1

Poslovni broj: Gž-879/2022-2

 

                                                                                                                Poslovni broj: Gž-879/2022-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Noemi Butorac kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F B iz Z,  OIB:…, zastupanog po punomoćniku D R, odvjetniku iz O, protiv tuženika U Ö, B, R A, OIB:… (ranije R A G), zastupan po punomoćniku M P, odvjetnici iz Z, radi naknade štete, odlučujući o žalbama parničnih stranaka podnesenih protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1527/19-62 od 10. lipnja 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 3. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Tužiteljeva žalba se odbija kao neosnovana, a tuženikova žalba se uvažuje te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1527/19-62 od 10. lipnja 2022.

 

a) potvrđuje u točki I izreke

 

b) Preinačuje u točki II izreke tako da ista sad glasi:

 

"II Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku prouzročen parnični trošak u iznosu od 6.775,98 EUR."

 

se nalaže tužitelju pored iznosa od 45.625,00 kn / 6.055,48 EUR[1] naknaditi tuženiku u roku od 15 dana daljnji parnični trošak u iznosu od 5.351,52 kn / 720,50 EUR.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

 

"I Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

 

'I Nalaže se tuženiku U Ö V AG (ranije R V AG) da tužitelju F B u roku od 15 dana isplati iznos od 66.300 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koji vrijedi na dan isplate zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana 11. ožujka 2013.godine pa do 31. srpnja 2015.godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015.godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

II Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.'

 

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročen parnični trošak u iznosu od 45.625,00 kn, sve u roku od 15 dana."

 

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude zbog svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti ili istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak.

 

3. I tuženik je podnio žalbu i to protiv odluke o troškovima postupka iz točke II izreke pobijane presude i to zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbenog razloga predviđenog člankom 353. stavkom 1. točkom 2. ZPP-a te predlaže preinačiti prvostupanjskom sudu u navedenom dijelu na način da se tuženiku uz već priznati parnični trošak prizna i zatraženi trošak prijevoda u cijelosti. 

 

4. Tuženik je također odgovorio na tužiteljevu žalbu, usprotivio se svim žalbenim navodima te je predložio odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

5. Tužiteljeva žalba nije osnovana, dok je tuženikova žalba osnovana.

 

6. Predmet spora je zahtjev da se naloži tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju osigurninu u iznosu od 66.300 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke koji vrijedi na dan isplate zajedno sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos teku od dana 11. ožujka 2013., kao dana štetnog događaja, pa do isplate po sklopljenoj polici osiguranja za slučaj smrti i nesreće broj 4885396-7 kod tuženikovog prednika. Tužitelj je navedeni Ugovor o osiguranju za slučaj smrti i nesreće broj 4885396-7 (nadalje: Ugovor o osiguranju) sklopio istovremeno s Ugovorom o kreditu, a sklapanje police bio je uvjet za realizaciju kredita. Za vrijeme trajanja Ugovora o osiguranja dogodio se osigurani slučaj na način da je tužitelj 11. ožujka 2013. oko 8:25 sati u Zagrebu kod nadvožnjaka B kod ranžirnog kolodvora Sveta Klara teško stradao kad je na njega naletio teretni vlak. U štetnom događaju zadobio je teške tjelesne ozljede, politraumu u vidu amputacije lijevog stopala, frakture potkoljenice desne noge, serijske frakture rebara, frakture više kralježaka kralježnice, frakture glave i ozljede lijevog oka radi kojih je hitno hospitaliziran i podvrgnut operativnim zahvatima, uslijed čega je kod njega nastupila trajna invalidnost.

 

7. Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio da između stranaka nije sporna tuženikova pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja odnosno osiguranog slučaja, da je tužitelj s tuženikovim pravnim prednikom sklopio policu osiguranja za slučaj smrti i nesreće te da je kod tuženika došlo do statusnih promjena tako da je tuženik U Ö V AG, dok su sporni tužiteljeva aktivna legitimacija i pitanje zastare potraživanja.

 

