1

Poslovni broj: 37 Gž-4594/2023-2

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37. Gž-4594/2023-2

 

 

 

U  I M E R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. b. Z. d.d. kao pravnog sljednika tužitelja V. b. d.d. Z., OIB:…, kojega zastupa punomoćnik P. L., odvjetnik u Z., protiv tuženika K. M. iz Z., OIB:…, kojega zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4469/17-34 od 28. ožujka 2018., u sjednici vijeća održanoj dana 3. travnja 2024.       

 

 

p r e s u d i o j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-4469/17-34 od 28. ožujka 2018.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvoga stupnja ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. H. poslovni broj Ovrv-1056/11 od 6. lipnja 2011. kojim je naložena tuženiku isplata iznosa od 777.153,70 kn sa zateznom kamatom od 11. svibnja 2011. do isplate. Naloženo je tužitelju da naknadi parnični trošak tuženiku u iznosu od 77.025,00 kn.

 

2. Protiv prvostupanjske presude tužitelj je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353.st.1.Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, dalje:ZPP) s prijedlogom za preinačenje ili ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

3. U odgovoru na žalbu tuženik je osporio njenu osnovanost i predložio odbijanje.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP (žalitelj pogrešno navodi odredbe čl. 354. st. 2. t. 7 i t. 13. ZPP) koji tužitelj ističe tvrdeći da mu je odbijanjem provođenja dokaza financijskim vještačenjem onemogućeno raspravljanje pred sudom. Naime, u ovom postupku je prije svega bio sporan osnov tužbenog zahtjeva za čije utvrđenje dokaz financijskim vještačenjem nije relevantan. Kako je prvostupanjski sud proveo predložene dokaze i na temelju utvrđenih činjenica ocijenio zahtjev neosnovanim, daljnje izvođenje dokaza na okolnost iznosa, tako i financijsko vještačenje, je postalo bespredmetno, stoga njegovim neprovođenjem tužitelju nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

 

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u vezi čl. 8. ZPP koji žalitelj opisno ističe tvrdnjom o pogrešnoj ocjeni dokaza. Naime, prvostupanjski sud je savjesno i temeljito ocijenio provedene dokaze dok žalitelj sadržajno osporava pravilnost zaključaka suda koji su u biti vezani za primjenu materijalnoga prava.

 

7. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, sporna je pravilnost primjene materijalnoga prava.

 

8. Nije sporno da su prednik tužitelja G. k. b. d.d. i društvo M. d.o.o. kao korisnik kredita sklopili dna 30. listopada 2006. ugovor o kreditu, tuženik je ugovor potpisao kao solidarni jamac. Nesporno je da korisnik kredita nije u cijelosti izvršio obvezu vraćanja iskorištenog novčanog iznosa, tužitelj tvrdi da po osnovi glavnice i kamata na dan 10. svibnja 2011. dug iznosi 777.153,70 kn.

 

9. Tužbeni zahtjev odbijen je jer je prihvaćen prigovor tuženika da sukladno čl. 20. ugovora o kreditu, ugovor ne proizvodi pravni učinak jer nije sklopljen u formi koji su stranke ugovorile, tj. nije solemniziran kod javnog bilježnika a nisu ispunjene pretpostavke za njegovu konvalidaciju jer nije ispunjen u pretežnom dijelu (čl. 289., 290. i čl. 294. Zakona o obveznim odnosima – NN br. 35/05).

 

10. Pored toga, u postupku je utvrđeno da tužitelj nije tražio i dobio od korisnika kredita ugovorena sredstva osiguranja pa se temeljem odredbe čl. 119. st. 1. ZOO tuženik kao jamac oslobađa obveze isplate utuženog iznosa koji bi mogao dobiti ostvarenjem ugovorenih sredstava osiguranja.

