Pristupanje sadržaju
REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sutkinji toga suda
mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja V.
A., OIB iz B., B., K. 99A, zastupanog po
punomoćnici O. M., odvjetnici iz B., protiv tuženika E. &
S. B. d.d., OIB, R., J. 3 a, zastupan po
punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & partneri iz Z., radi
utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 15. veljače 2024.
godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 28. ožujka
2024. godine
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
"1. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-
5103889818 od 20. ožujka 2008. g. solemniziran po Javnom bilježniku Ž. K. iz
U., br. OV-3597/08, sklopljen između tuženika i tužitelja kao korisnika kredita te
A. A. (sada O.) kao sudužnika u cijelosti ništetan.
2. Nalaže se tuženiku da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka,
zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenje presude pa
do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena."
II Odbija se i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji glasi:
"1. Nalaže se tuženiku E. & S. B. d.d., OIB J. trg 3 a, R. da isplati tužitelju V. A., OIB,
iz B., B., K. 99A, iznos od 118.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom
kamatom koja teče od 01.11.2008. g. do 31.07.2015. g. po eskontnoj stopi HNB-a koja
je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj
za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. g. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem
polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena.
2. Nalaže se tuženiku da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenje presude pa
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje
od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno
razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena."
III Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 eura, u roku 15 dana.
IV Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 13. lipnja 2019. godine podnio tužbu protiv tuženika radi
donošenja presude u sadržaju kako je to odbijajuće opisano u točki I i II izreke ove
Presude. U tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o
kreditu dana 20. ožujka 2008. godine. Navedenim ugovorom da je tužitelju odobren
kredit u iznosu od 178.832,21 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem
tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa kamatnom stopom 7,950%, koja je
promjenjiva sukladno odluci banke, na rok otplate u 216 mjeseci, u 216 mjesečnih
anuiteta, a iznos anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosio je 1.559,31 CHF.
Dalje se poziva na odredbu čl. 8. Ugovora kojim je ugovoreno da je tuženik ovlašten
izvršiti promjenu kamatne stope prema važećim odlukama banke, a čl. 7. da je
ugovoreno da se kamata obračunava u CHF, a što da predstavlja "lihvarenje". Do
nepovoljne situacije za tužitelja da je došlo zbog ugovorene odredbe o promjenjivoj
kamatnoj stopi i odredbi o valutnoj klauzuli. Tužitelj smatra te promjene kamatne stope
nezakonite, a što da je i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Na
međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke da se određuje u skladu s
kretanjima banke koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom
pozajmljivanja (Libor). Od početka 2009. godine Libor neprestano pada tako da je tada
kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa da je jasno da stanje na tom tržištu nije ono što
je utjecalo na povećanje sporne kamate. Zato da je tuženik tužiteljima trebao spustiti
kamatu. Tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12
od 04. srpnja 2013. godine koja da je potvrđena u dijelu koji se odnosi na ništetnost
ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, presudom VTS RH posl. br. Pž-
7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je utvrđeno da je ugovorna odredba o
promjenjivoj kamati na temelju odluke banke ništetna jer da je protivna Zakonu o zaštiti
potrošača. Tužitelj se poziva što piše u citiranoj presudi, a vezano za ugovorenu
redovnu kamatu koja je promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim
stopama tuženika, a koja odredba da nije razumljiva jer brojni i nepovezani kriteriji koji
sadrže opće uvijete ne daju temelj za ocjenu da se radilo o objektiviziranim kriterijima
koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze, a niti ugovor niti opći
uvjeti na koji se poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu
kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj tvrdi
da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, na štetu
potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ugovorne odredbe o
promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj da nije imao utjecaj na cijenu, a
kamate da su cijena (bitni sastojci ugovora o kredita su predmet i cijena, a kamate su
cijena). I Odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu da je ugovoreno protivno načelu
savjesnosti i poštenja, na štetu potrošača jer da je neizvjestan i iznos glavnice kredita
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, tj. da su neizvjesni bitni
elementni ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini
glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope koju određuje
banka. Sve to da je uzrokovalo znatnu neravnotežu na štetu potrošača i zato da je Sud
utvrdio da je tuženik povrijedio kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita
jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojem
je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze
promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno
pregovaralo, a koja je ništetna. A to pravno stajalište koje je zauzeo Sud (unaprijed
navedenim presudama) da je obvezujuće za sve sporove koje pokrenu individualni
potrošači, a sam tuženik da je bio stranka u tom postupku kao tuženik. Tužitelj se
poziva na pravno utvrđenje iz navedene presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe
kojom je ugovorena promjenjiva kamatne stopa. U odnosu na valutnu klauzulu tužitelj
se poziva na Zakon o zaštiti potrošača i Direktivu 93/13/EEZ i Presudu ECJC-26/13.
