Poslovni broj: 50. Gž R-306/2024-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 50. Gž R-306/2024-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaste Feuš kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Tomislava Aralice kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. O. iz Č., OIB …, zastupane po punomoćnici mr.sc. A. K., odvjetnici u R., protiv tuženika E. d.o.o. D., OIB …, zastupanog po punomoćnici J. H., odvjetnici u R., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-221/2020-35 od 28. travnja 2022. i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-221/2020-35 od 28. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 3. travnja 2024.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              I Ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-221/2020-35 od 28. travnja 2022. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

II Ukida se rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pr-221/2020-35 od 28. travnja 2022. i predmet vraća istom sudu na ponovno suđenje.

 

III Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopustivosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljice i aneksa istog od 30. ožujka 2020. te da radni odnos tužiteljice kod tuženog nije prestao, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 14. srpnja 2020. te za isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 42.934,32 kn i troškova postupka sve sa zatraženim zateznim kamatama (točka I izreke). Također je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zatraženim zateznim kamatama (točka II izreke).

 

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za donošenje privremene mjere kojim bi se tuženiku radi osiguranja nenovčane tražbine tužiteljice naložilo plaćanje mjesečnog iznosa od 3.250,00 kn od 8. svibnja 2020. pa nadalje dok za to postoje zakonom propisani uvjeti te radi osiguranja navedene tražbine tužiteljice da se zabrani bankama kod kojih se vode računi tuženika odnosno nalaze novčana sredstva tuženika da tuženiku ili trećoj osobi po nalogu tuženika isplate novčani iznos za koji je određeno ovo osiguranje.

 

3. Presudu i rješenje pobija tužiteljica zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP-a). Predlaže presudu i rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno iste ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

 

5. Predmet spora je utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu tužiteljice koji je tuženik otkazao odlukom od 30. ožujka 2020., zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu i za isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

6. U ovoj žalbenoj fazi među strankama nije sporno da je tužiteljica kod tuženog, temeljem ugovora o radu od 1. siječnja 2012. i pripadajućih aneksa istom ugovoru obavljala poslove radnog mjesta računovodstvenog referenta te da je tuženik tužiteljici, odlukom od 30. ožujka 2020., izvanredno otkazao ugovor o radu zbog teške povrede obveza iz radnog odnosa stavljajući joj na teret da je neopravdano izostala s posla dulje od tri dana počevši od 23. ožujka 2020. do 30. ožujka 2020. kada je inzistirala da posao obavlja kod kuće iako su joj bila omogućena sredstva zaštite te da je neovlašteno kontaktirala poslodavcu nepoznate informatičare i druge nepoznate osobe, zvala banku i poduzimala sve moguće pripreme i radnje, protivno članku 31. i 28. Pravilnika o radu, da bi sebi omogućila rad od kuće, a čime je povrijedila i poslovnu tajnu poslodavca. Isto tako nije sporno da je odluku o otkazu tuženik donio u zakonom propisanom roku od 15 dana od dana saznanja za povredu obveza tužiteljice iz radnog odnosa kao i činjenica da je tužbu u ovoj pravnoj stvari tužiteljica podnijela u roku propisanim odredbom čl. 133. st. 2. Zakon o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17 i 98/19 u daljnjem tekstu: ZR).

 

7. Pošavši od utvrđenja:

- da je jedino poslodavac ovlašten davati upute o načinu i mjestu rada uvažavajući pri tome prava dostojanstvo radnika te ispunjavanje uvjeta za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima što je u konkretnom slučaju (obzirom na u vrijeme otkazivanja proglašenu pandemiju corona virusom) Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti i Zakona o sustavu civilne zaštite te u svezi s navedenim zakonima odluke, preporuke i upute Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, 

- da je zbog okolnosti uzrokovanih proglašenjem pandemije corona virusa kod tuženika došlo do nove organizacije rada na način da je tužiteljica (zajedno sa druge dvije radnice koje su radile na administrativnim poslovima) u vrijeme otkazivanja trebala dolaziti na posao u prostorije tuženika svaki treći dan i to 24. ožujka 2020. za koji dan joj je tuženik izdao propusnicu koju je tužiteljica zaprimila,

- da je e-mail porukom tužiteljica obavijestila tuženog kako smatra da su ispunjene pretpostavke za rad od kuće što je poslodavac e-mailom izričito otklonio i naveo da vrijedi raniji raspored rada, te da tužiteljica kao i ostale zaposlenice treba doći na posao u prostorije poslodavca,

- da tužiteljica 24. ožujka 2020. nije došla na posao iako je imala zaseban ured te joj je omogućeno korištenje potrebna sredstva zaštite,

- da je tužiteljica neopravdano izostala sa posla u razdoblju od 24. ožujka 2020. do 30. ožujka 2020.,  

