Poslovni broj: Gž-435/2023-5

 

 

                                                                                  Poslovni broj: Gž-435/2023-5

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

            Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Zlatane Bihar, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. T. iz P., OIB: …, koju zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u O. društvu K. & p. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7870/21-20 od 12. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 28. ožujka 2024. 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-7870/21-20 od 12. svibnja 2023.

 

              II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

                                                                        Obrazloženje

 

              1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 5.265,93 Eur/39.676,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pobliže određenog izrekom presude pa do isplate (točka I. izreke) a ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.811,57 Eur/13.649,31 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 12. svibnja 2023. do isplate (točka II. izreke).

 

              2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz  članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva i prihvaćanjem njegova zahtjeva za naknadu troškova postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka. Podredno, predlaže da ovaj sud prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

              4. Žalba nije osnovana.

 

              5. U postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tuženik ukazuje žalbom. Naime, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih je ne bi bilo moguće ispitati, a u njoj su sadržani jasni i dostatni razlozi o svim odlučnim činjenicama, pa tako i o ništenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

 

              5.1. Naime, sud je ništetnost te odredbe utvrdio kao prethodno pitanje, pa je upravo obzirom na utvrđenu ništetnost (članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/15. – dalje: ZOO), na temelju odredbe članka 1111. ZOO, obvezao tuženika da tužiteljici vrati sve ono što mu je dala na temelju te odredbe.

 

              6. Isto tako, ovaj sud ne nalazi da bi u postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke bile ostvarene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, pazi po službenoj dužnosti.

 

              7. Predmet spora je zahtjev za plaćanje stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe ugovora o kreditu koji su stranke sklopile 27. rujna 2007, za kupnju rabljenog automobila, a kojim ugovorom je tužiteljici odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 26.105,49 CHF po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita. Dakle, tužiteljica svoj (novčani) zahtjev temelji na ništetnoj valutnoj klauzuli, zahtijevajući od tuženika da joj isplati/vrati sve ono što je na temelju te odredbe stekao, sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do dana plaćanja (članak 1115. ZOO).

 

              8. U ovom stupnju postupka i dalje je sporno je li ništetna odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula, a sporno je i je li tužiteljičina tražbina zastarjela.

 

              9. Prvostupanjski je sud svoja utvrđenja o ništenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljio na pravnim utvrđenjima iz odluka koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita s valutnim klauzulama vezanim uz CHF, a koje su banke, među kojima je bio i tuženik, sklapale s potrošačima u vremenskom razdoblju koje odgovara onom u kojem je sklopljen i sporni ugovor. Radi se o odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, te odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-2221/2018.

 

              10. Tim je odlukama pravomoćno utvrđeno da je i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o potrošačkim kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koju je vezana glavnica, a da kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su banke (pa tako i tuženik) postupile suprotno odredbama, u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu, važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. i 79/07.).

 

              10.1. Prvostupanjski je sud pozivanje na utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača utemeljio na odredbi članka 502.c ZPP kojom je propisano pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a u kojem slučaju je sud pri odlučivanju o pojedinačnom postupku za naknadu štete vezan za pravna utvrđenja iz postupka po kolektivnoj tužbi.

 

              10.2. Pravo tužiteljice da se pozove na pravna utvrđenja iz navedenih presuda temelji se na odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 14/14., 110/15., 14/19. – dalje: ZZP), prema kojoj odredbi odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

 

              10.3. U odnosu na žaliteljeve prigovore kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno da li su utvrđenja iz kolektivnog spora primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj, jer da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli a priori protivna načelu savjesnosti i poštenja, treba reći da se u kolektivnom sporu valjanost pojedinih ugovornih odredbi ispitivala s aspekta prosječnog potrošača, polazeći od obavijesti koje se banke dale potrošačima. Dakle, u pravu je tuženik kada ističe kako predmet ispitivanja nisu bile odredbe iz pojedinačnih ugovora. Stoga su banke bile ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora obavijestile potrošača o rizicima i posljedicama ugovorne odredbe kojom je kredit vezan uz švicarski franak, a da je potrošač, dakle u ovom slučaju tužiteljica, usprkos tome, i nakon što je informirana, donijela odluku o sklapanju ugovora.