Iz naprijed navedene Presude Europskog suda pravde da proizlazi da tužitelj na
temelju dobivenih informacija od tužene banke nije mogao predvidjeti ekonomske
posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno sa odredbama Ugovora o
promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje štetne posljedice
da su u vrijeme sklapanja ugovora bile poznate tuženiku. Zato primjena valutne
klauzule na kamatu da je nezakonita te se poziva na Presudu VTS RH posl. br. Pž-
6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine. S obzirom na sve navedeno, a budući da
ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli predstavljaju
predmet i cijenu samog ugovora, bez kojih odredaba da sam ugovor ne može opstati,
smatra, a priori, da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ništetan. Tužitelj je tražio
donošenje Presude da se predmetni ugovor o kreditu utvrdi ništetnim u cijelosti, a
podredno ako sud smatra da takav tužbeni zahtjev nije osnovan predlaže da se
tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 118.000,00 kuna sa pripadajućom
zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravljanje, tuženik je istakao
prigovor mjesne nenadležnosti. Podredno osporava osnovanost i visinu tužbe i
tužbenog zahtjeva te je istakao i prigovor zastare. Navodi da je između stranaka 04.
veljače 2016. godine sklopljen aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija
osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZIDZPK, a kojim aneksom su
parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove na način da je
tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF
konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR i na taj način
da je položaj tužitelja izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit
denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pozivaju se i na ogledni postupak
pred VS RH posl. br. Gos-1/2019, na odluku suda EU u predmetu C-81/2019 od 09.
srpnja 2020. godine. Primjenjujući stav Suda EU na konkretni slučaj da proizlazi da je
konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi
ZIDZPK/15 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci
konverzije (koji su nesporno retroaktivni) isključeni iz primjene Direktive pa tako i
nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je
zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača
i tuženika kao trgovca. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se
imalo smatrati da je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Ništetnost pojedinih odredbi
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
ugovora ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora pa se u tom smislu tuženik poziva
na odredbe čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima.
Također se poziva i na Odluku VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 u kojoj je utvrđeno da
je predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku ništetnost samo djela ugovornih
odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za valutu CHF i
djela ugovornih odredaba o ugovornoj kamati. Tuženik ističe da tužitelj nije potrošač u
smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju jer da
je predmetni kredit bio namijenjen poduzetničkoj djelatnosti tužitelja konkretno
adaptaciji kuće za iznajmljivanje. Tuženik je istakao i prigovor nedostatka aktivne
legitimacije na strani tužitelja jer da je iz prometa po partiji kredita razvidno da su uplate
na ime podmirenja kredita, između ostalog, vršene i od strane Alessandre
Anastasijevski putem ustege kod poslodavca Ministarstva pravosuđa, zatim od strane
Mire Anastasijevski i Adriane Hranić koje nisu sudionice kreditnog odnosa. Tuženik
ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja
predmetnog Ugovora o kreditu te da je tužitelj na takav način mogao shvatiti
ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu
CHF. Dalje navodi da je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja
kredita ugovoren i depozit u iznosu od CHF 44.708,05 sukladno Ugovoru o oročenom
depozitu broj 7500102659. U trenutku uplate sredstava depozita ne depozitnu partiju
na dan 31.03.2008. godine iznos depozita u kunskoj protuvrijednosti da je vrijedio u
kunama 209.300,74 (CHF 44.708,05x4,6815). Navedeni depozit da je korišten
parcijalno za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta. Unutar razdoblja od
ugovaranja depozita te za vrijeme njegova korištenja, za podmirenje dospjelih
neplaćenih anuiteta tužitelj da je profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od kuna
55.282,30, pa tuženik postavlja pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo
ugovaranjem predmetnog kredita. Tvrdi da tuženik nije imao "ekstra profit". Glede
tvrdnje tužitelja o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik ističe da je
sve promjene izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Smatra da je
deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog
odnosa. Osporava da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu
štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije
uredno ispunjavao obveze po predmetnom kreditu te da je tuženik sukladno
odredbama predmetnog ugovora o kreditu s danom 25. svibnja 2017. godine otkazao
tužitelju ugovor o kreditu te učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita. Tuženik
je izjavio prigovor radi prijeboja. Ukoliko bi sud prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i
eventualni tužbeni zahtjev tužitelja, izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje protu
tražbine prema tužitelju na vraćanje cjelokupnog nepodmirenog iznosa kredita.
