- 1 -              I Kž 9/2024-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 9/2024-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ratka Šćekića kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i Perice Rosandića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenice D. K. zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 3. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona Crne Gore, odlučujući o žalbi izručenice podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 18. ožujka 2024. broj Kv I-8/2024-6 (Kir-129/2024.), u sjednici održanoj 3. travnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se žalba izručenice D. K., ukida se pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanim rješenjem Županijski sud u Karlovcu pod toč. I. izreke je na temelju čl. 56. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ br. 178/04 – dalje: ZOMPO) utvrdio da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje iz čl. 33. i 34. ZOMPO-a D. K., državljanke Republike Srbije i SAD-a, povodom molbe za izručenje Crnoj Gori od 6. veljače 2024., broj 0802-053/24-152-K, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od jedne godine izrečene pravomoćnom presudom Osnovanog suda u Kotoru od 10. lipnja 2020., broj K-290/19, zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 3. Krivičnog zakona Crne Gore (dalje: KZ Crne Gore).

 

1.1. Pod toč. II. izreke pobijanog rješenja navedeno je da se izručenica ne može kazneno progoniti za drugo kazneno djelo počinjeno prije izručenja, da se prema njoj ne može izvršiti kazna za drugo prije izručenja počinjeno kazneno djelo te da ona ne može biti izručena trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora za djelo počinjeno prije izručenja, bez dopuštenja ministra pravosuđa Republike Hrvatske.

 

2. Protiv tog je rješenja izručenica podnijela žalbu putem braniteljice M. Š., odvjetnice iz K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijano rješenje preinači i odbije molbu za izručenje.

 

3. Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. u vezi s čl. 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22– dalje: ZKP/08), koji se prema odredbi čl. 81. ZOMPO-a na odgovarajući način primjenjuje u ovom postupku, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Žalba je osnovana.

 

5. Izručenica u žalbi tvrdi da se pobijano rješenje ne da ispitati jer je izreka nerazumljiva i jer obrazloženje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

5.1. Tvrdi da su u izreci i u obrazloženju prvostupanjskog rješenja izostavljene odredbe Ugovora između Republike Hrvatske i Crne Gore o izručenju potpisanog u P. 1. listopada 2010., potvrđenog Zakonom o potvrđivanju Ugovora između Republike Hrvatske i Crne Gore o izručenju („Narodne novine“ br. 6/21 - dalje: Ugovor) koje se, u smislu čl. 1. st. 1. ZOMPO-a, čl. 28. st. 2. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. i Dopunskog protokola uz tu konvenciju od 15. listopada 1975. te Drugog dopunskog protokola uz navedenu konvenciju od 17. ožujka 1978 (sve „Narodne novine, Međunarodni ugovori“ br. 14/94 - dalje: Konvencija) i čl. 134. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), imaju primijeniti u situaciji kada u postoji različita normativna regulacija između međunarodnog ugovora i zakona kao u konkretnom slučaju.

 

5.2. Osim toga, tvrdi da je ista postupovna povreda počinjena i iz razloga jer se u toč. II. izreke pobijanog rješenja navodi pod kojim uvjetima je izručenje dopušteno u vezi načela specijalnosti kojega se izručenica nije odrekla, ali sadržaj tih navoda ne odgovara sadržaju načela specijalnosti iz čl. 24. st. 1. Ugovora i čl. 37. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZOMPO-a, što izreku čini nerazumljivom.

 

5.3. Izručenica u žalbi, nadalje, vezano za pitanje načela specijalnosti, navodi da bi se to načelo uopće moglo primijeniti, a predmetno kazneno djelo konkretizirati, potrebno je u izreci rješenja navesti konkretizirani činjenični opis predmetnog kaznenog djela, što sud prvog stupnja nije učinio, a što također izreku čini nerazumljivom.

 

5.4. Pod postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 izručenica podvodi i izostanak u izreci odluke o uračunavanju vremena ekstradicijskog pritvora u izrečenu kaznenu sankciju, a što da je protivno čl. 25. Ugovora.

 

6. Međutim, navedeni prigovori nisu osnovani jer izreka i obrazloženje pobijanog rješenja, kojim je u smislu čl. 56. ZOMPO-a utvrđeno da su udovoljene zakonske pretpostavke za izručenje, sadrže sve bitne elemente koji su potrebni da bi se po takvom deklaratornom rješenju moglo po pravomoćnosti postupati u smislu čl. 57. ZOMPO-a, i stoga se ono može ispitati.

