1

                                                                                                Poslovni broj: 16 P-1140/2019-31 

               

       Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

   Stalna služba u Županji

           Veliki kraj 48

     OIB: 77561654785

                                                                                                 

                                                                                                           Poslovni broj: 16 P-1140/2019-31

                                                                                                                                                                                                                    U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

I

R J E Š E NJ E

                                                                                   

                Općinski sud u Vinkovcima,  Stalna služba u Županji, po sucu Heleni Zetić,  kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja J. P. iz V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. K., odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …,  zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD K. i p. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 15. veljače 2024., u nazočnosti  punomoćnika tužitelja S. K., odvjetnika u V., te zamjenika punomoćnika tuženika H. Č., odvjetnika u V., a koja presuda je donesena i objavljena 28. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o    j e 

 

              I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: … od 20. lipnja 2007., u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom Banke o kamatnim stopama, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja J. P. iz V., OIB: …, kao korisnika kredita u visini novčanog potraživanja od 32.341,82 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i tuženika R. A. d.d., Z., OIB: …, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

              II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojim se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu koji je zaključen između tužitelja J. P. iz V., OIB: …, i tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ...

III. Nalaže se tuženiku R. A. d. d. Z., OIB: …, da tužitelju J. P. iz V., OIB: …, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem jednostranog i ništetnog povećanja promjenjive kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 1.349,20 eura (slovima: tisuću tri stotine četrdeset devet eura i dvadeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zakonskim zateznim kamata od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14% godišnje, te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamata u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, te počev od 1. kolovoza 2015. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3% poena, a počev od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, kako slijedi:

-na iznos od 8,63 eura počevši od 30. studenoga 2007. do isplate,

-na iznos od 8,63 eura počevši od 31. prosinca 2007. do isplate,

-na iznos od 8,63 eura počevši od 31. siječnja 2008. do isplate,

-na iznos od 8,63 eura počevši od 29. veljače 2008. do isplate,

-na iznos od 8,63 eura počevši od 31. ožujka 2008. do isplate,

-na iznos od 8,63 eura počevši od 30. travnja 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 31. svibnja 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 30. lipnja 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 31. srpnja 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 31. kolovoza 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 30. rujna 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 31. listopada 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 30. studeni 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 31. prosinca 2008. do isplate,

-na iznos od 13,12 eura počevši od 31. siječnja 2009. do isplate,      

-na iznos od 13,12 eura počevši od 28. veljača 2009. do isplate, 

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. ožujak 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. travanj 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. svibanj 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. lipanj 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. srpanj 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. kolovoz 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. rujan 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. listopad 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. studenoga 2009. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. prosinca 2009. do isplate,                       

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. siječnja 2010. do isplate,                                              

-na iznos od 20,34 eura počevši od 28. veljače 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. ožujka 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. studenoga 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 28. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 31. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 20,34 eura počevši od 30. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 19,27 eura počevši od 31. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 19,27 eura počevši od 31. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 19,27 eura počeši od 30. rujna 2011. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. studenoga 2011. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. prosinca 2011. do isplate,     

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 29. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. srpnja 2012. do isplate

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. studenoga 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 28. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. rujna 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. listopada 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. studenoga 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. prosinca 2013. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. siječnja 2014. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 28. veljače 2014. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. ožujka 2014. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. travnja 2014. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 31. svibnja 2014. do isplate,

-na iznos od 16,33 eura počevši od 30. lipnja 2014. do isplate,      

sve roku od 15 dana.          

IV. Nalaže se tuženiku R. A. d. d. Z., OIB: …, da tužitelju J. P. iz V., OIB: …, s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 5.958,29 eura (slovima: pet tisuća devet stotina pedeset osam eura i dvadeset devet centi) sa zakonskim zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od uplate do dana povrata, po stopi zakonske zatezne kamata od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14% godišnje, te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena te počev od 1. kolovoza 2015. u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za 3% poena, a počev od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, na iznose, kako slijedi: 

