Pristupanje sadržaju
Stalna služba u Poreču-Parenzo Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-307/2023-
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužiteljice T. L. iz P., M.
ulica 3, OIB, zastupane po punomoćnici L. M., odvjetnici u
P., protiv tužene P. banke Z. d.d., Z., R. 50, OIB
, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva L. i partneri
d.o.o., Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave
zaključene dana 15. veljače 2023. godine u prisutnosti zamjenice punomoćnika
tužiteljice i zamjenice punomoćnice tuženika, dana 28. ožujka 2024. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule
švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 9011153633 kojeg su tužitelj kao
korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14.04.2006.god., a kojima se
glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja
glasi: « … tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. », 5. u
odredbi čl.4.2. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF ... » u odredbi čl.5.2. koja
glasi: « … obračunava se u CHF … po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke
važeće na dan plaćanja kamate. », te u odredbi čl.6.2. koja glasi: « … po srednjem
tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja … » pa stoga navedene
odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.11.3. Ugovora o kreditu broj
9011153633 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana
14.04.2006.god., a koja glasi: « Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili
istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva
u visini od 1,00% od iznosa kredita … », pa stoga navedena odredba ugovora ne
proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d., OIB: da
tužiteljici T. L., OIB: 5, u roku od 15 dana s osnova preplaćenog
tečaja CHF valute isplati iznos od 1.418,64 eur / 10.688,78 kn zajedno sa zakonskom
zateznom kamatom koja teče:
- na iznos od 0,59 eur/ 4,42 kn od 31.5.2006. do isplate - na iznos od 0,27 eur/ 2,01 kn od 30.6.2006. do isplate - na iznos od 0,14 eur/ 1,09 kn od 31.8.2006. do isplate
Posl.br. 31 P-307/2023-
- na iznos od 0,38 eur/ 2,85 kn od 30.9.2006. do isplate
- na iznos od 2,80 eur/ 21,11 kn od 31.10.2008. do isplate
- na iznos od 1,71 eur/ 12,88 kn od 30.11.2008. do isplate
- na iznos od 8,41 eur/ 63,35 kn od 31.12.2008. do isplate
- na iznos od 8,40 eur/ 63,27 kn od 31.1.2009. do isplate
- na iznos od 9,52 eur/ 71,75 kn od 28.2.2009. do isplate
- na iznos od 6,60 eur/ 49,71 kn od 31.3.2009. do isplate
- na iznos od 7,25 eur/ 54,61 kn od 30.4.2009. do isplate
- na iznos od 5,41 eur/ 40,78 kn od 31.5.2009. do isplate
- na iznos od 4,38 eur/ 33,03 kn od 30.6.2009. do isplate
- na iznos od 4,33 eur/ 32,65 kn od 31.7.2009. do isplate
- na iznos od 5,69 eur/ 42,87 kn od 31.8.2009. do isplate
- na iznos od 4,65 eur/ 35,03 kn od 30.9.2009. do isplate
- na iznos od 4,46 eur/ 33,59 kn od 31.10.2009. do isplate
- na iznos od 5,60 eur/ 42,23 kn od 30.11.2009. do isplate
- na iznos od 7,01 eur/ 52,79 kn od 31.12.2009. do isplate
- na iznos od 9,11 eur/ 68,67 kn od 31.1.2010. do isplate
- na iznos od 8,71 eur/ 65,66 kn od 28.2.2010. do isplate
- na iznos od 11,64 eur/ 87,73 kn od 31.3.2010. do isplate
- na iznos od 12,07 eur/ 90,93 kn od 30.4.2010. do isplate
- na iznos od 12,49 eur/ 94,10 kn od 31.5.2010. do isplate
- na iznos od 20,13 eur/ 151,65 kn od 30.6.2010. do isplate
- na iznos od 16,80 eur/ 126,56 kn od 31.7.2010. do isplate
- na iznos od 25,64 eur/ 193,18 kn od 31.8.2010. do isplate
- na iznos od 22,18 eur/ 167,12 kn od 30.9.2010. do isplate
- na iznos od 18,36 eur/ 138,37 kn od 31.10.2010. do isplate
- na iznos od 25,99 eur/ 195,82 kn od 30.11.2010. do isplate
- na iznos od 32,68 eur/ 246,21 kn od 31.12.2010. do isplate
- na iznos od 28,15 eur/ 212,12 kn od 31.1.2011. do isplate
- na iznos od 28,30 eur/ 213,19 kn od 28.2.2011. do isplate
- na iznos od 26,15 eur/ 197,01 kn od 31.3.2011. do isplate
- na iznos od 30,55 eur/ 230,19 kn od 30.4.2011. do isplate
- na iznos od 38,49 eur/ 290,02 kn od 31.5.2011. do isplate
- na iznos od 38,56 eur/ 290,56 kn od 30.6.2011. do isplate
- na iznos od 55,01 eur/ 414,46 kn od 31.7.2011. do isplate
- na iznos od 41,87 eur/ 315,44 kn od 31.8.2011. do isplate
- na iznos od 40,58 eur/ 305,78 kn od 30.9.2011. do isplate
- na iznos od 37,90 eur/ 285,52 kn od 31.10.2011. do isplate
