REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču – Parenzo
Turistička ulica 2

52440 Poreč – Parenzo

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču – Parenzo, po sucu tog suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja A.
B., iz P., Ž. 93, OIB:, zastupan po punomoćniku
B. Z., odvjetniku iz P., protiv tuženika A. B. d.d. Z.,
S. avenija 6, OIB:, zastupan po punomoćniku D.
P. i dr., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne
rasprave zaključene dana 15. veljače 2024. godine u prisutnosti punomoćnika
tužitelja, dana 28. ožujka 2024. godine,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se u ugovoru o kreditu broj: 316-33/2005. sa sporazumom o
osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je
solemniziran kod javne bilježnice T. F., u P., pod brojem OU-235/05 dana

01.03.2005.:

- ništetnom odredbe iz članka 2. i 3. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica švicarski franak (CHF), te u dijelu iz članka 3. točke II. podtočke II. u
kojem je propisano da protuvrijednost mjesečnog anuiteta se podmiruje u kunama
obračunatim po srednjem tečaju H. A.-A.-B. d.d. za devize na dan
dospijeća, odnosno na dan plaćanja,

- djelomično ništetnom odredba iz članka 3. i to točke II., podtočke III., koja glasi:
„Kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za
devize H. A.-A. B. d.d. na dan dospijeća.“,

- ništetnom odredba iz članka 5. u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se
troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) jednokratno.“,
- ništetnom u cijelosti odredba iz članka 6. kojom je propisano: „Banka je ovlaštena
izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A.-
A.-B. d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je
suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije
izmjene i dopune.“,

- djelomično ništetnom odredba iz članka 8. i to točka I. koja glasi: „Korisnik kredita se
obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2.
ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1,00 % (jedan
posto) od odobrenog kredita.“, zatim točka III. koja glasi: „U slučaju prijevremene

2

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati
taksu sukladno Odluci o naknadama H. A.-A.-B. d.d.“, te točka IV. koja
glasi: „Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog
sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.“.

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB, da tužitelju A. B., OIB isplati:

a) novčani iznos od 1.262,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana 08.03.2005 pa do isplate,

b) novčani iznos od 6.167,98 eura sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:
- na iznos od 31,76 eura od dana 31.03.2008 pa do isplate,
- na iznos od 17,24 eura od dana 30.04.2008 pa do isplate,
- na iznos od 16,12 eura od dana 31.05.2008 pa do isplate
- na iznos od 18,54 eura od dana 30.06.2008 pa do isplate,
- na iznos od 10,34 eura od dana 31.07.2008 pa do isplate,
- na iznos od 8,70 eura od dana 31.08.2008 pa do isplate,
- na iznos od 12,95 eura od dana 30.09.2008 pa do isplate,
- na iznos od 95,32 eura od dana 31.10.2008 pa do isplate,
- na iznos od 64,04 eura od dana 30.11.2008 pa do isplate,
- na iznos od 104,10 eura od dana 31.12.2008 pa do isplate,
- na iznos od 110,53 eura od dana 31.01.2009 pa do isplate,
- na iznos od 113,44 eura od dana 28.02.2009 pa do isplate,
- na iznos od 5.564,87 eura od dana 26.03.2009 pa do isplate,

c) novčani iznos od 2.914,47 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana 26.03.2009 pa do isplate,

a koje teku zakonske zatezne kamate teku po stopi od 15% godišnje do dana

31.12.2007., zatim od dana 01.01.2008. do dana 31.07.2015. po stopi u visini eskontne
stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a od dana

01.08.2015. do 31.12.2022., za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne
stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do
isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je
Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za
varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje
banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna
stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa
koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku A. B. d.d., OIB, da tužitelju
A. B., OIB, naknadi troškove parničnog postupka u
iznosu od 4.725,46 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja

3

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

presude pa do isplate po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope -
kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne
operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka
za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje
banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna
stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa
koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženice dana 10. lipnja 2019. godine radi
utvrđenja i isplate. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom (ranije
H. A. A. B. d.d.) zaključio Ugovor o kreditu broj 316-33/2005 sa
sporazumom o osiguranju tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je
solemniziran kod javnog bilježnika T. F. u P. pod brojem OU-235/05 dana

01. ožujka 2005. kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 158.000,00 CHF u
kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize pravnog prednika tuženika
H. A. A. B. d.d. važeće na dan korištenja kredita, a u svrhu kupnje stana.
Predmetnim Ugovorom da je ugovorena kamata od 5,25% dekurzivno godišnje, da
je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od
872,48 švicarskih franaka u kunama po srednjem tečaju H. A. A. B. d.d. za
devize na dan plaćanja prema Odluci o kamatnim stopama banke od 30. travnja

2005. godine. Nadalje da je propisano i da je banka ovlaštena izvršiti promjenu
kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama H. A. A. B. d.d..
Dalje navodi da tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj
stopi, te da ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih
parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a
tuženik da je u više navrata jednostrano povećao kamatnu stopu prilikom čega je došlo
do povećanja mjesečnih anuiteta. Poziva se na Presudu Vrhovnog suda RH posl.br.
Revt249/14-2 od 09. travnja 2015. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog
suda RH posl.br. Pž-7123/13-14 od 13. lipnja 2014., a kojima je utvrđeno da su
odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna
stopa po jednostranoj odluci banke ništetne, te da je nesporno utvrđeno da da su
odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni
dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim se
odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj
na njihov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja
potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u
vrijeme sklapanja ugovora, te da takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u
pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu
na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što da je suprotno temeljnim
načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim
odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava.
Presudom Vrhovnog suda RH posl.br. Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. da je
utvrđeno da su ugovorne odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima, osim u dijelu u
kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile
nepoštene i ništetne. Također poziva se i na Presudu posl.br. Pž-6632/17-10 od 14.
lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-

4

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

1401/12 od 04. srpnja 2013. kojom je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 01.
lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i
prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima
ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju -
ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana
glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije
potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu
imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je tužena postupila
suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tvrdi da je tužitelj
preplatio mjesečne anuitete obzirom su se isti povećavali zbog nezakonite promjene
kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke i zbog povećanja tečaja. Mjesečna
preplata anuiteta da se ima izračunati kao razlika između stvarno plaćenog anuiteta i
anuiteta koji se utvrđuje kao umnožak iznosa anuiteta u CHF prema otplatnoj tablici
(početnom otplatnom planu) i srednjeg tečaja CHF liste tuženika važećeg na dan
korištenja kredita. Dalje navodi da je prije podnošenja tužbe u dva navrata zatražio
od tuženika dostavu potrebne dokumentacije po predmetnom Ugovoru o kreditu radi
izračuna preplate anuiteta. Dopisom od 22. listopada 2018. i od 17. travnja 2019.
tuženik da je obavijestio tužitelja kako tuženik ne izdaje dokumentaciju po kreditu s
obzirom na pozitivne zakonske propise kojima nije propisana obveza dostave
dokumentacije vezane uz kredit po isteku ugovornog odnosa. Tuženik da više nema
nikakvih potraživanja po predmetnom kreditu, jer je isti otplaćen u cijelosti, te se vodi
kao zatvoren u poslovnim knjigama banke. Tužitelj navodi da zato nije u mogućnosti
izvršiti obračun preplate dok mu tuženik ne dostavi svu potrebnu, traženu
dokumentaciju. Zato je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu na temelju čl. 186.b st. 3.
ZPP-a.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti,
osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe kako se tužitelj neosnovano
poziva na Presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-7129/13 i Pž-6632/17, te
presude Vrhovnog suda RH posl.br. Revt-249/14. Sudovi da su u citiranim kolektivnim
sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi
odnosno valutnoj klauzuli iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Međutim bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja
da se ne može obrazloženo tvrditi da bi iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe
o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve
odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno valutnoj klauzuli u svim ugovorima o
kreditu bile nepoštene, a time i ništetne. U skladu s čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača
(NN 96/2003, 46/07, 79/07) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu
takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno
pregovaralo. Čl. 81. st. 4. istog zakona tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da
se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo zbog čega takve odredbe u skladu
s čl. 81. st. 1. navedenog zakona ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Dodatno
citirane zakonske odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o
parničnom postupku predviđaju da potrošači mogu se pozvati na pravna utvrđenja iz
presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu
štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži utvrđenje ništetnosti i isplatu na
temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Tuženik ističe da je postupao
sukladno svim važećim kogentnim propisima u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
Tuženik da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama i sukladno Zakonu o