-na iznos od 1,16 eura počevši od 31. srpanj 2007. do isplate,

-na iznos od 2,59 eura počevši od 31. kolovoz 2007. do isplate,

-na iznos od 1,19 eura počevši od 30. studeni 2007. do isplate,

-na iznos od 4,80 eura počevši od 31. siječanj 2008. do isplate,    

-na iznos od 7,58 eura počevši od 29. veljače 2008. do isplate,

-na iznos od 12,34 eura počevši od 31. ožujak 2008. do isplate,

-na iznos od 5,18 eura počevši od 30. travnja 2008. do isplate,

-na iznos od 2,39 eura počevši od 30. lipnja 2008. do isplate,

-na iznos od 0,73 eura počevši od 31. srpnja 2008. do isplate,

-na iznos od 0,99 eura počevši od 31. kolovoza 2008. do isplate,

-na iznos od 4,07 eura počevši od 30. rujna 2008. do isplate,

-na iznos od 27,43 eura počevši od 31. listopada 2008. do isplate,

-na iznos od 11,78 eura počevši od 30. studeni 2008. do isplate,

-na iznos od 31,67 eura počevši od 31. prosinca 2008. do isplate,

-na iznos od 34,73 eura počevši od 31. siječanj 2009. do isplate,

-na iznos od 36,11 eura počevši od 28. veljača 2009. do isplate,

-na iznos od 33,13 eura počevši od 31. ožujak 2009. do isplate,

-na iznos od 33,87 eura počevši od 30. travanj 2009. do isplate,

-na iznos od 27,90 eura počevši od 31. svibanj 2009. do isplate,

-na iznos od 23,50 eura počevši od 30. lipanj 2009. do isplate,

-na iznos od 24,67 eura počevši od 31. srpanj 2009. do isplate,

-na iznos od 26,99 eura počevši od 31. kolovoz 2009. do isplate,

-na iznos od 26,79 eura počevši od 30. rujan 2009. do isplate,

-na iznos od 24,45 eura počevši od 30. studeni 2009. do isplate,                       

-na iznos od 32,37 eura počevši od 31. prosinac 2010. do isplate,                                             

-na iznos od 37,38 eura počevši od 31. siječanj 2010. do isplate,

-na iznos od 36,23 eura počevši od 28. veljača 2010. do isplate,

-na iznos od 43,04 eura počevši od 31. ožujak 2010. do isplate,

-na iznos od 41,75 eura počevši od 30. travnja 2010. do isplate,

-na iznos od 44,26 eura počevši od 31. svibnja 2010. do isplate,

-na iznos od 66,04 eura počevši od 30. lipnja 2010. do isplate,

-na iznos od 61,55 eura počevši od 31. srpnja 2010. do isplate,

-na iznos od 75,25 eura počevši od 31. kolovoza 2010. do isplate,

-na iznos od 70,52 eura počevši od 30. rujna 2010. do isplate,

-na iznos od 62,91 eura počevši od 31. listopada 2010. do isplate,

-na iznos od 78,97 eura počevši od 30. studenoga 2010. do isplate,

-na iznos od 99,40 eura počevši od 31. prosinca 2010. do isplate,

-na iznos od 84,93 eura počevši od 31. siječnja 2011. do isplate,

-na iznos od 90,00 eura počevši od 28. veljače 2011. do isplate,

-na iznos od 83,55 eura počevši od 31. ožujka 2011. do isplate,

-na iznos od 84,71 eura počevši od 30. travnja 2011. do isplate,

-na iznos od 112,10 eura počevši od 31. svibnja 2011. do isplate,

-na iznos od 114,77 eura počevši od 30. lipnja 2011. do isplate,

-na iznos od 137,14 eura počevši od 31. srpnja 2011. do isplate,

-na iznos od 125,43 eura počevši od 31. kolovoza 2011. do isplate,

-na iznos od 112,61 eura počevši od 30. rujna 2011. g. do isplate,

-na iznos od 110,10 eura počevši od 31. listopada 2011. do isplate,

-na iznos od 109,12 eura počevši od 30. studenoga 2011. do isplate,

-na iznos od 115,18 eura počevši od 31. prosinca 2011. do isplate,

-na iznos od 120,45 eura počevši od 31. siječnja 2012. do isplate,

-na iznos od 121,16 eura počevši od 29. veljače 2012. do isplate,

-na iznos od 117,51 eura počevši od 31. ožujka 2012. do isplate,

-na iznos od 119,97 eura počevši od 30. travnja 2012. do isplate,

-na iznos od 121,66 eura počevši od 31. svibnja 2012. do isplate,

-na iznos od 118,82 eura počevši od 30. lipnja 2012. do isplate,

-na iznos od 119,57 eura počevši od 31. srpnja 2012. do isplate,

-na iznos od 117,44 eura počevši od 31. kolovoza 2012. do isplate,

-na iznos od 112,85 eura počevši od 30. rujna 2012. do isplate,

-na iznos od 117,75 eura počevši od 31. listopada 2012. do isplate,

-na iznos od 120,10 eura počevši od 30. studenoga 2012. do isplate,

-na iznos od 118,45 eura počevši od 31. prosinca 2012. do isplate,

-na iznos od 109,21 eura počevši od 31. siječnja 2013. do isplate,

-na iznos od 117,06 eura počevši od 28. veljače 2013. do isplate,

-na iznos od 117,75 eura počevši od 31. ožujka 2013. do isplate,

-na iznos od 114,67 eura počevši od 30. travnja 2013. do isplate,

-na iznos od 105,10 eura počevši od 31. svibnja 2013. do isplate,

-na iznos od 104,85 eura počevši od 30. lipnja 2013. do isplate,

-na iznos od 107,20 eura počevši od 31. srpnja 2013. do isplate,

-na iznos od 110,97 eura počevši od 31. kolovoza 2013. do isplate,

-na iznos od 116,19 eura počevši od 30. rujna 2013. do isplate,

-na iznos od 113,50 eura počevši od 31. listopada 2013. do isplate,

-na iznos od 115,41 eura počevši od 30. studenoga 2013. do isplate,

-na iznos od 117,57 eura počevši od 31. prosinca 2013. do isplate,

-na iznos od 118,91 eura počevši od 31. siječnja 2014. do isplate, 

-na iznos od 121,75 eura počevši od 28. veljače 2014. do isplate,

-na iznos od 120,82 eura počevši od 31. ožujka 2014. do isplate,

-na iznos od 117,68 eura počevši od 30. travnja 2014. do isplate,

-na iznos od 116,67 eura počevši od 31. svibnja 2014. do isplate,  

-na iznos od 117,13 eura počevši od 30. lipnja 2014. do isplate,                

u roku od 15 dana.

                 V. Nalaže se tuženiku R. A. d. d., Z.,  OIB: …, da tužitelju J. P. iz V., OIB: …,   naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od   2.126,15 eura (slovima: dvije tisuće stotinu dvadeset šest eura i petnaest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2023. kao dana donošenja presude do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to  u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, a do zatraženog iznosa od 2.379,51 eura. 

 

   r i j e š i o   j e

 

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti istaknuti od strane tuženika.

 

Obrazloženje

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita zaključio 20. lipnja 2007. sa tuženom Bankom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj: … (uz valutnu klauzulu u CHF) kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kreditni iznos od 32.341,82 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca. Da je čl. 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva, a utvrđuje se jednostrano Odlukom tužene banke o kamatnim stopama, bez ikakvog navođenja daljnjih odrednica ili bližih pojašnjenja o načinu promjene kamatne stope, da  prilikom sklapanja Ugovora, tužitelju nije uručena nikakva daljnja dokumentacija - Opći uvjeti banke ili Odluka o načinu obračuna - izračuna kamatne stope, niti mu je objašnjen mehanizam promjene kamatne stope, odnosno parametri od kojih ovisi kretanje visine kamatne stope tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, da je tijekom razdoblja otplate kredita tužena banka značajno povećavala predmetnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara o visini iste, a niti su tužitelju razjašnjeni  objektivni parametri uslijed promjene do kojih bi eventualno došlo do opravdane promjene - povećanja kamatne stope. Naprotiv, tužitelju je slana samo jednostrana obavijest tužene banke da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko mu zbog toga iznosi nova - veća  visina anuiteta otplate kredita. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i način promjene iste sadržana u Ugovoru o kreditu neodređena, odnosno neodrediva, te kao takova ništetna i nema pravni učinak na obvezno-pravni odnos kao stranka.

Dana 16. srpnja 2014. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu donio je presudu poslovni broj Pž-7129/13 u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača Potrošač kao ovlašteni tužitelj vodio protiv osam banaka (predmetnu presudu u međuvremenu je svojom presudom poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, te Ustavni sud Republike Hrvatske svojom Odlukom poslovni broj U-III-2521/15, a istim presudama pravomoćno se presuđuje: "Potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. travnja 2013. u dijelu točke… izrijeke, kojim se utvrđuje da su u razdoblju od 10. rujna 2004. do 31- prosinca 2008., a koje povrijede traju i dalje, povrijedile kolektivne interese potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nedopuštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladno sa jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna…". Točkom IV. predmetne presude potvrđuje se u slijedeće: "… potvrđuje presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. travnja 2013. u dijelu točke … izrijeke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima … nalaže prekinuti sa korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično ponašanje ubuduće.

Temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda  utvrđena u kolektivnom sporu.

