1

                            Poslovni broj: Gž-146/2024-2

 

                      

              Republika Hrvatska

      Županijski sud u Dubrovniku                                                                                                 

                    Dubrovnik                                                                                   

 

   Poslovni broj: Gž-146/2024-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. C. iz D., F. S. .., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u D., preuzimateljici ureda dosadašnjeg punomoćnika tužitelja, N. K. – I., protiv tuženika ad.1 A. S. iz D., F. S. .., OIB: … i ad.2 Ž. S. iz D., F. S. .., OIB: …, kao pravni slijednici iza prvotnih tuženica M. I. i D. S., a oboje zastupani po punomoćnici M. R.-K., odvjetnici u D., radi sklapanja ugovora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, posl.br. Ps-26/2018 od 4. prosinca 2023., u sjednici održanoj 3. travnja 2024.

 

p r e s u d i o j e

 

Žalba se odbija kao neosnovana i presuda i rješenje, u pobijanom dijelu – točka I. presude i točka II. rješenja Općinskog suda u Dubrovniku, posl.br. Ps-26/2018 od 4. prosinca 2023. se potvrđuju.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

 

" I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja D. C., koji glasi:

 

"1. Dužna je tužena sklopiti s tužiteljem slijedeći

 

UGOVOR O NAJMU STANA

 

Sklopljen danas između tuženih kao najmodavaca s jedne strane (u daljnjem tekstu: najmodavci) i D. C. iz D., F. S. .., OIB: …, kao najmoprimca, s druge strane, (u daljnjem tekstu: najmoprimac) kako slijedi:

 

1.

 

Predmet ovog ugovora je najam stana u D., na adresi P. S. .., na prvom katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, ukupne površine 38,89 m2, koji stan daje najmodavac u najam najmoprimcu.

 

2.

 

Stranke su suglasne da najmoprimac ima status zaštićenog najmoprimca, sa zaštićenom najamninom, koja još nije određena od nadležnog organa, pa su suglasne da se ista ima plaćati u visini do sada plaćane stanarine (najamnine) do svakog petog u tekućem mjesecu, dok će se po konačnom utvrđenju visine najamnine razlika uplatiti u roku od 15 dana.

 

3.

 

Osobe koje koriste stan sa najmoprimcem su:

 

- N. C., sin, OIB: …,

 

4.

 

Najmoprimac ne može dati stan u podnajam drugoj osobi bez suglasnosti najmodavca.

 

5.

 

Ovaj ugovor se sklapa na neodređeno vrijeme.

 

6.

 

Glede svih ostalih obveza i prava primjenjuje se Zakon o najmu stanova.

 

7.

 

U znak prihvata stranke vlastoručno potpisuju ovaj ugovor.

 

Najmodavac:                                                                                                                 Najmoprimac:

 

u roku od 15 dana jer će u suprotnom takav ugovor zamijeniti ova presuda."

 

r i j e š i o j e

 

I. Tužba se smatra povučenim u dijelu u kome su, u ugovoru o najmu stana čije se zaključenje zahtjeva, kao osobe koje koriste stan sa najmoprimcem naznačene, K. C., supruga i mldb. I. C., dijete.

 

II. Svaka parnična stranka snosi svoje troškove postupka".

 

 

2. Ovu presudu i rješenje u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka – točki II.,  pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev usvojiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno postupanje (odnosno sam provesti postupak), te predmet dodijeliti drugom uređujućem sucu.

 

3. Na žalbu je odgovoreno i predloženo žalbu odbiti.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora zahtjev je za sklapanjem ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom.

 

6. Prvostupanjski je sud utvrdio:

 

-          da je predmet spora stan u D., na adresi F. S. .., na prvom katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, ukupne površine 38,89 m² (bez WC-a u podrumu),

-          da je taj stan bio u suvlasništvu S. I. (supruga i oca ranijih tuženica), te M. I. (ranije tuženice) i D. I. udate S. (ranije tuženice) i to za po 1/3 suvlasničkog dijela, a sada je u suvlasništvu tuženika A. i Ž. S. i to za po ½ suvlasničkog dijela na kome su oni i uknjiženi u zemljišnim knjigama,

-          da je na predmetnom stanu nositelj stanarskog prava bio N. C., otac tužitelja,