5

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

kreditnim institucijama, te da je od stupanja na snagu istog zakona potrošače
obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne
stope, te im uz obavijest dostavljao i izmijenjeni otplatni plan. Metodologijom koja je
objavljena na internetskim stranicama tuženika da su jasno definirani parametri koji
utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Tuženik sve
do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., a koje izmjene su
stupile na snagu 01. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili
usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da
uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. Ugovorna odredba o
kamatnoj stopi da je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima.
Tuženik ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra
nepoštenom sukladno odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u
vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i
poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na
štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi
pojedinačno pregovaralo pa da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u
smislu čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe da je volja ugovornih strana
bila ugovaranje promjenjive kamatne stope što da je razvidno iz ugovorne odredbe u
kojoj na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik
ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.
Također ističe da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli
jer da je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelju
objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje
valutna klauzula može imati te da mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije
protumačio značenje svih ugovornih odredbi i pravne posljedice koje iz ugovora o
kreditu proizlaze, te da je javni bilježnik utvrdio da su mu iste jasne i razumljive, te se
uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanje predmetnog ugovora o kreditu.
Također, da je navedeni predmetni ugovor bio izbor tužitelja, jer je tuženik osim
navedenog nudio i druge kreditne proizvode kao npr. ugovor o kreditu s valutnom
klauzulom u eur i dr., a tužitelj da je izabrao ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u
CHF. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva
odredba i u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima. Poziva se na Presudu
Vrhovnog suda RH posl.br Revt-348/14-2 od 09. travnja 2015., na presudu Suda
Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017. Slijedom navedenog predmetni ugovor
da ne sadrži odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa time ista nije nepoštena ni
ništetna. Tuženik je istakao i prigovor zastare na potraživanje tužitelja za isplatu
utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i
valutnoj klauzuli u ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od
trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove
tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina za povrat
tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla
biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, a budući je takvo
tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO-a budući da se podnošenje tužbe u
kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje,
utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Predlaže odbacivanje tužbe u
cijelosti zbog neurednosti, podredno odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti
tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova i naknaditi troškove postupka tuženiku
sa zakonskom zateznom kamatom koja je određena čl. 29. st. 2. ZOO-a.

6

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

3. Prema odredbi čl. 186.b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ
4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989,
20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199,
129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008,
57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, dalje: ZPP), u sporovima u kojima se ne može
postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi
dati premda njima raspolaže, a koje mu prema sadržaju građanskog pravnog odnosa
je dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj
može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu
iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost
odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se
provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.
3.1.Tužbeni zahtjev tzv. stupnjevite tužbe slojevit je i ostvaruje se u dva stupnja,
prvo kao tzv. manifestacijski zahtjev za polaganje računa, odnosno davanje podataka
koje tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a zatim u vidu određenog
kondemnatornog tužbenog zahtjeva za ispunjenje.

3.2. Tužitelj se prije podnošenja predmetne tužbe dana 08. travnja 2019.
godine obratio tuženiku sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (početni otplatni plan
s početnom ugovorenom kamatom na dan sklapanja ugovora o kreditu, obavijesti o
svim promjenama kamate tijekom trajanja kreditnog odnosa, ispis svih uplata po
kreditu iz kojeg se vidi koji je udio kamate, a koji udio glavnice u kreditu), koja bi bila
temelj za tužbu kao i specifikaciju tužbenog zahtjeva, a kojem zahtjevu tuženik nije
udovoljio s obrazloženjem da banka više nema nikakvih potraživanja, jer se
predmetni kredit vodi kao zatvoren u poslovnim knjigama banke, a da važeći zakonski
propisi i javno dostupni interni akti banke ne propisuju dostavu tražene dokumentacije
za kredite koji su otplaćeni. Zato je tužitelj bio primoran podnijeti stupnjevitu tužbu u
smislu odredbe čl. 186.b. ZPP-a.

3.3. Sud je utvrdio da je manifestacijski zahtjev tužitelja osnovan, te je
Rješenjem posl.br. 31 P-1925/2019-12 od 10. prosinca 2020. godine naloženo
tuženiku da za sud i tužitelja u roku od 30 dana dostavi dokumentaciju vezanu za
predmetni Ugovor o kreditu (čl. 325.a ZPP-a).

3.4. Tuženik je uz podnesak od 14. siječnja 2021. godine dostavio potrebnu dokumentaciju.

3.5.Tužitelj je dokazao da je zahtijevana dokumentacija zajednička za obje
stranke u postupku, a u pogledu njihovog građanskog pravnog odnosa, koji je
proizašao iz predmetnog Ugovora o kreditu, te su bili ispunjeni uvjeti u smislu odredbe
čl. 186.b st. 3. ZPP-a.

4. Tužitelj je tijekom postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja,
postavio određeni zahtjev stoga nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe čl.

191. st. 1. ZPP-a, već je tužba – tužbeni zahtjev uređen (a tužba se može urediti i
nakon zaključenja prethodnog postupka, što proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP-a),
a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH u zaključku od 26. studenog 2021. godine
(Su-IV-162/2021).

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: Ugovor o kreditu broj 316-33/2005
sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretnini (5-12), izvadak iz zemljišne knjige (13), Ugovor o kupoprodaji nekretnine
(14-17), otplatni plan (18-27), zahtjev (28), dopis (30 i 31), metodologiju promjene
kamatnih stopa (47), specifikaciju uplata (135), zahtjev za kredit (141), tablicu

7

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (142-143), nalog za
arhiviranje (167), isplatni nalog (168), obračun (169), otplatni plan (170-175), kontrolni
ispis unosa kredita (176-177), izračun efektivne kamatne stope za kredite građanstvu
(178-183), otplatni plan (184), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu (185-
187), pregled prometa za klijenta (188-190), specifikaciju uplata (191), trošak
financiranja za razdoblje od kolovoza 2011. do prosinca 2017. i od prosinca 2017. do
rujna 2019. (272-282), simulirani otplatni plan (283-289), provedeno je financijsko
vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, te je pročitan
nalaz i mišljenje vještaka (338-348) i očitovanje vještaka (379-380, 436-441 i 618-
619), te su saslušani svjedokinja D. P. (osobni bankar), T. F. (javni
bilježnik) i tužitelj kao parnična stranka.