- da je tužiteljica bez ovlasti i dopuštenja poduzimala pripremne mjere i radnje vezane za organizaciju rada od kuće na način da je angažirala ovlaštenu osobu koja je za poslodavca pružala informatičke usluge i informatičku podršku, te je na privatno računalo instalirala program pomoću kojeg je mogla pristupiti računalu tuženika i pomoću kojeg je sa svojeg privatnog računala mogla obavljati poslove za tuženika koje je obavljala na računalo u kancelariji tuženika sud prvog stupnja utvrdio je da je tužiteljica počinila povrede obveze iz radnog odnosa te da navedeno postupanje tužiteljice predstavlja osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa koje predstavljaju opravdan razlog za izvanredni otkaz te posljedično navedenom odbio zahtjev tužiteljice na utvrđenje nedopustivosti istog, sudski raskid ugovora o radu kao i zahtjev za isplatu naknade zbog sudskog raskida ugovora o radu.

 

8. U postupku pred sudom prvog stupnja počinjena je bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju upire tužiteljica u svojoj žalbi. To iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava odnosno jer u istoj izostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

 

9. Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je autonomno pravo poslodavca da organizira svoje poslovanje te da u skladu sa naravi i vrstom rada daje naloge radnicima da obavljaju poslove koje su se obvezali obavljati ugovorom o radu u okviru radnog vremena i na ugovorenom mjestu rada uz ispunjavanje uvjeta za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima te da je odbijanje obavljanja radnih zadataka po takvom nalogu odnosno neopravdani izostanak s posla povreda obveza iz radnog odnosa koje opravdavaju otkazivanje ugovora o radu. 

 

10. Nije sporno da je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu upravo stavljajući joj, između ostalog, na teret da je neopravdano izostala s posla u razdoblju od 23. do 30. ožujka 2020., kojim razlozima je sud vezan prilikom odlučivanja o dopustivosti takvog otkaza. Međutim sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica neopravdano izostala s posla od 24. do 30. ožujka 2020. bez da je dao ocjenu dijela odluke o otkazu kojim se tužiteljici stavlja na teret nedolazak na posao 23. ožujka 2020.

 

10.1. Nadalje nije jasno jer za to svoje utvrđenje sud prvog stupnja ne daje jasne i valjane razloge kako je utvrdio da je i kada je tužiteljica bila dužna doći raditi u prostorije tuženika 24. ožujka 2020. (kada joj je počelo radno vrijeme). Naime, ukoliko je, a kako to tvrdi tuženik, tužiteljica prema novom rasporedu po kojem je trebala dolaziti svaki treći dan na rad, trebala doći raditi 24. ožujka 2020. (iako joj otkazom stavlja na teret neopravdani izostanak od 23. ožujka 2020.) poslodavac joj je sukladno točki II.f Odluke o zabrani napuštanja prebivališta i stalnog boravišta u Republici Hrvatskoj donesenoj od strane Stožera civilne zaštite RH trebao izdati valjanu propusnicu pravovremeno odnosno na vrijeme da ista može određeni dan kada treba doći raditi napustiti svoje stalno boravište i doći do prostorija tuženika. Iz izdane propusnice za dan 24. ožujka 2020., koja prilaže spisu, proizlazi da je ista izdana toga dana, a za koju tužiteljica tvrdi da joj je dostavljena tek u 12,51 sati. Kako sud prvog stupnja nije utvrdio odlučne činjenice i to kada je tužiteljici dostavljena navedena propusnica, kada joj je, ako je trebala doći raditi 24. ožujka 2020. počinjalo radno vrijeme toga dana te da li je uopće (s obzirom na potrebu posjedovanja valjane propusnice) uopće (s obzirom na postupanje tuženika kao poslodavca) mogla pristupiti na rad 24. ožujka 2020., o čemu su izostali i bilo kakvi razlozi u prvostupanjskoj presudi, paušalno utvrđenje da je tužiteljica po uputi poslodavca trebala pristupiti na rad 24. ožujka 2020. za sada se ne može ispitati. To iz razloga jer ukoliko je tužiteljici potrebna propusnica izdana tijekom trajanja njenog radnog vremena 24. ožujka 2020. istoj se ne može staviti na teret da toga dana nije pristupila na rad jer tuženik kao poslodavac nije u tom slučaju osigurao uvjete da do prostorija tuženika dođe u trenutku kada joj je radno vrijeme trebalo započeti. Osim toga iz samih navoda tuženika istaknutih tijekom postupka proizlazi da je tužiteljica došla na posao 16. 18. i 20. ožujka 2020. (petak), da se nakon toga promijenila organizacija rada na način da su administrativne radnice trebale dolaziti svaki treći dan pa nije jasno kako sud utvrđuje da je tužiteljica trebala na posao doći 24. (utorak) a ne 25. ožujka 2020. (srijeda).

