Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev-860/2020-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Goranke Barać - Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., Š., OIB … , kojega zastupa punomoćnik Ž. Č., odvjetnik u Š., protiv tuženika C.-Z.-R. C. za r. d.o.o., Z., kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog ureda M. & B., Z., radi poništenja odluke o otkazu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž R-3/2019-2 od 27. siječnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj Pr-74/2015-53 od 8. ožujka 2019., u sjednici održanoj 3. travnja 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom je presudom odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:
- odbijen tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonita tuženikova Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu od 11. srpnja 2014. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu s tuženikom i da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na poslove radnoga mjesta koje je obavljao prije donošenja te odluke;
- odbijen tužbeni zahtjev za isplatu bruto plaća zbog nezakonitoga otkaza u iznosu od 181.021,62 kn sa zateznim kamatama i
- naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 37.812,50 kn.
2. Tužitelj je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju prema čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovome sudu da ju preinači ili ukine.
3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
4. Ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako je tužitelj revizijom i pobija, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s čl. 391. st. 1. i 2. ZPP, uzevši u obzir da je st. 3. toga članka propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.
5. Revizija je neosnovana.
6. Predmet spora zahtjevi su tužitelja, radnika, za utvrđenje nedopuštenom Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika, poslodavca, od 11. srpnja 2014. i za isplatu plaća za razdoblje nakon donošenja te odluke. Tužitelj zahtjeve temelji na tvrdnji da nije počinio teže povrede radne obveze koje mu tuženik stavlja na teret pobijanom odlukom.
7. Prema obrazloženju prvostupanjske presude za odluku o neosnovanosti tužbenih zahtjeva odlučna su sljedeća utvrđenja i zaključci:
- da je prema Ugovoru o radu od 11. srpnja 2014. tužitelj zaposlen na neodređeno vrijeme na radnom mjestu kontrolora - skladištara kod tuženika, pravne osobe koja obavlja poslove reciklaže otpada,
- da prema Opisu poslova radnoga mjesta poslovi kontrolora-skladištara obuhvaćaju poslove kontrole kvalitativnoga i kvantitativnoga zaprimanja i izdavanja robe, kontrolu aktivnosti vaganja, utovara, istovara, dokumentacije proizvodnje i sortiranja artikala sa skladišta proizvoda (koje ovjerava i dostavlja vagaru), materijalnu odgovornost za njihovo stanje na skladištu proizvoda, pravovremeno obavještavanje nadređenoga o svim nepravilnostima vezanima za skladišne aktivnosti (utovar, istovar, proizvodnju i sortiranje, zaprimanje i izdavanje artikla sa skladišta proizvoda), izvještavanje nadređenoga o provođenju uputa iz pravilnika o radu, obavljanje administrativnih poslova zaprimanja i izdavanja artikala sa skladišta, te prema potrebi i obavljanje drugih poslova prema nalogu nadređenoga, uz obavezu usavršavanja i educiranja na području skladišnoga poslovanja otpadom, potrebnom dokumentacijom i njenim sadržajem, te na području sigurnosti na radu i zaštite okoliša,
- da se pobijana odluka temelji na tuženikovu utvrđenju da tužitelj na radnome mjestu kontrolora - skladištara 29. svibnja 2014., suprotno opisu radnih zadataka njegova radnoga mjesta iz Procedure za zaprimanje, kontrolu, skladištenje, obradu sirovina, kontrole, skladištenja i otpreme gotovih proizvoda od 10. svibnja 2012., prilikom zaprimanja tri transformatora, nije izvršio kvantitativnu kontrolu, opasni otpad koji je nastao prilikom njihove obrade nije evidentirao kao opasni otpad, a ulje iz transformatora netočno je deklarirao i zbrinuo kao otpad nastao u procesu obrade otpadnih vozila, te je za otpadni papir onečišćen uljem i drugo smeće, bez prethodne kvantitativne kontrole – vaganja, izdao nalog da se otpremi na deponij „Č.-B., što je utvrđeno uvidom u informatički sustav evidencije proizvoda poslodavca 2. srpnja 2014., te je odgovoran i za manjak artikala kratkotrajne imovine - zaliha sirovina, gotovih proizvoda i trgovačke robe u ukupnom iznosu od 106.446,13 kn, što je utvrdilo izvanrednim popisom kratkotrajne imovine Povjerenstva tuženika 9. i 10. srpnja 2014.,