6. Provedenim dokazima utvrđeno je da su tužitelj kao korisnik kredita i založni
dužnik, te D. B. kao sudužnik i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu
sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretnini dana 28. veljače 2005. godine, a potvrđen kod javnog bilježnika T.
F. iz P. dana 01. ožujka 2005. godine pod brojem OU-235/05, kojim je
tuženik odobrio tužitelju iznos od 158.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok
otplate do 31. ožujka 2035. godine u svrhu kupnje stana. Člankom 2. Ugovora
propisano je da se odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od

158.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize važeće na dan korištenja kredita u
svrhu kupovine stana. A čl. 3. ugovoreno je da se na kredit zaračunavaju kamate
od 5,25% dekurzivno godišnje, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim
anuitetima, da protuvrijednost mjesečnog anuiteta iznosi 872,48 CHF, a podmiruje se
u kunama obračunatim po srednjem tečaju banke za devize na dan dospijeća odnosno
na dan plaćanja kako je to određeno važećom Odlukom o kamatnim stopama počevši
od 30. travnja 2005. godine, te da dospijeće svakog slijedećeg anuiteta je svakog
posljednjeg dana u mjesecu. Kamate se obračunavaju mjesečno, uključene su u
anuitete. Čl. 5. su propisani troškovi da se prije isplate kredita odbijaju troškovi obrade
u iznosu od 1,25% jednokratno, a čl. 6. je propisana promjenjivost kamatne stope
sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, i da je korisnik kredita suglasan i da
prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama i sve kasnije izmjene i dopune. Čl. 8.
propisano je pravo na odustajanje korisnika kredita i naknada banci nastalih troškova
u iznosu od 1% od odobrenog kredita. Istim člankom propisan je i slučaj prijevremene
otplate kredita, kao i da se korisnik kredita obvezuje snositi sve tečajne razlike koje
mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora
o kreditu kojeg su stranke zaključile i to za utvrđenje ništetnosti dijelova ugovornih
odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu,
odredbu vezanu za obradu kredita, prijevremenu otplatu i dr., kao i isplate iznosa po
osnovi ništetnosti takvih odredbi, te naknade parničnog troška.

8. Između stranaka je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, posljedično
ništetnosti navedenih ugovornih odredbi da li tužitelj ima pravo na isplatu, zatim
sporno je da li je nastupila zastara.

9. Tužitelj je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je
bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (NN 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP/03)
potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu

8

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. Ugovorom o kreditu ugovorena je namjena kredita i to za kupovinu stana.
A iz Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 16. veljače 2005. godine zaključen između
prodavatelja D. R. i tužitelja kao kupca utvrđeno je da je tužitelj kupio
stan. Iz navedenog proizlazi nespornim zaključak da namjena kredita nije bila neka
poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužitelja, već kupnja
predmetnog stana, a za koje je utrošen predmetni kredit isključivo za privatne svrhe
tužitelja tj. za življenje u stanu, zato se ima smatrati da je tužitelj potrošač u smislu
odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a slijedom toga da je tužitelju odobren potrošački
kredit.

10. Odredba čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977,
36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990,
27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000,
88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013,
89/2014, 70/2019, dalje: ZPP) propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i
predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze
protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8) ne
može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će
primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da
uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu
činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih
dokaznih sredstava.

11. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. da li je promjenjiva
kamatna stopa i valutna klauzula dopuštena ili pak nedopuštena i nepoštena, tužitelj
se pozvao na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.
lipnja 2018. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.
P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost
ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i Presudu Visokog trgovačkog suda RH
posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je potvrđena Presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom
je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima
i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja

2018. godine, a Presuda u odnosu na kamatnu stopu postala je pravomoćna 13. lipnja

2014. godine.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja

2013. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio petotuženik
pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31.
prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima,
na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski
franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti
informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, pa je petotužena postupila suprotno

9

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima. Također da je u razdoblju od 10.
rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim
odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga, kao
potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i
metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača, pa je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.
godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN
96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i
89/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u
smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana
postupanjem tuženika.

14. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz
presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu
kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi
zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za
ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

15. Zato sud smatra da tužitelj u ovom postupku ne mora dokazivati ništetnost
spornih ugovornih odredbi za koje je već utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, već
je dovoljno da se samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude. Takvo pravno
stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka

2019. godine prema kojemu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama
za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni
zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe
koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući
i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava
(čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP-a), te da nema potrebe ponovno provoditi
dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka
i citiranje zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsihodno, neekonomično
i previše tegotno za potrošača. Tome u prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19
od 10. lipnja 2020. godine kojom se dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz
presude Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine.

16. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba
iz čl. 5. Ugovora u dijelu koji se odnosi na troškove obrade u iznosu od 1,25%
jednokratno prije isplate kredita, ističe se da sama činjenica da je trošak obrade
određen u postotku, govori u prilog o tome da tako ugovornom naknadom za obradu
zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri

10

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista
ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni,
stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u
postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi tuženika (kao npr. trošak rada
djelatnika banke, trošak informatičke opreme, trošak razmjene podataka ili baze
podataka, nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita. Nadalje, o tzv. ulaznoj
naknadi nije se pojedinačno pregovaralo, već se radi o unaprijed formuliranoj odredbi
tipskog ugovora, a u ugovoru nije jasno navedeno od čega se sastoji naknada u
iznosu od 1,25%, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih
troškova, tj. od čega se isti sastoje i u kojem konačno jasno određenom iznosu, zato
je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu
potrošača, zato je navedena ugovorna odredba za tu naknadu ništetna. Takav stav
zauzet je u odlukama Županijskog suda u Splitu Gž-1368/21-2 od 20. srpnja 2021.
godine, Gž-1972/2022-2 od 23. kolovoza 2022., Gž-837/2022 od 22. studenog 2022.
i Gž-3610/22-2 od 25. travnja 2023. godine. Narav predmetnog Ugovora o kreditu tj.
potrošačkom kreditu, te okolnost da tužitelju prilikom sklapanja predmetnog Ugovora
nije objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade, govore u prilog da
tužitelj nije imao utjecaja na pregovaranje vezano za konkretnu ugovornu odredbu.
Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl.br. C-
26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna
odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva tj. da ugovor mora na
transparentan način potrošaču biti objašnjeni svi razlozi i pojedinosti mehanizma
određivanja i obračuna naknade kako za odobravanje kredita tako i prijevremene
otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti
ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Tužitelj je na ime naknade za
obradu kredita tuženiku platio 1.262,59 eura. U odnosu na ništetnost odredbi o
naknadi za prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita kako je to propisano čl.

8. Ugovora ističe se da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit, u cijelosti, da nikakvih
dugovanja prema banci nije imao i da je na ime prijevremene otplate platio naknadu u
iznosu od 2.914,47 eura dana 26. ožujka 2009. godine.

17. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u
predmetu posl.br. C-26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba
tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički
razumljiva, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti
objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za
prijevremenu otplatu kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija
može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

18. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno
naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja
ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje je od
bitne važnosti za potrošača, jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive
obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske
učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

19. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. godine odraz
je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na
poduzetnike, kao što je u ovom slučaju banka, kako u pogledu pregovaračke snage
tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na

11

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

uvjete koje je banka prethodno sastavila, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države
članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj
se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo
je li eventualno nepoštena.

20. Tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom nije posebno
pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 8. Ugovora o kreditu. Ta odredba
Ugovora je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita
nije imao utjecaja na njezin sadržaj što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima
i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Posebnog pregovaranja nije bilo ni za
jednu od odredbi koja je predmet utvrđenja ništetnosti.