 

10.2. S obzirom na navedeno odnosno da se utvrđenje prvostupanjskog suda o tome kada je tužiteljica uopće trebala pristupiti na rad ne može ispitati ostaje i nejasno i upitno, a imajući u vidu da je tužiteljica prema rasporedu tuženika trebala dolaziti svaki treći dan na posao, kada je to tužiteljica u razdoblju od 23. do 30. ožujka 2020. uopće neopravdano izostala s posla, odnosno zbog nedostataka valjanih razloga (koji su to točno dani u tom tjednu kada je tužiteljica trebala raditi a nije došla raditi i o kojem broju dana se radi s obzirom da se tužiteljici stavlja na teret da neopravdano izostala više od tri dana) i u tom dijelu presuda prvog stupnja ne može se ispitati.

 

10.3. Isto tako ostaje nejasno, a što osnovano tužiteljica ističe tijekom cijelog postupka, zašto je tuženik tužiteljicu u svojim evidencijama vodio da je ista na plaćenom dopustu ukoliko je ista neopravdano izostala s posla o čemu sud prvog stupnja također nije dao nikakve razloge.

 

11. Ne može se prihvatiti niti utvrđenje suda prvog stupnja da je tužiteljica počinila drugu povredu koja joj se stavlja na teret. Naime, u svojoj odluci o otkazu tuženik tužiteljici stavlja na teret da je kontaktirala poslodavcu nepoznate informatičare i zvala banku a kako bi izvršila pripremne radnje za rad od kuće kojim navodima je sud u postupku u kojem odlučuje o dopustivosti takve odluke vezan. Sud prvog stupnja međutim u svojoj odluci utvrđuje da je tužiteljica kontaktirala informatičara čije društvo vrši informatičke usluge za tuženika (dakle ne nepoznate informatičare) te da je o dobivenim informacijama, od strane informatičara, obavijestila tuženika, a što nije u skladu sa razlozima iz odluke o otkazu koje se tužiteljici stavljaju na teret, s time da joj se stavlja na teret i da je time povrijedila čuvanje poslovne tajne o čemu sud prvog stupnja ne daje nikakve razloge.  

 

12. Nadalje valja reći da iako je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je prilikom ocjenjivanja opravdanosti otkaza uzeo u obzir sve okolnosti predmetnog otkazivanja pa i da je tužiteljici otkazan ugovor o radu u okolnostima proglašenja pandemije corona virusa i lock down-a nije dao nikakve razloge kako su se reflektirale te okolnosti na konkretno izvanredno otkazivanja ugovora o radu tužiteljici imajući u vidu da se radilo o izvanrednim okolnostima, o nepoznatoj bolesti i što se tiče puta prijenosa bolesti i što se tiče posljedica obolijevanja te da je tužiteljica do predmetnog otkazivanja radila kod tuženika dugi niz godina u kojem razdoblju, a kako to proizlazi i iz samog iskaza zz tuženika, nije počinila nikakve povrede obveza iz radnog odnosa odnosno odbila obavljanje poslova.

 

13. Kako naprijed navedene odlučne činjenice sud prvog stupnja nije utvrđivao odnosno kako o istima nema valjanih razloga u obrazloženju pobijane presude suda prvog stupnja za sada se ista ne može ispitati pa je ispunjen žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužiteljica kao i žalbeni razlog iz čl. 355. ZPP jer odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava nisu utvrđene pa je valjalo, na temelju čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP, pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje kako u pogledu odluke o nedopustivosti otkaza tako i u pogledu zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu i u pogledu zahtjeva za isplatu naknade štete.

 

14. Obzirom da je, zbog ukidanja presude u pogledu glavnog zahtjeva za sada neizvjestan i uspjeh stranaka u sporu (čl. 154. ZPP), valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.

 

15. U ponovljenom postupku sud će otkloniti navedene postupovne povrede, utvrditi odlučne činjenice te o svojim utvrđenjima dati valjane razloge i o predmetu spora ponovno odlučiti i donijeti zakonitu odluku imajući pri tome u vidu da sud u obrazloženju presude (čl. 338. st. 4. ZPP-a) treba izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio i što je iz tih dokaza točno utvrdio (čl. 8. ZPP).

 

16. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

17. Kako je sud prvog stupnja odbio prijedlog za donošenje privremene mjere uz obrazloženje da nije osnovan zahtjev tužiteljice u pogledu glavne stvari, a da je ovom odlukom ukinuta prvostupanjska presuda valjalo je temeljem čl. 380. st. 3. ZPP ukinuti i rješenje o privremenoj mjeri.

 

U Zagrebu 3. travnja 2024.

 

 

                                                                                                                                    Predsjednik vijeća:

                                                                                                    Vlasta Feuš, v.r.