Poslovni broj: Gž-769/2023-2

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Bjelovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca Alena Goluba kao predsjednika vijeća, suca Antuna Dominka kao suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Vesne Šuflaj Šestak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz R., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. V., odvjetnici u R., protiv tužene R. Z. iz R., OIB: …, zastupana po punomoćniku B. M., odvjetniku u R., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-38/2022-25 od 29. rujna 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o    j e

 

 

I.) Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-38/2022-25 od 29. rujna 2023. godine.

 

II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.) Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-38/2022-25 od 29. rujna 2023. godine u cijelosti je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja M. B. iz R., kojim je traženo da se raskine Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren i potvrđen po Općinskom sudu u Rijeci, poslovni broj: R-II-380/98, dana 07. rujna 1998. i Ankes ugovora o doživotnom uzdržavanju ovjeren i potvrđen po Općinskim sudom u Rijeci, dana 20. veljače 2017., pod poslovnim brojem: R-II-4707, oba zaključena između M. B. iz R., i M. B., kao primatelja uzdržavanja te tužene R. Z. iz R., kao davateljice uzdržavanja; da se odredi brisanje zabilježbe predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju poslovni br. Z-4242/07 i pod brojem Z-4825/2017, u korist tužene, a na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige Općinskog suda u Rijeci, u zk.ul.br. 5071, k.o. P. i to k.č.br. 2129/2 Zgrada u R., 40. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-40), u naravi: Trosoban stan broj 6 na drugom katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, predsoblja, hodnika, lođe, drvarnice, ukupne površine 57,76 m2 sa pripadajućom drvarnicom, u vlasništvu tužitelja, i naloži uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe zabilježbe navedenog ugovora (točka I. izreke).

 

1.1.) O troškovima parničnog postupka je odlučeno na način da je tužitelju naloženo da tuženoj isplati iznos od 2.549,69 EUR / 19.210,64 kuna[1] (točka II. izreke).

 

2.) Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/88., 57/11., 25/13., 89/14., 79/19., 80/22. i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži i to tako da pobijanu prvostupanjsku presudu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz dosudu mu parničnog troška uključujući i trošak žalbe, ili da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

3.) Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4.) Žalba nije osnovana.

 

5.) Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev za konstitutivni raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji su stranke zaključile 1998. godine, s tim da je tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom bilo sporno da li je tužena, kao davateljica uzdržavanja, ispunjavala ugovorom preuzete obveze uzdržavanja tužitelja i njegove sada već pokojne supruge M. B., odnosno da li su ostvarene pretpostavke za raskidanje navedenog ugovora zbog neizvršavanja ugovornih obveza.

 

6.) Raspravljajući navedena sporna pitanja sud prvog stupnja nalazi utvrđenim:

 

-da su stranke dana 07. rujna 1998. godine, i to tužitelj i njegova pokojna supruga M. B. kao primatelji uzdržavanja te tužena kao davatelj uzdržavanja, zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju, a 20. veljače 2006. godine i Aneks navedenom ugovoru zbog pogrešne zemljišnoknjižne oznake nekretnine koja je bila predmet navedenog ugovora;

 

-da je tužena sklopljenim ugovorom, kao davatelj uzdržavanja, preuzela obvezu obilaziti primatelje uzdržavanja prema njihovoj potrebi, u slučaju njihove bolesti osigurati potrebnu njegu, pomoć i liječenje, i svakog mjeseca plaćati mjesečne obroke u visini od 43,72 DM s osnove cijene otkupa stana do njegove potpune isplate;

 

-da su stranke dana 07. srpnja 1998. godine sačinile zapisnik, kojim tužitelj potvrđuje da je tužena tužitelju, kao primatelju uzdržavanja, na ruke položila iznos od 12.000,00 DEM, da je tužitelj navedeni zapisnik potpisao i da je njegov potpis na tom zapisniku javnobilježnički ovjeren;

 

