1              Poslovni broj Gž-401/2021-3

 

 

                                                                                                               

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-401/2021-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. K. iz Š., OIB: ….zastupanog po punomoćniku L. M., odvjetniku u Š., protiv tuženika R. H., OIB: …zastupanog po O. d. o. u Z., Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva,  odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj 39 P-335/20-6 od  20.  listopada 2020., u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj 39 P-335/20-6 od  20.  listopada 2020. u točkama I. i III. izreke i sudi:

 

Utvrđuje se da je tužitelj T. K., pok. D. stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na nekretnini katastarske oznake čest. zem. …k.o. S., zk.ul. 742 i to dijela te nekretnine koji je na skici izmjere-dopuna sačinjene 18. prosinca 2017. od strane ovlaštenog vještaka I. B., dipl. ing. geodezije, označen slovima A-B-C-D-E-A u površini od 4870 m2, a koja skica izmjere-dopuna čini sastavni dio ove presude, te je po pravomoćnosti ovlašten uknjižiti se kao vlasnik određenog realnog dijela.

Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.538,32 eura/19.125,00 kn (slovima: dvije tisuće petsto trideset osam eura i trideset dva centa), u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 165,90 eura/1.250,00 kn (slovima: sto šezdeset pet eura i devedeset centi / tisuću dvjesto pedeset kuna), u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

              Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu poslovni broj 39 P-335/20-6 od  20.  listopada 2020. u točki II. izreke.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji je naveden u izreci ove presude, dok je u točki II.izreke odbijen eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine odnosno  dijela  nekretnine  koji  je  također opisan u izreci ove presude. U točki III. izreke je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 7.250,00 kn,  u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

3. U žalbi navodi da je ocjena dokaza izvršena selektivno, te da postoji proturječnost u razlozima pobijane presude, čime da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ističe da svi dokazi koji su priloženi u spisu potvrđuju osnovanost tužbenog zahtjeva pa da je nejasno na temelju čega je presuda donesena. Smatra da sud prvog stupnja nije savjesno i brižljivo cijenio sve provedene dokaze, da dio dokaza uopće nije ocijenjen, kao primjerice smrtni listovi pravnih prednika tužitelja iz kojih je razvidan vremenski period u kojemu su živjeli i posjedovali utuženi dio prijeporne nekretnine. Također da je sud propustio izvršiti uvid u povijesni izvadak iz zemljišnih knjiga te s tim u svezi utvrditi od kada je prijepor bio u režimu društvenog vlasništva. Iz pobijane presude da je vidljivo da se sud koncentrirao isključivo na iskaze svjedoka, ali da je propustio iskaze sagledati u kontekstu ostalih izvedenih dokaza što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Naglašava da tuženik u parnici nije priložio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoje tvrdnje te pobio dokaze tužitelja. Ukazuje da svi saslušani svjedoci imaju saznanja da je prijepor bio još od pradjeda tužitelja T., zatim djeda C. te oca D. te konačno samog tužitelja, iz čega proizlazi da je nekretnina bila u dugotrajnom posjedu prednika tužitelja. S obzirom na činjenicu da je otac tužitelja D. K. rođen 1926., logično da proizlazi da je još ranije u devetnaestom stoljeću njegov otac (djed tužitelja) i prije toga njegov otac T. (pradjed tužitelja) držao u posjedu utuženu nekretninu. Stoga da je neodlučno što ne postoje neposredni svjedoci vremena s početka dvadesetog stoljeća, s obzirom na činjenicu da su svjedoci nedvojbeno potvrdili pravni slijed stjecanja vlasništva od strane tužitelja i njegovih pravnih prednika.

3.1. Glede primjene materijalnog prava, ukazuje na nekoliko rješidbi drugostupanjskih sudova u kojima je odluka utemeljena na presudi E. suda za ljudska prava u predmetu T. protiv R. H., te odgovarajućih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema kojima kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme posjedovanja proteklo prije  8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava trećih osoba. S obzirom na stajališta

 

iznesena u novijoj sudskoj praksi, tvrdi da su se u njegovu korist ispunile zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju izvanredne dosjelosti, zbog čega je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti.

4. Predlaže stoga preinačiti pobijanu presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev, te obvezati  tuženika  da  mu  nadoknadi  parnični  trošak,  podredno  presudu  ukinuti  i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

 

5. Žalba tužitelja je osnovana.

 

6. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, međutim pogrešno je primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinio neku od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povredu na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati.