Predlaže, u tom slučaju, da se presudom utvrdi da postoji tražbina tuženika prema
tužitelju koja iznosi kuna 824.841,57 (CHF 178.832,21 x 4,612377 - početni tečaj na
dan isplate kredita) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Dalje predlaže
konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Također
ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih
anuiteta u iznosu od kuna 1.388,88 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).
Nadalje, izjavljuje i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu
u iznosu od kuna 55.282,30 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Rješenjem posl. br. P-2135/2019-14 od 06. travnja 2023. godine odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti ovog suda.
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
3.1. Tuženik je podnio žalbu protiv navedenog rješenja.
3.2. Rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici odbijena je žalba tuženika kao
neosnovana i potvrđeno je Rješenje ovog suda posl. br. P-2135/2019-14 od 06. travnja
2023. godine.
4. Rješenjem Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie posl. br.
12 P-2135/2019-7 od 21. prosinca 2021. godine. određen je prekid postupka dok se
pravomoćno ne završi postupak pred sudom Europske unije C-567/2020 o zahtjevu za
prethodnu odluku koji je dana 29. listopada uputio Općinski građanski sud u Zagrebu.
4.1. Rješenjem ovog suda posl. br. 31 P-2135/2019-10 od 21. lipnja 2022.
godine nastavljen je postupak.
5. Rješenjem ovog suda posl. br. P-2135/2019-13 od 06. travnja 2023. godine
sud je naložio tuženiku da dostavi potrebnu dokumentaciju za potrebe financijskog
vještačenja.
5.1. Tuženik je dostavio dokumentaciju.
6. Procesnim rješenjem od 06. travnja 2023. godine sud je pozvao tužitelja da
u roku od 60 dana izvrši uplatu predujma u iznosu od 500,00 eura na račun suda za
potrebe provođenja financijskog vještačenja te je upozoren da ukoliko ne izvrši uplatu
predujma da se neće provesti dokaz financijskim vještačenjem.
6.1. Tužitelj u određenom roku nije izvršio uplatu predujma.
6.2. Rješenjem posl. br. P-2135/2019-24 od 30. studenog 2023. godine tužitelj
je pozvan da u roku od 3 dana od dana primitka Rješenja dostavi dokaz da je uplatio
predujam u iznosu od 500, 00 eura. Tužitelj je, po punomoćniku, primio navedeno
Rješenje 16. prosinca 2023. godine.
6.3. Tužitelj nije dostavio dokaz o uplati. Tužitelj nije niti zatražio produljenje
roka za uplatu traženog predujma za potrebe financijskog vještačenja, nužno za
odlučivanje o eventualnom tužbenom zahtjevu tužitelja.
7. Na ročištu za glavnu raspravu dana 15. veljače 2024. godine tužitelj je
ustrajao u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva. Istakao je da nije uplatio predujam
za financijsko vještačenje jer da je u vrlo teškoj ekonomskoj situaciji te da mu plaćanje
navedenog vještačenja trenutno ugrožava životnu egzistenciju. Predložio je da mu sud
odredi dodatni rok radi uplate vještačenja ili da mu umanji iznos vještačenja kako bi
mu se omogućio nesmetani pristup sudu. Ukoliko sud ne udovolji tom prijedlogu
predložio je da sud postupi po čl. 153. st. 4. ZPP-a tj. da sud odredi izvođenje dokaza
financijskim vještačenjem, a nakon toga da se tužitelju dadne nalog za plaćanje iznosa
troškova vještačenja. Tužitelj je naveo da je pokušao ishodovati besplatnu pravnu
pomoć, ali da mu ista nije odobrena jer je suvlasnik nekretnine, neovisno o tome što je
ista opterećena pravom zaloga u visokom iznosu u korist Republike Hrvatske, o čemu
da može, po potrebi, dostaviti i dokaze. Potvrdio je da je od strane tuženika zaprimio
svu potrebnu dokumentaciju.