- na iznos od 37,90 eur/ 285,52 kn od 30.11.2011. do isplate
- na iznos od 40,93 eur/ 308,38 kn od 31.12.2011. do isplate
- na iznos od 43,62 eur/ 328,65 kn od 31.1.2012. do isplate
- na iznos od 43,01 eur/ 324,05 kn od 29.2.2012. do isplate
- na iznos od 41,96 eur/ 316,11 kn od 31.3.2012. do isplate
- na iznos od 42,37 eur/ 319,25 kn od 30.4.2012. do isplate
- na iznos od 43,69 eur/ 329,19 kn od 31.5.2012. do isplate
- na iznos od 42,77 eur/ 322,28 kn od 30.6.2012. do isplate
- na iznos od 41,00 eur/ 308,94 kn od 31.7.2012. do isplate
- na iznos od 40,84 eur/ 307,72 kn od 31.8.2012. do isplate
- na iznos od 42,33 eur/ 318,96 kn od 30.9.2012. do isplate
- na iznos od 42,26 eur/ 318,39 kn od 31.10.2012. do isplate
Posl.br. 31 P-307/2023-
- na iznos od 42,95 eur/ 323,59 kn od 30.11.2012. do isplate - na iznos od 42,95 eur/ 323,59 kn od 31.12.2012. do isplate - na iznos od 40,21 eur/ 302,99 kn od 31.1.2013. do isplate - na iznos od 40,08 eur/ 302,02 kn od 28.2.2013. do isplate - na iznos od 42,40 eur/ 319,44 kn od 31.3.2013. do isplate - na iznos od 38,41 eur/ 289,40 kn od 30.4.2013. do isplate
po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope
zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od
01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj
za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015.godine pa do 31.12.2022.god. po
stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od
01.01.2023. do 29.12.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri
postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem
referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz
natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije
refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo
polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za
drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku
od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku P. banka Z. d.d., OIB: da
tužiteljici T. L., OIB: u roku od 15 dana po osnovi jednokratne
naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 81,08 eur/ 610,90 kn zajedno
sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 21.04.2006.god.
do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o
visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007.god. (NN 72/02), za period od
01.01.2008.god. do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj
za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015.godine pa do 31.12.2022.god. po
stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako
polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od
01.01.2023. do 29.12.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri
postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem
referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz
natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije
refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo
polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za
Posl.br. 31 P-307/2023-
drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu
od 1.892,44 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana
donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, za svako polugodište, uvećanjem
referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje
posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz
natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije
refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo
polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za
drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku
od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 30. studenog 2022. godine podnio tužbu protiv tuženika radi
utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu sklopljen između stranaka 14. travnja
2006. godine, a koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i na naknadu za obradu
kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita prije ili istovremeno s
korištenjem kredita. Istovremeno potražuje i isplatu određenog novčanog iznosa s
osnova preplaćenog tečaja CHF valute kao i s osnova jednokratne naknade za obradu
kreditnog zahtjeva, uz naknadu parničnog troška. U tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita
sa tuženikom kao kreditorom dana 14. travnja 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu
kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.180,00 CHF.
Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u
kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan plaćanja,
prema otplatnom planu, prema kojem mjesečni anuitet je trebao iznositi 187,34 CHF.
U vrijeme zaključenja ugovora i prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF tuženik da
je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje
valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti kao i o mogućim
posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor vezan, a što je za
posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tijekom otplate
kredita tečaj CHF da se stalno mijenjao na način da se povećavao što je za posljedicu
imalo povećanje mjesečnih anuiteta. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda
u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđenu odlukom Visokog Trgovačkog suda RH
posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom je pravomoćno utvrđeno da su
tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita jer da
su zaključujući ugovore koristili u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je
ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja
ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim
parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a
što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na
štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne tj. protivne kogentnim
odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) koji je bio na snazi u
vrijeme sklapanja ugovora. U odnosu na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tužitelj
ističe da je na ime tzv. ulazne naknade banci uplatio iznos od 131,80 CHF u kunskoj
protuvrijednosti od 610,90 kuna, dana 21. travnja 2006. godine međutim, o toj odredbi
(čl. 11. toč. 3. Ugovora) da stranke nisu pojedinačno pregovarale već da je tuženik
jednostrano odredio tu naknadu te da se radi o iznosu 1,00% koji iznos da predstavlja
Posl.br. 31 P-307/2023-
netransparentan trošak. Odredba čl. 11. toč. 3. Ugovora da ne sadrži nikakve
ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada ugovorena i
zbog toga da je nejasna i nerazumljiva. Predmetni Ugovor o kreditu da je formularni (
tipski) pripremljen od strane banke za veći broj korisnika i tužitelj da nije mogao niti
prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe. Tužitelj se poziva na
odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Revt-249/14 u kojoj se između ostalog navodi "da
su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom
položaju, te dovedeni u situaciju uzmi ili ostavi…". Dakle, pozicija tužitelja i tuženika u
takvom ugovornom odnosu da nije bila ni jednaka ni ravnopravna. Tužitelj se nadalje
poziva na Direktivu Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav kojom
je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra
nepoštenom, tako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se
smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta
odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao
utjecaja na njezin sadržaj. Tužitelj se nadalje poziva na odredbu čl. 81. i 83. ZZP (NN
96/03) i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima.
1.1. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu podneskom od 20. listopada 2023. godine.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev po osnovi i
visini. Smatra da je tužitelj pogrešno koncipirao tužbu kao da je predmetni ugovor i
dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Presuda u tužbi Potrošač
na koju se poziva tužitelj da se odnosi na stambene kredite i zato da ta presuda ne
može biti primjenjiva u konkretnom slučaju budući da je tužitelj podigao kredit za kupnju
vozila. Tužitelj da nema pravnog interesa za podizanje predmetne tužbe. U konkretnoj
pravnoj stvari od strane tuženika da nije izvršena nikakva povreda. Tuženik tvrdi da je
ugovorena valutna klauzula u predmetnom Ugovoru o kreditu dopuštena. U čl. 6.
Ugovora o kreditu da jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta
plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće
na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U odnosu na
ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva tuženik ističe da tužitelj na pogrešan
način tumači tu naknadu. Zakon o zaštiti potrošača da ne zabranjuje ugovaranje takve
naknade. U konkretnom slučaju da je riječ o Ugovoru – obvezno pravnom odnosu koji
je sklopljen potpisom obiju ugovornih strana obje strane da su pristale na odredbe
ugovora i potpisale ga. Tužitelj da je potpuno poslovno sposobna osoba koja je svjesno
potpisala predmetni Ugovor o kreditu te konačno da su obje ugovorne strane uredno
ispunile svoje ugovorne obveze. Dalje ističe da banka ne može preuzeti odgovornost
za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da
li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj i učinio. Tuženik navodi
da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama Ugovora o
kreditu sa svakim potrošačem. S obzirom na specifičnost usluge to da jednostavno nije
moguće, zbog posebne regulative u poslovanju banaka i zbog činjenice da bi postupak
trajao mjesecima. Konačno tuženik ističe prigovor zastare. Tvrdi da prema niti jednom
propisu podnošenje tzv. kolektivne tužbe ( tužbe za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl.
502. a ZPP-a, ne prekida zastaru za konkretno potraživanje, pa tako niti predmetno.