21. Iz odredbe čl. 8. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj
stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj korisnik kredita tj. ovdje tužitelj
može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi
kreditor tj. ovdje tuženik. Ugovor o kreditu regulira odredba čl. 1021. ZOO-a kojom je
propisano da banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni
iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili
bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i
iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. A u Ugovoru nije
navedeno od čega se sastoji naknada za prijevremenu djelomičnu ili konačnu otplatu
kredita, u što je utrošena. Zato je sporna odredba Ugovora o kreditu netransparentna
i apstraktna, te se iz nje ne može zaključiti zašto je i radi čega tužitelj za prijevremenu
otplatu kredita mora pristati na uvjete koje odredi kreditor, a nejasno je koji su to
uvjeti. Predmetni Ugovor pripremio je tuženik, a radi se o tipskom Ugovoru i o
navedenoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj morao pristati na
unaprijed postavljene uvjete po tuženiku da bi bio u mogućnosti ishoditi kredit. S
obzirom da je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od

21.959,07 kn/2.914,47 eura, očito je da je odredba kojom tužitelj može izvršiti
prijevremenu otplatu samo uz uvjete koje odredi tuženik, ta odredba je prouzročila
značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača tj.
tužitelja. Zato je navedena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti
potrošača nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. istog zakona ništetna.

22. Odredbom čl. 1024. st. 2. ZOO-a propisano je da korisnik kredita može
vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku,
a st. 3. istog članka propisano je da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog
za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako je davatelj
kredita istu pretrpio, a st. 4. tog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije
određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita
do dana kada je po ugovoru trebalo vratiti kredit već samo naknadu stvarno
pretrpljene štete. Iako ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za
prijevremenu otplatu kredita ili djelomičnu otplatu, nije u suprotnosti sa odredbom čl.

1024. ZOO-a ista je nepoštena jer se o njoj nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj
kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe što je
prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača, pa je kao takva ništetna.

12

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

23. Čl. 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja
uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu
potrošača. A smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno
pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije
imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog
standardnog ugovora trgovca.

24. Provedenim dokazima utvrđeno je da tužitelj kao korisnik kredita nije
posebno pojedinačno pregovarao o ugovornim odredbama koje su predmet utvrđenja
ništetnosti i tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Uvjete koje
je odredio tuženik vezano za troškove obrade kredita, prijevremene otplate i dr., su
nejasni, netransparentni, neobrazloženi i jednostrano nametnuti tužitelju, pa je
navedena odredba ništetna, te je presuđeno kao u točki I izreke Presude.

25. Budući je tužitelj temeljem te ništetne odredbe na ime naknade za
prijevremenu otplatu kredita platio tuženiku 21.959,07 kn / 2.914,47 eura, sud je
naložio tuženiku da isplati tužitelju i navedeni iznos sa pripadajućom kamatom koja
teče od 26. ožujka 2009. godine do isplate, a temeljem čl. 323. st. 1. ZOO-a, čl. 1111.
st. 1. ZOO-a, a zakonska zatezna kamata određena je na temelju čl. 1115. i čl. 29.
ZOO-a.

26. Tuženik je osporio i visinu i izračun tužbenog zahtjeva. Tužbeni zahtjev u
odnosu na isplatu, a koji je predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari, uređen je nakon
provedenog financijskog vještačenja.

27. Tužitelj je još prije provođenja financijskog vještačenja bio uredio tužbeni
zahtjev međutim tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva jer da tužitelj, bez
dopuštenja tuženika nakon što mu je dostavljena tužba na odgovor ne može preinačiti
tužbu bez pristanka tuženika. Međutim, za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari bilo
je nužno provođenje financijskog vještačenja, te je tužitelj tek po provedenom
financijskom vještačenju mogao urediti tužbeni zahtjev, a to uređenje nije preinaka u
smislu odredbe čl. 191. st. 2. ZPP-a.

27.1. Sud ukazuje na zaključak sa sastanka predsjednika građanskih odjela
županijskih odjela i građanskog odjela Vrhovnog suda RH posl.br. Su IV-162/2021
od 26. studenog 2021. godine koji glasi: "U predmetima po tužbama korisnika kredita
u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza
financijskim vještačenjem.". Naime, kako je do preinake došlo zbog provedenog
financijskog vještačenja što predstavlja okolnost koja je nastala nakon podnošenja
tužbe, pri čemu tužitelj nije tražio isplatu iznosa po nekoj drugoj osnovi, osim one koja
je navedena u tužbi, pa sukladno tome sud smatra da se tuženik takvoj preinaci ne
može protiviti (čl. 191. st. 2. ZPP-a).

28. Vezano za prigovor zastare istaknut po tuženiku ističe se da prema
pravnom shvaćanju sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja

2020. godine, na koje se poziva i ovaj sud, a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju
restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj
sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz
čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedica utvrđenja ništetnosti
ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na

13

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Također, prema pravnom stajalištu
Vrhovnog suda RH izraženom u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine
da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do
prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a/05, te zastara individualnih restitucijskih
zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u
povodu te tužbe. A takav stav izrazio je Vrhovni sud u pravnom shvaćanju na sjednici
građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 01. ožujka 2022. godine kada je donio
zaključak koji glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku
kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti
odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno
o naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o
kreditu u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom
pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojim se oni pozivaju
na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.". Dakle,
pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je
do prekida zastare u smislu čl. 388. ZOO-a/91 (čl. 241. ZOO-a/05), te zastara po
ovom individualnom restitucijskom zahtjevu tužitelja počela je teći ispočetka od
trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu
kolektivnih interesa potrošača u predmetu P-1401/2012, zastara za svaki individualni
restitucijski zahtjev počinje teći ispočetka, a vrijeme prije prekida ne uračunava se u
tijek zastare.

29. Tužba u predmetu P-1401/2012 podnijeta je 04. travnja 2012. godine, a
presuda kojom je odlučeno u dijelu ništetnosti odredbi kojima se glavnica kredita veže
uz valutnu klauzulu u švicarskim francima postala je pravomoćna 14. lipnja 2018.
godine (presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja

2018. godine), dok je presuda u odnosu na kamatnu stopu postala pravomoćna 13.
lipnja 2014. godine (Presuda Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/2013-4
od 13. lipnja 2014. godine). Zbog svega navedenog, a s obzirom da je tužba u ovoj
pravnoj stvari podnijeta 10. lipnja 2019. godine, prigovor tuženika da je nastupila
zastara, nije osnovan.

30. Svjedokinja D. P., osobni bankar, iskazala je da je do 2012.
godine radila kod tuženika odnosno ranije H. banke i u toj banci da je radila 11
godina. Tužitelja ne poznaje odnosno poznaje ga samo po imenu i kao stranku. Na
upit koja je bila poslovna praksa banke u spornom razdoblju iskazala je da su tada u
Hypo banci bilo izložene i ponude kredita u eurima i u CHF te su bili izloženi uvjeti,
visina iznosa, primjer otplatnog plana i slično. Brošura koja se odnosila na ponude
za te kredite bila je na dvije do tri stranice, a ponuda je također bila i preko web
stranica banke. Temeljem te brošure klijenti su bili upoznati da li se radi o promjenjivoj
kamatnoj stopi ili ne i o drugim uvjetima. Klijent je imao mogućnost izjasniti se koji iznos
kredita želi tj. nije bilo striktno određeno da klijent mora podići baš neki konkretan
iznos. Konkretno tužitelja se ne sjeća iz vremena kada je potpisan predmetni Ugovor
o kreditu. Prilikom razgovora sa klijentima objašnjavala je strankama kamatnu stopu
i samim time što se radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi smatra da je klijent mogao
razumjeti da je kamatna stopa promjenjiva. Posebno su u banci naglašavali valutni
rizik tj. da je valuta vezana za CHF. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu klijent je
uglavnom usmjeren na dobivanje sredstava, a ne baš o posljedicama što se sve
kasnije može dogoditi. U njezinoj praksi za vrijeme dok je radila, a vezano za kredite
u CHF, ona nije naišla na slučaj da joj je netko od klijenta rekao da neće kredit jer da