8. Tuženik se očitovao na navode tužitelja iznijete u točki 7. obrazloženja na
način da je naveo da je sud naložio tužitelju plaćanje predujma prije skoro godinu dana,
a kako tužitelj nije izvršio uplatu predujma, tuženik je predložio da sud donese odluku
da se neće provesti dokaz financijskim vještačenjem zbog neplaćanja predujma.
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
8.1. Sud je donio procesno rješenje 15. veljače 2024. godine da se, zbog
neplaćanja predujma, neće provesti dokaz financijskim vještačenjem jer je tužitelj i prije
15. veljače 2024. godine imao dovoljno vremena zatražiti produljenje roka za plaćanje
predujma, odnosno, za odgodu plaćanja.
9. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: izvadak iz sudskog registra za
tuženika (44-115), u pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 31.03.2008.
godine do 29.09.2015. godine (119-139), pregled prometa po partiji kredita (140-145,
388-408), u aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 04. veljače 2016. godine (156-159, 384-
387), u obavijest o izračunu konverzije kredita s prilozima (166-191 i 251-253, 277-
278, 283-293), u obavijesti o usklađivanju visine kamatne stope i otplatne planove
(366-383, 409-422).
10. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, kao ni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu.
11. Između stranaka je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao
kreditor dana 20. ožujka 2008. godine sklopili ugovor o kreditu kojim je tužitelju
odobren kredit u iznosu od 178.832,21 CHF protuvrijednost u kunama obračunato po
srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, sa kamatnom stopom 7,95%
godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke, na rok vraćanja kredita u 216
mjeseci, u 216 mjesečnih anuiteta, koji je iznos anuiteta prema početnom otplatnom
planu i čl. 7. Ugovora iznosio 1.559,31 CHF, kao i da je ugovorena valuta uz koju je
vezana glavnica CHF.
12. Između stranaka je nesporno da su dana 04. veljače 2016. godine sklopili
Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim su utvrdili da je dana 30. rujna 2015. godine
stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN
102/2015 ZIDZPK) te da se pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene
u načinu ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u čl. 2. isključivo i jedino u svrhu
ispunjenja zakonskih obveza banke propisanih ZIDZPK. Navedenim Aneksom su
ugovorne strane izmijenile svoje ugovorne odnose i to i u pogledu valute tj. izvršena je
konverzija iz CHF u EUR, i u pogledu kamatne stope. Čl. 2. Aneksa broj 1 ugovorne
strane su suglasno utvrdile da se radi o istom ugovorno pravnom odnosu bez obzira
na promjene kreditne partije te druge izmjene utvrđene tim Aneksom ili bilo kojim
ranijim Aneksom ugovora u CHF, te da iste nemaju značaj obnove (novacije) u smislu
čl. 145. Zakona o obveznim odnosima. Daljnjim odredbama Aneksa broj 1 od 04.
veljače 2016. izvršen je izračun konverzije, obveze po osnovnom Ugovoru u CHF, te
konverzija, kao i iznos anuiteta u eur, te otplatni plan.
13. Nije sporno da tužitelj nije mogao uredno ispunjavati obveze po predmetnom
kreditu te da je tuženik s danom 25. svibnja 2017. godine otkazao tužitelju Ugovor o
kreditu i na taj način učinio dospjelim cjelokupni neotplaćeni dio kredita.
14. Uvidom u preglede prometa po predmetnom kreditu utvrđeno je da su
predmetni kredit otplaćivali i tužitelj i A. A. i M. A. i
A. H. (članovi obitelji).
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
15. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništetnim predmetnog Ugovora o
kreditu od 20. ožujka 2008. godine u cijelosti, podredno eventualno kumulirani tužbeni
zahtjev kojim tužitelj potražuje da mu tuženik isplati iznos od 118.000,00 kuna sa
pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.
