1              Poslovni broj: Gž-1559/2023-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1559/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr.sc. Dražana Penjaka kao predsjednika vijeća, Mihe Mratovića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Mirjane Rubić kao članice vijeća, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Sanja Vrgoč, u pravnoj stvari tužitelja I. G., OIB: ..., iz P., zastupan po punomoćniku T. B. i dr., odvjetnicima u P., protiv tuženika L. D. Z. P. iz P., OIB ..., zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. K. i N. Š., odvjetnicima u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj Pn-57/2022-38, u sjednici vijeća 28. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog suda Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj Pn-57/2022-38.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku L. D. Z. P., iz P., OIB: ... da tužitelju I. G., iz P., OIB: ..., u roku od 15 dana, isplati na ime popravljanja:

- imovinske štete novčani iznos od 14.980,00 kn, uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana podnošenja tužbe, te

- neimovinske štete novčani iznos od 40.000,00 kn uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana podnošenja tužbe."

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog postupka.

III. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 808,78 eura/6.093,75 kn1 u roku 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troška se odbija."

 

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj pozivom na sve žalbene razloge iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te ovom sudu predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sud na ponovan postupak.

 

3. Na žalbu nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Predmet spora, u ovoj fazi postupka, je zahtjev tužitelja za isplatu na ime - imovinske štete u iznosu od 14.980,00 kn sa zakonskom zateznim kamatama, neimovinske štete u iznosu od 40.000,00 kn sa zakonskom zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troška ovog postupka.

 

6. Iz stanja spisa, u bitnom, proizlazi:

- da tužitelj svojom tužbom zahtijeva naknadu imovinske štete i neimovinske štete za koju smatra da je nastala zbog nezakonitih odluke Disciplinskog suda tuženika od 21. travnja 2015. kojom mu je izrečena disciplinska kazna zabrane lova svih vrsta divljači u trajanju od dvije godine, a koja odluka je potvrđena odlukom Upravnog odbora tuženika od 2. lipnja 2015.,

- ništetnost navedenih odluka uz utvrđenje da te odluke ne proizvode pravne učinke tužitelj je inicijalno zahtijevao tužbom u ovoj pravnoj stvari;

- da je tijekom postupka pravomoćno odlučeno (str. 77-79 spisa) da je prvostupanjski sud apsolutno nenadležan za odlučivanje o zahtjevu tužitelja u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odluke tuženika od 21. travnja 2015. i 2. lipnja 2015. te je tužba u tom dijelu odbačena;

- da je ostalo raspraviti i odlučiti o zahtjevu tužitelja za naknadom imovinske i neimovinske štete obzirom na njegovu tvrdnju da mu je nezakonitim postupanjem tuženika ista nastala;

- da je u nastavku postupka Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, donio rješenje poslovni broj Pn-18/19-2 od 2. siječnja 2019. kojim je određen prekid postupka u predmetu te je određeno da će se postupak nastaviti kada se provede i pravomoćno završi postupak pred nadležnim tijelom o tome je li odluka tuženika, kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera zabrane lova na sve vrste divljači na dvije godine, nezakonita (str. 80-81 spisa);

- da je postupajući po žalbi tužitelja izjavljenoj na prethodno navedenom rješenju Županijski sud u Puli-Pola svojim rješenjem poslovni broj Gž-451/2019-2 od 10. travnja 2019., ukinuo rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj Pn-18/19-2 od 2. siječnja 2019. i predmet vratio istom sudu na daljnje postupanje (str. 90-91 spisa);

- da je Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, dana 8. svibnja 2019. donio rješenje poslovni broj Pn-231/2019-18 kojim je ponovno određen prekid postupka u predmetu te je određeno da će se postupak nastaviti kada se provede i pravomoćno završi postupak pred nadležnim tijelom o tome je li odluka tuženika, kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera zabrane lova na sve vrste divljači na dvije godine, nezakonita (str. 95 spisa);

- da je postupajući po žalbi tužitelja izjavljenoj prethodno navedenog rješenja Županijski sud u Puli-Pola rješenjem poslovni broj Gž-613/2019-2 od 2. srpnja 2019. ukinuo rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj Pn-231/2019-18 od 8. svibnja 2019. i predmet vratio istom sudu na daljnje postupanje (str. 102-103 spisa);

- da je Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, dana 30. srpnja 2019. donio rješenje poslovni broj Pn-257/2019-24 kojim je ponovno određen prekid postupka u ovom predmetu te je određeno da će se postupak nastaviti kada se provede i pravomoćno završi postupak pred nadležnim tijelom o tome je li odluka tuženika, kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera zabrane lova na sve vrste divljači na dvije godine, nezakonita (str. 120-121 spisa);