 

              10.4. Tuženik je stoga mogao dokazivati da je informirao tužiteljicu kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu o rizicima fluktuacije tečaja CHF, odnosno vezivanja glavnice kredita za tu valutu. Iako tuženik žalbom sugerira da je to učinio, iz sadržaja spisa proizlazi drugačije, s obzirom na to da je tijekom postupka odustao od prijedloga da se u svojstvu svjedoka sasluša njegov djelatnik koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja ugovora (kako je to prvostupanjski sud i obrazložio pod točkom 8.1. obrazloženja pobijane presude), a druge relevantne dokaze na tu okolnost nije predlagao. Prijedlog za saslušanje javnog bilježnika na tu okolnost nije relevantan dokaz, budući da je zadaća javnog bilježnika upozoriti stranke na pravne, a ne financijske posljedice nekog ugovora. S druge strane, iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te da je nitko nije informirao/upozorio o rizicima vezivanja glavnice kredita za valutu CHF.

 

              10.5. Slijedom navedenoga, za zaključiti je da tuženik nije dokazao da su okolnosti slučaja prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile drugačije od onih u kolektivnom sporu, odnosno da je o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarao s tužiteljicom.

 

              11. U odnosu na prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala status potrošača valja reći da je u prvostupanjskom postupku, prema sadržaju ugovora o kreditu, ali i iskazu tužiteljice, utvrđeno da je iznos kredita tužiteljica iskoristila za kupnju osobnog vozila, čime je tužiteljica dokazala status potrošača u smislu članka 3. ZZP, dok tuženik nije uspio dokazati da tužiteljica taj status nema.

 

              12. Kako je, dakle, utvrđeno da je sporna ugovorna odredba nerazumljiva i nepoštena, pa time i ništetna, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1111. ZOO, kada je obvezao tuženika da tužiteljici vrati sve ono što je primio na temelju te odredbe, u visini koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka.

 

              13. Pravilno je prvostupanjski sud, pozivom na objedinjeno pravno shvaćanje s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., otklonio i prigovor zastare restitucijskog zahtjeva, obrazlažući da zastara u konkretnom slučaju, kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke suda kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu. Kako je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno ustanovljena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (1. srpnja 2020.) nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO.

 

              14. Pravilna je također i odluka o zateznim kamatama na dosuđene mjesečne preplaćene iznose, koju je prvostupanjski sud utemeljio na odredbi članka 1115. ZOO. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj činjenicom da je sklopio ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i kao takva ništetna, slijedom čega tužiteljici zatezne kamate na preplaćene iznose pripadaju od dana kada je tuženik iste stekao.

 

              15. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP), tako i po visini (članak 155. ZPP).

 

              15.1. Kako je tužiteljica tijekom postupka tužbu djelomično povukla (za iznos od 1.951,68 Eur/14.740,95 kn), pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženiku u svakom slučaju ne bi pripadalo pravo na naknadu troškova (za iznos za koji je tužbeni zahtjev povučen). Naime, tuženiku bi pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen/povučen pripadalo neovisno o uspjehu u sporu, ali samo onda ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2603/2011-2 od 19. veljače 2013.). Međutim, kada smanjenje tužbenog zahtjeva nije bilo od utjecaja na visinu troškova zastupanja (jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje po odvjetniku ista u odnosu na oba zahtjeva, i prvotni (7.222,39 Eur/54.417,07 kn) i smanjeni (5.265,93 Eur/39.676,12 kn), onda tuženiku ne pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi povučenog dijela zahtjeva.

 

              16. Slijedom svega navedenoga, na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi odluku o glavnoj stvari, dok je odluka o troškovima postupka potvrđena na temelju odredbe članka  368. stavak 2. ZPP, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o zahtjevu tužiteljice za naknadu parničnih troškova.

 

              17. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, na temelju odredbe članka 166. stavak 1. ZPP u vezi članka 154. stavak 1. ZPP, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Sisak, 28. ožujka 2024.

 

                                                                                                  Predsjednica vijeća

                                                                        Martina Budinski Modronja, v.r.