8. Pobijanom presudom prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev utvrdivši da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom sporu. Ovo stoga jer iz tuženikovog dopisa od 17. prosinca 2012. proizlazi da je Ugovor o osiguranju osiguran u korist R B R kojoj je poslana originalna polica osiguranja, da je tužitelj sva prava i potraživanja iz Ugovora o osiguranju prenio na banku, a da je isto tako na polici osiguranja nedvojbeno navedeno da je vrsta osiguranja cesija i vjerovnik banka kod koje je tužitelj podigao kredit. Prvostupanjski sud dalje utvrđuje da su Ugovor o osiguranju i Ugovor o kreditu sklopljeni istog dana te da se predmetni Ugovor o osiguranju zasniva na članku 1392. Austrijskog općeg građanskog zakona dostavljenog od strane tuženika koja glasi "Kada jedna osoba prenosi na drugu kakvo iskanje, i ova prihvaća prijenos taj, tad biva preinaka prava s pristupom novoga vjerovnika. Ovakvo djelanje zove se ustup (cesija), i može se činiti za plaću ili bez plaće.", a koju odredbu tužitelj nije osporio. Prvostupanjski sud također utvrđuje da činjenica što je cjelokupni kredit u potpunosti isplaćen, a kako to proizlazi iz dopisa od 18. lipnja 2020. dostavljenog u privitku podneska od 20. srpnja 2020. nije bitna niti odlučna za ishod ovog postupka, a niti isto daje tužitelju pravo, odnosno aktivnu legitimaciju, na podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari.

 

9. Protivno tužiteljevim žalbenim navodima, ovaj sud ne nalazi da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je u predmetnoj polici osiguranja vrsta osiguranja cesija i vjerovnik banka kod koje je tužitelj podigao kredit, jer je jasno navedeno u rubrici "Osiguranje" da je vrsta osiguranja cesija, a vjerovnik RB B R-K. 

 

10. Ispitujući nadalje prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga, kao i razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. st. 2. ZPP-a), ovaj sud je utvrdio da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

11. Ovaj sud u cijelosti prihvaća naprijed navedeno činjenično stanje i činjenično-pravne zaključke prvostupanjskog suda koji žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

 

12. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio članak 1392. Austrijskog općeg građanskog zakona. Ugovorom o ustupu (cesiji) prenosi se neopozivo otuđiva tražbina od dosadanjeg vjerovnika (ustupitelja, cedenta) na novog vjerovnika (primatelja, cesionara), a dužnik (cesus) i tražbina ostaju isti. Tim činom prestaju prava bivšeg vjerovnika prema dužniku, koja potpuno prelaze na novog vjerovnika, u konkretnom slučaju R B R.

 

13. Tužitelj ničim nije dokazao da je predmetna cesija vremenski ograničena niti da ima prava temeljem Ugovora o osiguranju, budući je tim ugovorom sva prava ustupio banci pa nema pravo na naknadu štete. Stoga je pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvatio od tuženika istaknut prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u ovom sporu.

 

14. Neosnovano se u tužiteljevoj žalbi ističe da su odredbe Ugovora u osiguranju nejasne i nepoštene. Iz Ugovora o osiguranju jasno proizlazi da je tužitelj sva prava i potraživanja iz Ugovora o osiguranju prenio na banku, budući da je bio preduvjet sklapanju Ugovora o kreditu, pa je tužitelj trebao znati da je polica osiguranja bila instrument osiguranja kredita s ciljem da banka u slučaju nastupa osiguranog slučaja ima pravo naplate osigurane svote umjesto tužitelja. Prvostupanjski sud, dakle, pravilno zaključuje da odredbama Ugovora o osiguranju nisu povrijeđena načela savjesnosti i poštenja, jer ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na tužiteljevu štetu. Direktiva broj 93/13 EEZ Vijeća od 15. travnja 1993. na koju se tužitelj u žalbi poziva se odnosi na potrošačke ugovore, što predmetni Ugovor nije.

 

15. Slijedom navedenog trebalo je odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci pod a) temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.

 

16. Tužiteljeva žalba nije osnovana ni u odluci o parničnom trošku koju on pobija uopćeno smatrajući da je pogrešna odluka o tužbenom zahtjevu pa da je posljednično nepravilna i odluka o parničnim troškovima. Suprotno tužiteljevim tvrdnjama točkom II izreke pobijane presude pravilno je prvostupanjski sud utvrdio troškove u iznosu od 45.625,00 kn (6.055,48 EUR) koje je tužitelj dužan naknaditi tuženiku osim što propustio tuženiku dosuditi i troškove prijevoda dokumentacije na hrvatski jezik u iznosu od 720,50 EUR sukladno računu sudskog tumača broj 770-50-POSL1-1 SPES Centra za poduke i prevodilaštvo d.o.o. od 6. travnja 2017. (list spisa 236) na što tuženik ukazuje u žalbi. Budući je i taj trošak bio potreban u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a, valjalo je stoga preinačiti odluku o parničnom trošku i ovaj trošak dosuditi tuženiku u smislu članka 154. stavka 1. ZPP-a, pa je stoga odlučeno je kao u izreci ove presude pod b) temeljem članka 380. točke 3. ZPP-a.

 

                                             Dubrovnik, 3. travnja 2024.

                                                                            

                                                                                                                         Predsjednik vijeća

 

                                                                                                                                     Emir Čustović v.r.