-          da je N. C. (otac tužitelja) imao prijavljeno prebivalište od 13. svibnja 1967. godine, pa do 11. veljače 1985. godine na adresi predmetnog stana, D., F. S. .., a od 11. veljače 1985. godine, pa nadalje na adresi, S., S. ..,

-          da je iz predmetnog stana dotadašnji nositelj stanarskog prava N. C. iselio 1987. godine, a njegova supruga 1989. godine, od kada žive u svojoj kući na otoku Š., u S., koja je površine oko 130 m2 i za koju je još 1990. godine imao dozvolu za iznajmljivanje,

-          da je nakon toga u predmetnom stanu ostao živjeti tužitelj D. C., najprije sa svojom djevojkom od 1988. godine, koja mu je potom 1990. godine postala i supruga, a potom sa svojom obitelji, suprugom K. i dvoje djece N. i I.,

-          da je otac tužitelja, N. C. zaključio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sa S. I. jednim od suvlasnika na predmetnom stanu (suvlasnikom za 1/3 suvlasničkog dijela), dana 3. listopada 1997. godine, te da su kao članovi njegovog domaćinstva u ugovoru bili uneseni L. C., N. supruga (majka tužitelja), tužitelj, supruga tužitelja, te njegova djeca N. C. i .I. C., dok je N. C. naznačen kao korisnik stana,

-          da je otac tužitelja, N. C. zaključio ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom sa M. I. jednom od suvlasnica na predmetnom stanu (suvlasnikom za 1/3 suvlasničkog dijela), dana 14. svibnja 1999. godine, te da su kao članovi njegovog domaćinstva u ugovoru bili uneseni L. C., N. supruga (majka tužitelja), tužitelj, supruga tužitelja te njihova djeca N. C. i I. C., dok je N. C. naznačen kao korisnik stana,

-          da su u ovoj parnici tuženici već pravomoćno odbijeni s protutužbenim zahtjevom, kojim se tražilo iseljenje D. C., tužitelja - protutužnika iz stana koji je predmet ove parnice, stana u D., F. S. .., na prvom katu i koji se sastoji od dvije sobe i kuhinje, te sa zahtjevom da se taj stan preda tuženicima – protutužiteljima A. S. i Ž. S. slobodan od osoba i stvari, te je također pravomoćno potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je sud odbacio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na zaključivanje ugovora o najmu stana i za WC i šupu u prizemlju,

-          da je na stanu koji je etažno knjižen suvlasnički dio 9000/119300, etažno vlasništvo E-21, kao stan B5 na prvom katu zgrade izgrađene na kat. čest. br. …, k.o. G., ukupne površine 89,61 m2 upisana kao vlasnica D. Š., tužiteljeva punica, majka tužiteljeve supruge,

-          da je D. Š. u istoj zgradi pored stana upisana kao vlasnik i dva parkirna mjesta, ukupne površina po 6.74 m², a kao njena adresa je navedena, Z. P. S. M. ..,

-          da je policijska službenica M. P. sastavila dana 19. ožujka 2019. godine službenu bilješku u kojoj navodi da obilaskom kuće u prizemlju u više navrata nije zatekla nikoga iz obitelji D. C. na adresi D., F. S. kbr. .. (u stanu koji je predmet tužbenog zahtjeva), s tim da je prilaz prema vratima stana zapušten, iz čega je zaključila kako nitko ne živi na toj adresi,

-          da je policijska službenica M. P. sastavila dana 21. ožujka 2019. godine službenu bilješku u kojoj navodi da dolaskom na adresu D., Ć. C. kbr. .. (stan na kome se kao vlasnik vodi punica tužitelja), nije zatekla nikoga od obitelji C., a susjeda joj je u obavijesnom razgovoru izjavila da poznaje obitelj C., te da isti žive u zgradi na adresi Ć. C. kbr. ., da je D. C. pomorac i da je često na moru, a za ostale K., N. i I. ne zna da li rade i kad se isti mogu pronaći kod kuće,