Predlaže odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak.
2.1. Tuženik se protivio specificiranom tužbenom zahtjevu tužitelja od 20.
listopada 2023. godine.
Posl.br. 31 P-307/2023-
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (10-15) u otplatnu
tablicu (16-17), u pregled uplata po kreditu (18-19), u plan otplate (20-21), u
knjigovodstvenu karticu (22-36), u tečajnu listu (37), provedeno je financijsko
vještačenje te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka (136-154), saslušana je tužiteljica
kao parnična stranka.
4. U postupku je provedeno financijsko vještačenje, te je tužitelj nakon
provedenog financijskog vještačenja, postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu i to
tužbeni zahtjev kako je opisano u točki III i IV izreke Presude. Tužitelj nije izvršio
preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, već je tužba odnosno tužbeni
zahtjev uređen (a tužba se može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka, što
proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP-a) nakon provedenog financijskog vještačenja.
5. Tuženik se protivio tužbenom zahtjevu tužitelja preciziranim podneskom od
20. listopada 2023. godine jer da tužitelj nije specificirao tužbeni zahtjev sukladno
izračunu vještaka, budući da tužitelj nije uzeo u obzir i razdoblja kada je tečaj bio niži
od početno ugovorenog.
6. Sud je prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužitelja uređenom nakon
provođenja financijskog vještačenja podneskom od 20. listopada 2023. godine jer se
isto ne smatra preinakom u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a već je sud uzeo u
obzir Zaključak Vrhovnog suda RH sa sastanka predsjednika Građanskih odjela
Županijskih odjela i Građanskih odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021 od
26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita u
švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza
financijskim vještačenjem.". Naime, sud je dopustio preinaku jer je do preinake došlo
zbog provedenog financijskog vještačenja, a što predstavlja okolnost koja je nastala
nakon podnošenja tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu po nekoj drugoj osnovi,
osim one koja je navedena u tužbi. Tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja niti podnio
protutužbu, a vezano za potraživanje na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim
razlikama. Tuženik je tek po primitku podneska tužitelja (kojim je tužitelj specificirao
tužbeni zahtjev), istakao da je tužbeni zahtjev trebao biti specificiran na način da se u
obzir uzmu i negativne razlike.
7. Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik
kao kreditor dana 14. travnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 9011153633
kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu 13.180,00 CHF u kunskoj
protuvrijednosti na rok otplate 84 mjeseci, u svrhu kupnje vozila. Člankom 4. st. 2.
Ugovora propisano je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom
proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno sa
njima. Člankom 5. st. 2. propisano je da kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u
kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja
kamate. Čl. 6. st. 2. propisano je da se kredit u iznosu od 13.180,00 CHF otplaćuje u
84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za
CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je
sastavni dio ugovora. Čl. 11. st. 3. Ugovora propisano je da se korisnik kredita
obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za
obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje
kredita u iznosu od 2,00% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju
motornih vozila.
Posl.br. 31 P-307/2023-
8. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zatim sporno
je da li tužitelj ima pravni interes podnošenja tužbe i da li je nastupila zastara.
9. Tužitelj je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je
bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (NN 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP/03).
Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu
namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti poduzetničkoj
djelatnosti. Ugovorom o kreditu ugovorena je namjena kredita i to za kupnju vozila.
Iz navedenog proizlazi nespornim zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna
aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužitelja, već za kupnju osobnog
vozila koji je korišten isključivo za privatne svrhe (a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja
o čemu će kasnije biti riječi). Zato se ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu
odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a slijedom toga da je tužitelju odobren potrošački kredit.
10. Odredba čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977,
36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990,
27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000,
88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013,
89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, 155/2023, dalje: ZPP) propisuje da je svaka stranka
dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija
navode i dokaze protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih
dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice
zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja
obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se
na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno
adekvatnih dokaznih sredstava.
11. Nadalje, obzirom na isticanje tuženika o protivljenju tužbenog zahtjeva
tužitelja preciziranog 20. listopada 2023. godine, jer da tužitelj nije uzeo u obzir i
negativne razlike, sud smatra neosnovanim iz razloga je tuženik nije istaknuo procesno
pravni prigovor radi prijeboja ili prigovor prijeboja niti je podnio protutužbu za njegova
potraživanja na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama. U odnosu na
navedeno sud ukazuje na odluku Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-549/23 od 18.
prosinca 2023. godine.
12. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrde
ništetnima odredbe o ugovaranju valutne klauzule i odredbe vezane za obvezu tužitelja
za plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita,
kao i da se naloži tuženiku da s osnova preplaćene valutne klauzule i iznosa naknade
za obradu kreditnog zahtjeva isplati tužitelju iznos od 1.418,64 eura i 81,08 eura, sve
sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to specificirano
postavljenim tužbenim zahtjevom, nakon provedenog financijskog vještačenja,
podneskom od 20. listopada 2023. godine, te prigovori tuženika (zastare, statusa
potrošača, nedostatka pravnog interesa i dr.). Zatim predmet spora su svi naprijed
istaknuti prigovori.
13. Tužiteljica je iskazala da se 2006. godine obratila tuženiku za kredit u svrhu
kupnje osobnog automobila. S obzirom da je uskoro trebala roditi bilo joj je važno kupiti
automobil kako bi se pripremila za bebu i kako bi u auto mogla smjestiti dječja kolica.
Posl.br. 31 P-307/2023-
Prilikom razgovora za kredit u banci ju nisu upozorili na mogućnost postojanja rizika
podizanja kredita u CHF. Njoj je bilo samo važno da zna koliko će joj iznositi rata kredita
te da se može odlučiti podići kredit, a da uredno otplaćuje rate kredita. U banci je nisu
upozorili da bi valuta CHF mogla toliko divljati u smislu da rata bude toliko veća od
one kako joj je prikazano prilikom razgovora odnosno sklapanja Ugovora. Početna
rata je iznosila oko 800,00 kn. Tijekom vremena je rata kredita počela rasti, a s obzirom
da otac njezinog djeteta nije plaćao alimentaciju za dijete, obraćala se banci da vidi što
se dešava i da li će moći otplaćivati rate kredita. Predmetni kredit je u cijelosti otplatila
jer joj je pomogao sadašnji suprug. U jednom trenutku rata kredita iznosila je oko
1.400,00 kn. Kada je došla u banku za sklapanje Ugovora u banci ju je čekao gotov
sadržaj Ugovora. Ona nije sastavljala sadržaj ugovora već je dobila gotov sadržaj
ugovora. Ugovor je pročitala, službenik ju nije upozorio da valuta CHF nije zaštićena
u RH od strane HNB-a. Morala je platiti jedan iznos za obradu kredita, kojeg je označila
u tužbi. Nije joj objašnjeno zašto taj jednokratan iznos mora platiti. Kada je pročitala
Ugovor o kreditu nije joj bila nejasna niti jedna odredba, ali je prošlo dugo vremena pa
se ne sjeća. Znala je da će rata kredita ovisiti o tečaju valute CHF, ali je mislila da će
se raditi o minimalnoj promjeni tečaja, a s obzirom da joj je u ono vrijeme i tata radio
u Švicarskoj, bila je upoznata da je valuta CHF stabilna i da se njezin tečaj ne mijenja
puno.
13.1. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je predmetnim kreditom kupila osobni
automobil, za vlastite potrebe, da od strane tuženika nije bila upozorena na postojanje
rizika vezanog za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF tj. da valuta CHF može toliko
varirati. Tužiteljici je bilo važno da bude u mogućnosti plaćati ratu kredita koja je u
početku iznosila oko 800,00 kuna, a kasnije da je u jednom trenutku iznosila oko
1.400,00 kuna. Prilikom sklapanja ugovora da je dobila gotov sadržaj ugovora, a
službenik banke ju nije upozorio da valuta CHF nije zaštićena u RH od strane HNB-a.
Također iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj nije bila jasna odredba vezana za plaćanje
jednokratnog iznosa za obradu kreditnog zahtjeva niti da joj je to objašnjeno.
14. Sud je poklonio vjeru iskazu tužiteljice, jer je iskazivala razumljivo, sigurno i logično.
15. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. da li je ugovorena
valutna klauzula dopuštena ili pak nedopuštena i nepoštena, tužitelj se pozvao na
Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.
godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-
1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine) kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost
ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, gdje su nacionalni sudovi navedene
odredbe ocijenili nepoštenima i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu klauzulu
postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, a tužitelj je tužbu podnio 30. studenog
2022. godine, dakle unutar roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti.
16. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja
2013. godine potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17
od 14. lipnja 2018. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio
drugotuženik, pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. studenog 2004.
godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,
korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i
nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o
kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica
Posl.br. 31 P-307/2023-
švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena
kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim
za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i
u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, a što je za posljedicu imalo
neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je drugotužena postupila
suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).
17. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u
smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.
18. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu
kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za
ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
19. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge
organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane
ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih
interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom
predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu
kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene
djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže
povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b
ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c propisan učinak
presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom
propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu
štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe
iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici,
u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u konkretnom slučaju tužitelj se na njih
pozvao.
20. Ugovor o kreditu od 14. travnja 2006. godine predstavlja potrošački ugovor
i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se
na predmetni Ugovor odnose Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-
1401/12 te Presude Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14.
lipnja 2018. godine.
21. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su nepoštene
jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana
na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti
potrošača (NN 96/03) ništetne.
Posl.br. 31 P-307/2023-
21.1. Odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma
sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,
125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u
smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom
kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji
mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-
a niti je nužan odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredba
ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na
temelju cijene zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.". Valutna
klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže
između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao
potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud RH u Rješenju broj U-I-392/2011 i dr.
od 13. prosinca 2016. godine izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi
dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u
pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.
Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti
u smislu Direktive 93/13.
22. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.
godine potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj
klauzuli u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine.
23. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN
41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača
iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u
kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH
posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja
2020. godine. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede
propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno
pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud
je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su
donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični
navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke
i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja
u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.
24. Srž u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt
249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o tečajnom riziku je da
su banke mijenjale u ugovoru visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim
obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je u ovom
slučaju, neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda
RH broj U-III-2521/2015, U-III-2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021.
da je ovakav način ugovaranja valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke,
pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je
došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu
potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i
Posl.br. 31 P-307/2023-
zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve
odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.
24.1. Vrhovni sud RH pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o valutnoj
klauzuli, bankama je stavio ne teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o
ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Vrhovni
sud RH uzeo je u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom
terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust
službenika banaka da potrošačima tj. korisnicima kredita prilikom pregovaranja
odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje
ugovorene valutne kaluzule tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio
je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih
u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano
konvencijsko pravo EU iz presude posl.br. C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu
na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ prema kojem se čl. 4. st. 2.
Direktive treba tumačiti na način "Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo
gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na
transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma
promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih
uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih
kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."
24.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na
ugovorenu valutnu klauzulu kao i na ugovorenu obvezu tužitelja da prije korištenja ili
istovremeno s korištenjem kredita plati banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u
visini od 1,00% od iznosa kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu
unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije
pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim
odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza
koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog
čega ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita -
potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu
ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo
načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove
suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.
25. Ništetnost spornih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli je već
utvrđena u kolektivnom sporu, već je dovoljno da se tužitelj samo pozove na utvrđenja
iz kolektivne presude. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi
broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu se fizičke i pravne
osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i
prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili
općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno
ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP-
a), te da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s
obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citiranje zakonske odredbe, drugačije
postupanje bilo nesvrsihodno, neekonomično i previše tegotno za potrošača. Tome u
prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine kojom se
dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz presude Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka
2019. godine.
Posl.br. 31 P-307/2023-
26. U odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 11.3. u djelu koji se odnosi na
obvezu plaćanja tuženiku naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od
iznosa kredita, tuženik sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao i tužitelj nije imao
utjecaja na tu odredbu. Tužitelj je dana 21. travnja 2006. godine na ime naknade za
obradu kredita tuženiku platio naknadu u iznosu od 610,90 kn, a kako to proizlazi iz
dokumentacije u spisu i provedenog vještačenja. Naime, tuženik nije dokazao, a niti
je tužitelju ukazano na što se predmetna naknada odnosi, na što se trošila, zašto je
naknada određena upravo u tom iznosu odnosno postotku i o tome tužitelj nije mogao
raspravljati sa tuženikom niti je tužitelju pojašnjeno nešto vezano za tu naknadu već
je postupano po unaprijed tiskanom sadržaju odredbe vezano za postotak naknade
za obradu kredita, a o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo.