-da je tužitelj dana 24. rujna 2008. godine napisao i uputio tuženoj "oproštajno pismo" u kojem ukazuje tuženoj da je zapao u dugove te moli tuženu da mu financijski pomogne te da u protivnom ne vidi izlaz iz situacije osim da se ubije;

 

-da su tužena i njen suprug tužitelju, tijekom trajanja obročne otplate kupljenog stana, plaćali iznos mjesečnog obroka, bilo isplatom na ruke, bilo poštanskim doznakama supruzi tužitelja bilo doznakama na bankovni račun tužitelja,

 

-da je supruga tužitelja M. B. bolovala od Parkinsonove bolesti a da je u siječnju 2014. godine uslijed pada slomila kuk te da je umrla u mjesecu srpnju 2014. godine;

 

-da je tužena sve do smrti M. B. brinula u njenom liječenju, vodila istu na liječničke preglede, podizala za istu uputnice potrebne za njeno liječenje, njegovala istu za vrijeme prijeloma kuka te joj vadila krv za potrebe određivanja terapije koju je morala uzimati;

 

-da je tužena nakon smrti M. B. podmirila troškove njene sahrane;

 

-da je tužitelj nakon smrti supruge uspostavljao veze sa drugim ženama te iste dovodio u stan, nakon čega je počeo braniti tuženoj da ga posjećuje u njegovu stanu, da vodi ikakvu brigu o njemu, odbijao je svaki oblik komunikacije sa tuženom te je počeo odbijati od nje primati bilo kakvu pomoć, osim što joj se je obraćao radi pozajmice novca kada bi zapao u dugove.

 

6.1.) Pri utvrđivanju navedenih činjenica sud prvog stupnja nije poklonio vjeru iskazu tužitelja i svjedokinje A. F., već je u potpunosti poklonio vjeru iskazu tužene, te iskazima svjedoka D. T., S. Š. D., M. O., H. P., B. M. i I. Z.. To sve stoga što je tužitelj, prema ocjeni suda, iskazivao vrlo nelogično, kontradiktorno i životno neuvjerljivo, i što je njegov iskaz u suprotnosti, ne samo sa iskazima ostalih saslušanih svjedoka, kojima je sud poklonio vjeru, već je u suprotnosti i sa materijalnom dokumentacijom u spisu. Iz istih razloga ne poklanja vjeru niti iskazu svjedokinje A. F., koja uostalom, kao sadašnja izvanbračna partnerica tužitelja, ima i osobni interes za uspjehom tužitelja u ovom sporu, a čak je zajedno sa  tužiteljem pokušala i utjecati na svjedokinju D. T., na način da su ju zajedno htjeli instruirati kako da iskazuje pred sudom odnosno da govori neistinu, što je sama svjedokinja D. T. navela u svojem iskazu.

 

6.2.) Prema ocjeni prvostupanjskog suda neživotno je i nelogično da bi tužitelj čekao više od dvadeset godina da pokrene postupak radi raskida predmetnog ugovora zbog neispunjavanja obveza, to osobito ako tužena  nije izvršavala sve ugovorom preuzete obveze od samog početka, tj. od sklapanja ugovora, a kako je to tvrdio tužitelj u tužbi, a još manje je vjerojatno da bi tužitelj i njegova pokojna supruga 2006. godine zaključili i Dodatak ugovoru ako su bili nezadovoljni tuženom u izvršavanju njenih obveza.

 

6.3.) Dakle, sud prvog stupnja ocjenom svih izvedenih dokaza, u skladu sa odredbom čl.8. ZPP-a, nalazi utvrđenim da je tužena u potpunosti, tijekom 25 godina od potpisivanja predmetnog Ugovora, uredno izvršavala svoje obaveze iz čl. 2. ugovora, na način da je redovito obilazila primatelje uzdržavanja kad god je za to postojala potreba, pružala im potrebnu njegu i pomoć u liječenju, te u potpunosti otplatila sve iznose s osnove otkupa stana na kojem postoji stanarsko pravo, a pored toga, iako to nije bilo ugovoreno, i financijski je pomagala primatelje uzdržavanja. Stoga sud prvog stupnja zauzima stav kako nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za raskidom ugovora uslijed neispunjavanja obveza, kako to propisuje odredba čl.583.st.3. čl.583.st.3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.  – dalje: ZOO/05),  jer tužena, ne samo da je ispunjavala svoje ugovorne obveze, već ih je spremna i nadalje ispunjavati, unatoč tome što tužitelj tuženu onemogućava u izvršavanju njenih ugovorom preuzetih obveza (ne želi joj se javiti na telefon, ne otvara joj vrata te ju ne pušta u stan), što zasigurno ne može biti opravdan razlog za otkaz ugovora.