-          da iz ispisa računa Hrvatskih autocestu (HAC) za suprugu tužitelja K. C. je vidljivo vrijeme koje je ona provodila u Z. (gdje joj stanuje stara majka D. Š.) s obzirom da je za korištenje autoceste koristila ENC sustav naplate gdje se registriraju ulasci i izlasci i tereti se njezin račun broj …, pa je vidljivo da je ista koristila autocestu na relaciji K., Z. (Z. i.) i obratno, iz čega se zaključuje da je u Z. provela vrijeme:

 

od 14. svibnja do 29. svibnja 2013. godine,

od 7. prosinca do 14. prosinca 2013. godine,

od 26. veljače 2014. do 27. veljače 2014. godine,

od 15. svibnja 2014. do 26. svibnja 2014. godine,

od 12. srpnja 2014. do 19. srpnja 2014. godine,

od 28. studenog 2014. do 12. prosinca 2014. godine,

od 1. lipnja 2015. do 17. lipnja 2015. godine,

od 9. svibnja 2016. do 10. svibnja 2016. godine,

od 11. lipnja 2016. do 25. lipnja 2016. godine,

od 13. srpnja 2016. do 26. listopada 2016. godine,

od 20. siječnja 2017. do 30. siječnja 2017. godine,

od 5. veljače 2017. do 7. veljače 2017. godine,

od 11. svibnja 2017. do 18. svibnja 2017. godine,

od 4. srpnja 2017. do 14. srpnja 2017. godine,

od 24. srpnja 2017. do 24. kolovoza 2017. godine,

od 4. rujna 2017. do 18. rujna 2017. godine

od 25. rujna 2017. do 30. rujna 2017. godine,

od 9. listopada 2017. do 12. listopada 2017. godine,

od 30. studenog 2017. do 1. veljače 2018. godine,

od 3. lipnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine,

od 20. ožujka 2019. do 13. travnja 2019. godine,

 

-          da je supruga tužitelja, K. C. provela vrijeme s tužiteljem na brodu na kome je bio ukrcan kao pomorac (prvi časnik stroja) na motornom brodu "H. S." u periodu od 30. kolovoza 2018. godine pa do                         12. listopada 2018. godine kao pratnja suprugu, kao i da je putovala u R. iz D. i natrag avionom (7 i 13. lipnja – nije vidljiva godina na Boardnihg Pass-u), ali svakako je izbivala 6 dana,

-          da je tužitelj bio ukrcan kao pomorac, te da je u 2018. godini bio ukrcan 233 dana, 2017. godine 213. dana, u 2016. godine 307 dana, u 2015. godine 292, u 2014. godine 245 dana, u 2013. godine 230 dana,

-          da je sin tužitelja I. C. bio upisan kao redoviti student na Visokoj školi za informacijske tehnologije u Z., K. .. od 23. srpnja 2012. godine pa do 30. rujna 2014. godine koji mu je status redovitog studenta istekao, a od tada je nastavio studirati kao izvanredni student, te do 3. svibnja 2019. godine nije bio završio studij,

-          da je punica tuženika D. Š. bila pozvana od strane P. u. RH dopisom od 13. travnja 2012. godine da dade izjavu o izvorima stjecanja imovine jer je utvrđeno da je 2011. godine kupila nekretninu za iznos od 1.998.408,20 kn, te da se je ona 25. travnja 2012. godine pismeno očitovala dopisom u kome je tada navela da je u poznim godinama te da je kako bi osigurala sebi njegu kod kćerke i zeta, prodala stan u Z. u ožujku 2008. godine, a 19. veljače 2008. godine je dobila kaparu za stan od 14.000 eura, a 31. travnja dobila je ostatak u iznosu od 110.678,00 eura, a potom u dogovoru s kćerkom K. i zetom D., kako bi u budućnosti realizirala svoju njegu u starosti došlo do kupnje stana u D. kojeg je financirala od prodaje stana u Z. s iznosom od 120.000 eura koji je novac podigla sa svoga računa u "E." b., s 40.000 eura koje je podigla s banke Kovanica u E. b., kreditom koji su podigli u "E." b. njena kćerka i zet u iznosu od 50.000 eura, uplatom 61.000 eura ušteđevine njene kćerke Kornelije i zeta Davora u vidu darovanja majci i punici,