 

6.1. Naime, u izreci je u toč. I. jasno navedeno temeljem kojih se zakonskih odredbi utvrdilo ispunjenje pretpostavki za izručenje, navedeni su bitni podaci koji se odnose na identitet izručene osobe, navedeno je o kojoj se molbi za izručenje radi te je istaknuto da je u pitanju izručenje radi izvršenja kazne zatvora koja je traženoj sobi izrečena na temelju pravomoćne presude suda zemlje moliteljice. Presuda temeljem koje se izručenje traži u izreci se citira uz navođenje da se radi o osudi zbog kaznenog djela iz čl. 244. st. 3. KZ Crne Gore. U toč. II. izreke pobijanog rješenja se navede bitni elementi načela specijaliteta iz čl. 37. ZOMPO-a.

 

6.2. Suprotno tvrdnji žaliteljice u izreci pobijanog rješenja nije trebalo navoditi odgovarajuće odredbe Ugovora jer odredbe tog međunarodnog ugovora, vezane za donošenja rješenja suda o ispunjenu pretpostavki za izručenje, u biti ne propisuju ništa različito u odnosu na u izreci citirane odredbe ZOMPO-a. Stoga, jer se ne radi o različitoj regulaciji postupka donošenja sudske odluke o ispunjavanju pretpostavki za izručenje imajući u vidu odgovarajuće odredbe Ugovora i ZOMPO-a, to su u konkretnom slučaju, upravo sukladno naprijed citiranim odredbama Konvencije, Ustava i ZOMPO-a, u izreci pobijanog rješenja ispravno citirane zakonske, a ne ugovorne odredbe.

 

6.3. Nadalje, suprotno prigovoru o nerazumljivosti izreke u pogledu toč. II. izreke pobijanog rješenja vezano za načelo specijalnosti i izostanak činjeničnog opisa u izreci, sadržajno se toč. II. izreke u bitnom ne razlikuje u odnosu na odredbe Ugovora i ZOMPO-a jer se u suštini radi o istim uvjetima koji se postavljaju zemlji moliteljici za slučaj realizacije izručenja.

 

6.4. U vezi prigovora o nenavođenju činjeničnog opisa u izreci pobijanog rješenja, žaliteljici se ukazuje da niti jednom odredbom Ugovora ni ZOMPO-a nije propisano da bi činjenični opis trebao biti sastavnim dijelom izreke rješenja kojim se utvrđuje da su ispunjeni uvjeti za izručenje. Konkretni podaci i okolnosti koji se odnose na preciziranje kaznenog djela za koje se izručenje odnosi su, u smislu čl. 43. ZOMPO-a i čl. 4. Ugovora, obvezatni sadržaj dokumentacije koja se dostavlja uz molbu i stoga se činjenični opis kaznenog djela ne unosi u izreku rješenja o ekstradiciji.

 

6.5. Iz dikcije odredba čl. 25. Ugovora, na koju se žaliteljica poziva, je nedvojbeno da se ona odnosi na situaciju kada je tražena osoba izručena zemlji moliteljici i tada slijedi uračunavanje vremena koje je izručena osoba provela u ekstradicijskom pritvoru u kaznu koja joj je izrečena. U ovom se postupku, u kojem se kaznene sankcije ne izriču već se samo odlučuje jesu li ispunjavane pretpostavke za izručenje i još se ne zna hoće li tražena osoba na temelju odluke ministra pravosuđa uopće biti izručena, odnosno do kad će ekstradicijski pritvor trajati, u izreku rješenja ne unosi odluka o uračunavanju ekstradicijskog pritvora.

 

6.6. Iz navedenih razloga žalba izručenice u dijelu koji se odnosi na opisane postupovne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 navedene u toč. 5. ove odluke nije osnovana.

 

7. Međutim, osnovano u ostalom dijelu žalbe u pogledu ostalih postupovnih povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 izručenica ističe da su razlozi obrazloženje pobijanog rješenja u pogledu odlučnih činjenica nejasni i u znatnoj mjeri proturječni zbog čega se prvostupanjsko rješenje ne da ispitati.

 