 

6.4.) Zbog svega navedenog sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i obvezuje ga da tuženoj, u skladu sa odredbom čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, naknadi parnični trošak koji je utvrđen potrebnim za vođenje predmetne parnice.

 

7.) Sporeći pravilnost i zakonitost pobijane presude zbog svih žalbenih razloga, tužitelj u žalbi posebno ukazuje na to da sud prvog stupnja nije pravilno, u skladu sa odredbom čl.8. ZPP-a, izvršio ocjenu svih provedenih dokaza što je onda imalo za posljedicu da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno pa da nisu postojale niti pretpostavke za pravilnu primjenu materijalnog prava, a pri tome, u bitnome ističe:

 

-da je pobijanu odluku utemeljio isključivo na iskazu tužene i po njoj predloženih svjedoka, koji su ili članovi njene obitelji (suprug) ili su njeni prijatelji, ili nemaju niti su mogli imati relevantnih saznanja o stvarnom ispunjavanju ugovornih obveza tužene, pa da je te iskaze sud cijenio potpuno nekritički;

 

-da je sud prvog stupnja potpuno pogrešno ili pretenciozno interpretirao iskaz svjedoka M. O., s jedne strane zanemarujući dio njenog iskaza u kojem je navela kako je stan tužitelja bio krajnje zapušten te neuredan kada je ona došla voditi brigu o tužiteljevoj supruzi – što bi ukazivalo da tužena doista nije vodila brigu o tužitelju i njegovoj supruzi, a s druge strane na temelju iskaza navedene svjedokinje nalazi utvrđenim da je tužena sudjelovala u plaćanju njenog rada, iako ona nije iskazala da bi joj tužena direktno davala ikakav novac već da joj je tužena rekla da je novac davala tužitelju kojim je on onda plaćao navedenu svjedokinju;

 

-da je sud prvog stupnja nekritički ocijenio i iskaz svjedokinje D. T., koja je jasno navela da je dosta vremena izbivala iz stana budući da je morala njegovati bolesnu tetu na otoku P., što znači da ista niti nije imala ikakvih neposrednih saznanja o izvršavanju ugovora od strane tužene, u prilog čega govori i dio njenog iskaza u kojem je, na upit suda, iskazala da je tuženu ispred zgrade i u zgradi vidjela svega pet do šest puta te da ju jednom vidjela ispod tužiteljeva balkona kako doziva tužitelja, pri čemu se ista nije mogla decidirano izjasniti u kojem je to vremenskom razdoblju bilo;

 

-da tužena niti jednim izvedenim dokazom nije dokazala da bi tužitelj na bilo koji način sprečavao ili onemogućavao u izvršavanju obveza tužene, da je u svezi sa tim potpuno neprihvatljiva ocjena suda prvog stupnja iskaza svjedokinje A. F., koja je iskazala da sa tužiteljem živi u njegovu stanu od 2015. godine, te koja je iskazala da od tada niti jednom nije vidjela tuženu da bi dolazila u stan tužitelja, osim u jednom navratu 2020. godine, i da bi tužena vodila bilo kakvu brigu o njemu i njegovim potrebama;

 

-da je nejasno zbog čega je sud prihvatio iskaz svjedokinje H. P., koja je sama iskazala da je prijateljica tužene, ali da nikada nije upoznala suprugu tužitelja niti je bila sa tuženom u stanu tužitelja, slijedom čega ista niti nema saznanja relevantnih za predmetni spor;

 

-da su odnosi između stranaka pogoršani te da ne postoji normalna i uobičajena komunikacija ugovornih strana koja je nužna za izvršavanje ugovornih obveza tužene kao davatelja uzdržavanja što, čak i onda kada nije ugovorena zajednica života, čini opravdani razlog za raskid ugovora budući je postojanje navedene komunikacije nužno za uspješno izvršavanje ugovornih obveza davatelja uzdržavanja, o čemu je stav zauzela i postojeća sudska praksa.