14

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

je vezan za CHF ili promjenjivu kamatnu stopu, jer je tada CHF bio najstabilniji i
kamate su bile skoro duplo manje. Ne sjeća se za predmetno razdoblje podizanja
kredita da li je klijent imao mogućnost reći da mu kamatna stopa bude niža primjerice
parametrima LIBOR-a. Tužitelj odnosno klijenti mogli su nakon podizanja kredita sa
uvjetima koji su bili, dakle klijent je mogao zatražiti konverziju, i bez posebnih
zakonskih propisa koji bi morali biti donijeti za konverziju. Kao djelatnik nije imala
informaciju kako će se kretati tečaj CHF u narednom razdoblju. Vezano za
prijevremenu otplatu može reći to da kada je klijent bio zainteresiran za prijevremenu
otplatu tada je bio obaviješten i o naknadi za prijevremenu otplatu. U brošurama,
koliko se sada sjeća, gotovo u 99% nije bilo riječi o prijevremenoj otplati. U razgovoru
prilikom zahtjeva za podizanje kredita nije bilo riječi o pojmu prijevremene otplate
kredita, jer je klijent fokusiran na podizanje kredita. Nije sigurna da li je upravo ona
obrađivala odnosno radila na kreditu konkretnog tužitelja. Njih dvije kolegice su radile
na kreditima. Banka je imala izložene sve naknade koje banka naplaćuje, pa tako npr.
i za brisovno očitovanje. Tako je postojala i naknada za prijevremenu otplatu kredita.
Oni, osobe koje su radile na kreditima nisu bili upoznati o rizicima koje nosi valutna
klauzula. Kada su obrađivali odnosno razgovarali sa klijentima oni su s njima po brošuri
prolazili i govorili o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali ništa posebno osim što su to
naglasili nisu im detaljnije o tome govorili. Ona nije u svom radu toliko duboko ulazila
da bi objašnjavala da ugovor ne sadržava podatke o elementima na temelju kojih bi
moglo se utvrditi koliko će biti kamatna stopa ako bude promijenjena. Sadržaj ugovora
nije radila ona, već je sadržaj ugovora radila pravnica koja je tada bila zaposlena.
Svjedokinja u svojih 11 godina rada u Hypo banci nije imala slučaj da je klijent tražio
da se neka odredba ugovora izmijeni. Njoj je poznato da je jedan javni bilježnik u
Poreču čitao ugovor klijentima od A do Ž.

30.1. Iz iskaza svjedokinje proizlazi da je ona bila osobni bankar u spornom
razdoblju kod tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, ali ne sjeća se da je
osobno radila na predmetnom Ugovoru o kreditu, te je iskazivala što je inače ona
objašnjavala strankama, s time da je naglasila da su sa klijentima prolazili po brošuri
i govorili o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali ništa posebno, osim što su to naglasili
nisu im detaljnije o tome govorili. Ona nije u svom radu toliko duboko ulazila da bi
objašnjavala da ugovor ne sadržava podatke o elementima na temelju kojih bi moglo
se utvrditi koliko će biti kamatna stopa ako bude promijenjena. Iz iskaza svjedokinje
proizlazi da sa klijentima nije ništa posebno pregovarao o kamatnoj stopi i valutnoj
klauzuli, a pogotovo ne o prijevremenoj otplati i dr., osim što je naglašeno da je
kamatna stopa promjenjiva i da je valutna klauzula vezana za CHF, ali o rizicima nije
objašnjavano. Iz iskaza te svjedokinje proizlazi da nije ni ona sama znala o rizicima
koji se odnose na kretanje tečaja i sl.

31. Svjedok T. F., javni bilježnik, iskazala je da prilikom solemnizacije
ugovora najprije utvrđuje identitet stranaka i podaci da moraju odgovarati podacima
navedenim u ugovoru. Nakon toga, ugovor se čita i tumači. Protumače odredbe
ugovora od početka do kraja. Nakon toga, stranka potvrđuje da li je ili nije razumjela
odredbe ugovora koje su protumačili. Ugovor sadržava i ovršnu klauzulu, to znači da
se temeljem ugovora može provesti prisilna ovrha. Naglašava se da ima ovršnu
klauzulu i tumači se što znači ovršna klauzula. Dalje je iskazala da tužitelja poznaje
jer je on dolazio u njezin ured, ali konkretno o kojem se točno ugovoru radi za kojeg
ju se sada pita ne zna, ali tužitelju je sigurno pročitano i protumačeno kako to i stoji u
potvrdi. Kod solemnizacije uvijek bude prisutan korisnik kredita, dužnik, založni
dužnik, ovisno o kojem ugovoru se radi i da li postoji dužnik i založni dužnik. Od strane

15

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

banke ne bude uvijek prisutan predstavnik. Po zakonu je obavezna prisutnost
korisnika kredita, ako postoji dužnik i založni dužnik, tada je obavezna i njihova
prisutnost. U nekim slučajevima budu i predstavnici banke. Protumačiti ugovor znači
utvrditi bitne elemente ugovora, utvrditi da ugovor sadrži ovršnu klauzulu te stranci
objasniti koje su posljedice neplaćanja odnosno ne podmirivanja obveza u
ugovornom roku s naglaskom da se može provesti neposredna i prisilna ovrha na
nekretninama koje se zalažu tim ugovorom u slučaju dospijeća novčane obveze.
Domena javnog bilježnika nije da stranci objašnjava od čega zavisi promjena kamatne
stope i kako će se kretati visina mjesečne rate ovisno o promjeni kamatne stope i
promjeni tečaja, osim ako ti parametri nisu izričito navedeni u samom ugovoru. Javni
bilježnik ne tumači stranci bilo kakve otplatne planove. To nije u domeni javnog
bilježnika.

31.1. Iz iskaza te svjedokinje koja je ujedno i javni bilježnik proizlazi da javni
bilježnik nije financijski stručnjak, a niti da je u domeni javnog bilježnika objašnjavati
od čega zavisi promjena kamatne stope i valutne klauzule, odnosno promjena tečaja.