-          da je tužiteljev otac N. C. preminuo dana 25. prosinca 2018. godine, te da je iza njega vođen ostavinski postupak, te je doneseno pravomoćno rješenje o nasljeđivanju pred javnim bilježnikom u D., pod posl. br. O-32/19 od 11. ožujka 2019. godine, kojim je ostavitelja pok. N. C. naslijedila njegova supruga (majka tužitelja L. c.), kao zakonska nasljednica, s tim da je na nasljeđivanje bio pozvan i sin ostavitelja kao zakonski nasljednik, D. C. (tužitelj u ovoj parnice) koji se odrekao nasljedstva koje mu po zakonu pripada, pa tako, između ostalih nekretnina i 1/3 dijela prava vlasništva čest. zem. .. k.o. S. koja se sastoji od ukupno 730 m², od toga stambene zgrade od 151 m2, dvije pomoćne zgrade od 18 m2 i 24 m², dvorišta od 484 m², dvije cisterne od 21 i 23 m², a na kojoj nekretnini je ostavitelj N. C. bio stvarni vlasnik za cjelinu,

-          da je rješenjem od 20. ožujka 2014. godine ozakonjena završena polugrađena manje zahtjevna zgrada, stambene namjene, maksimalne vanjske tlocrtne dužine i širine 19,48 m x 0,45 m, kosog višestrešnog krova, maksimalne vanjske visine 5,85 m mjereno od najniže točke uređenog terena uz zgradu do vijenca zgrade, koja se sastoji od prizemlja i prvog kata (P+1), u kojoj se nalaze tri stambene jedinice, spremište, komin, radiona i dvije gustjerne,

-          da su se tužitelj i njegova supruga Kornelija C. sporazumno razveli rješenjem ovog suda pod posl. br. R1 Ob-139/2023, od 27. lipnja 2023. godine.

 

15. Obrazlažući razloge za donošenje pobijane presude prvostupanjski je sud naveo:

 

- da je člankom 95. Zakona o stambenim odnosima (u daljem tekstu: ZSO) bilo  propisano da stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni tim zakonom, a kao jedan od načina prestanka stanarskog prava bio je i onaj propisan članak 61 stavak 1. ZSO,

- da je člankom 61. stavak 1. i 4. ZSO-a bilo je propisano da kad stanar ili njegovo maloljetno dijete ima ili stekne u istom mjestu u vlasništvu useljivu obiteljsku kuću ili stan kao poseban dio zgrade koji odgovara potrebama njegova porodičnog domaćinstva, da je dužan o tome obavijestiti stambeni organ te u roku 30 dana od dana obavijesti sa članovima svog porodičnog domaćinstva preseliti u tu kuću odnosno stan, a stan iz kojega se iseli, slobodan od osoba i stvari, predati davaocu tog stana. Izuzetno od te odredbe, ako obiteljska kuća ili stan kao poseban dio zgrade ne odgovara potrebama porodičnog domaćinstva stanara, stanar može, sa članovima porodičnog domaćinstva koji čine posebno porodično domaćinstvo, preseliti u tu obiteljsku kuću odnosno stan, a preostali članovi porodičnog domaćinstva imaju pravo nesmetano koristiti stan iz kojeg se stanar iselio, ako nije veći od odgovarajućeg stana za članove koji su ostali u stanu,

- da je člankom 62. ZSO-a bilo propisano da kad stanar ne postupi po odredbama člana 61. ZSO-a, da će nadležni stambeni organ donijeti rješenje o ispražnjenju stana i odrediti rok za iseljenje, koji ne može biti kraći od tri, ni duži od 15 dana,

- da je člankom 63. stavak 1. ZSO-a bilo je propisano da se isto mjesto, u smislu članka 61. ZSO smatra područje općine ako skupština općine odlukom ne utvrdi drukčije,

pa je zaključio da kad su roditelji tužitelja, otac kao nositelj stanarskog prava i njegova supruga, stekli useljivu obiteljsku kuću (useljiva jer su se oni u nju i uselili još 1987. godine, a od 1990. godine se iznajmljuje turistima),da je tada – 1987. godine, njima i prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu u D. jer je ta kuća  odgovarala potrebama tadašnjeg porodičnog domaćinstva (nositelja stanarskog prava) N. C. koje se sastojalo od njega, supruge i sina (tužitelja u ovoj parnici), zbog čega se ne može osnovano primijeniti izuzetak iz članka 61. stavak 4. ZSO-a, odnosno ne može se osnovano doći do razdvajanja porodičnog domaćinstva i ostanka dijela članova tog domaćinstva u stanu na kome su do tada imali stanarsko pravo niti se na ovu situaciju mogu primijeniti odredbe članka 67. stavak 1. do 4. ZSO o određivanju između preostalih članova domaćinstva, stanara, jer ti članovi domaćinstva nemaju pravo ostati u stanu na kome je prestalo stanarsko pravo.