 

              7. Na temelju provedenih dokaza  su utvrđene sljedeće činjenice:

 

- da je u zemljišnim knjigama nekretnina č.zem. …k.o. S., u naravi pašnjak površine 369885 m2, upisana kao vlasništvo R. H.,

- da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj O-33/00 od 30. listopada 2000. raspoređena ostavinska imovina iza pok. D. K. pok. C., rođenog 14. svibnja 1926., a umrlog 16. siječnja 2000., te su kao njegovi nasljednici proglašeni supruga D. K. u 4/5 dijela te unuke I. K. i A. K., svaka u 1/10 dijela,

- da je u Ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju od 26. svibnja 2004. koji je sklopljen  između D. K. kao primateljice uzdržavanja i T. K. (tužitelja) kao davatelja uzdržavanja, kao predmet ugovora, između ostalog navedena i č.zem. ..,..u naravi krš zvan K. u suvlasničkom dijelu primateljice uzdržavanja,

- da je 2. svibnja 2007. sklopljen Kupoprodajni ugovor između I. K. i A. K. kao prodavateljica te T. K. (tužitelja) kao kupca, te da je predmetom ugovora, između ostalog, bila zemlja zvana K., u suvlasničkom udjelu svake od prodavateljica u 1/10 dijela,

- da je Dodatkom ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog 31. prosinca 2007. definirano da se nekretnina koja je navedena u ugovoru kao "zemlja zvana K." identificira kao č. zem. ….k.o. S.,

- da je svjedok D. K. rođen 1945., koji je rođen i prebiva u zaseoku K. potvrdio da je prijepor od davnine mirni i nesmetani posjed prednika tužitelja i to oca D. i majke D., koji su na prijeporu napasali blago, sjekli šumu te nisu bili ometani u posjedu, s tim što je svjedok na nekretnini viđao i djeda tužitelja C. te članove njihove obitelji, pri čemu je utuženi dio nekretnine bio ograđen u cijelosti suhozidom, još iz razdoblja njegovog djetinjstva,

 

- da je svjedokinja M. K., rođena 1943. također potvrdila činjenicu da je prijepor bio ograđen suhozidom od kad ona pamti, te da su prednici tužitelja još djed i baka, a kasnije njegovi roditelji koristili prijepor za ispašu blaga, s tim što svjedokinja ima osobnih saznanja o činjenicama koje je iskazivala,

- da je svjedokinja J. K., rođena 1929., iskazivala istovjetno kao i prethodni svjedoci glede posjedovanja te izgleda prijeporne nekretnine, pri čemu je i ta svjedokinja rođena u zaseoku K. u kojem živi od rođenja,

- da je tužitelj u iskazu naglasio da je prijepor naslijedio od svoga oca D., njegov otac da je istu nekretninu naslijedio od svog oca C. K. koji je preminuo 1956., a C. K. da je naslijedio prijepor od svog oca T. K. koji je preminuo tijekom Prvog svjetskog rata, da se radi o parceli koja je u naravi krš, ograđena suhozidom, da je na dijelu te parcele bila sjenica u kojoj se preko ljeta držalo blago, te da je majka tužitelja D. K. do svoje smrti 2010. na prijeporu držala ovce.

              8. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da tužitelj nije uspio dokazati kontinuirani posjed prijepora u razdoblju od četrdeset godina prije 6. travnja 1941., u skladu s pravnim pravilima paragrafa 1460-1465 te paragrafa 1471. Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), a koji propis je u primjeni pozivom na Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. («Narodne novine» broj 73/91). Prema stajalištu suda prvog stupnja, tužitelj nije priložio materijalni dokaz o posjedu koji seže do razdoblja koje je relevantno za stjecanje prava vlasništva, a da se zaključci o tome ne mogu izvesti iz iskaza saslušanih svjedoka, budući da je najstarija svjedokinja J. K. rođena 1929., pa da ne može imati relevantnih saznanja o stanju posjeda na prijeporu 1901. Stoga ocjenjuje neosnovanim glavni tužbeni zahtjev tužitelja, a jednako tako i tužbeni zahtjev postavljen u eventualnoj kumulaciji.

              9. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku priznat trošak zastupanja, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14,118/14, 37/22, 107/15 i 126/22 - dalje Tarifa) u ukupnom iznosu od 7.250,00 kn.