27. Tuženik je osporio visinu tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev u odnosu
na isplatu, a koji je predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, uređen je nakon
provedenog financijskog vještačenja. Za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bilo
je nužno provođenje financijskog vještačenja, te je tužitelj tek po provedenom
financijskom vještačenju mogao precizno urediti tužbeni zahtjev, a to uređenje nije
preinaka u smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a, o čemu je već ranije rečeno.
28. Vezano za prigovor zastare istaknut po tuženiku ističe se da prema
pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja
2020. godine, na koje se poziva i ovaj sud, a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti
ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na
drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Također, prema pravnom stajalištu
Vrhovnog suda RH izraženom u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine
da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do
prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih restitucijskih
zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe. Dakle, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih
interesa potrošača došlo je do prekida zastare u smislu čl. 388. ZOO-a/91 (čl. 241.
ZOO-a/05), te zastara po ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela
je teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe
za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012, zastara za svaki
individualni restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne
uračunava se u tijek zastare.
29. Tužba u predmetu P-1401/2012 podnijeta je 04. travnja 2012. godine, a
presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita veže
uz valutnu klauzulu u švicarskim francima postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.
godine (presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja
2018. godine). Zbog svega navedenog, a s obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari
podnijeta 30. studenog 2022. godine, prigovor tuženika da je nastupila zastara, nije
osnovan.
30. Ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli kao i o obvezi plaćanja naknade za
obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00%, ne znači i ništetnost cijelog ugovora o
kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.
Posl.br. 31 P-307/2023-
31. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom
vještaku za financije i bankarstvo G. Š. M., dipl. oecc. Na temelju nalaza i
mišljenja vještaka od 09. listopada 2023. godine, koji je analizirao svu potrebnu
dokumentaciju te je uzeo u obzir osnovne elemente kredita, elemente i metodologiju
izračuna te prikazao početni otplatni plan kredita, prikazao realizirani otplatni plan
kredita, izračunao preplate anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita – pozitivne
tečajne razlike i izračunao manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni tečaj kredita
– samo negativne tečajne razlike te obračunao i naplaćenu naknadu za obradu
kreditnog zahtjeva te konačno dao mišljenje da razlike preplaćenog CHF tečaja,
odnosno po mjesecima pozitivne razlike nastale na ime tečajne razlike u svakom
mjesečnom anuitetu za koji je banka teretila korisnika kredita u odnosu na anuitete uz
primjenu početnog CHF tečaja (pozitivne tečajne razlike) ukupno iznose *1.418,64
EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 3, a što obračunato primjenom
fiksnog tečaja konverzije iznosi *10.688,74 HRK. Tužiteljica je tuženiku podmirila
naknadu za obradu kreditnog zahtjeva sukladno odredbi čl.11.3 predmetnog Ugovora
o kreditu dana 21.04.2006. godine u iznosu od *81,08 EUR, a što obračunato
primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *610,90 HRK. Informativno, negativne
tečajne razlike anuiteta, dakle razlike anuiteta koji su manje plaćeni u razdoblju nižeg
tečaja u odnosu na početni tečaj kredita ukupno iznose *85,46 EUR kako je
specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja
konverzije iznosi *643,90 HRK.
32. Tužitelj se podneskom od 20. listopada 2023. godine očitovao na nalaz i
mišljenje vještaka, prihvatio je nalaz i mišljenje vještaka te je precizirao tužbeni zahtjev
kako je to opisano u izreci presude.
33. Tuženik u cijelosti osporava nalaz i mišljenje vještaka jer da je baziran na
pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksan tečaj, što nije bila ugovorna
volja stranaka, a niti to proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu. Predmetni
nalaz i mišljenje vještaka smatra neosnovanim, promašenim i nepotrebnim, te kao
takav neprimjenjiv u ovoj pravnoj stvari. U odnosu na specificiran tužbeni zahtjev
tužitelja, iako spori visinu utuženog potraživanja, smatra da je trebao biti specificiran
na način da se u obzir uzmu i negativne razlike.
34. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je isti izrađen po stalnom
sudskom vještaku za financije i bankarstvo, isti je razumljiv i u skladu s pravilima
struke, te je sud istog prihvatio kao stručan, vjerodostojan i točan.
35. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:
- da su parnične stranke dana 14. travnja 2006. godine sklopile Ugovor o kreditu
broj 9011153633, za iznos od 13.180,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema
srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,
- da se radi o potrošačkom kreditu čija namjena je bila kupnja osobnog automobila
za osobne potrebe,
- da se tužitelj pozvao na pravomoćnu presudu donijetu u postupku zaštite kolektivnih
prava i interesa (Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 i Visokog
Trgovačkog suda Rh posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine) sukladno čl. 502.
c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/07,
Posl.br. 31 P-307/2023-
- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa
obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,
- da odredbe o valutnoj klauzuli i odredba o obvezi tužitelja za plaćanje naknade za
obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, podliježu testu
poštenosti,
- da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo,
- da potraživanje tužitelja nije zastarjelo,
- da je tužitelj aktivno legitimiran podnijeti tužbu
- da je tužitelj preplatio iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako je to navedeno
u točki III izreke Presude.
36. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, sukladno čl. 104. st.
1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju iznosa kojeg je primio zbog
jednostranog povećanja tečaja švicarskog franka.
37. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužitelju isplatiti i
zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog
anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.
38. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj
klauzuli u švicarskom franku (u tzv. kolektivnom sporu), tuženik je u skladu s čl. 323.
st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je
platio zbog povećanja tečaja švicarskog franka, tj. iznose koji predstavljaju razliku
između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo
do njihovog povećanja.
39. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju
takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema st. 2.
istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je
svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao
ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
40. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način
prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu,
odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga,
odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
41. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez
osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj
nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
42. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženikovog stjecanja došlo je na temelju po
njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, on ima položaj nesavjesnog
stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a, dužan tužitelju platiti
zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate anuiteta kako je
to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.
Posl.br. 31 P-307/2023-
43. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope
zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31.
prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008.
do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2.
ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta
koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa
iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet
postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru
između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na
snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen
čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na
razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za
odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se
ta stopa uvećava za pet postotnih poena, pa do isplate po kamatnoj stopi koja se
određuje, do 31.12.2022., za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do
isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za
varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje
banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna
stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa
koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 8 dana, ili u istom roku podigne
prigovore protiv platnog naloga, zajedno s odmjerenim troškovima postupka u iznosu
od 25,00 eura sa zateznim kamatama koje teku na taj iznos od dana donošenja
platnog naloga pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište,
uvećanjem referente-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na
svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle
iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije
refinanciranje Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo
polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za
drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u
roku od 8 dana.
44. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Tužitelj je uspio u ovom postupku, pa mu je tuženik dužan naknaditi trošak. Tužitelju
je priznat trošak za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 02. veljače 2023., 20.
listopada 2023., za zastupanje na ročištima 18. rujna 2023. i 15. veljače 2024. godine
za svaku radnju po 200,00 eur, za sastav podneska od 21. travnja 2023. u iznosu od
50,00 eura plus PDV (25%) koji iznosi 262,50 eura, te putni trošak tužitelja za dolazak
na ročište 15. veljače 2024. u iznosu od 57,40 eura, te putni trošak punomoćnika
tužitelja u iznosu od 96,00 eura (jer je bio spis Općinskog suda u Puli), te trošak
Posl.br. 31 P-307/2023-
financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu
26,54 eura, a što sveukupno iznosi 1.892,44 eura. Tužitelju nije priznat trošak za
izbivanje punomoćnika tužitelja iz pisarnice radi pristupa na ročišta 18. rujna 2023. i
15. veljače 2024. jer se parnični troškovi dosuđuju stranci, a ne njegovu punomoćniku.
Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tbr. 7., 8., 9., 46., 52. i 54. Tarife o
nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014,
118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22, 138/23) i Tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi
(NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).
47. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao izreci ove Presude.
U Poreču - Parenzo, dana 28. ožujka 2024. godine.
S u d a c:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
Dna:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.