- da je tužitelj i protiv toga rješenja izjavio žalbu, navedena odluka je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-734/2022-2 od 1. srpnja 2022. te je predmet vraćen na vratio istom sudu na daljnje postupanje, ali pred drugim sucem toga suda (str. 132-134 spisa). U navedenoj odluci izraženo je pravno shvaćanje po kojem drugostupanjski sud smatra da je pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da se kao prethodno pitanje od koga ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, pojavljuje pitanje da li nezakonita odluka tuženika u svezi odluke o disciplinskoj mjeri. Ipak, sve imajući u vidu da je pravomoćno odlučeno da općinski sud nije nenadležan odnosno apsolutno je nenadležan za odlučivanje o zahtjevu tužitelja istaknutom u pravcu utvrđenja ništetnosti odluke tuženika od 21. travnja 2015. i 2. lipnja 2015., te da tužitelj do dana donošenja predmetnoga rješenje nije pokrenuo nadležni postupak u pravcu dokazivanja svojih tvrdnji o nezakonitosti odluka tuženika iz kojih izvodi svoje pravo na naknadu predmetne štete, pa su predmetne odluke postale konačne te je isteklo vrijeme na koje su određene.

 

7. Zbog svega navedenog, a obzirom da ne postoje opravdani razlozi za donošenjem rješenja o prekidu postupka pozivom na odredbu čl. 213. st. 1. i 215. st. 3. ZPP-a, jer tužitelj nije pokrenuo postupak u pravcu dokazivanja nezakonitosti odluka tuženika iz kojih izvodi svoje pravo na naknadu štete, bilo je potrebno nastaviti sa postupanjem, te donijeti odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadom štete.

 

8. Sud prvog stupnja donosi pobijanu odluku smatrajući da nema mjesta primjeni odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a obzirom da tužitelj nije dostavio dokaz da je pokrenuo postupak pred nadležnim tijelom koje bi trebalo donijeti odluku o zakonitosti odluka čiju pravilnost on osporava te nije dostavio dokaz da je iscrpio pravni put zaštite pred Hrvatskim lovačkim savezom odnosno da je vezano za konkretne odluke čiju protupravnost mora dokazati podnio ustavnu tužbu.

 

8.1. Isto tako, prvostupanjski sud smatra, a sve obzirom da tužitelj nije dokazao da bi u tome iz nekih objektivnih i opravdanih razloga bio spriječen, a jedino je on kao stranka nezadovoljna disciplinskim mjerama izrečenim od strane tuženika ima pravni interes to učiniti, nije u mogućnosti primijeniti čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP-a i odrediti prekid postupka budući da bi tako određeni prekid teoretski mogao trajati unedogled odnosno sve dok tužitelj ne odluči pokrenuti odgovarajući postupak.

 

9. Zaključno, prvostupanjski sud smatra da nije u mogućnosti niti sam rješavati prethodno pitanje, jer bi time omogućio tužitelju da svojom dispozicijom odnosno nepokretanjem odgovarajućeg postupka pred nadležnim tijelom, prisili sud da sam rješava prethodno pitanje, odnosno da sud rješava pitanje koje ne ide u sudsku nadležnost i to bez mogućnosti naknadnog rješavanja tog pitanja od strane nadležnog tijela (ako bi tužitelj bio zadovoljan načinom na koji bi prethodno pitanje riješio sud pa ne bi pokrenuo odgovarajući postupak pred drugim nadležnim tijelom) lišavajući tako drugu stranu odnosno tuženika mogućnosti da sukladno čl. 421. st. 1. toč. 9. uloži izvanredni pravni lijek odnosno prijedlog za ponavljanje postupka. Takvim bi postupanjem sud omogućio tužitelju da svojom voljom (pokretanjem ili nepokretanjem postupka pred nadležnim tijelom) poremeti ravnotežu i jednakost oružja između stranaka na štetu tuženika te bi time bilo povrijeđeno i pravo tuženika na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske.

 

10. U takvim okolnostima prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer kod činjenice da spisu ne prileži odluka nadležnog tijela kojom bi bila utvrđena ništetnost akata tuženika, tužitelj nije dokazao protupravnost kao element izvanugovorne odgovornosti za štetu.

 

11. Odredbom čl. 12. st. 1. ZPP-a propisano je da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Stavak 2. istog članka propisuje da odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

 

12. Odredba čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP-a propisuje da će sud prekid postupka odrediti i ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (članak 12.).

