1              Poslovni broj: Gž-725/2024-3

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-725/2024-3

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja: Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Kuzmičić kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je sastavila viša sudska savjetnica Ivana Hrkać, u pravnoj stvari tužitelja M. S. iz D., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica N. Č. Z., odvjetnica u Odvjetničkom društvu J., Č. Z. i S. d.o.o., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. i G., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu broj P-1679/2023-47 od 8. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Tuženikova se žalba odbija kao djelomično neosnovana, a djelomično uvažava kao osnovana, pa se presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu broj P-1679/2023-47 od 8. siječnja 2024.:

 

1.   potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kao pod točkom III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti na ime troškova postupka iznos od 2.446,96 eura s pripadajućim kamatama.

 

2. preinačava pod točkom III. izreke na način da se odbija kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 248,75 eura s pripadajućim kamatama na ime troškova postupka (preko iznosa od 2.446,96 eura do iznosa od 2.695,71 eura).

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom je presudom tuženiku naloženo tužitelju isplatiti iznos od 711,25 eura/ 5.358,93 kn na ime preplaćenih rata kredita zbog ništetne odredbe o promjenljivosti kamatne stope u skladu s odlukom tuženika (točka I. izreke), kao i iznos od 3.156,49 eura/ 23.782,56 kn na ime preplaćenih rata kredita zbog ništetne odredbe o vezanosti kredita uz valutu švicarski franak (točka II. izreke), sve uz naknadu troškova postupka tužiteljici u iznosu od 2.695,71 eura/ 20.310,83 kuna s kamatama (točka III. izreke).

 

2. Protiv citirane presude pravodobno se žali tuženik pobijajući ju zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i  89/14., 70/19, 80/22, 114/22, dalje: ZPP), predlažući ovom sudu pobijanu odluku preinačiti sukladno žalbenim razlozima.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja spram tuženika za isplatu iznosa od 711,25 eura/ 5.358,93 kn i iznosa od 3.156,49 eura/ 23.782,56 kn s pripadajućim kamatama na ime preplaćenih iznosa kredita broj: 028-50-4396533 sklopljenog uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskom franku.

 

6. Nesporno je među strankama da su sklopile 26. rujna 2007. Ugovor o kreditu broj: 028-50-4396533 kojim je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju, korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.082,83 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je tim ugovorom ugovorena za tužitelja obveza povrata iznosa kredita vezana uz promjenjivu kamatnu stopu i  valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

 

7. Sporna je osnova i  visina potraživanja, te pitanje zastare potraživanja.

 

8. Prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

 

9. Visinu  tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka tužitelj radi ugovorene promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju sveukupno više platio na ime otplate kredita iznos 711,25 eura/ 5.358,93 kn, a radi ugovorene valutne klauzule u CHF iznos3.156,49 eura/ 23.782,56 kn i stoga usvaja tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa temeljem odredbe članka 118. ZZP-a, te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

 

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

 

11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke, pa tako i tuženik, sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

 

12. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

 

13. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

14. Te presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a temeljem odredbe članka 138.a istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

15. Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje da su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene, što ih čini ništetnima, pozivom na odredbu čl. 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev.

 

16. Valjano je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev jer, suprotno od tuženikovih žalbenih navoda, prvostupanjski sud je na temelju tužiteljeva iskaza zaključio kako je tužitelj zaista potrošač, a u spisu nema niti jedne isprave niti postoji neki drugi dokaz koji bi upućivao da tužitelj nije potrošač. Kako hrvatsko procesno pravo ne stvara razliku u snazi izvedenih dokaza (osim predmnijeve o istinitosti javne isprave) to se i na iskazu stranke može izvesti činjenično pravni zaključak.

 

17. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

18. Sukladno zaključku donesenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. u predmetima u tužbi korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, i time u biti povukao tužbu u dijelu više zatraženog zahtjeva a što znači kako je prigovor zastare neosnovan jer je tužitelj prvotno postavljenim zahtjevom i obuhvatio konačno postavljeni zahtjev (veće sadržava u sebi manje).

 

19. Što se tiče žalbenog prigovora tuženika glede zastare u odnosu na kamatnu stopu i valutnu klauzulu, odgovoriti je kako je isti neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

 

20. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91). Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi počinje teći od 13. lipnja 2014. a o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018.

 

21. Prema navedenom, a kako je tužbu u ovom postupku tužitelj podnio 12. lipnja 2019. utužena tražbina s osnova preplate temeljem ništetne ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u zastari jer je glede tog dijela tražbine zastara, u skladu sa naprijed izloženim, započela teći od 13. lipnja 2014. (kamata), odnosno od 14. lipnja 2018. (valuta), pa rok od pet godina nije istekao do pokretanja predmetne parnice.

 

22. Ujedno je tuženiku odgovoriti kako je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava prvostupanjski sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju i kamate na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od izvršenih uplata do isplate (čl. 1115. ZOO), jer to proizlazi iz priloženog otplatnog plana i vještačenja.

 

23. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje odluku o troškovima u granicama razloga istaknutih u žalbi. Tuženik pobija odluku o troškovima smatrajući da je donesena nezakonitom primjenom odredbe Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa). Prema Tbr. 48. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Budući da je u vrijeme kad je prvostupanjski sud donosio odluku o parničnom trošku, vrijednost boda za sve radnje bila 1,99 eura, neosnovani su tuženikovi navodi da se radi o nedopuštenoj retroaktivnoj primjeni odredbi Tarife.

 

24. Neosnovano tuženik ističe u žalbi da mu nikad nije dostavljen tužiteljev podnesak od 4. svibnja 2020. pa da je zbog toga zaključiti da isti nije ni bio potreban za vođenje postupka. Radi se o podnesku kojim se tužitelj očituje na odgovor na tužbu, te je isti predan tuženiku na ročištu 11. svibnja 2020. Pravilna je ocjena suda i da je opravdan trošak tužiteljevog podneska od 25. listopada 2021. jer se istim tužitelj očituje na primjedbe koje je tuženik imao na nalaz i mišljenje vještaka.

 

25. Međutim, osnovano tuženik ističe da tužitelju nije trebalo priznati kao opravdan trošak podneska od 17. kolovoza 2023. jer se radi o podnesku kojim tužitelj tužbeni zahtjev izražava i u valuti euro. Time je tužbeni zahtjev ostao neizmijenjen, a sud ga je bez tog podneska mogao (i bio dužan) izraziti u drugoj valuti. Zbog toga je odluka o trošku preinačena u tom dijelu, te je tužiteljev zahtjev za troškove postupka odbijen u iznosu od 248,75 eura; koliko je prvostupanjski sud odredio za taj podnesak- 100 bodova uvećano za PDV (Tbr. 8/1 Tarife).

 

26. Trošak žalbe tuženiku nije priznat pozivom na odredbu čl. 154. st. 5. ZPP-a, jer je žalbom uspio tek u neznatnom dijelu: djelomice u pogledu troškova postupka, dok u odnosu na meritum nije uspio.

 

27. Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

 

Split, 14. ožujka 2024.