- da je tuženik pregledom dokumentacije po zaprimanju transformatora utvrdio da iz nje ne proizlazi stvarna težina u odnosu na zaprimljenu specifikaciju, te da je u knjigovodstvenom sustavu evidentirana određena količina proizvodnoga otpada iz zaprimljenih transformatora, koja prilikom izvanredne revizije nije nađena na skladištu s time da je tuženik otpad iz transformatora zaprimio kao neopasni, glomazni otpad, te premda se radilo o opasnom otpadu onečišćenog uljem iz transformatora, isti predao na odlaganje na deponij B., pa tuženik zato smatra da je tužitelj postupio suprotno Zakonu o održivom gospodarenju otpadom te je nastala mogućnost tuženiku štete izricanjem kazni,
- da su u postupku saslušani svjedoci potvrdili praksu vaganja otpada težine ispod 50 tona i preko 50 tona na način da se takav otpad procjenjuje bez rastavljanja,
- da tužitelj u postupku nije osporavao činjenicu evidentiranog manjka u skladištu u iznosu od 106.446,13 kuna, već ga je pravdao kalom od 2% u kom pravcu nije dokazao svoje tvrdnje o dopuštenom kalu, a niti je sukladno opisu svog radnog mjesta zapisnički utvrdio i prijavio kalo da bi isto bilo odbijeno od količine robe koja se kupuje, jer bi u suprotnom za tuženika nastala šteta u vidu plaćanja pune cijene za ukupnu težinu zaprimljene robe kao da kala nema,
- da je zato za zaključiti kako je u tužiteljevu radu bilo nepravilnosti koje predstavljaju tešku povredu radne obveze iz članka 108. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR) zbog kojih je tuženik kao poslodavac izgubio povjerenje u radnika i zbog čega nastavak radnoga odnosa nije mogu, uz zaključak da su, bez obzira na način vaganja otpada, knjigovodstvene stavke pokazatelj nesklada koji tužitelj kao osoba zadužena za kvantitativnu kontrolu robe koja je ušla na skladište nije razjasnio.
8. S obzirom na tužiteljeve žalbene navode glede utvrđenih činjenica na temelju kojih prvostupanjski sud zaključuje o povredama obveza iz radnoga odnosa, drugostupanjski je sud u bitnome obrazložio, da je bez obzira na to što je li se kod zaprimanja otpada na skladištu težina za stvari preko 50 tona utvrđivala u pravilu procjenom kod čega su u odnosu na poduzeto vaganje moguća odstupanja, što se odnosi na transformatore, već sama činjenica utvrđenoga manjka na zalihama skladišta u kontekstu odgovornosti radnika na radnom mjestu kontrolora skladištara, opravdava odluku poslodavca. U tome smislu drugostupanjski sud obrazlaže kako je tuženik tijekom postupka isticao u odnosu na utvrđene veće manjkove da je aluminij IV klase prema popisnoj listi zaliha u knjigovodstvu bio zaprimljen u količini od 61.357 kg, dok je vaganjem utvrđen manjak od 3.519 kg, vrijednosti od 27.816,85 kn, da je proizvodni otpad smeće prema popisnoj listi zaliha u knjigovodstvu zaprimljen u skladište u količini od 15.220 kg i vrijednosti od 69.992,60 kn i da u toj količini nije nađen na skladištu, te da je otpadni lim iz demontaže zaprimljen na skladište u količini od 37.368 kg i nije nađen u količini od 5.488 kg, vrijednosti 8.340,31 kn, a koje tuženikove tvrdnje potkrepljuju popisni listovi zaliha na skladištu i vagarski listovi, pa je za zaključiti da zaprimljena količina proizvodnog otpada smeća i otpadnog lima iz demontaže predstavlja količine znatno manje od onih za koje tužitelj tvrdi da je zbog težine u skladu sa tehničkom mogućnošću mjerenja i uobičajenom praksom utvrđivana procjenom i odnose se na proizvode koji su s obzirom na iskaze svjedoka trebali biti predmet pojedinačnog vaganja, dok je prigovor tužitelja da je kod vage odstupanje -/+ 20 kilograma neutemeljen, budući da tužitelj nije imao primjedbi na inventuru i izvršeno vaganje, kao ni stanje vage, a niti je na bilo koji način opravdao potpuni manjak proizvodnog otpada koji uopće nije zatečen na skladištu i koji je također trebao biti predmet vaganja.
9. Drugostupanjski sud neosnovanima smatra i žalbene navode prema kojima odluka o otkazu nije zakonita zato što se tuženik o odluci nije savjetovao s radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom, s tim da tužitelj tvrdi, što nije ni sporno, da u vrijeme donošenja odluke o otkazu kod tuženika nije bilo oformljeno radničko vijeće niti je kod njega djelovao sindikalni povjerenik, kao i to što tuženik tijekom postupka nije dostavio Pravilnik o radu na koji se pozvao u odluci prilikom obrazlaganja povreda koje tužitelju stavlja na teret.
