguliran čl. 49. KU na način da radnik ima pravo na jednokratni dodatak na plaću u iznosu od 1.800,00 kn godišnje, a isplaćuje se s plaćom u kojem se koristi godišnji odmor, ali ne prije 30. lipnja za tekuću godinu.

5.1. Nadalje, sud prvog stupnja je na temelju uvida u Pravilnik o plaćama (dalje: Pravilnik) te u Odluke generalnog direktora tuženika u spornom razdoblju utvrdio da je odredbom čl. 5. st. 4. Pravilnika određeno da generalni direktor može razmjerno smanjiti masu plaća, pa time i svaku pojedinu plaću bez obzira na provedeni obračun po kriterijima iz tog članka ako su troškovi u pojedinom mjesecu veći od ostvarene realizacije u istom mjesecu te da će radnicima čija bi plaća takvim smanjenjem pala ispod minimalne plaće u tom mjesecu biti isplaćen zaštitni dodatak do iznosa minimalne plaće (čl. 5).

5.2. Nastavno, sud prvog stupnja je utvrdio da je potraživanje tužitelja za isplatu razlike plaće, neisplaćene neto plaće i jednokratnog dodatka na plaću osnovano u iznosima pobliže navedenim u točkama I-III izreke pobijane presude uz obrazloženje da tuženik kao poslodavac nije mogao jednostranom odlukom smanjiti plaću bez suglasnosti radnika (tužitelja) i protivno Kolektivnom ugovoru. Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da bez obzira što je Pravilnikom o plaćama propisano ovlaštenje Generalnog direktora da u slučaju teške ekonomske situacije smanji masu plaća pa time i pojedinačne plaće radnika, te bez obzira što je u ugovoru o radu tužitelj „dopustio“ da se njegova plaća utvrđuje Pravilnikom o plaćama,  tuženik nije imao ovlast umanjiti tužitelju plaću, odnosno nije imao pravo svojim jednostranim odlukama anulirati primjenu Kolektivnog ugovora, a na kojim odredbama Kolektivnog ugovora tužitelj temelji svoje pravo. Pri tome je uskraćenu razliku plaće utvrdio prema rezultatima financijskog vještačenja u iznosu od 28.086,87 kn bruto u razdoblju od siječnja 2012. do prosinca 2014., te na ime neisplaćene neto plaće za razdoblje od svibnja 2014. do 30. rujna 2014. u iznosu od 11.942,00 kn, te na ime jednokratnog dodatka na plaću u iznosu od 5.400,00 kn za razdoblje od 2012. do 2014.

5.3. Odluku o parničnom trošku sud prvog stupnja donosi primjenom odredbe čl. 154 st. 1.  i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12,103/14, 118/14, 107/15-dalje:Tarifa).

6. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju upire tuženik u žalbi jer je presudu moguće ispitati te nema proturječnosti ni nedostataka.

7. Neosnovano tuženik prigovara da je počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 190. st. 1. ZPP-a koju obrazlaže tvrdnjom da je tužitelj podneskom od 7. travnja 2016. preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka povišenjem tužbenog zahtjeva što sud primjenom odredbe čl. 190 st. 1 ZPP-a nije mogao prihvatiti.

7.1. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je tužitelj u tužbi na ime uskraćenog dijela plaće zahtijevao isplatu iznosa od 8.044,00 kn, isplatu razlike plaće u iznosu 12.816,68 kn te jednokratne nagrade od ukupno 5.400,00 kn. Potom je podneskom od 20. siječnja 2016. zatražio na ime uskraćenog dijela plaće iznos od 6.858,00 kn, neisplaćene plaće iznos od 19.472,28 kn i jednokratne nagrade za godišnji odmor u iznosu od 5.400,00 kn koji je predao na pripremnom ročištu istog dana na kojem je zaključen prethodni postupak. Potom je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 11. travnja 2016. precizirao tužbeni zahtjev te je zatražio na ime uskrate plaće iznos od 28.086,87 kn, neisplaćenih neto plaća iznos od 11.942,00 kn i jednokratni dodatak u iznosu od 5.400,00 kn i time je povisio tužbeni zahtjev za isplatu uskraćenog dijela plaće te preinačio tužbu u smislu čl. 191. st.1. ZPP-a. Tuženik se protivio preinaci, a prvostupanjski sud je na raspravi od 8. studenog 2016. rješenjem dopustio preinaku tužbe jer smatra da je svrsishodna za rješenje spora između stranaka.

7.2. Pri tom nije upitno da je odredbom čl. 190. st. 1. ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme odlučivanja o preinaci tužbe, bilo propisano da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, pravilno je prvostupanjski sud u konkretnim okolnostima dopustio preinaku tužbe. U protivnom, nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi bilo ograničeno pravo na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine -Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06: dalje: Konvencija). Naime, u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u konkretnom slučaju za isplatu razlike plaće u radnom sporu, jer je u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojeg je tek moguće saznati sve odlučne činjenice vezano za visinu uskraćene plaće radnika, dopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog vještačenja razmjerno je legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i time je otklonjena moguća povreda prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće odmah nakon provedenog vještačenja, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Kada bi se prihvatio stav tuženika, tada bi tužitelj bio primoran na podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te se izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegova prava na isplatu plaće, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret. Na pravilnost ovog stava ukazuje i činjenica da je izmjenama ZPP-a iz 2019. dopuštena mogućnost preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave ako tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je pravilno prvostupanjski sud utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu predmetnih iznosa plaće, razlike plaće i jednokratnog dodatka na plaću.