32. Tužitelj je iskazao da je podigao kredit u CHF jer mu je u banci savjetovano
da je trenutno najpovoljnije kredit podići u CHF i da je trenutno to najpovoljnije u
CHF. Ne sjeća se koliko je iznosila kamatna stopa u vrijeme podizanja kredita. U banci
mu nisu objasnili od čega ovisi promjena kamatne stope. U banci mu nisu dali nikakvu
projekciju iz koje bi se vidjelo koliko će iznositi mjesečna rata u slučaju promjene
kamatne stope, niti u slučaju promjene tečaja CHF. U banci mu nisu dali ni
usporedbu kretanja kamata i tečaja za unazad godinu ili dvije za kredit u eurima,
CHF ili kunama. Sa bankom nije imao mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita,
jer se radilo o tipiziranom ugovoru. Kredit da je podigao za kupnju stana, tj. kredit je
bio stambeni. On više nije vlasnik stana kojeg je kupio predmetnim kreditom jer kada
je nakon nekog vremena vidio da je dužan još više nego što je podigao kredit, prodao
je stan i isplatio predmetni kredit u cijelosti. Zatvaranje njegovog kredita je teklo tako
da je kupac koji je bio stranac i koji je stan kupio preko tvrtke, a s obzirom da je na
stanu bila upisana hipoteka zbog njegovog kredita, stranac je tražio da se hipoteka
na stanu briše tj. da se u ugovoru točno naznači da će cijena biti plaćena direktno
banci za zatvaranje kredita, a ostatak da će se direktno njemu isplatiti. Proces
odobravanja kredita tekao je tako da je on otišao u banku kod službenice, te izrazio
želju da bi kupio nekretninu, te da ga oni savjetuju što je tada najpametnije odnosno
koji kredit i na koji način, a službenica mu je tom prilikom rekla da je najpovoljniji kredit
u CHF. Na upit da li je, prije nego što je odlučio sa tuženikom odnosno pravnim
prednikom sklopiti ugovor o kreditu, da li se obraćao i drugim bankama, iskazao je
da je od tada proteklo već dugo vremena, ali pretpostavlja da se prije sklapanja
predmetnog ugovora o kreditu obraćao i drugim bankama. Na upit zašto se odlučio
sklopiti ugovor baš sa tuženikom, iskazao je da u tom trenutku mu je ta banka, koja
prethodno nije imala nikakve negativne konotacije ili afere, davala sigurnost, imao je
povjerenja u tu banku i proizvod koji mu je ponuđen mu je u tom momentu najviše
odgovarao. On je prilikom sklapanja ugovora znao da tuženik ima u ponudi i neke
druge kredite npr. u eurima. Prije potpisivanja ugovora o kreditu pročitao je ugovor.
Prilikom sklapanja ugovora o kreditu njemu su bile jasne odredbe koje su normalne u
kojima su neki normalni parametri u smislu poslovanja. Međutim, njemu nitko nije
objasnio da CHF može "podivljati" do te mjere kako je i "podivljao". On je prilikom
sklapanja ugovora smatrao da je kamata u CHF vezana za neke europske parametre,
ali nije znao niti bio upozoren da banka iz nekih svojih vlastiti razloga može mijenjati
kamatu "kako joj dođe". Na upit kada je primijetio da se kamata mijenjala iskazao je

16

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

da je uredno otplaćivao rate kredita, a iz medija je vidio da su mjesečne rate porasle
više od neke normale. Kada je to iz medija vidio otišao je u banku i tražio da mu kažu
koje je stanje duga i kada su mu to rekli bio je šokiran, pa je tražio da mu provjere da
li su uredno evidentirane sve njegove uplate i kada su mu potvrdili da su sve njegove
uplate uredno evidentirane, nije mogao vjerovati da može biti tolika razlika u tečaju i
promjeni kamate. Tog istog momenta odlučio je prodati stan, pa makar ispod cijene
samo kako bi zatvorio kredit. Nazvao je tada agencije za promet nekretninama i dao
im do znanja da prodaje stan, pa makar ispod cijene samo da se riješi kredita. Na upit
da li je pokušao sa službenikom banke razgovarati za promjenu kamatne stope ili da
se na drugi način riješi problem, iskazao je da takva opcija tada nije postojala. Tada
nije postojala varijanta, niti se o tome moglo komunicirati sa bankom u smislu
promjene odredbe vezano za promjenu kamatne stope. Prije predmetnog ugovora o
kreditu on je sa nekom drugom bankom imao sklopljen ugovor u kojem je bila
propisana valutna klauzula. U tom trenutku nije postojala mogućnost konverzije niti je
vezano za konverziju tada bilo riječi. Ponavlja da je ugovor o kreditu bio tipiziran i
apsolutno nije bilo mogućnosti pregovaranja, niti o odredbi ugovora vezano za
prijevremenu otplatu kredita. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bilo je tako "uzmi
ili ostavi", a nije bilo mogućnosti nikakvog pregovaranja za izmjenu odredbi ugovora.
Na upit da li je imao kakve prigovore vezane za troškove obrade kredita iskazao je da
u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu uobičajena praksa banke bila je takva da nije
bilo mogućnosti pregovaranja tko će snositi koje troškove. Što je banka tražila glede
troškova obrade kredita to je i platio. Još jednom je naglasio da nije bilo mogućnosti
mijenjati ništa i u to vrijeme je to tada bila uobičajena praksa za koju nije bilo
mogućnosti od strane korisnika kredita ništa mijenjati.

32.1. U bitnome iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao mogućnosti
pregovaranja, a vezano za odredbe ugovora ili dijelova odredbi ugovora za koje traži
utvrđenje ništetnosti.

33. Sud je poklonio vjeru iskazima svjedoka i tužitelja jer su iskazivali
razumljivo, sigurno i logično.

34. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge
organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane
ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih
interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom
predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu
kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene
djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže
povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b
ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c propisan učinak
presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom
propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu
štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe
iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje
tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba
koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici,
u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a u konkretnom slučaju tužitelj se na njih
pozvao.

17

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

35. Ugovor o kreditu od 28. veljače 2005. godine solemniziran 01. ožujka 2005.
godine predstavlja potrošački ugovor i sklopljen je u razdoblju na koje se odnose
utvrđenja iz kolektivnog spora. Zato se na predmetni Ugovor odnose Presude
Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., te Presude
Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-
6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

36. Prema navedenom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj
promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo,
te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zato su na temelju čl. 81.
u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ništetne.

36.1. Odredba o valutnoj klauzuli koja je nesporno dispozitivna norma sadržana
u odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,
29/18 i 126/21, dalje: ZOO) nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st.

1. Direktive 93/13/ EEZ. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži
odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz
primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO-a niti je nužan
odraz te zakonske odredbe kojom je propisano: "Dopuštena je odredbe ugovora
prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti RH izračunava na temelju cijene
zlata ili tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti.". Valutna klauzula sadržana u
odredbi čl. 22. st. 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i
obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih
ugovora, tako da se i Ustavni sud RH u Rješenju broj U-I-392/2011 i dr. od 13.
prosinca 2016. godine izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi
dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u
pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.
Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti
u smislu Direktive 93/13.

37. Vrhovni sud RH je u odluci posl.br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019.
godine potvrdio utvrđenja iz odluka Visokog trgovačkog suda RH da je tuženik u
ugovorima o potrošačkom kreditiranju koristio nepoštene i ništetne odredbe o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u utuženom razdoblju.

38. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN
41/14 i 110/15) postoji povezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača
iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i obveza primjene utvrđene ništetnosti u
kolektivnom sporu. Takav pravni stav zauzeo je u svojim odlukama Vrhovni sud RH
posl.br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. i posl.br. Rev-18/2018 od 26. svibnja

2020. godine. Prema čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u smislu postojanja povrede
propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno
pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Zato sud
je mišljenja da pozivanje na utvrđenje iz naprijed navedenih sudskih odluka koje su
donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavlja činjenični
navod u tužbi. Naime, na temelju tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava fizičke
i pravne osobe mogu podnijeti posebne tužbe za isplatu ili naknadu štete jer utvrđenja
u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje sudove u postupku.