10. Neosnovano tužitelj u reviziji tvrdi da je drugostupanjski sud zanemario njegove žalbene razloge i navode. Suprotno tome, drugostupanjskom su presudom uzeti u obzir i žalbeni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i oni na koje se tužitelj pozvao, te se drugostupanjski sud očitovao na sve žalbene tvrdnje u okviru žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, bitnih povreda odredaba parničnoga postupa i pogrešne primjene materijalnoga prava. Zato tužitelju u reviziji neosnovano ističe revizijski razlog bitnih povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. ZPP i čl. 354. st. 2. t. 11. toga Zakona.
11. Tužitelj se u reviziji poziva i na bitnu povredu odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 3. t. 4. ZPP. Prema toj odredbi bitna povreda odredaba parničnoga postupka uvijek je počinjena ako je protivno odredbama ovoga ZPP-a sud utemeljio svoju odluku na nedopuštenim raspolaganjima stranaka. Tužitelj u reviziji ne obrazlaže na kojim je to raspolaganjima stranaka koja bi bila nedopuštena sud utemeljio pobijanu presudu, pa nije osnovan ni taj revizijski razlog.
12. Zato nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.
13. Tužitelj u reviziji smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno zato što kod tuženika nije bilo utemeljeno radničko vijeće niti je postojao sindikalni povjerenik pa tuženik odluku o otkazu nije priopćio radničkome vijeću odnosno sindikalnome povjereniku i s njima se o otkazu nije savjetovao. U odnosu na isti žalbeni navod pravilan je zaključak drugostupanjskoga suda da kod nesporne činjenice da kod tuženika nije bilo utemeljeno radničko vijeće niti je postojao sindikalni povjerenik tuženik nije ni mogao ispuniti obvezu savjetovanja u smislu čl. 118. ZR. Naime, čl. 137. ZR propisano je da radnici pokreću postupak i biraju članove radničkog vijeća, odnosno sindikalnog povjerenika, pa kako radnici tuženika tako nisu postupili, ne može se raditi o povredi obveze poslodavca iz čl. 118. ZR koja bi se reflektirala na zakonitost odluke o otkazu.
14. Neodlučna je za ocjenu pravilnosti primjene materijalnoga prava i tužiteljeva tvrdnja prema kojoj tuženik nije dokazao postojanje Pravilnika o radu na koji se pozvao u odluci o otkazu. S tim u vezi pravilan je zaključak drugostupanjskoga suda da je, pa i neovisno o tome što je utvrđeno da je tužitelj potpisao ugovor o radu u kojemu je navedeno da je njegov sastavni dio i Pravilnik o radu „u privitku tog ugovora“, odlučno to što je utvrđeno da je tužitelj prekršio obveze iz ugovora o radu prema opisu i smislu poslova radnoga mjesta kontrolora – skladištara.
15. Glede revizijske tvrdnje da je sporna odluka o otkazu donesena nakon proteka roka od petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, pri čemu tužitelj odlučnim smatra to što je svaki podatak o stanju na skladištu unesen u tuženikov informacijski sustav, ovaj sud smatra da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova prema kojemu je za trenutak saznanja manjka na skladištu odlučan trenutak kada je tuženik proveo izvanredni popis imovine na skladištu, jer je tek tada mogao uvidjeti da stanje na skladištu ne odgovara onome što je u informacijski sustav uneseno. Zato je sporna odluka donesena u roku iz čl. 108. st. 2. ZR.
16. Konačno, pravilno drugostupanjski sud zaključuje da je neovisno o problematici utvrđenja činjenica vezanih za navodne nedostatke u zaprimanju transformatora, s obzirom na mogućnost odstupanja glede njihove težine zbog metode vaganja stvari težih od 50 tona, za zaključak o težoj povredi obveza iz ugovora o radu dovoljno utvrđenje da na skladištu nedostaje aluminij koji je prema popisnoj listi zaliha u knjigovodstvu bio zaprimljen u količini od 61.357 kg, dok je vaganjem utvrđen manjak od 3.519 kg, vrijednosti od 27.816,85 kn, da je proizvodni otpad smeće prema popisnoj listi zaliha u knjigovodstvu zaprimljen u skladište u količini od 15.220 kg i vrijednosti od 69.992,60 kn i da u toj količini nije nađen na skladištu, te da je otpadni lim iz demontaže zaprimljen na skladište u količini od 37.368 kg i nije nađen u količini od 5.488 kg, vrijednosti 8.340,31 kn, jer se na te stvari ne odnose prigovori tužitelja u vezi s teškoćama u vaganju.
17. Na temelju takvih utvrđenja pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj je sporna odluka o otkazu valjano zasnovana na čl. 108. ZR prema kojemu poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.
18. Zato nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava.
19. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena presuđeno je na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP kao u izreci.
Zagreb, 3. travnja 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek, v.r.