16. U navodima tužbe tužitelj izričito navodi da su ništetne odredbe predmetnog
Ugovora o kreditu iz razloga jer da je ugovorna odredba vezana za promjenu ugovorne
kamate ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, kao i ugovorna odredba
o valutnoj klauzuli, a koja da nije jasna, nije lako razumljiva i uočljiva i zbog toga da je
ništetna. A s obzirom da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između
stranaka, na štetu potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a kamate
da su cijena i zato da je predmetni ugovor o kreditu ništetan u cijelosti. Dakle u
navodima tužbe tužitelj se poziva isključivo na ništetnost vezano za ugovorenu
promjenjivu kamatnu stopu kao i na ugovorenu valutnu klauzulu.
17. Sud sudi na temelju činjenične osnove na koju se poziva tužitelj, jer u
protivnom prekoračuje tužbeni zahtjev (a takav stav je zauzeo i Vrhovni sud u Odluci
Rev-2790/91 od 11. ožujka 1992. godine).
18. Odredba čl. 219. st. 1. ZPP-a propisuje da je svaka strana dužna iznijeti
činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i
dokaze protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl.
8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će
primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da
uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu
činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih
dokaznih sredstava.
19. U odnosu na spornu osnovu tužbenog zahtjeva tj. da li je promjenjiva
kamatna stopa i valutna klauzula dopuštena ili pak nedopuštena i nepoštena, tužitelj
se pozvao na Presudu Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/2017 od 14.
lipnja 2018. godine kojom je potvrđena Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.
P-1401/2012 od 14. srpnja 2013. godine kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost
ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i Presudu Visokog trgovačkog suda RH
posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je potvrđena Presuda
Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine kojom
je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa
koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenjiva u skladu s jednostranom
odlukom tuženika, gdje su nacionalni sudovi navedene odredbe ocijenili nepoštenima
i ništetnima. Presuda u odnosu na valutnu klauzulu postala je pravomoćna 14. lipnja
2018. godine, a Presuda u odnosu na kamatnu stopu postala je pravomoćna 13. lipnja
2014. godine.
20. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja
2013. godine u odnosu na tuženika, koji je u kolektivnom sporu bio trećetuženik
pravomoćno je utvrđeno da je isti u razdoblju od 01. travnja 2004. godine do 31.
prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika
kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima,
na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak,
a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti
informirao o svim bitnim parametrima, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u
pravima i obvezama ugovornih strana, pa je trećetuženik postupio suprotno
odredbama tada važećeg Zakona o potrošačima. Također da je u razdoblju od 10.
rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom
postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim
odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme
zaključenja ugovora tuženik kao trgovac s korisnicima kreditnih usluga, kao
potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i
metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni stope
ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama
ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na
štetu potrošača, pa je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.
godine postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN
96/03) i to člancima 81., 82., 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno
odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09)
i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
21. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09,
79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) propisano je da odluka suda donesena u
postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu
postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji
potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem
tuženika.
22. Također, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe
mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude
kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih
interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom
zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba, a pri čemu će sud biti vezan za ta utvrđenja
u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.