Slijedom izloženog, svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe imalo je posljedicu stjecanja bez pravne osnove na strani tuženika,  po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom, protivno čl. 1111. i dr. ZOO-a/05, u svezi primjene i čl. 26. i niza drugih odrednica ZOO-a/05. Sukladno navedenom, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tužitelj navodi da nije u posjedu cjelokupne poslovne dokumentacije vezano uz promjene kamatnih stopa i dr. po predmetnom Ugovoru o kreditu, stoga predlaže sudu da službenim putem zatraženi od tužene poslovne banke sve obavijesti o promjenama kamatnih stopa s pripadajućim otplatnim planovima po svakoj promjeni kamatne stope, kao i pregled svih zahtjeva tužitelja  u ukupnom iznosu.

Nadalje navodi da je predmetnim Ugovorom  o kreditu (čl. 7.)  otplata kredita ugovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, prema  otplatnom planu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za valutu Ugovora na dan plaćanja. Tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao je u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazanog u HRK. Zbog naprijed navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu  odnosno način primjene iste nepoštena, neodrediva , izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna  i nema pravni učinak na obvezno  pravni odnos ugovornih stranaka.

Da presuda suda EU C-186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik-kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obveza na štetu potrošača.

Da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno presuđeno da su tužene poslovne banke (među kojima i tužena banka) u razdoblju 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008.  povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima  ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugorovima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica (CHF), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima  bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su tuženici (i tužena banka) postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/139 i to čl. 81., 82., i 90., a od 7. kolovoza 2007. do prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima u točki 8. izreke, u dijelu točke 9. izreke koja glasi: "Nalaže se svim tuženicima da prekinu s gore opisanim postupanjem" i točki 10. izreke. Istom presudom pravomoćno je utvrđena i presuđena ništetnost promjenjive kamatne stope  iz razloga što tužene poslovne banke (među kojima i tužena banka) prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditima kao trgovci s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nisu pojedinačno pregovarali niti ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke tuženika o promjeni ugovorene kamate, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama  ugovornih strana temeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa su time tužene poslovne banke (i tužena banka) od 10. rujna 2003. postupali  suprotno odredbama tada važećeg ZPP/03 i to čl. 81., 82., 90., a od 7. kolovoza  2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZPP/07 i to čl. 96. i 97., te  suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (točka 1. do 8. izreke). Da je istom pravomoćnom presudom naloženo da poslovne banke (i tužena banka) prekinu s nepoštenim postupanjem.

Radi svega naprijed navedenog, temeljem čl. 186. b i čl. 325. Zakona o parničnom postupku, podnosi stupnjevitu tužbu, te predlaže sudu da donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da tužitelju dostavi svu potrebnu dokumentaciju potrebnu za specificiranje i postavljanje kondemnatornog tužbenog zahtjeva, te postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, kojim je regulirano da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom banke o kamatnim stopama, radi utvrđenja ništetnom odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, kojim je regulirano da se otplata kredita vrši u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, a podmiruje u kunama obračunatim po srednjem tečaju kreditora tijekom trajanja otplate kredita, a da će kondemnatorne tužbene zahtjeve postaviti naknadno, po dostavljenoj dokumentaciji, te predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenome zahtjevu.

Tuženik je prije svega istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda pozivajući se pri tome da su ugovorom o kreditu (čl. 12.) stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, te da je osim toga nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu proizlazi iz odredbi čl. 46. i čl. 48. Zakona o parničnom postupku. Posebno je tuženik prigovarao da uz tužbu nije dostavljena nikakva isprava iz koje bi se moglo utvrditi da je u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj imao prebivalište na području nadležnosti ovog suda.

Nadalje tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 u cijelosti promašeno, a sve to iz razloga jer su iste presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, te je takva zaštita pružena na općenitoj razini, a da je na svakom pojedinom potrošaču da u pojedinačnom postupku dokaže da bi pojedine odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne. Ističe da Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora već da je stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinačnim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.

Posebno tuženik navodi da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive i da se o svima njima pojedinačno pregovaralo, te da stoga nisu uzrokovale znatne neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Smatra da je tužitelj potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa svim općim aktima tuženika i uvjetima kredita, te da je takav ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, a da je tuženik sa svoje  strane prilikom pregovaranja poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

Također je još isticao tijekom postupka prigovor da tužitelj, niti na koji način nije dokazao da ima status potrošača, iako se poziva na zaštitu iz kolektivne presude.

Tuženik također ističe prigovor zastare.

Tijekom postupka tuženik navodi i da tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu, budući da je tužitelj u tužbi kao tuženika označio podružnicu tuženika u V., a da je iz sudskog registra za tuženika jasno vidljivo da u trenutku podnošenja tužbe tuženik nije imao registriranu bilo kakvu podružnicu, pa tako ni onu koja je označena u  tužbi u V.

Opreza radi zbog svega navedenog osporava pravovremenost, dopuštenost, urednost tužbe, aktivnu i pasivnu legitimaciju, te predlaže da sud po provedenom postupku odbaci tužbu, u slučaju da istu ne odbaci da ju odbije, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. O tzv. manifestacijskom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno je pravomoćnim rješenjem ovoga suda poslovni broj P-1140/19-6 od 4. studenog 2022. (list 63 spisa), te je tuženik postupio u skladu s istim i dostavio sudu dokumentaciju potrebnu za specificiranje tužbenog zahtjeva, te je stoga tužba tužitelja uredna i u cijelosti u skladu sa čl.186.b.ZPP, te nisu ispunjeni uvjeti za odbacivanje iste.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u: suglasnost s lista 15 i 16 spisa, zadužnicu s lista 17 i 18, zahtjev za kredit s lista 19, podatke o kupcu i prodavatelju vozila s lista 20, izvadak iz sudskog registra s lista 21 do 36, pročitan je dopis od 23.  listopada 2013. s lista 37, izvršen je uvid u račun s lista 48 i 49, pročitan je dopis s lista 50, izvršen je uvid u zamolbu s lista 51, Ugovor o kreditu broj: … od 20. lipnja 2007. s lista 52 do 56, otplatni plan s lista 57 do 60, prijepis knjigovodstvene kartice s lista 67 do 70, otplatni plan s lista 71 i 72, kontrolni ispis unosa korištenja s lista 73, otplatni plan s lista 74 do 77, dokaze s lista 136 do 161, te je proveden dokaz saslušanjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka M. I. i tužitelja kao parnične stranke, sud nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka V. M. P., budući da je tuženik odustao od tog dokaznog prijedloga (podneska od 18. listopada 2023., list 120 spisa), a također nije izvodio dokaz niti saslušanjem svjedoka - javnog bilježnika M. K., niti pribavom od Ministarstva financija, PU podataka temeljem kojih bi se utvrdio status tužitelja kao potrošača, dok drugih dokaza nije bilo.

5. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda od strane tuženika sud ocjenjuje neosnovanim.

Nesporno je između parničnih stranaka da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Z., a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022 - nastavno ZPP).

Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito, ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva).

Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, a takav stav zauzet je i u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV308/20, od 5. studenog 2020., iz kojeg proizlazi da je prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke, a o kojoj se nije posebno pregovaralo, ništetna, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja kao potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska u sud i druge okolnosti slučaja.

Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 12. predmetnog Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, jer bi on iz mjesta svog prebivališta u V.-s. ž. (V.) radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u Z.

Nadalje, uzimajući u obzir predmet postupka i prema odredbi čl. 59. ZPP, postupku za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, te mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe, budući je iz zaključenog ugovora o kreditu (list 52 do 56 spisa) vidljivo da je isti zaključen u podružnici tuženika u V., tako da je neosnovan prigovor tuženika i u dijelu da tužitelj nije, niti na koji način dokazao da je u vrijeme podnošenja tužbe imao prebivalište na području nadležnosti ovoga suda, budući iz istih podataka proizlazi da tužitelj na dan podnošenja tužbe ima prijavljeno prebivalište na adresi u V.(istovjetno je i u odlukama: Županijski sud u Varaždinu, poslovni broj: Gž-1752/2019, od 30. ožujka 2020., Županijski sud u Splitu, poslovni broj Gž-1089/2020, od 13. srpnja 2020. i poslovni broj Gž-1887/2019, od 28. listopada 2019.). Upravo zbog svega naprijed navedenog odlučeno je kao u toč. I. izreke rješenja, te je odbijen tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

Ovdje potrebno dodati i da je ovaj spor pokrenut je radi neizvršavanja ugovornih obveza tuženika prema tužitelju, a ne radi ostvarivanja tuženikovih prava iz ugovora pred sudom, a Zakonom o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 i 52/16- dalje ZPK) uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova, pa je tako čl. 19.l. st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

Slijedom navedenoga u predmetnom parničnom postupku za određivanje mjesne nadležnosti primjenjuje Zakon o potrošačkom kreditiranju, točnije odredba čl. 19.l. st. 1. toga Zakona.

Odredbom čl. 19.l st. 1. ZPK propisano je da u sporovima koji nastaju u vezi s Ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudom države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište (stajalište izraženo u rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Gr1- 143/2019-2 od 11. prosinca 2019.) prema kojem tuženik, kao financijski jača strana u postupku koja je sačinila ugovor o kreditu na način da nije omogućila tužitelju pojedinačno pregovaranje o mjesnoj nadležnosti u slučaju spora, činio sve kako bi ograničio pravo tužitelja kao potrošača na upuštanje u sudski postupak i sudjelovanje u tom postupku.

Radi navedenoga, kada je tužitelj kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnio Općinskom sudu u V., kao sudu prebivališta potrošača, postupljeno je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. ZPK (ovakav stav zauzet je u odluci Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj 72 Gž-2018/21-2 od 15. ožujka 2022.), pa je i imajući u vidu navedeno valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ovog rješenja. Stoga je i iz tog razloga odbijen je kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika i odlučeno je kao u točki I. izreke ovog rješenja.

6. Nisu osnovani navodi tuženika da tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu, nesporno je da je tužitelj u tužbi kao tuženika naveo R. A. d.d. Z., OIB: …, te nije sporno da je kao tuženik označena R. A. d.d. Z. kao pravna osoba, iako je nesporno da je tužitelj pored punog naziva i OIB-a tuženika u tužni naveo i "Podružnica V.", on nije tužio podružnicu odnosno nije podnio tužbu protiv podružnice, nego protiv tuženika kao pravne osobe sa njegovim sjedištem u Z., pa sama činjenica što je pored ispravnog naziva i oznake tuženika tužitelj naveo i "Podružnica V." nije od utjecaja na valjanost tužbe, te je takva tužba stoga u cijelosti podobna za raspravljanje, te iz ovoga razloga nisu ispunjeni uvjeti za njezin odbacivanje, pa je stoga neosnovan i prigovor tuženika o promašenoj pasivnoj legitimaciji.

7. Po provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj je podneskom od 14. studeni 2023. (list 122 do 126 spisa) postavio određeni, specificirani i konačni kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da je od tuženika temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zahtijevao isplatu novčanog iznosa od 1.349,20 eura, a temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli potražuje iznos od 5.958,29 eura, i sve to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose.

8. Nakon što je tužitelj svojim podneskom od 14. studeni 2023., a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, postavio određeni tužbeni zahtjev, tuženik je naveo da istim tužitelj nije uzeo u obzir iznos negativnih razlika, da takav tužbeni zahtjev stoga nije ispravan, te da tuženik smatra da tužitelj treba preplatu temeljem ništetnih odredbi umanjiti za tzv. negativne razlike, bez da tuženik treba postaviti bilo kakav formalni zahtjev u vidu protutužbe ili prigovor radi prebijanja. Dakle, tuženik se poziva na potrebu umanjenja preplate za tzv. negativne razlike, ali ne postavlja bilo kakav zahtjev za isplatu negativnih razlika u vidu protutužbe ili prigovora radi prijeboja.

9. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni Ugovor o kreditu broj: … od 20. lipnja 2007., nesporno je utvrđeno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 32.341,82 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti prema kreditorovom srednjem tečaju važećem za valutu ugovora CHF na dan dospijeća, te da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseci, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20%, s tim da je člankom 2. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se tako promjenjiva kamatna stopa utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

10. Nesporno je nadalje, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka, da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, na način da je sa početno ugovorene od 5,20% od 30. studeni 2007. iznosila 6,20%, pri čemu je anuitet od početno ugovorenog od 460,16 CHF porastao na 474,89 CHF; od 31. svibnja 2008. iznosila je 6,75% sa anuitetom od 482,54 CHF; od 31. ožujka 2009. iznosila je 7,75% sa anuitetom od 494,86 CHF;  a od 31. srpnja 2011. iznosila je 7,50% sa anuitetom od 493,04 CHF; te od 31. listopada 2011. iznosila je 6,75% sa anuitetom od 488,02 CHF.

11. Nesporno je utvrđeno da je odluku o usklađenju kamatnih stopa donosila uprava tužena na svojoj sjednici, te da u istim odlukama niti na koji način nisu navedeni parametri zbog kojih se u pojedinom razdoblju kamatna stopa povećava ili snižava, nego se samo navodi novi iznos kamatne stope i datum od kada će se primjenjivati tako izmijenjena kamatna stopa.

12. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka, te prijepis financijsko-knjigovodstvene kartice (list 67 do 70 spisa) nesporno je utvrđeno da je prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,20% godišnje, koja je ugovorena prilikom zaključenja ugovora o kreditu, mjesečni anuitet za otplatu predmetnog kredita iznosio 460,16 CHF, a da bi se potom zbog mijenjanja stope ugovorene kamate i visine tečaja tijekom vremena mijenjao iznos anuiteta koji je tužitelj bio u obvezi plaćati na način da je kod primjene kamatne stope od 7,75% isti anuitet iznosio i do 494,86 CHF mjesečno.

13. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013., donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13, od 13. lipnja 2014.

14. Također je nesporno da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., i to točkom 1., utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristio u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

15. Nesporno je da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetnu poslovni broj Rev- 2221/18, od 3. rujna 2019.

16. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga ugovora o kreditu, i to konkretno dio članaka 7., a kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća kredita, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora čl. 2. Ugovora.

17. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika.

18. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje u tekstu ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 7. svibnja 2008.

19. Prema odredbi čanka 81. stavak 1. ZZP/03, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 83. ZZP/03.

21. Odredbom članka 87. stavak 1. i 2. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

22. Analizirajući spornu odredbu članka 2. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, dakle samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge stranke klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredit. U takvoj situaciji korisniku kredita potrebno je pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Ovakvo formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku skladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti učinio bez mogućnosti utjecaja korisnika kredita na navedeno, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

23. Da se radi o unaprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu vidljivo je iz samog priloženog ugovora o kreditu, a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojem se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, korisniku kredita, sredstvima osiguranja, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu nesporno utvrđeno da je sporna odredba članka  2. unaprijed formulirana i da dakle nije bila podložna nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaju tužitelja na istu odredbu.

24. Upravo zbog tog razloga stav je suda da je ista odredba članka 2. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno članku 87. stavak 1. ZZP/03.

25. Identično materijalno pravo potrebno je primijeniti i u pogledu utvrđenja ništetnim ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu.

26. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju nije znao što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, bilo mu je poznato da se ugovara kredit uz valutu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba, budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C-186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017., jasno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena, već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

27. U postupku koji se vodio za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a u kojem je i donesena presuda poslovni broj P-141/12, od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle "test poštenja", odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao, niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih u CHF najpovoljnija.

28. S obzirom na navedeno nesporno je da su ništetne odredbe i to u dijelu čl. 7. gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća.

29. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope, sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. C ZPP, kojom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

30. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku saslušava javni bilježnik M. K.

31. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.C Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

32. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 323. st. 1.  Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - nastavno ZOO), a u svezi s čl. 1111. ZOO, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

33. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku M. I.

Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka vidljivo je da je temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužitelju izvršena isplata ugovorenog iznosa od 32.341,82 CHF u protuvrijednosti u kunama, te da je prema prvotnom otplatnom planu anuitet trebao iznositi 460,16 CHF, a da je tečaj CHF u odnosu na kn iznosio 4,416595 kn.

Iz istog nalaza i mišljenja vidljivo je da je u razdoblju od isplate kredita tužitelju pa sve do konačne otplate kredita tuženik mijenjao visinu kamatne stope i to na način da je sa početno ugovorene kamatne stope od 5,20% godišnje u jednom razdoblju kamatna stopa povišena na čak 7,75% godišnje, te da se isto tako značajno mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu i to sa početnih 4,416595 kn u odnosu na 1,00 CHF do čak 6,512340 u odnosu na 1,00 kn.

Zaključno je mišljenje vještaka da je tužitelj izvršio pretplatu po zaključenom ugovoru o kreditu uslijed promjene kamatnih stopa i to u ukupnom iznosu od 1.349,20 eura, a zbog promjene tečaja u ukupnom iznosu od 5.954,12 eura, sve uključujući pozitivne i negativne razlike, a uključujući samo pozitivne razlike u iznosu od 5.958,29 eura, pri čemu je vještak iste iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju.

34. Na nalaza i mišljenje financijsko-knjigovodstvenoga vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je stoga svoj tužbeni zahtjev i postavio sukladno istome nalazu podneskom od 14. studeni 2023., navedenim podneskom tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da istim potražuje samo "pozitivne razlike", a ovakvom uređivanju tužbenog zahtjeva tuženik se protivio smatrajući da isti predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva, kao i da tužitelj ne može potraživati samo tzv. pozitivne razlike.

35. Vještak je naveo da je podnesak tužitelja od 14. studenog 2023., kojim je specificiran i konačno postavljen tužbeni zahtjev, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, da je navedeni podnesak u skladu sa izračunima iz nalaza i mišljenja i to izračunima koji se odnose na razliku u promjeni kamatne stope i izračunom koji se odnosi na razliku promjene tečaja, odnosno tužitelj je specificirao cjelokupan iznos razlike zbog promjene kamate i samo pozitivne razlike zbog promjene tečaja, te je napravio simulaciju tužbenog zahtjeva ukoliko bi se umanjile pozitivne razlike zbog promjene tečaja CHF za negativne razlike tada bi točka IV. tužbenog zahtjeva od 14. studeni 2023. glasila tako da bi umjesto ukupnog iznosa od 5.958,28 eura trebao stajati iznosi 5.954,12 eura, a u dijelu pojedinačnih iznosa potrebno je umanjiti zaključno do prva tri anuiteta, sa zaključno 30. studenim 2007., te umjesto navedenih iskazati prvi anuitet u iznosu od 0,77 eura/5,76 kn koji dospijeva 31. prosinca 2007., a svi ostali od 31. siječnja 2008. ostaju nepromijenjeni.

36. Vezano za primjedbu tuženika da isti nije suglasan sa nalazom i mišljenjem vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu, te iznosa izračunatih za slučaj da se kamata ugovorena kao promjenjiva nije mijenjala odnosno da se tečaj nije mijenjao, vještak je naveo da se na navedenu primjedbu ne mogu očitovati jer istu smatram pravne prirode, a sami izračuni iz nalaza i mišljenja su izrađeni u skladu sa nalogom suda, u cijelosti je ostao kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 10. kolovoza 2023.

37. Punomoćnik tužitelja naveo je da smatra da se ne mogu uzeti u obzir tzv. negativne razlike budući tužena banka nije istakla u ovome spisu, niti protutužbeni zahtjev a niti prijebojni prigovor, za postavljanje protuzahtjeva s osnova tzv. negativnih razlika u ovome spisu nastupila je i zastara budući se pozitivna utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora pred Trgovačkim sudom u Zagrebu odnose samo na fizičke osobe - potrošače u odnosu na koje je zauzeto motrište da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe, dok u odnosu na tuženu banku kao pravnu osobu nije došlo do prekida zastare te je ista već odavno nastupila. Naime, Zakon o zaštiti potrošača se primjenjuje samo na zaštitu fizičkih osoba – potrošača a ne i na zaštitu pravnih osoba.