 

7.1.) Zbog svega navedenog tuženik smatra da je sud prvog stupnja donio pogrešnu i nezakonitu odluku, i to na njegovu štetu, no navedene žalbene tvrdnje nije moguće prihvatiti kao pravno utemeljene, što će sve biti obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

 

8.) U skladu sa već naprijed navedenim u predmetnoj parnici tužitelj, kao primatelj uzdržavanja u zaključenom ugovoru o doživotnom uzdržavanju, traži konstitutivni (odlukom suda) raskid sklopljenog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

8.1.) Budući da je predmetni ugovor sklopljen 1998. godine, glede zakonom propisanih pretpostavki za raskid ugovora, u skladu sa odredbom čl.1163.st.1. te čl.1164.st.1. ZOO/05, imaju se primijeniti odredbe Zakona o nasljeđivanju (NN broj 48/03., 163/03. i 35/05. – dalje: ZN).

 

8.2.) Odredbom čl.119. ZN je pak propisano da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršavanje (st.1.); da ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju ugovornici žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora (st.2.); da  svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obveze (st.3.); i da u slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima obveznog prava (st.4.).

 

8.3.) Dakle, navedenom odredbom je suštinski identično regulirano pitanje pretpostavki raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju kao i odredbom čl.583. ZOO/05, na koju se je pozvao  sud prvog stupnja, pa navedeno presudu ne čini manjkavom u smislu mogućnosti valjanog ispitivanja pravilnosti pobijane presude te u njoj primijenjenog materijalnog prava.

 

9.) U smislu odredbe čl.119. st.3. ZN, jednako kao i u smislu odredbe čl.583.st.3. ZOO/05, pretpostavka za traženje raskida ugovora od strane primatelja uzdržavanja je neizvršavanje ugovorom preuzetih obveza uzdržavanja od strane davatelje uzdržavanja.

 

9.1.) Suprotno žalbenim tvrdnjama pobijana presuda u obrazloženju, a glede važnih činjenica temeljem kojih sud prvog stupnja zaključuje o (ne)postojanju naprijed navedene pretpostavke za raskid predmetnog ugovora, sadrži po svemu potpuno jasne te međusobno neproturječne razloge, a ista nema niti nekih drugih nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način preispitati – jer je sud prvog stupnja jasno obrazložio zbog čega smatra utvrđenim da je tužena uredno izvršavala sve svoje ugovorom preuzete obveze uzdržavanja tužitelja i njegove supruge, odnosno jasno je naveo temeljem kojih izvedenih dokaza to nalazi utvrđenim, i naveo je potpuno jasne razloge ocjene svih izvedenih dokaza, tj. zašto pojedinim iskazima svjedoka poklanja vjeru a zašto nekim od saslušanih svjedoka ne poklanja vjeru, kao što je naveo i jasne razloge za ocjenu vjerodostojnosti iskaza samih stranaka. Dakle, sud prvog stupnja nije učinio bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, na koju se izričito ukazuje u predmetnoj žalbi tužitelja.

 

10.) Isto tako, ovaj sud nalazi neosnovanim i žalbene tvrdnje kojima se dovodi u pitanje pravilnost ocjene izvedenih dokaza – iskaza saslušanih svjedoka i iskaza stranaka, jer je sud prvog stupnja sve te dokaza ocijenio u skladu sa odredbom čl.8. ZPP-a, tj. svaki zasebno ali i u njihovoj međusobnoj povezanosti te u povezanosti sa ostalim ne personalnim dokazima, tj. ispravama i dokumentacijom u koju je sud prvog stupnja vršio uvid. Slijedom toga, sud prvog stupnja nije učinio niti bitnu povredu postupka iz odredbe čl.354.st.1. u svezi čl.8. ZPP-a, što će podrobnije biti obrazloženo u nastavku ove odluke a vezano za postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnog stanja.