 

11. Nije sporno da su pravni prednik tužitelja G. k. b. d.d. kao davatelj kredita i društvo M. d.o.o., kao korisnik kredita 30. listopada 2006. sklopili ugovor o kreditu, tuženik se obvezao tim ugovorom kao solidarni jamac.

 

12. Ugovoren je kredit u iznosu od 100.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB za EUR na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom povrata do 31. listopada 2014., namjena kredita je investicija u opremanje i adaptaciju poslovnog prostora u kojima je djelovala poslovnica tužitelja a koje su bile u vlasništvu društva M. d.o.o. Odnos zakupa i drugi sadržaji poslovne suradnje tužitelja i društva M. u poslovnom prostoru bili su regulirani ugovorom o poslovnoj suradnju sklopljenim  21. svibnja 1996., i 14. svibnja 2001., banka je taj ugovor otkazala dopisom od 3. listopada 2007., uz ugovoreni otkazni rok.

 

13. U čl. . ugovora o kreditu je uz ostalo ugovoreno je da će kao sredstvo osiguranja služiti i prava iz Ugovora o poslovnoj suradnji sklopljenog 14. svibnja 2001. između M. d.o.o. i G. k. b. d.d. te da banka može podmiriti dospjelo dugovanje prijebojem s obvezama iz tog ugovora (riječ je o obvezi plaćanja zakupnine poslovnog prostora i ostalih iznosa koje se obvezala plaćati društvu M. d.o.o).

 

14. U čl. 5. ugovora o kreditu je također ugovoreno da će korisnik kredita radi osiguranja pravovremenog i urednog izvršavanja obveza iz Ugovora uručiti banci jednu bjanko mjenicu potpisanu, ovjerenu i akceptiranu od korisnika s klauzulom bez protesta i supotpisanu od strane solidarnog jamca te jednu bjanko zadužnicu od korisnika na iznos od 1.000.000,00 kn ovjerenu kod javnog bilježnika.

 

15. U čl. 20. je ugovoreno da su stranke suglasne da ugovor stupa na snagu kad se u smislu odredbi Zakona o javnom bilježništvu potvrdi (solemnizira) kod javnog bilježnika te da će se u tom slučaju smatrati ovršnom ispravom u smislu odredbi Zakona o javnom bilježništvu te odredbi Ovršnog zakona.

 

16. Nije sporno da ugovor nije solemniziran kako je određeno u citiranoj odredbi čl. 20. već se ispod teksta Ugovora nalaze potpisi ispod naznake korisnik, solidarni jamac i banka te se u prilogu nalazi ovjera potpisa od strane javnog bilježnika V. M. i to ovlaštene osobe društva M. d.o.o. M. M. (ista je prema povijesnom izvatku iz sudskog registra bila direktorica istog te ovlaštena zastupati društvo pojedinačno i samostalno) i tuženika.

 

17. Nije sporno da je prednik tužitelja, neovisno o tome što ugovor nije solemniziran, dana 2. studenoga 2006. isplatio društvu M. d.o.o. po ugovoru iznos od 735.810,00 kn te iz pregleda knjiženja po partiji proizlazi da su od strane korisnika kredita vršene uplate, međutim kredit  nije  u cijelosti otplaćen,  iz zapisnika o zahtjevu za priopćenje izjave od 8. srpnja 2010. utvrđeno je da je istim tužitelj otkazao Ugovor korisniku kredita i tuženiku i pozvao ih na podmirenje dugovanja. Iz priopćenja proizlazi da dug na dan 6. srpnja 2010. po osnovi glavnice, kamate, zatezne kamate i naknade iznosi ukupno 679.309,61 kn 8list 13. spisa).

 

18. Uvidom u stanje kredita na dan 10. svibnja 2011. sačinjeno po tužitelju utvrđeno je da se u istom navodi dugovanje korisnika kredita M. d.o.o. i tuženika kao solidarnog jamca u ukupnom iznosu od 777.153,70 kn, od čega se na dospjelu glavnicu odnosi iznos od 588.606,04 kn, na kamatu iznos od 90.809,30 kn, na zateznu kamatu iznos od 97.156,17 kn te na naknadu iznos od 582,19 kn.