Tužitelj se nije protivio nalazu i mišljenju vještaka u kojem je vještak utvrdio i izračunao, kako pozitivne razlike (kada je tečaj CHF bio viši u odnosu na početno ugovoreni), tako i negativne razlike (kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početno ugovoreni), a tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da istim potražuje samo pozitivne razlike.

38. Tuženik nije imao nikakvih prigovora na matematički izračun vještaka, niti na metodu koju je primijenio prilikom utvrđivanja eventualne preplate, nego je prigovarao nalogu koji je dan vještaku.

39. Primjedbe tuženika nisu nalaz i mišljenje vještaka dovele u sumnju, niti dvojbu, pa je stoga nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud prihvatio kao stručan, objektivan i vjerodostojan u cijelosti.

40. S obzirom na to da je odredba ugovora o kreditu koja se odnosi na način promjene redovne kamate odredba o bitnom sastavnom dijelu ugovora, a koji je nesporno utvrđen ništetnim, potrebno je utvrditi može li se ugovor o kreditu održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

41. Pri tome su mjerodavne odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., a prema kojoj odredbi je ništava nepoštena ugovorna odredba, dok prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ne povlači i ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe, a podredno i opća odredba iz čl. 324. st. 1. ZOO, a prema kojoj ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora, ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

42. Iste odredbe potrebno je tumačiti na način da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez ništetne odredbe prema kojoj se redovna kamatna stopa mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te se taj dio odredbe ugovora o kreditu ima smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala.

43. S obzirom na to da su stranke ugovora o kreditu iskazale volju da se na isti ugovorni odnos primjenjuje promjenjiva kamatna stopa, a koja je u trenutku zaključenja Ugovora iznosila 5,20%, na ugovorni odnos se primjenjuje odredba o kamati po stopi u visini od 5,20% sve dok se na zakonom pripisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakoniti mehanizam promjene kamatnih stopa. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti.

44. Stav je suda da u odnosu na predmetni ugovor o kreditu do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), nije došlo do nikakvoga mehanizma promjene kamatne stope po nekoj od naprijed navedenih osnova kojom bi se dopunom ugovora nadomjestila ništetna odredba i na temelju kojeg bi tuženik bio ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do početka primjene istog zakona obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 5,20%. Naime, nesporno je da odlukom suda nije došlo do intervencije u predmetni ugovorni odnos na način da se presudom dopunjava ugovor o kreditu tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope, a takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje na predmetni ugovor.

45. Nadalje, niti zakoni koji su uređivali ovu materiju od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i to počevši od Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te Zakona o potrošačkom kreditiranju, proizlazi da nije bilo nikakve zakonske intervencije u ugovorne odnose iz ugovora o potrošačkom kreditiranju bilo propisivanjem visine kamatne stope za određena razdoblja, propisivanjem najviše stope redovne kamate za određena razdoblja ili nekom drugom normom.

46. Zbog svega naprijed navedenog, a uzimajući u obzir pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o načinu promjene kamatnih stopa, smatra se da je nužno primijeniti jedino poznatu i ugovorenu kamatnu stopu od 5,20% (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1172/2018, od 19. ožujka 2019.) i to počev od zaključenja ugovora o kreditu.

47. Nesporno je da je stupanjem na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12), a kojim Zakonom je zakonodavac intervenirao u obvezne odnose zasnovane na već postojećim ugovorima o potrošačkim kreditiranjima, pa je tako čl. 5. istog Zakona dodan čl. 11. a, koji glasi: "1. Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima i kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanje istih parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i odrediti u kojem se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope." Po istoj zakonskoj odredbi parametri koji utječu na korekciju promjenjive kamatne stope mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik RH i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane.

48. Dakle, zakonom je naloženo banci da kod sklapanja ugovora definira parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope tako što će izabrati jedan od ponuđenih parametara promjenjivosti. Radi se o prisilnom propisu, pa su tuženik kao banka i tužitelj kao korisnik kredita nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012. mogli u konkretnom slučaju nadomjestiti ništetnu odredbu o načinu promjene kamatne stope i to samo u skladu sa naprijed citiranim čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012., kojim se nadomješta ništetna odredba, i koji se primjenjuje na već postojeći ugovorni odnos samo za ubuduće dok traje isti ugovorni odnos.

49. Tijekom ovoga postupka tuženik uopće nije dostavio nikakve akte iz kojih bi bio vidljiv način formiranja kamatnih stopa sukladno čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a iz kojih bi bilo vidljivo na koji način je tužitelj formirao tako određenu kamatnu stopu

50. Pri tome je bitno napomenuti da je tuženik dostavio u sudski spis svaku pojedinačnu Odluku o promjeni kamatne stope, a iz koje se nije moglo utvrditi na koji način je obavještavao tuženika o takvom usklađivanju kamatne stope, odnosno uopće nije dokazao koji je to fiksni dio kamatne stope, a koji je varijabilni dio kamatne stope u ukupno primijenjenoj kamatnoj stopi koju je primjenjivao nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012.

51. Dakle, definiranje jednog od parametara kao kriterija za donošenje odluke o načinu promjene kamatne stope nije samo po sebi dovelo do dopune ugovora o kreditu i stoga tuženik nije mogao na taj način steći pravo potraživati kamatu po stopi višoj od 5,20% u razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/2012, te se stoga i nakon stupanja na snagu istog Zakona ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa (tako u svojoj odluci i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1172/18, od 19, ožujka 2019.). Nadalje, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993, o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošač mora dovesti u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe, odnosno da je nužno uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak to je i u predmetu C-421/14 Sud Europske unije protumačio odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 na način da kad sud utvrdi nepoštenom odredbu, da ju je obvezan izuzeti iz primjene, ali da nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, odnosno da ugovor mora nastaviti postojati bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo i načelo zabrane revizije nepoštene odredbe, što znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene (tako u svojoj odluci i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž-838/21 od 12. listopada 2021.)

52. Upravo iz naprijed navedeni razloga neosnovan je prigovor tuženika da se na ovaj način uzima kao da je tijekom cijelog trajanja otplate po zaključenom ugovoru o kreditu među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa, već upravo suprotno tome, s obzirom da je utvrđeno da je način izmjene tako ugovorene promjenjive kamatne stope bio ništetan, ovo je jedini mogući način da se uspostavi pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka zbog ništetnih odredbi ugovora.

53. Kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa platio iznos od 1.349,20 eura, a zbog primjene valutne klauzule platio viši iznos od 5.958,29 eura, stoga je odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove presude, te je tuženik sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO obvezan vratiti tužitelju naprijed navedeni novčani iznos, a utvrđen nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO.

54. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. st. 1. ZOO i određeno je da iste teku od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog anuiteta, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

55. Činjenica je da tuženik nije potraživao isplatu koju bi eventualno mogao zahtijevati kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije postavio protutužbeni zahtjev ili zahtjev za eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio viši u odnosu na ugovoreni, pa tužitelj može potraživati samo pozitivne razlike, jer je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

56. Kako iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog povećanja kamatnih stopa platio iznos od 1.349,20 eura, a zbog primjene valutne klauzule platio viši iznos od 5.958,29 eura, a tužitelj je tijekom postupka postavio po podnesku od 14. studeni 2023. tužbeni zahtjev na način da potražuje samo pozitivne razlike na ime tečaja CHF, stoga je sud mogao udovoljiti tom zahtjevu, jer je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao kako pozitivne, tako i negativne razlike, pa je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

Radi navedenog tuženik je sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO obvezan vratiti tužitelju naprijed navedeni novčani iznos, a utvrđen nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni mjesečno više plaćeni iznos, s tim da je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata (NN 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO.

57. Činjenica je da tuženik nije potraživao isplatu koju bi imao pravo zahtijevati kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, te da tuženik, niti nije stavio odgovarajući zahtjev za isplatu ili eventualni prijeboj ove tražbine, s tražbinom tužitelja kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na ugovoreni, no parnične stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, pa imajući u vidu da tuženik nije zahtijevao isplatu iznosa kada je tečaj bio niži u odnosu na početno ugovoreni, stoga tužitelju pripada pravo potraživati samo pozitivne razlike, jer je to i utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka.

Ovdje je potrebno dodati da ugovor o kreditu treba sagledati kao jedan cjeloviti odnos s pravima i obvezama obiju ugovornih strana, pa se slijedom toga tužitelju, kao korisniku kredita i jednoj ugovornoj strani ovim ne dosuđuje ništa više od onoga što je on stvarno platio tuženiku, temeljem ništetnih ugovornih odredbi, no kako tuženik nije postavio zahtjev za isplatu ovih razlika u vidu da je isto potraživanje stavio u prijeboj, odnosno za isto nije postavio bilo kakav zahtjev za isplatu u vidu eventualne protutužbe, stoga sud o uračunavanju tzv. negativnih kamata, bez takvog zahtjeva, nije niti mogao odlučivati. Ovdje je potrebno dodati je da hrvatsko pravo ne poznaje prijeboj ex lege. No, čak i da je tuženik istakao prigovor prijeboja, tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost ugovornih odredbi, nego je upravo tuženik povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi, a odredba čl.81. st. 1 ZZP odnosi se samo na povrat koje pravo pripada zahtijevati potrošaču. Cijelu isplatu iznosa je primio tuženik, a ne tužitelj, pa ne postoji stoga, niti obveza tužitelja na vraćanje, jer tužitelj ništa nije primio odnosno stekao bez osnove.

Ovdje je također potrebno dodati da je ovakav stav u potpunosti sa odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023., u kojoj je navedeno da u slučaju izostanak prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten, niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnim tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj kn u odnosu na tečaj CHF bio manji, odnosno sud nije dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu za tzv. negativne razlike, a  ovdje je posebno prvostupanjski sud imao u vidu da tužitelj nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja, niti protutužbeni zahtjev, nego je samo osporavao tužitelju pravo na isplatu  tzv. pozitivnih razlika.

58. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je od strane banke odnosno tuženika njemu kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji kredit, te da mu je navedeno da će kamata biti promjenjiva, no da druge informacije vezane za značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije dobio, nadalje iz iskaza tužitelja utvrđeno je da u vrijeme sklapanja spornog kredita nije imao potrebna saznanja vezana za značenje promjenjive kamatne stope i tečaj CHF odnosno valutne klauzule, da je ugovor bio pripremljen unaprijed od strane tužene, te da na isti nije mogao stavljati primjedbe, a što samo potvrđuje utvrđenja iz postupka da je ugovor sastavljen kao unaprijed formulirani standardni obrazac-ugovor, o čijem sadržaju se nije pojedinačno pregovaralo, te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na njegov sadržaj.

59. Prigovor zastare tuženika je neosnovan i to iz razloga, jer je prema pravnom shvaćanju Vrhovnoga suda RH iznesenom u njegovoj odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., određeno da podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača predstavlja radnju vjerovnika kojom se prekida zastara sukladno odredbi čl. 241. ZOO i zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka, tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 13. lipnja 2014. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o načinu promjene kamatne stope, a od 14. lipnja 2018. za potraživanja koja se temelje na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena sudu putem pošte preporučenom pošiljkom dana13. lipnja 2019. (a što je vidljivo iz koverte u kojoj je tužba pristigla sudu, ali i iz prijamnog pečata Općinskog suda u V. koji prileži na poleđini lista stranice 1. tužbe), nakon ponovnog početka tijeka zastarnog roka od 13. lipnja 2014., nije istekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO, zbog čega je i odbijen prigovor zastare od strane tuženika.

60. Neosnovani su navodi tuženika da tužitelj nije dokazao status potrošača, a stav je suda da je tuženik sa tužiteljem zaključio potrošački ugovor i da se stoga može smatrati potrošačem u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

Ovo iz razloga jer prema odredbi čl. 5. st.1. toč.15. Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/03) i prema svim kasnijim izmjenama istog zakona, određeno je da potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

Uvidom u zaključeni ugovor o kreditu, a i iz iskaza samog tužitelja utvrđeno je da je on u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio vlasnik trgovačkog obrta M., no da je kredit podignut isključivo sa namjerom kupnje osobnog automobila koji je korišten u osobne odnosno privatne svrhe tužitelja, osobni automobil koji je kupljen spornim kreditom korišten je isključivo za prijevoz djece tužitelja od kuće do vrtića i škole, budući da je tužitelj majka četvero djece, a upravo je zbog toga i kupljen automobil sa 7 sjedala, dok on nije korišten za potrebe obrta. Tužitelj je naveo dalje da u vrijeme podizanja spornog kredita nije imao udio u nekom trgovačkom društvu, niti se bavio bilo kakvim samostalnim zanimanjem. Iz samog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja nesporno je utvrđeno da je isti ugovor tužitelj sklopio kao fizička osoba i da mu je kredit odobren kao namjenski kredit, jer iz čl. 6. Ugovora o kreditu proizlazi da je isti podignut kao "kredit sa namjenom kupnje novih automobila R.". Dakle, iz samih odredbi ugovora o kreditu proizlazi da namjena kredita nije bila nikakve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti ili neke druge namjene. S obzirom na navedeno tužitelj ima status potrošača i kao takvom mu pripada pravna zaštita koju pruža isti zakon, pa tako i primjena utvrđenja iz presuda koje su donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača i to neovisno o namjeni kredita. Imajući u vidu navedeno neosnovan je tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije.