18

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

39. Srž u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda RH broj Revt
249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom
riziku tako da su banke mijenjale u ugovoru kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom
odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, kao što je u ovom slučaju, neovisno o navedenim parametrima koji nisu
ni stipulirani, te Ustavnog suda RH broj U-III-2521/2015, U-III-2922/2018 i U-III-
4150/2019 i dr. od 03. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive
kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i
tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive, niti jasne, zbog čega je došlo do
neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu
potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo
ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i
zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve
odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

39.1. Vrhovni sud RH pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj
kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, bankama je stavio ne teret nedostatak pružanja
informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe
imaju na potrošače. Vrhovni sud RH uzeo je u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani,
pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu,
kao i propust službenika banaka da potrošačima tj. korisnicima kredita prilikom
pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu
na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio
je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih
u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano
konvencijsko pravo EU iz presude posl.br. C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu
na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ prema kojem se čl. 4. st. 2.
Direktive treba tumačiti na način "Da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo
gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na
transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma
promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno Općih
uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih
kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze."
39.2. U konkretnom slučaju nije sporno da su odredbe koje su se odnosile na
ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, valutnu klauzulu, obradu kredita, prijevremenu
otplatu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od
banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je
potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je suprotno načelu
savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao
sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega ista uzrokuje znatnu
neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne
strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno
temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u
obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe
prava.

40. Za potrebe odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko
vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, L.
J.. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka od 27. siječnja 2022. godine, koji je
analizirao svu potrebnu dokumentaciju, utvrđeno je da je vještak glede utvrđivanja
obveza po ugovoru o predmetnom kreditu uzevši u obzir ugovoren iznos kredita

19

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

(158.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna), rok vraćanja kredita, način vraćanja,
odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu
stopu, otplatni plan, te je prikazao razliku iznosa kamatne stope prema ugovoru o
kreditu, razliku iznosa anuiteta po kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu,
razliku iznosa anuiteta po valutnoj klauzuli ugovorenoj ugovorom o kreditu, te je dao
zaključak:

- da je u vremenskom razdoblju od 08. ožujka 2005. do 26. ožujka 2009. ukupno
preplaćeno 28.934,66 HRK zbog promjene kamatne stope uzimajući u obzir mjesece
u kojima je evidentirana pretplata,

- da je u vremenskom razdoblju od 08. ožujka 2005. do 26. ožujka 2009. ukupno
preplaćeno 11.715,47 HRK, a da je ostao tečaj 1,00 CHF = 4,816706 HRK sukladno
ugovoru o kreditu,

- da je kredit vraćen prijevremeno na dan 26. ožujka 2009. godine i to uplatom od
strane trgovačkog društva C. H. d.o.o., te da bi se očitovao na točku 2.
zadatka vještačenja mora raspolagati sa visinom pasivne kamate koja je ugovorena
između A. B. i poduzeća C. H. d.o.o.,

- da se vještak ne može očitovati na pitanje broj 3. iz zadatka vještačenja jer da nema
jasnu uputu koliko je iznosila kamatna stopa na stambene kredite koje su se snizile
(svaka banka drugačije ugovara sa klijentima uvjete kreditiranja),

- u razdoblju od 08. ožujka 2005. godine nije došlo do snižavanja kamatne stope što
je vidljivo na stranici 4 nalaza gdje su se kamate kretale od 5,25% u trenutku
ugovaranja kredita do 6,75% koliko je bila izmjena na dan 30. rujna 2008. godine,
- zbog smanjenja tečaja vještak je uzeo u obzir prilikom izračuna razlike u tablici 5
gdje je 8.628,25 kn umanjeno od ukupno preplaćenog iznosa koji je bio zbog promjene
tečaja. Ukupna preplata zbog promjene tečaja iznosila je 20.343,72 HRK te je oduzet
iznos od 8.628,25 kuna i stvarno preplaćeni iznos je 11.715,47 HRK,

- ukoliko bi se uzela kamata od 10,88% tada bi iznos troškova kamate na mjesečnoj
razini iznosio 1.432,53 CHF u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu što je više od
visine anuiteta koji je ugovoren, pa vještak ne može simulirati prema zadanim uvjetima
jer bi trebalo mijenjati i visinu anuiteta mjesečno.

41. I tužitelj i tuženik su imali primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka. I tužitelj i tuženik su tražili da se vještak očituje na primjedbe i prigovore.

42. Vještak se očitovao na primjedbe i prigovore tužitelja podneskom od 04.
travnja 2022. godine u kojem je u tablici 1 prikazao razliku više uplaćenog iznosa
zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na HRK. Naveo je da je ukupna
razlika preplate 46.472,69 HRK. Uvidom u specifikaciju uplata koje je tužitelj izvršio
da je vidljivo da je naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata u visini

21.959,07 HRK, da je naknada za obradu kredita iznosila 1,25% od odobrenog iznosa
kredita što iznosi 1.975,00 CHF odnosno 9.512,98 HRK. A pregledom otplate kredita
vještak da je utvrdio da je ukupna preplata po kreditu iznosila 24.513,62 HRK, bez
prebijanja. U odnosu na naknadne primjedbe tužitelja od 14. travnja 2022. godine
vještak se očitovao da je u tablici broj 2 uzeo u obzir uplatu od 735.568,33 HRK koja
predstavlja umanjeni iznos za trošak prijevremenog zatvaranja kredita te iznosa
zatezne kamate, te da ostaje pri svojem izračunu da je ukupna razlika i zbog promjene
kamatne stope i zbog promjene tečaja iznos od 24.513,62 HRK.

43. Vještak se očitovao i na primjedbe i prigovore tuženika podneskom od 06.
veljače 2023. godine, te je vještak naveo da je prilikom izračuna razlike zbog promjene

20

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

kamate i nastale razlike uračunao i tečajne razlike, a što proizlazi iz razdoblja dok nije
bilo promjene kamate, a vještak je svejedno iskazao razliku. Vještak je odgovorio na
primjedbe tuženika navodeći da je:

- u nalogu za vještačenje određeno je da se „izradi nalaz i mišljenje na okolnosti visine
pretplate po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog promjene kamatne stope i to u
odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu na dan sklapanja Ugovora o kreditu
(5,25%), te zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF u odnosu na srednji tečaj tuženika
za CHF u odnosu na HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju, odnosno na
dan 08. ožujka 2005. godine, kada je 1,00 CHF iznosio 4,816706“. Vještaku nije
naloženo da izračun napravi od trenutka sklapanja ugovora do trenutka otplate kredita
te vještak ostaje pri svojem izračunu,

- u odnosu na izračun zbog promjene tečaja, vještak je u iznos uplate uključio i iznos
kojim je naplaćena zatezna kamata i troškovi te je zbog toga prikazao veći iznos,
- troškovi zatezne kamate u spisu nisu priloženi obračuni niti izdan račun te stoga nije
mogao uzeti u obzir prilikom evidentiranja uplata. Troškovi opomena također nisu
dostavljeni u spis te vještak nije mogao postupiti po istima,

- iz simulacije izračuna koje je tuženik sam napravio da dolazi do razlike do koje bi
došlo uslijed primjene parametara zadanih od strane suda vještaku u zadatak, a iz koje
proizlazi da bi razlika anuiteta zbog promjene kamate iznosila 10.288,87 kuna, dok bi
razlika anuiteta zbog promjene tečaja iznosila 5.564,78 kuna, odnosno ukupna razlika
bi iznosila 15.853,65 kuna., te vještak se očituje navodeći da predmet ugovora o
kreditu nije bio kredit u HRK već u CHF te samim tim vještak ne može vršiti simulaciju
kredita jer ne posjeduje materijalni dokaz o visini kamate niti ostalih uvjeta bitnih za
simulaciju. Stoga vještak ostaje pri svojem izračunu (sve dok sud ne naloži drugačije
u svojem nalogu za vještačenje).,

- na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita,
a s obzirom da su kamatne stope, o kojima je tuženik mogao prijevremeno vraćenu
glavnicu isplatiti u obliku kredita, bile znatno niže od pasivne kamate koju tuženik i dalje
morao plaćati svojim zajmodavcima, vještak je naveo da je u podnesku tužitelja
istaknuo visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita te je izračun stavljen u
očitovanju na podnesak tužitelja.,