              10. Prije svega treba istaći da je sudska praksa glede pitanja dosjelosti prema pravnim pravilima OGZ-a, odnosno posjeda od četrdeset godina do 6. travnja 1941. izmijenjena u skladu s pravnim shvaćanjima E. suda za ljudska prava koja su zauzeta u predmetima T. protiv H. (broj zahtjeva 35298/04), J. protiv H. (broj zahtjeva 22768/10), R. i drugi protiv H. (broj zahtjeva 37685/10) i G. protiv H. ( zahtjev 32457/05). U odlukama tog suda je izraženo pravno shvaćanje da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno (radi se o odluci Ustavnog suda R. H. od 17. studenoga 1999. kojom je ukinut čl. 388. st. 4. ZV-a prema kojemu se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana), ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. U svakom od razmatranih slučajeva je kao posljedica ukidanja propisa, čl.388. st. 4. ZV-a, vlasništvo imovine koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je ukinuta kao neustavna, vraćeno državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. Također je izneseno stajalište da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebice kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

              10.1. U skladu sa pravnim shvaćanjem E. suda, na istovjetan način je u više odluka izraženo i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, (primjerice u odluci Rev-x-974/2017 od 7. svibnja 2019.), koje glasi: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla  na temelju čl. 388. st. 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.".

11. U nazočnom slučaju bi iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazilo da je od stupanja prednika tužitelja u posjed prijepora, do dana donošenja odluke  Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenoga 1999. proteklo razdoblje od četrdeset  godina kontinuiranog posjedovanja prijepora od strane tužiteljevih pravnih prednika pa su se stoga, još u korist prednika tužitelja, ostvarile zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 4 ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pri čemu treba naglasiti da osim interesa tužitelja, u ovom slučaju ne postoji neki suprostavljeni privatni interes treće osobe.

12. Naime, i sud prvog stupnja očigledno ocjenjuje vjerodostojnim iskaze saslušanih svjedoka te iskaz tužitelja, ali u skladu s ranijim pravnim shvaćanjem zaključuje da nije dokazan kontinuirani posjed u razdoblju od četrdeset godina do 6. travnja 1941. S obzirom na izmijenjenu sudsku praksu glede tog pitanja, valja zaključiti da iz iskaza saslušanih svjedoka te iskaza tužitelja nesumnjivo proizlazi da je zasigurno još djed tužitelja C. K. koji je preminuo 1956., a potom tužiteljev otac D. koji je preminuo 2000. bio u nesmetanom posjedu dijela č.zem….. k.o. S., da je nekretnina već tada bila ograđena dijelom suhozidom te je korištena kao pašnjak za napasanje stoke pa su se već u korist oca tužitelja D. K. ostvarile zakonske pretpostavke iz čl. 159. st. 4. ZV-a za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Kako je oca tužitelja naslijedila supruga D. K. te unuke I. K. i A. K., sa kojima je tužitelj sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju (s majkom D.) te kupoprodajni ugovor (s nećakinjama I. i A.), predmetom kojih je bila upravo prijeporna nekretnina, proizlazi da je tužitelj stekao valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla u smislu čl. 115. st. 1. ZV-a, zbog čega je osnovan prvopostavljeni zahtjev, a uslijed toga nema uvjeta za odlučivanje o eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu, u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a.

              13. Kako je tužitelj uspio u parnici, pripada mu pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tako tužitelju pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav tužbe te podnesaka od 11. studenoga 2015. i 23. prosinca 2015. po 1.000,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za sastav podnesaka od 4. svibnja 2015. i 2. rujna 2015. po 250,00 kn primjenom Tbr. 8. toč. 3. Tarife, te za pristup odvjetnika na devet ročišta, po 1.000,00 kn za svako, primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 12.500,00 kn, čemu treba pridodati iznos PDV-a prema Tbr. 42. Tarife u iznosu od 3.125,00 kn, što daje trošak zastupanja od 15.625,00 kn, te uz trošak vještačenja od 3.500,00 kn daje iznos od 19.125,00 kn/2.538,32 eura kojeg je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju zbog uspjeha tužitelja u parnici.

14. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke preinačiti primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a, odnosno povodom žalbe presudu u točki II. izreke ukinuti, odgovarajućom primjenom čl. 369. st. 5. ZPP-a.

              15. Tužitelj je uspio u žalbenom postupku pa ima pravo na nadoknadu troška od tuženika u iznosu od 165,90 eura/1.250,00 kn prema Tbr.10. toč.1.Tarife (nagrada za sastav žalbe). Stoga je u tom dijelu zahtjev prihvaćen primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a, a u preostalom dijelu odbijen, budući da nije dostavljen dokaz o plaćanju sudske pristojbe za žalbu.

 

 

U Rijeci, 3. travnja 2024.

 

                          Predsjednica vijeća

                             Helena Vlahov Kozomara