Dakle, presudu Visokog trgovačkog suda RH moguće je primijeniti na ovaj konkretan spor, budući je tužitelj sa tuženikom imao zaključen kredit za kupnju vozila, a u postupku povodom kolektivne tužbe potrošača ocjenjivane su i odredbe iste vrste kredita kakav je i kredit koji je podigao tužitelj. 

Imajući u vidu navedeno, da je iz iskaza tužitelja i samog Ugovora o kreditu utvrdio da je tužitelj imao status potrošača, stoga je odbio kao nevažan i nepotreban dokazni prijedlog tuženika radi pribave dokumentacije od Porezne uprave iz koje bi se utvrdilo da li tužitelj ima status potrošača.

61. Iskazivanje dosuđenoga iznosa tužiteljici u eurima izvršeno je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje koja su utvrđena Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22 i 88/22).

62. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN142/12, 103/14, 118/14,107/15, 37/22,  126/22 i 138/23 - nastavno OT).

Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe (Tbr. 7. toč. 1. OT), sastava 1 obrazloženog podneska (i to podneska od 22. studeni 2023., Tbr. 8. toč. 1. OT), na ime zastupanja tužitelja na 5 ročišta (15. veljače 2024., 11. siječnja 2024., 22. studeni 2023., 6. travnja 2023. i 19. listopada 2022., Tbr. 9. toč 1. OT), svaka radnja po 100 bodova, što ukupno iznosi 700 bodova, te pripadajući PDV od 175 bodova, što ukupno iznosi 875 bodova, a preračunato 1.741,25 eura.

Pored toga, tužitelju je još u cijelosti priznat trošak predujmljenoga vještačenja u iznosu od 265,45 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 119,45 eura, tako da ukupno priznati troškovi tužitelju iznose 384,90 eura.

Imajući u vidu navedeno odlučeno kao u točki V. izreke ove presude, te je tužitelju dosuđen ukupni trošak od 2.126,15 eura.

                Temeljem čl. 151. st. 3. ZPP  na dosuđeni parnični trošak priznato je pravo i na zakonsku  zateznu kamatu od dana donošenja odluke, s obzirom da je  takav zahtjev za naknadu ove kamate postavljen.

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška na ime zatraženog troška sudske pristojbe na presudu u iznosu od 119,53 eura, budući da su temeljem čl. 7. toč. 20.  Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) oslobođeni od plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

              Tužitelju nije priznat zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 124,37 eura, na ime zastupanja tužitelja na ročištu za objavu i uručenje presude ovo stoga što on nužno ne mora pristupiti na ovo ročište da bi saznao o sadržaju presude, a bez obzira da li na isto pristupi o sadržaju presude može saznati na e-oglasnoj ploči suda, pa se ovaj trošak ukazao kao trošak koji nije nužan i potreban za vođenje parnice. Trošak nagrade za pristup punomoćnika odvjetnika na ročište za objavu presude nije trošak koji je potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, u parničnim postupcima u kojima je presuda objavljenja na ročištu za objavu presude i na e-oglasnoj ploči suda, te je stoga isključena primjena odredaba čl. 154. st. 1. i st. 2. ZPP, a u vezi sa čl. 155. st. 2. ZPP i odredbom Tbr. 9. toč. 3. OT na obvezu protivne strane da taj trošak nadoknadi. Obaveza je suda zakazati i održati ročište za objavu presude, međutim, ne postoji obveza stranaka da na to ročište pristupe. Navedeno ročište može se održati čak i ako dostava poziva strankama nije uredna, te će se stranci koja nije uredno pozvana presuda u tom slučaju dostaviti prema pravilima o dostavi pismena u parničnom postupku. Uredno pozvanim strankama koje ročištu nisu pristupile presuda se ne dostavlja, međutim, one se mogu upoznati sa sadržajem objavljene presude putem e-oglasne ploče suda na kojoj se presuda u tom slučaju objavljuje. Budući da ne postoji procesno pravilo koje obvezuje stranke da ročištu za objavu presude pristupe, pa čak, ni procesna dužnost suda da obavi urednu dostavu poziva za to ročište prije dana održavanja ročišta za objavu presude, a propust uredno pozvane stranke da pristupi tom ročištu ne škodi stranci budući da se sa sadržajem presude može upoznati putem e-oglasne ploče suda, to trošak za objavu presude nije potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Odvjetnik koji ne pristupi na ročište za objavu presude, iako je uredno pozvan, ne trpi zbog toga nikakve procesno pravne posljedice, odnosno sankcije. Izostanak s tog ročišta ne utječe, ni na pravilnost dostave, jer se danom dostave presude smatra dan održavanja ročišta za objavu presude. Dakle, pravo na djelotvoran pravni lijek time nije narušeno, čak ni stoga što žalbeni rok teče od dana održavanja ročišta za objavu presude, zato što se sa sadržajem presude i razlozima zbog kojih je donesena može upoznati putem e-oglasne ploče, na koju se objavljuje cjelovit tekst presude. U ovom kontekstu potrebno je razlikovati troškove nagrade odvjetnika koja se može priznati na teret protivne strane, te koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP, od onih koji nisu bili potrebni za vođenje parnice, te ih stoga odvjetnik može na temelju OT naplatiti samo od stranke koja mu je izdala punomoć. 

 

U Županji 28. ožujka 2024.

                                                                                                                                               Sudac  

                                                                                                                                            Helena Zetić, v.r.

 

 

 

 

 

 

 

                                                                     

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude i rješenja obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda i rješenje objavljuju.

Rok za žalbu za stranku koja je uredno pozvana na ročište za objavu presude i rješenja teče od dana kada je održano ročište na kojem se presuda  i rješenje objavljuju (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojoj se presuda i rješenje objavljuju, sud će presudu dostaviti prema odredbama ovog zakona o dostavi pismena, te tada rok za žalbu počinje teći od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja.

Žalba se podnosi ovome sudu pismeno, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

 

 

O tom obavijest:

 

1. Tužitelj po punomoćniku S. K., odvjetniku u V.,
2. Tuženik po punomoćnicima odvjetnicima iz OD K. i p. d.o.o. u Z.