 

13. Dakle, parnični sud može sam riješiti prethodno pitanje samo ako o njemu još nije donio odluku nadležni sud ili drugi nadležni organ. Prethodno pitanje je takvo pitanje kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos pa se bez rješenja tog pitanja ne može riješiti glavna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu. Prethodno pitanje može odnositi samo na pravne odnose među parničnim strankama, a ne i na odnosu između trećih. Parnični sud će biti vezan pravomoćnom odlukom donesenom u drugom postupku, koja djeluje samo inter partes, a ne erga omnes, samo ako se njome rješava neki pravni odnos između subjekata koji su parnične stranke i u predmetu u kome se ovo prethodno pitanje pojavilo. Stajalište suda o prethodnom pitanju izraženo u jednoj odluci ne veže sud o istom takvom pitanju u drugoj odluci, iz razloga što stavovi suda o prejudicijelnom pitanju izneseni u obrazloženju presude ne postaju pravomoćni.

 

14. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

14.1. Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

15. U konkretnom slučaju bilo je relevantno odgovoriti na pitanje predstavlja li pravo na lov jedno od ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih (Europskom) Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje Konvencija), te je li tužitelju povrijeđeno ustavno pravo iz članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

16. Navedeno, jer u konkretnom slučaju tužitelj smatra da su nezakonite slijedeće odluke: odluka Disciplinskog suda tuženika od 21. travnja 2015. kojom mu je izrečena disciplinska kazna zabrane lova svih vrsta divljači u trajanju od dvije godine, te odluka Upravnog odbora tuženika od 2. lipnja 2015. kojom je potvrđena odluka Disciplinskog suda tuženika od 21. travnja 2015.

 

17. Nadalje, tužitelj nije dostavio odluke iz kojih proizlazi nezakonitost naprijed navedenih odluka, koje tužitelj smatra razlogom zbog kojih mu je nastala predmetna neimovinska i imovinsku šteta. Neimovinska šteta, kako u tužbi navodi, u vidu straha, zabrinutosti, nespokoja i duševnih boli zbog pretrpljenog poniženja i nepravde, a imovinsku jer mu je onemogućeno bavljenje lovom pa je uskraćen za divljač koju redovito lovi.

 

18. Iz odluke Ustavnog suda  od 7. srpnja 2020. broj U-III-3364/2017 proizlazi da je Ustavni sud je u odluci broj: U-III-2848/2015 od 2. srpnja 2019. (www.usud.hr) naveo detaljan pregled prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te je naglasio i stajališta Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu iz predmeta Lovrić protiv Hrvatske (br. 38458/15, presuda od 4. travnja 2017.) iz koje je u tom postupku istaknuo slijedeće:

"72. Međutim, kako navodi članak 11. stavak 2. Konvencije, sloboda udruživanja i, posljedično, organizacijska autonomija udruga, nije apsolutna. To znači da se miješanje države u unutarnje poslove udruga ne može potpuno isključiti. Konkretno, udruga se mora pridržavati nekih minimalnih standarda prilikom isključenja člana (vidjeti instrumente Vijeća Europe citirane u odlomcima 37.-40. gore). Kako je već gore navedeno (vidjeti odlomke 54.-56.), isključenje iz udruge moglo bi predstavljati povredu slobode udruživanja dotičnog člana (na primjer, ako je u suprotnosti s njezinim pravilima ili ako je proizvoljno; vidjeti gore citirani predmet Cheall; vidjeti također gore citirani predmet Sakellaropoulos).

73. Sud prihvaća da u takvim predmetima opseg sudske revizije može biti ograničen, čak i u značajnoj mjeri, kako bi se poštovala organizacijska autonomija udruga. Međutim, u ovome je predmetu podnositelju zahtjeva, koji je pobijao svoje isključenje iz udruge zbog toga što je prekršio njezin statut, u potpunosti uskraćen pristup sudu. Teško je raspoznati je li to bio rezultat nepreciznog ili nepotpunog zakonskog propisa, njegovog tumačenja od strane domaćih sudova ili oboje. Važno je to da je podnositelj zahtjeva trebao imati pristup sudu, ali je lišen tog pristupa.

74. Stoga je došlo do povrede članka 6. stavka 1. Konvencije."

 

19. U citiranoj  odluci Ustavnog suda konkretnom slučaju podnositelj je podnio tužbu kojom je zahtijevao utvrđenje ništetnosti odluke tuženika o njegovom isključenju iz članstva lovne udruge, navodeći da je isključen protivno postupku koji je propisan statutom tuženika. Prvostupanjski sud odbacio je tužbu podnositelja jer odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu ne ulazi u sudsku nadležnost ni prema odredbama ZPP-a ni prema odredbama ZoU-a.