- na okolnost da tuženik novčana sredstva zaprimljena od strane tužitelja u trenutku
prijevremene otplate kredita nije mogao plasirati po kamatnoj stopi po kojoj je tužitelj
otplaćivao kredit jer se kamatna stopa na stambene kredite snizila, vještak odgovara
da Ugovorom o kreditu definirano je da u slučaju prijevremene otplate kredita Tuženik
ima pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita. Vještaku nije jasno na
koju okolnost bi se trebao očitovati jer sredstva koja su primljena od strane tužitelja u
trenutku prijevremene otplate kredita je ugovorena klauzula koja je definirana
Ugovorom o kreditu i samim tim za Tužitelja to predstavlja dodatan trošak a za tuženika
je to izvanredni prihod. Na koji način će Tuženik oplemeniti zaprimljeni iznos – da li
kroz novi plasman kredita ili sl. vještak nije meritoran da to prosuđuje već je to u
nadležnosti politike Banke. Vještaku nije naloženo da izračuna visinu štete jer u spisu
nema dokumentirano po kojoj kamatnoj stopi je za ovaj kredit Banka zaduživala se kod
navedenih banaka, koji su uvjeti i kriteriji pa samim tim ne može dati bolje očitovanje.
Vještak napominje da je prijevremenom otplatom kredita korisnik kredita vratio
zaduženi iznos u cijelosti te da se nikako ne može govoriti o pretrpljenoj šteti jer je u
ovo odnosu Banka naplatila naknadu o prijevremenoj otplati kredita.

43.1. Vještak dalje navodi da ne raspolaže sa informacijama o visini kamatne
stope po kojoj se Banka zadužila na tržištu kapitala te dokazom da se iz te tranše
isplatio navedeni kredit koji je podigla te samim tim ne može utvrđivati visinu pasivne

21

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

kamate. Vještak se nije mogao očitovati na daljnje upite tuženika budući da tuženik
nije dostavio podatke temeljem kojih bi se mogao očitovati, a da vještak ne može
postupiti po simulacijama tuženika bez konkretnih materijalnih dokaza o ugovorenim
kamatnim stopama i izvoru provjere o plasmanu kredita.

44. Tužitelj je prihvatio očitovanje vještaka od veljače 2023. godine, te je
precizirao tužbeni zahtjev na temelju očitovanja vještaka, te konačno predložio
donošenje presude, u odnosu na isplatu, sukladno očitovanju vještaka.

45. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje odnosno očitovanja vještaka, jer su isti
izrađeni po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo, isti su razumljivi
i u skladu s pravilima struke, te je sud istog prihvatio kao stručan, vjerodostojan i točan.

46. Tuženik se nije očitovao na očitovanje vještaka od 06. veljače 2023. godine.

47. U ukupnosti svih provedenih dokaza sud je nesporno utvrdio:

- da su parnične stranke dana 28. veljače 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu sa
sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na
nekretnini, koji je solemniziran kod javnog bilježnika 01. ožujka 2005. godine za iznos
od 158.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize
pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita,

- da se radi o potrošačkom kreditu čija namjena je bila kupnja stana,
- da se tužitelj pozvao na pravomoćne presude donijete u postupku zaštite
kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502. c ZPP-a i čl. 138.a ZZP/07,
- da pravomoćne presude donijete u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa
obvezuju ostale sudove u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača u
postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete,

- da odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi podliježu testu poštenosti, a koji
postupak je proveden u postupku za zaštitu pojedinih prava i interesa potrošača,
- da se o ugovornim odredbama vezano za kamatnu stopu, valutnu klauzulu, naknadu
obrade kredita, naknade prijevremene otplate kredita i otkaza Ugovora o kreditu nije
pojedinačno pregovaralo,

- da potraživanje tužitelja nije zastarjelo,

- da je tužitelj preplatio iznose po predmetnom Ugovoru o kreditu, kako je to navedeno
u točki II izreke Presude.

48. Zbog ništetnosti ugovornih odredbi opisanih u točki I izreke Presude,
sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a postoji obveza tuženika na vraćanje tužitelju iznosa
kojeg je tuženik primio po tim osnovama.

49. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužitelju isplatiti i
zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog
anuiteta, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a.

50. Zbog nespornog utvrđenja ništetnosti u točki I izreke Presude opisanih
ugovornih odredaba, tuženik je u skladu s čl. 323. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama
ništetnosti dužan vratiti tužitelju iznose koje je platio tj. iznose koji predstavljaju razliku
između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bio obvezan platiti u slučaju da nije došlo
do njihovog povećanja.

22

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

51. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti
ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju
takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi
vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme
donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema st. 2.
istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je
svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao
ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

52. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način
prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu,
odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga,
odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

53. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez
osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj
nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

54. U konkretnoj pravnoj stvari do tuženičinog stjecanja došlo je na temelju po
njoj sastavljenih, nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, ona ima položaj
nesavjesnog stjecatelja te je na stečeni novčani iznos, prema čl. 1115. ZOO-a, dužna
tužitelju platiti zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja tj. dana isplate
anuiteta kako je to utvrđeno u nalazu financijskog vještaka.

55. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini
stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do

31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja

2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29.
st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana
polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine
eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa
uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a
ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine
stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3.
izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za
svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih
na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za
referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za
odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se
ta stopa uvećava za pet postotnih poena. Od 01. siječnja 2023. godine do 29.
prosinca 2023. godine zakonska zatezna kamata obračunava se po stopi zajedno sa
zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se
određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja
banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila
prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% postotna poena, a od a od

30.12.2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne
stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za
varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje
banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna

23

Posl. br. 31 P-1073/2023-91

stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

56. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.
Tužitelj je uspio u ovom postupku u cijelosti, pa mu je tuženik dužan naknaditi
parnični trošak. Tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe, za sastav podneska od

30. siječnja 2020., za zastupanje na ročištu 23. studenog 2020., za sastav podneska
od 17. veljače 2021., za sastav podneska od 29. ožujka 2021., za sastav podneska
od 18. kolovoza 2021., za zastupanje na ročištu 18. listopada 2021., za sastav
podneska od 03. ožujka 2022., za sastav podneska od 14. travnja 2022., za zastupanje
na ročištu 02. lipnja 2022., za zastupanje na ročištu 26. rujna 2022., za zastupanje
na ročištu 24. studenog 2022., za sastav podneska od 07. veljače 2023. i za
zastupanje na ročištu 08. veljače 2023. godine, za sastav podneska od 30. siječnja

2024. i za zastupanje na ročištu 15. veljače 2024., za svaku radnju po 200,00 eura,
te za sastav žalbe od 30. ožujka 2023. godine u iznosu od 187,50 eura, što
sveukupno iznosi 3.387,50 eura plus PDV u iznosu od 25% što iznosi 846,88 eura,
te trošak financijskog vještačenja 331,81 eur, te trošak sudskih pristojbi na tužbu 53,09
eura i presudu 53,09 eura, slijedom čega proizlazi da sveukupni trošak tužitelja iznosi

4.725,46 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na 7., 8.1., 9.1., 46.,

52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine
142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023) i tarifnom
broju 1. i 2. Tarife o sudskim pristojbama (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).

56.1. Tuženiku nije priznat parnični trošak, jer nije uspio u ovom postupku.

57. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao izreci ove Presude.

U Poreču - Parenzo, dana 28. ožujka 2024. godine.

S u d a c:

mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.

Dna:

1. Pun. tužitelja,

2. Pun. tuženika.