23. Zato sud smatra da tužitelj u ovom postupku ne mora, odnosno po stavu
ovog suda ne može dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi za koje je već
utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, već je dovoljno da se samo pozove na
utvrđenja iz kolektivne presude. Takvo pravno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH u
presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine prema kojemu se fizičke i
pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno
utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih
interesa i prava protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili
općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno
ugrožava takve kolektivne interese i prava (čl. 502.a st. 1., čl. 502.b i čl. 502.c ZPP-a),
te da nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom
na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citiranje zakonske odredbe, drugačije
postupanje bilo nesvrsihodno, neekonomično i previše tegotno za potrošača. Tome u
prilog ide i odluka Ustavnog suda U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. godine kojom se
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
dodatno potvrdio stav Vrhovnog suda RH iz presude Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka
2019. godine. Zato ovaj sud smatra da tužitelj nema pravnog interesa utvrđivati
ništetnost pojedinih odredbi za koje već postoji pravomoćna Odluka te se može
smatrati da se radi o presuđenoj stvari glede ništetnosti odredbi o ugovorenoj valutnoj
klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
24. Tužitelj se u navodima tužbe poziva na ništetnost konkretnih odredbi
ugovora i to odredbe čl. 7. i 8. Naime, eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora
ne povlači za sobom ništetnost ugovora u cijelosti. Prema odredbi čl. 55. Zakona o
zaštiti potrošača, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, a da ništetnost pojedine
odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora u cijelosti, ako on može opstati
bez ništetne odredbe. I odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (koji je lex
generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača) propisano je da ništetnost neke
odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne
odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda, zbog koje je ugovor
sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili
odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi
ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Iz navedenog proizlazi da ništetna
odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli ne znači da je
ništetan cijeli Ugovor o kreditu. Iz navedenih odredbi sud zaključuje da odredba o
glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji
se način mijenja kamatna stopa, zato ništetnost tih odredbi ne povlači za sobom
ništetnost cijelog ugovora.
25. U odluci VTS RH posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine sud je
utvrdio da predmet tužbenog zahtjeva u kolektivnom postupku je ništetnost samo dijela
ugovornih odredaba o predmetu i cijeni i to dijela kojim se glavnica kredita veže za
valutu CHF i dijela ugovornih odredaba o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi.
Pozivom na odredbu čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima bitni sastojci Ugovora o
kreditu jesu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja
iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način
kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je
ugovorena valutna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, a to nisu bitni
elementi Ugovora o kreditu, ugovor može opstati i bez tih odredaba, te ne povlači
ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, niti ništetnost cijelog
ugovora.
26. U oglednom postupku koji se vodio kod VS RH pod posl. br. Gos-1/2019 u
Odluci od 04. ožujka 2020. godine sud je zaključio da je "presudama u kolektivnom
sporu pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o
kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno
da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi po
službenoj dužnosti."
27. S obzirom na sve naprijed navedeno tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu i cijelosti nije osnovan.
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
28. U odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od
118.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, isti također nije osnovan.
Naime, da bi sud mogao utvrditi osnovanost eventualnog kumuliranog tužbenog
zahtjeva bilo je nužno provođenje financijskog vještačenja. Tužitelj je predložio
provođenje financijskog vještačenja te ga je sud pozvao na plaćanje predujma za
troškove provođenja financijskog vještačenja. Sud je tužitelju dana 06. travnja 2023.
godine, odredio rok od 60 dana za plaćanje predujma u iznosu od 500,00 eura.
Navedeni iznos je inače iznos kojeg vještaci potražuju na ime troškova vještačenja (a
koji iznos vještaci potražuju ne samo na području ovog suda, već i na području više
sudova u RH). Tužitelju je ostavljen primjereni rok za uplatu predujma te je upozoren
da ukoliko ne izvrši uplatu u određenom roku, da se dokaz financijskim vještačenjem
neće provesti. S obzirom da se ne radi o zakonskom roku, sud je pozvao tužitelja da
dostavi dokaz o uplati predujma (pa makar i naknadno), samo kao bi se mogao provesti
dokaz financijskim vještačenjem, odnosno kako bi se moglo raspravljati i o eventualno
kumuliranom tužbenom zahtjevu. Tužitelj na takav poziv suda (Rješenjem od 30.
studenog 2023. godine), nije ni na koji način reagirao niti zatražio eventualno
produljenje roka za uplatu predujma. S obzirom na nespornu činjenicu da tužitelj nije
uplatio predujam za provođenje financijskog vještačenja, a koji dokaz financijskim
vještačenjem je nužan da bi se moglo raspravljati i odlučivati o eventualno
kumuliranom tužbenom zahtjevu, sud je zakazao ročište za glavnu raspravu za dan
15. veljače 2024. godine. Tužitelj je na tom ročištu naveo sve kako je već opisano u
točki 7. obrazloženja. Iz navoda tužitelja da je u jako teškoj ekonomskoj situaciji te da
mu plaćanje troškova vještačenja trenutno ugrožava životnu situaciju (i zbog toga
predlaže da mu se udovolji da se odredi izvođenje dokaza financijskim vještačenjem,
a nakon toga da se tužitelju dadne nalog da plati troškove vještačenja), proizlazi da
tužitelj već sada je u nezavidnoj situaciji tj. da ima već sada visok iznos duga, s toga
je upitno da li bi tužitelj uopće i nakon provedenog financijskog vještačenja izvršio
uplatu troškova vještačenja.
