1

Poslovni broj: 14 Gž-1117/2023-2

 

Poslovni broj: 14 Gž-1117/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Tanje Novak-Premec predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Ž., OIB: ..., Z., zastupanog po punomoćniku N. H., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. b. d.d., OIB:... Z., zastupanog po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 6 P-5425/2021-16 od 26. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 3. travnja 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 6 P-5425/2021-16 od 26. travnja 2023.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđeno je da je ništava odredba Ugovora o kreditu broj 016-287/2005 od 15. veljače 2005., sadržana u čl. 5. Ugovora, koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,63% (nulacijelihšezdesetitri posto) jednokratno“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 346,63 EUR/2.611,69 kn sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2005. do isplate, te mu naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.343,29 EUR/10.121,02 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 26. travnja 2023. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija u cijelosti tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i dosudi mu troškove postupka, a podredno da vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, time da zahtjeva i naknadu troškova sastava žalbe.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba tuženika nije osnovana.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavom odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-287/2005 od 15. veljače 2005., sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika H. A.-A.-B. d.d., kojom su određeni troškovi obrade u iznosu od 0,63% koji se odbijaju prije isplate kredita jednokratno, te iz tog osnova zahtjev za isplatu iznosa od 346,63 EUR/2.611,69 kn sa zateznom kamatom od 26. veljače 2005. do isplate.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužitelja i prednika tuženika H. A.-A.-B. d.d. 15. veljače 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj 016-287/2005 (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 85.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje stana

- da je čl. 5. Ugovora o kreditu određeno da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade u iznosu od 0,63% jednokratno, a korisnik kredita se obvezuje da će snositi i sve troškove u vezi s izradom ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe te druge eventualno nastale troškove

- da je tužitelju prilikom isplate kredita 25. veljače 2005. na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 2.611,69 kn (347,84 EUR)

- da je prigovor zastare neosnovan, jer se radi o restitucijskom zahtjevu te zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, što je u skladu sa pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20.

 

7. Temeljem navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je primjenjujući odredbe čl. 59., čl. 81., čl. 84. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, dakle imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu što upućuje na zaključak da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što proizlazi i iz stranačkog iskaza tužitelja, kojeg ne demantira iskaz saslušane svjedokinje K. H. (djelatnice tuženika), temeljem kojih se može zaključiti da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o visini i namjeni sporne naknade, za koju nije znao na što se odnosi, te koja mu je nametnuta kao obveza, pri čemu je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, uzimajući u obzir predmet ugovora, sve okolnosti njegovog sklapanja i ostale ugovorne odredbe, utvrdio da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a time i ništava (ništetna), slijedom čega tužitelju sukladno odredbama čl. 104. st. 1. i čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO/05 (NN 35/05), obzirom da je ugovorni odnos između parničnih stranaka nastao sklapanjem Ugovora 15. veljače 2005., pripada pravo na isplatu ustegnute naknade za obradu kredita u iznosu od 346,63 EUR/2.611,69 kn sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2005. do isplate.

 

8. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, dalje: ZPP-a), navodeći i da je predmetna naknada navedena u točno određenom iznosu od 0,63% iznosa kredita, te kao takva ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti, pa budući da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u predmetnom slučaju nije potrebno provoditi test nepoštenosti, zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ističe da troškovi obrade, zajedno sa ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita, te se odnose na obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, ističe da je nesporno da se radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi ugovornih odredaba nije pregovaralo), a u odnosu na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja presuda da je neobrazložena. Jednako tako, da nije obrazloženo u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, ističe da se prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pogrešno pozvao na odredbe Direktive 93/13/EEZ koja se ne može primijeniti budući da je ugovor sklopljen 15. veljače 2005. Osporava i ocjenu prvostupanjskog suda glede istaknutog prigovora zastare i dosuđenog tijeka zatezne kamate.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio nije uočeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

10. Pravilno je pobijanom presudom utvrđena ništavom ugovorna odredba sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu kojom je propisano da se tužitelj obvezuje jednokratno prije isplate kredita platiti kreditoru troškove obrade u iznosu od 0,63%, jer tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već se radilo o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora koja sadrži navedenu odredbu, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prilikom potpisivanja Ugovora o kreditu koji je unaprijed bio sastavljen, uočio spornu odredbu i pitao djelatnicu na što se naknada odnosi, na što mu je ista odgovorila da su to troškovi koje banka obračunava na sve ugovore o kreditu, te će se iznos naknade „skinuti“ od iznosa kredita koji će biti isplaćen.

 

10.1. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s prednikom tuženika u svezi naknade za obradu kredita, koja mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se odnosi, a koja je, protivno načelu savjesnosti i poštenja, koje znači da su u zasnivanju obveznih odnosa sudionici dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, uzrokovala značaju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja.

 

10.2. Naime, nedvojbeno je da je u konkretnom slučaju prednik tuženika sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, pri čemu je sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03 na tuženiku bio teret dokazivanja da je njegov prednik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o toj naknadi i njezinoj visini, što nije dokazao, kao ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (0,63%), koju je naplatio u trenutku isplate kredita.

 

10.3. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženika imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u čl. 5. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

 

10.4. Imajući u vidu da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu koristio ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita u visini od 0,63% od iznosa odobrenog kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, niti se moglo pojedinačno pregovarati, a ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da navedena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, koja je prema odredbi čl. 87. st. 1. istog Zakona ništava (ništetna).

 

11. Glede žalbenih navoda tuženika, koji su neosnovani i ne dovode u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, valja reći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćaju ovog suda, to ne zahtjeva nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

 

11.1. Nadalje, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio spornu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se u spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (što proizlazi i iz iskaza djelatnice tuženika), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

 

11.2. Također, uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznos ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu, te ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (za koje je u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade).

 

11.3. Što se tiče Direktiva Vijeća Europskih zajednica, valja napomenuti da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati, pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednica, a sve u svrhu da europsko pravo budu djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12).

 

12. Obzirom na navedeno, dakle utvrdivši spornu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita ništavom (ništetnom), prvostupanjski sud je pravilno, temeljem odredaba čl. 104. st. 1. i čl. 210. ZOO/91 naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 346,63 EUR/2.611,69 kn (čija visina nije sporna) sa zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2005., kada je tuženik, odnosno njegov prednik, isplatio tužitelju manji iznos kredita zbog uračunate ulazne naknade. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, proizlazi da je njegov prednik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 214. ZOO/91, tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade (u konkretnom slučaju od 26. veljače 2005.).

 

13. Konačno, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Naime, kako to ističe i prvostupanjski sud, Građanski odjel VSRH je u odnosu na početak tijeka zastare na sjednici 30. siječnja 2020. donio zaključak broj: Su-IV-47/2020, kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/95 (odnosno čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

 

14. Obzirom da iz žalbe proizlazi da se presuda pobija u cijelosti, pobija se i odluka o troškovima postupka, no bez konkretiziranja razloga, pa kako prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, to se žalba tuženika ukazuje neosnovanom i u tom dijelu.

 

15. Slijedom svega iznijetog, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

16. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

Varaždin, 3. travnja 2024.