 

20. Ustavni sud napominje da se djelovanje udruge temelji na načelu dobrovoljnosti (članak 2. ZoU-a), što znači da udruga ima ovlast sama odrediti interna pravila kojima se, između ostalog, uređuju pretpostavke za učlanjenje i isključenje iz udruge, te zaštita prava koju članovi udruge mogu ostvariti, unutar same udruge, protiv odluka kojima se odlučuje o njihovim pravima. Način djelovanja udruge podvrgnut je inspekcijskom i upravnom nadzoru, a nadzor nad radom udruge na temelju članka 42. stavka 1. ZoU-a obveza je članova udruge. Ustavni sud primjećuje da je prvostupanjski sud odbacio tužbu podnositelja i time mu potpuno uskratio pristup sudu. Međutim, prvostupanjski sud je zanemario da podnositelj kao član udruge tuženika kojem je članstvo u udruzi prestalo odlukom udruge, a koji smatra da je ta odluka protivna statutu udruge, ima pravo na sudsku zaštitu, a da mu to pravo proizlazi iz članka 42. ZoU-a. Stoga, Ustavnom sudu nije preostalo drugo nego utvrditi da je u ovom predmetu podnositelju u potpunosti uskraćen pristup sudu te da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava.

 

21. Ipak, u konkretnom slučaju odluke koje tužitelj smatra nezakonitima nisu isključile tužitelja iz udruge, već mu je zabranjen lov svih vrsta divljači u trajanju od dvije godine. Obzirom da pravo na lov nije navedeno kao jedno od ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih (Europskom) Konvencijom, a tužitelju nije povrijeđeno pravo na pristup sud time što mu je onemogućena sudska zaštita, sve imajući vidu da nije dostavio dokaz da je iscrpio pravni put zaštite pred Hrvatskim lovačkim savezom odnosno da je vezano za konkretne odluke čiju protupravnost mora dokazati podnio ustavnu tužbu. Ustavna tužba sa lista 111. do 119. spisa nije podnesena protiv predmetnih akata tuženika već je podnesena protiv odluke prvostupanjskog suda poslovni broj Pn-518/15-6 od 13. studenog 2015., kao i odluke Županijskog suda u Puli, broj Gž-133/2016-3 od 8. studenog 2018. Odlukom br. Pn-518/15-6 od 13. studenog 2015. sud se oglasio nenadležnim te je odbacio tužbu, a to je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Gž-133/2016-3 od 08. studenog 2018. Tijekom postupka tužitelj je naveo da je pred Europskim sudom za ljudska prava u tijeku postupak pod poslovnim brojem ECHR-LE4LBRIMSI000 APPLICATION NO.5605/21 Gašparini vs. Croatia pa je za naglasiti ukoliko temeljem odredbe čl. 428.a st.1. ZPP-a, a koja odredba propisuje da kad Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koje je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može, u roku od trideset dana od konačnosti presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda, za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđeno.

 

21.1. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka i zakona je propisano da se postupak iz st.1. tog članka provodi uz odgovarajuću primjenu odredaba o ponavljanju postupka, a odredbom st.3. da u ponovljenom postupku sudovi su dužni poštivati pravna stajališta izražena u konačnoj presudi Europskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda temeljnog ljudskog prava ili slobode.

 

22. U ovakvim okolnostima pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da tužitelj nije dokazao protupravnost kao element izvanugovorne odgovornosti za štetu. Zakonom o obveznim odnosima, kao općim propisom koji uređuje materiju odgovornosti za štetu, nisu nabrojene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, ali se u pravnoj teoriji navodi da bi se radilo o 1. subjektima obveznog odnosa odgovornosti za štetu, 2. štetnoj radnji, 3. šteti, 4. uzročnoj vezi i 5. protupravnosti. Sve te pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a ako ne postoji makar jedna od njih ne postoji niti odgovornost za naknadu štete.

 

22.1. U konkretnom slučaju, a u skladu sa svim naprijed iznijetim, nije dokazana protupravnost odluka tuženika kojom je tužitelju izrečena disciplinska mjera zabrane lova na sve vrste divljači u trajanju od dvije godine.

 

22.2. Kako tužitelj nije dokazao protupravnost to je pravilno sud postupio kada nije izvodio ostale dokaze predložene za dokazivanje ostalih elemenata obveznog odnosa izvanugovorne odgovornosti za štetu, niti dokaze vezane za visinu štete budući da je bez dokazane osnove suvišno dokazivati visinu.

 

23. Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke (članak 220. stavak 1. ZPP-a), a sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (članak 220. stavak 2. ZPP-a). Iz odredbe članka 220. stavka 2. ZPP-a proizlazi da sud nije dužan provesti sve predložene dokaze. Takvu odluku prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća.

 

24. Kako nisu ostvareni žalbeni prigovori tužitelja, a ni žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika I.  i II. valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi, temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o trošku postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP.

Split, 28. ožujka 2024.