 

16. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj D. C. nije dokazao da bi u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" 91/96),                   5. studenog 1996., imao stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa nije moga niti steći prava i obveze zaštićenog najmoprimca iz članka 30. i 31. tog ZNS, a što je ono što je kao relevantno naveo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev-x 767/17-2 od 20. veljače 2018. kada je ukinuo presudu ovog drugostupanjskog suda kojom je bila preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev bio odbijen.

 

17. Osim navedenog, a s obzirom na činjenicu kada je započeo ovaj parnični postupak (1999. godine), da je prethodno u postupku više puta bilo suđeno, da su u tim odlukama bila iznesena razna pravna stajališta, da je pravomoćno odbijen protutužbeni zahtjev za iseljenje tužitelja, revizija protiv koje je odluke bila odbačena, da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za sklapanje ugovora o najmu sa zaštićenom najamninom za dio stana u kojem se nalazi WC, zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer su vlasnici tog dijela (zgrade i stana) druge osobe a ne tuženici (za koji dio stana ne proizlazi da bi tužitelj protiv tih drugih osoba također podnio zahtjev za sklapanje ugovora sa zaštićenom najamninom, s obzirom da  se u ovdje spornom dijelu nalaze samo sobe i kuhinja, a ne i bilo kakav sanitarni čvor koji bi sa spornim dijelom mogao predstavljati stan), prvostupanjski je sud naveo kako utvrđuje i smatra da članovi porodičnog domaćinstva koji su ostali u stanu nakon što su ga prestali koristiti raniji stanari i to nositelj stanarskog prava N. C. i njegova supruga kao stanar, nisu između sebe sporazumno odredili stanara i o tome obavijestili davaoca stana na korištenje niti su to zatražili od nadležnog stambenog organa u vrijeme da on to odredi ukoliko između njih nema suglasnosti oko toga, sukladno članku 67. stavku 3. i 4. ZSO, te da tužitelj, sve i kada bi imao status najmoprimca iz članka 30. stavak 2. ZNS-a ne bi imao pravo na zaštićenu najamninu s obzirom da se odrekao nasljedstva iza pok. oca i time odbio i formalno riješiti svoje stambeno pitanje, što je isto kao da je svoj nasljedni dio darovao, prodao i onda tvrdio da nema useljivu kuću ili stan, a prvostupanjski sud također utvrđuje i da je stan što se vodi na imenu njegove, sada bivše punice, D. Š., stvarno vlasništvo njega i njegove sada bivše supruge K..

 

18. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti.

 

19. Žalitelj određeno ukazuje na bitne povrede tako što tvrdi da je povrijeđeno raspravno načelo jer da se presuda temelji na terenskoj provjeri MUP-a, zapisnik o kojoj nije dostavljen tužitelju već ga sud u presudi izvlači kao "as iz rukava", bez da je iste dostavio tužitelju ili mu dao mogućnost da se o istima očituje, te se poziva na članak 7. stavak 3. ZPP-a i tvrdi da je presuda utemeljena na činjenicama o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne pa da je riječ i nezakonitom i nedopuštenom dokazu.

 

 

19.1. Žalitelj opisno ukazuje i na članak 8. ZPP-a jer tvrdi kako je iskaz svjedoka B. S. kontradiktoran, da nisu saslušane svjedokinje koje je tužitelj predlagao na iste okolnosti o kojima je ovaj svjedok iskazivao, odnosno na okolnosti gdje tko stanuje, da je postojao prijedlog za očevidom, dakle opisno ukazuje na više povreda parničnog postupka u vezi s odredbom članka 354. stavak 1. ZPP-a.