7.1. Naime, s pravom izručenica ističe da je sud prvog stupnja, otklanjajući njen prigovor nastupa zastare izvršenja predmetne kazne zatvora, koji je ona isticala tijekom prvostupanjskog postupka, pozivom na čl. 11. Ugovora i čl. 126. st. 1. toč. 6. KZ Crne Gore, u obrazloženju proturječno naveo da taj prigovor nije osnovan jer da „… sukladno članku 125. Krivičnog zakona Crne Gore zastare ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može poduzeti“ (toč. 7. obrazloženja), odnosno da „… odredba članka 125. stavak 2. tog zakona propisuje da zastare ne teče za vrijeme za koje se po zakonu gonjenje ne može započeti ili nastaviti…“. Potpuno je nejasno zbog čega se sud prvog stupnja kod obrazlaganja utvrđenja da nije nastupila relativna zastara izvršenja predmetne kazne zatvora poziva na odredbe čl. 125. KZ Crne Gore koje se odnose na zastaru kaznenog progona, a ne na odredbe tog zakona iz čl. 126. do 128. koje se odnose na zastaru izvršenja kazne zatvora. Nadalje, s pravom izručenica ističe da su navodi suda prvog stupnja o tome da nije nastupila zastara zbog toga jer se izvršenje izrečene kazne zatvora nije moglo poduzeti, tako da teku rokovi apsolutne zastare koji su međutim dvostruko duži i još nisu istekli, također nejasni u smislu čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. To stoga jer sud prvog stupnja ne iznosi jasnu argumentaciju na temelju čega je utvrdio da faktična okolnost, da je izručenica bila nedostupna tijelima kaznenog progona Crne Gore i zbog čega se nije mogla uputiti na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđena navedenom presudom Osnovnog suda u Kotoru, ima za posljedicu mirovanje zastare iz čl. 128. st. 3. KZ Crne Gore. Izručenica s pravom ukazuje da se iz takovog nejasnog obrazloženja ne može zaključiti može li faktična okolnost nedostupnosti osuđene osobe dovesti do mirovanja zastare ili se mora raditi o smetnjama pravne naravi, na što bi ukazivala citirana odredba u dijelu u kojem se navodi da zastara ne teče „…za vrijeme za koje se po zakonu…“ ne može pristupiti izvršenju. Pitanje zastare je odlučna činjenica o kojoj ovisi neposredna primjena zakona te se zbog navedene proturječnosti razloga o zastari pobijano rješenje ne može ispitati čime je ostvarena citirana postupovna povreda.

 

7.2. Isti prigovor navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 izručenica osnovano ističe i u vezi proturječnosti razloga obrazloženja u pogledu pitanja davanja garancije zemlje moliteljice iz čl. 17. Ugovora da će joj se ako bude izručena, a budući da je bila osuđena u odsutnosti, omogućiti novo suđenje u njezinoj nazočnosti kako bi mogla ostvariti pravo na obranu. Sud prvog stupnja u odnosu na tu spornu okolnost navodi (toč. 7. obrazloženja) da je „… u tom smislu dovoljna garancija zakonska odredba članka 431. stavka 1. Zakona o krivičnom postupku Crne Gore…“. Iz ovakvog obrazloženja proizlazi da sud prvog stupnja smatra da zemlja moliteljica ne treba zamoljenoj zemlji dostaviti garanciju da će se izručenici, kojoj je suđeno u odsutnosti, ukoliko bude izručena, provesti novo suđenje u njenom prisustvu, i to iz razloga jer je u procesnom zakonu zemlje moliteljice propisana mogućnost ponavljanja postupka osobi kojoj je provedeno suđenje u odsutnosti, a koja naknadno postane dostupna. Radi se o potpuno nejasnim razlozima imajući u vidu da iz čl. 17. Ugovora proizlazi da će se izručenje osobe čije se izručenje traži a koja je osuđena u odsutnosti, „[…] dozvoliti samo ako država moliteljica da garancije…“. Sadržaj ovakve odredbe ukazuje da je davanje garancije da će biti provedeno novo suđenje zaseban akt zemlje moliteljice kojeg se dostavlja ili u molbi (kao što je to Crna Gora učinila npr. u ovosudnim predmetima I Kž-61/2021-4 i I Kž-530/2019-4) ili na naknadno traženje od strane suda zamoljene zemlje.

 

8. Iz naprijed navedenih razloga, budući su od strane prvostupanjskog suda počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog kojih se pobijano rješenje nije dalo ispitati, trebalo ga je prihvaćanjem žalbe izručenice ukinuti i predmet uputiti na ponovno odlučivanje.

 

9. U ponovljenom postupku, kojega je dužan provesti žurno s obzirom da se izručenica nalazi u istražnom zatvoru od 3. veljače 2024., sud prvog stupnja će otkloniti povrede na koje mu je ukazano u prethodnom dijelu obrazloženja na način da će od zemlje moliteljice zatražiti dokumentaciju iz čl. 17. Ugovora te će potom, cijeneći sve relevantne okolnosti, donijeti novu zakonitu odluku, koju će valjano obrazložiti iznošenjem jasnih razloga kako bi se valjanost takve odluke mogla ispitati, pri čemu će imati u vidu i prigovor izručenice da ona nije državljanaka Republike Srbije, kako je to navedeno u pobijanom rješenju.

 

10. Slijedom svega navedenoga, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 3. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 3. travnja 2024.

 

                            Predsjednik vijeća

                            Ratko Šćekić, v.r.