8. U odnosu na tražbinu razlike plaće s osnove tzv. korekcije (uskrate), neosnovano tuženik u žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik neosnovano i jednostrano umanjivao plaću tužitelja.

              8.1. Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da tuženik na temelju odluka generalnog direktora nije mogao jednostrano umanjiti bruto plaću tužitelja jer se radi o jednostranoj odluci na koju tužitelj nije pristao, te i po ocjeni ovoga suda, bez obzira što je takvo ovlaštenje generalnom direktoru pripadalo prema čl. 5. st. 4. Pravilnika o plaćama, tuženik nije imao pravo jednostranom odlukom umanjivati plaću tužiteljice jer Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo ("Narodne novine" broj 4/02, 91/03, 93/04, 97/05, 133/06, 11/08–dalje KU) takvo pravo tuženika nije predviđeno.

 

8.2. Pored toga, budući da je odredbom čl. 93. st. 2. KU propisano da ako je pravilnikom o radu ili drugim aktom poslodavca neko pravo utvrđeno u manjem opsegu od prava koje proizlazi iz KU-a, primjenjuju se odredbe KU-a. Dakle, i primjenom te odredbe Kolektivnog ugovora tuženik nije imao pravo jednostrano umanjiti plaću tužitelja

 

8.3. U odnosu na žalbene tvrdnje u kojima tuženik prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno ocjenjivao osnovanost tužbenog zahtjeva kroz primjenu pročišćenog teksta Kolektivnog ugovora za graditeljstvo iz 2013., za navesti je da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude detaljno iznio kronologiju sklapanja Kolektivnog ugovora za graditeljstvo počevši od 7. prosinca 2001. te analizirao sadržaj prednje citiranih mjerodavnih odredbi za odlučivanje o tužbenom zahtjevu i pravilno utvrdio da se radi o sadržajno identičnim odredbama, te stoga ni ovaj žalbeni prigovor nije prihvaćen.

 

9. Daljnjim žalbenim navodima tuženik neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda kojim je utvrdio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće do visine njegove osnovne plaće sukladno KU i za vrijeme privremenog prekida rada na koji je upućen Odlukom poslodavca 30. prosinca 2013. Iz citirane Odluke proizlazi da je donesena na temelju čl. 87. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13-dalje:ZR) i čl. 50. Pravilnika o radu tuženika, pri čemu je tuženik odredio da radnik prima plaću za to vrijeme u visini najniže osnovne plaće u društvu, što je suprotno čl. 53. KU kojom je određeno da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme kada ne radi zbog prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran kao npr. u slučaju nedostatka sirovina, pogonske energije i slično, u visini osnovne plaće, a niti je Pravilnikom tuženika propisano drugačije. Pri tom je pogrešno shvaćanje tuženika da bi tužitelj mogao ostvarivati ovu razliku plaće samo da je pobijao Odluku poslodavca o privremenom prekidu rada jer se radi o novčanoj tražbini radnika za čije ostvarenje tužitelj nije trebao prethodno ostvarivati zaštitu svog prava iz radnog odnosa sukladno čl. 129. st. 3. ZR-a, kraj činjenice da mu je naknada plaće u visini njegove osnovne plaće zagarantirana Kolektivnim ugovorom.

 

10. Tuženik nadalje neosnovano osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da tužitelju nije isplaćena plaća za rujan 2014. U tom pravcu tuženik neosnovano prebacuje teret dokaza u odnosu na ovu spornu okolnost na tužitelja jer je na tuženiku bio teret dokaza njegove tvrdnje da je tužitelju isplaćena plaća za rujan 2014., te je stoga trebao za potrebe financijskog vještačenja ili naknadno dostaviti svoju poslovnu dokumentaciju o tome, što je propustio učiniti.

 

11. Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje kojima tuženik osporava tijek kamata dosuđenih na plaću i naknadu plaće tužitelju budući da je prvostupanjski sud zatezne kamate na te tražbine pravilno dosudio u primjeni čl. 38. KU i u okviru zahtjeva tužitelja (čl. 2. ZPP-a) koji je podudaran s datumima isplate plaće naznačenim u obračunskim listama za isplatu plaće tužitelju.

 

12. Konačno, sud prvog stupnja je pravilno prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev za isplatu jednokratnog dodatka na plaću za 2012., 2013. i 2014. te nisu osnovani žalbeni navodi tuženika o neosnovanosti tog dijela zahtjeva tužitelja jer tuženik jednostranom odlukom od 27. travnja 2009. nije mogao anulirati primjenu odredbe čl. 49. KU na način da tužitelju neće isplatiti jednokratni dodatak na plaću.

 

13. Pravilno je sud prvog stupnja odlučio o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife.

 

14. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

15. Presuda suda prvog stupnja u odbijajućem dijelu toč. I. i III. izreke u odnosu na zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak nije pobijana te ostaje neizmijenjena u tom dijelu.             

 

 

U Rijeci 4. travnja 2024.

 

 

Predsjednik vijeća

                                                                                                                                           

     Duško Abramović, v.r.