 

19. Svjedok V. M. je iskazao da se konkretnog Ugovora ne sjeća, te je uobičajeno da se u njegovom uredu napravi ono što stranke zatraže, pa stoga ako se na Ugovoru o dugoročnom kreditu nalazi ovjera potpisa, onda su stranke to i tražile, a nisu tražile i solemnizaciju ugovora. Pretpostavlja da je ovjeru potpisa zatražio onaj tko je došao u ured, a to su bili tuženik i M. M., iako kod ovjere potpisa nije potrebno da bude prisutna i druga strana ugovora, već je uobičajeno da pristupi samo dužnik tj. obveznik iz nekog pravnog posla. Čak i kod solemnizacije nekad dolaze dužnici sami, jer se solemnizacija radi samo prema dužniku.

 

20. Iz iskaza svjedokinje M. M. proizlazi da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o dugoročnom kreditu ona bila direktorica tvrtke M. d.o.o. te je isti ugovor došla potpisati u banku, gdje je unaprijed bio pripremljen sadržaj ugovora ili je moguće to bilo kod javnog bilježnika. Tada njen otac tj. tuženik nije bio s njom, pa pretpostavlja da je on naknadno potpisao ugovor. Koliko se sjeća, bio je samo javni bilježnik kod kojeg se vršila ovjera potpisa te nije bio nitko iz banke. Nitko od nje nije tražio da se pristupi solemnizaciji ugovora, niti je to ona tražila, a niti je bilo u tom smislu razgovora s predstavnicima banke, odnosno da bi se odustalo od solemnizacije.

 

21. Iz nespornih činjenica i provedenih dokaza proizlazi da je za utvrđenje osnova obveze tužitelja bitan ugovor o dugoročnom kreditu koji su stranke sklopile u pisanoj formi kao što propisuje odredba čl. 1022. st. 1. ZOO.

 

22. Iako su stranke u citiranoj odredbi  čl. 20. ugovorile da "ugovor stupa na snagu" nakon solemnizacije, po mišljenju ovoga suda izostanak solemnizacije nije od utjecaja na njegovu valjanost i pravni učinak među strankama u smislu odredbe čl. 290. st. 2. ZOO kako je to zaključio sud prvoga stupnja.

 

23. Prije svega, iz samog teksta ove ugovorne odredbe bi proizlazilo da su stranke imale na umu jačanje pozicije vjerovnika koji solemnizacijom stječe valjanu ovršnu ispravu, zbog čega su stupanje na snagu odnosno realizaciju ugovora vezali uz ispunjenje te formalnosti.

 

24. Međutim, kako je tužitelj i bez solemnizacije isplatio iznos kredita društvu M. d.o.o. i kada je ono prihvatilo isplatu te nakon toga izvršavalo obvezu otplaćivanja ne osporivši ikada valjanost ugovora  ovaj sud zaključuje da su ugovorne strane time konkludentno odstupile od citirane ugovorne odredbe, što su u ovom slučaju bile slobodne učiniti jer takvo disponiranje nije protivno ijednoj kogentnoj zakonskoj odredbi. U prilog tome govori i činjenica da tuženik, iako nesporno obaviješten i poznat s otkazom ugovora o kreditu i dospjeloj obvezi, tek u ovom postupku ističe ovaj prigovor, time da je obvezu prvenstveno osporavao tvrdeći da je razlog neplaćanja kredita na strani tužitelja koji je otkazao ugovor o poslovnoj suradnji zbog čega je onemogućen prijeboj njegovih obveza iz tog ugovora s obvezama korisnika kredita.