28.1. Odredba čl. 153. st. 3. ZPP-a propisuje da će sud odustati od izvođenja
dokaza ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku što ga sud
odredi. U tom će slučaju sud, s obzirom na sve okolnosti, po svojem uvjerenju ocijeniti
od kakve je važnosti što stranka nije u roku položila iznos potreban za podmirenje
troškova. A st. 4. propisano je ako sud izvede dokaz iako predujam za njegovo
izvođenje nije položen, rješenjem će naložiti stranci da u roku od 8 dana određenu
svotu plati svjedoku ili vještaku. I žalba protiv toga vještaka ne odgađa ovrhu. Sud je
uzeo u obzir okolnosti zašto tužitelj nije u roku, a ni 10 mjeseci nakon određenog roka
uplatio, odnosno položio iznos potreban za podmirenje troškova vještačenja tj. da zbog
teške financijske situacije i dugova koje ima nije uplatio predujam i s obzirom na to
tužitelj nije dao nikakvu garanciju da će u roku 8 dana kojeg bi mu sud odredio po čl.
153. st. 4. ZPP-a, a radi se o zakonskom roku, da će tužitelj te troškove i platiti. A
konačno predmetni Ugovor o kreditu je i otkazan upravo zato jer tužitelj nije podmirivao
obveze iz Ugovora o kreditu. Sud i prihvaća činjenicu da se tužitelj nalazi u teškoj
financijskoj situaciji, međutim istome je pružena prilika da reagira i naknadno plati
predujam, a konačno tužitelj nije iznio prijedloge ni za produljenje roka za uplatu niti
prijedloge koji bi bili garancija da će tužitelj uplatiti potreban predujam koji je nužan, da
bi se moglo raspravljati i odlučiti o eventualnom kumuliranom tužbenom zahtjevu. Iz
materijalnih dokaza u spisu sud nije mogao i nije utvrdio osnovanost visine
eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva.
Posl.br. 31 P-2135/2019-27
29. Sud u parničnom postupku odlučne činjenice utvrđuje sa stupnjem
izvjesnosti u smislu da uvjerenje suda o njima, mora biti takvo da isključuje svaku
razumnu sumnju u njegovu pravilnost i istinitost. Pozivom na odredbu čl. 221. a. ZPP-
a primjenom pravila o teretu dokazivanju, u svijetlu tog instituta, sud je mišljenja da
tužitelj nije dokazao osnovanost eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva.
30. O prigovorima tuženika vezano za zastaru, prigovor potrošača, nedostatak
aktivne legitimacije, radi prijeboja i dr., s obzirom da je odbijen glavni tužbeni zahtjev i
eventualno kumulirani tužbeni zahtjeva, nije potrebno obrazlagati.
31. I tužitelj i tuženik su potraživali parnični trošak.
32. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a ona strana koja izgubi parnicu dužna je
protivnoj strani naknaditi parnični trošak. Tužitelj je izgubio ovu parnicu pa je dužan
tuženiku naknaditi parnični trošak. Tuženiku je priznat trošak za zastupanje po
punomoćniku odvjetniku za sastav odgovora na tužbu, sastav podneska od 13. lipnja
2022. godine, za zastupanje na ročištima 06. travnja 2023. i 15. veljače 2024. za
svaku radnju po 500,00 eura, plus PDV u iznosu 500,00 eura, a što sveukupno iznosi
2.500,00 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8/1.,
9/1., 46., 52 i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine
142/2012, 103/2014, 118/2014,107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023 dalje: Tarifa).
32.1. Tužitelju nije priznat parnični trošak, jer isti nije uspio u ovom postupku.
33. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao u izreci.
U Poreču-Parenzo dana 28. ožujka 2024. godine
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti, v.r.
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.