 

19.2. U vezi s povredama postupka su i žalbene tvrdnje o tome kako je povrijeđeno pravo tužitelja na pravično suđenje jer da iz pobijane presude proizlazi da se ne radi o nepristranom suđenju, da postoji svojevrsna pristranost suda drugoj strani i neka vrsta animoziteta prema tužitelju koja je iskazana kroz osobne stavove suda o pojedinim dokazima i činjenicama u vezi s čime žalitelj citira dijelove pobijane presude o tome kako sud do sada nije znao "o kakvoj se velebnoj višestambenoj građevini radi" (kuća u S., opaska drugostupanjskog suda), pa zatim: "Sud se ne bi iznenadio da tužitelj i njegova bivša supruga, nakon pravomoćnog okončanja ove parnice, obnove svoje bračnezavjete, ali to je njihova stvar", zatim da je svjedokinja D. Š. "…na jedvite jade i zamolbeno saslušana…", te spominje Č. P. i J. S. kao "elitu ovog društva", u svjetlu činjenice da i oni imaju stan u zgradi u kojem stan ima D. Š., te spominjanje financijskog i radnog stanja tužitelja i njegovih mogućnosti nešto kupiti ili ne kupiti.

 

19.3. Ovaj sud ne nalazi da su da je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a niti da je počinjena neka od povreda parničnog postupka iz članka 154. stavak 1. ZPP-a. Naime, premda ovaj drugostupanjski sud ne smatra da su navodi na koje žalitelj ukazuje, bili nužni ili u potpunosti primjereno izneseni, ipak ne podupiru tvrdnju žalitelja da je riječ o nepristranom sudu, te da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje. Ono što jest bitno je to da je presuda donesena u skladu s materijalnim pravom prema kojem je relevantno ono na što je ukazao revizijski sud u svojoj odluci i čega se prvostupanjski sud i držao, a već je navedeno pod točkom 15. i 16. obrazloženja ove drugostupanjske presude.

 

19.4. Relevantan je, dakle, pravni status tužitelja u vrijeme stupanja na snagu ZNS-a. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije imao stanarsko pravo na predmetnom stanu, pa je nebitno kako i za koje i čije potrebe je stan korišten. Kako tužitelj nije imao stanarsko pravo to mu ne pripada ni pravo tražiti donošenje presude koja nadomješta ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, na temelju odredbe članka 33. stavak 3. u vezi članka 31. stavak 1. ZNS-a. Stoga ni dokazi koji su izvedeni, a za koje žalitelj tvrdi da ih je sud pogrešno ocijenio, da su nezakoniti, da se o njima žalitelj nije imao prilike izjasniti, kao i ukazivanje na dokaze koji nisu izvedeni, a bili su predloženi, što je sve već navedeno pod točkom 19. obrazloženja ove drugostupanjske presude, ne mogu niti predstavljati povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a.

 

20. Navodi žalbe koji se odnose na pitanje stanarskog prava, a u kojima se reproducira obrazloženje ovog drugostupanjskog suda iz presude Gž-1170/2014, protiv koje je revizija odbačena, a kojom je o tom pitanju kao o prethodnom pitanju zauzeto shvaćanje koje je drugačije od onog koje je zauzeo prvostupanjski sud u sada pobijanoj odluci, ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnopravnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda, za koje je taj sud dao jasne i dostatne razloge, u bitnom navedene u točkama 15. i 16. obrazloženja ove drugostupanjske presude.

21. U vezi s žalbenim navodima kojima se osporava pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda o tome kada je tužiteljev otac stekao kuću od 130 m², jer da je notorno kako se kod nas gradilo malo po malo, valja reći da s obzirom da je porodično domaćinstvo nositelja stanarskog prava N. C., brojalo tri člana, on, supruga i sin, to i nije za gubitak stanarskog prava bilo potrebno steći useljivom toliku stambenu površinu. Činjenica da je tužiteljev otac je još 1985. godine i formalno promijenio mjesto prebivališta, a da je 1990. dobio i dozvolu za iznajmljivanje i više nego dovoljno ukazuje da je stekao dovoljno useljivog stambenog prostora za svoju tada tročlanu obitelj, zbog kojeg nije bilo mjesta za primjenu izuzetka iz članka 61. stavak 4. ZNS-a, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

 

22. Slijedom navedenog žalba se ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

 

Dubrovnik, 3. travnja 2024.

 

Predsjednik vijeća:

 

Đorđo Benussi v.r.