 

25. Kao što pravilno navodi prvostupanjski sud, nije od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje od tuženika kao solidarnog jamca dužni iznos kredita okolnost što se eventualno nije pokušao naplatiti od korisnika kredita prije pokretanja ovog postupka jer je sadržaj solidarnosti dužnika, sukladno čl. 43. st. 1. ZOO, da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kad jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

 

26. Međutim, po mišljenju ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen pravilnom primjenom odredbe čl. 119. ZOO.

 

27. Prema toj odredbi, ako vjerovnik napusti zalog ili koje drugo pravo kojim je bilo osigurano ispunjenje njegove tražbine ili ga izgubi svojom krivnjom i  tako onemogući prijelaz toga prava na jamca ovaj se oslobađa svoje obveze prema vjerovniku za onoliko koliko bi  mogao dobiti ostvarenjem toga prava.

 

28. U ovom slučaju tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je primio od korisnika kredita sredstva osiguranja koja su bila predviđena ugovorom o kreditu (čl. 5.) i to jednu bjanko mjenicu potpisanu, ovjerenu i akceptiranu od strane korisnika kredita i jednu bjanko zadužnicu na iznos od 1.000.000,00 kn ovjerenu kod javnog bilježnika, već je naveo kako nema saznanja koja su druga sredstva osiguranja primljena od korisnika kredita, odnosno da u svojoj dokumentaciji nije pronašao ta sredstva, niti je dokazao da je se pokušao naplatiti temeljem tih sredstava osiguranja.

 

29. Temeljem dokaza i činjenica koje su stranke iznijele, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da, obzirom je riječ o bjanko mjenici koja je mogla biti popunjena na cjelokupni iznos duga, kako je to ugovoreno čl. 5. ugovora,  bila bi pokrivena cjelokupna obveza korisnika kredita prema tužitelju, pa se tuženik osnovano poziva na oslobođenje od svoje obveze primjenom čl. 119. st. 1. ZOO. Naime, tužitelj nije dokazao  da bi stečajni postupak nad korisnikom kredita bio pokrenut već u vrijeme podnošenja ove tužbe a osobito ne u vrijeme dospijeća cijelog  kredita sa iskazanim stanjem duga na dan 6.srpnja 2010. (priložio je tek oglas iz tog stečajnog postupka od 13. svibnja 2016. i rješenje od 6. ožujka  2017. kojim se obustavlja skraćeni stečajni postupak).

 

30. Kako je propustom vjerovnika tj. tužitelja propuštena pribava zaloga kojim bi bila pokrivena obveza korisnika kredita, čime je onemogućen prijelaz tog prava na tuženika kao jamca, sukladno čl. 110. ZOO, proizlazi da se prema odredbi čl. 119.ZOO tuženik kao jamac oslobađa svoje obveze prema vjerovniku za utuženi iznos koji je, prema ovdje utvrđenim činjenicama, mogao dobiti korištenjem ugovorenih sredstava osiguranja. Na navod žalitelja valja reći da zaključak o  iznosu koji bi mogao biti naplaćen iz sredstava osiguranja u ovom slučaju proizlazi iz nespornih činjenica i dokaza o iznosu duga dospjelog u vrijeme otkaza ugovora kao i sadržaju prava koja proizlaze iz ugovorenih sredstava osiguranja. U takvoj situaciji je upravo tužitelj prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP trebao dokazima osporiti mogućnost  namirenja tuženika sredstvima osiguranja a iz obrazloženja presude proizlazi da osim tvrdnji o stečaju korisnika  kredita, koje nisu prihvaćene, drugih navoda i dokaza nije iznio.

 

31. Odluka o naknadi parničnoga troška je zakonita u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1., žalitelj u odnosu na nju ne ističe konkretne razloge.

 

32. Slijedom izloženog, kako nisu osnovani žalbeni razlozi a ne postoje niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 3. travnja 2024.

                                                                                                                        Predsjednik vijeća:

                                                                                                       Marijan Vugić, v.r.