 

11.) Ispitujući pobijanu presudu u okvirima propisanim odredbom čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi niti postojanje neke druge bitne povrede postupka, na koje se u žalbi tužitelja ne ukazuje ali na koje se uvijek pazi po službenoj dužnosti.

 

12.) Suprotno žalbenim tvrdnjama nije ostvareno niti postojanje žalbenih razloga iz odredbi čl.355. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio sve važne činjenice. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja, kada se je pozvao na odredbu čl.583.st.3. ZOO/05, pogrešno je primijenio materijalno pravo što u konkretnom slučaju nije imalo za posljedicu donošenje nezakonite odluke, jer je potpuno jednaku odluku valjalo donijeti i pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl.119.st.3. ZN.

 

13.) U postupku pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno (niti je to sporno ni u ovom žalbenom stadiju postupka) da je tužena predmetnim ugovorom preuzela prema primateljima uzdržavanja (tužitelju i njegovoj sada pokojnoj supruzi) slijedeće obveze: 1.) obvezu obilaziti primatelje uzdržavanja prema njihovoj potrebi; 2.) u slučaju njihove bolesti osigurati im potrebnu njegu, pomoć i liječenje; 3.) svakog mjeseca plaćati mjesečne obroke u visini od 43,72 DM s osnove cijene otkupa stana do njegove potpune isplate.

 

14.) Na temelju izvedenih dokaza sud prvog stupnja, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilno nalazi utvrđenim da je tužena sve navedene obveze ispunila – da je redovito svakog mjeseca doznačavala primateljima uzdržavanja potrebna novčana sredstva za plaćanje otkupne cijene stana, da ih je redovito prema njihovim potrebama obilazila i osiguravala potrebnu njegu i liječenje sve dok tužitelj, nakon smrti supruge, nije bez opravdanih razloga počeo odbijati navedenu brigu i skrb od strane tužene, i da tužitelj protivno od navedenog nije dokazao, pri čemu sud prvog stupnja s pravom nije poklonio vjeru njegovom stranačkom iskazu i iskazu svjedoka A. F., a s pravom je poklonio vjeru iskazu tužene i iskazima ostalih saslušanih svjedoka, koji ne samo da su u međusobnom suglasju već su potkrepljeni i ostalim dokazima (u spis priloženim ispravama i dokumentacijom).

 

15.) U osporavanju pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja tužitelj u bitnome osporava pravilnost ocjene izvedenih personalnih dokaza, no prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda potpuno neutemeljeno, i to sve zbog slijedećih razloga.

 

16.) Prije svega kada je riječ o iskazima samih stranaka, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iskaz tužitelja u odnosu na iskaz tužene, ne samo da je neuvjerljiv i neživotan, već je on i nedosljedan kada ga se ocjenjuje zasebno u kontekstu činjenica koje je tužitelj iznio u tužbi te na kojima je utemeljio postavljeni zahtjev te u kontekstu njegovih naknadnih mijenjanih činjeničnih očitovanja koja su uslijedila nakon što je tužena iznijela činjenice temeljem kojih se je usprotivila tužbenom zahtjevu, a koje ne samo da su potvrđene od strane po njoj predloženih i saslušanih svjedoka već i dokumentacijom koju je priložila u spis predmeta.

 

17.) Naime, tužitelj je u podnesenoj tužbi iznio činjenične tvrdnje da tužena nije izvršavala svoje ugovorne obveze od početka, tj. od sklapanja ugovora 1998. godine, da njega i suprugu nije niti jednom posjetila u njihovu stanu, što bi između ostalog značilo da nije niti pružala njegu, pomoć i skrb pri liječenju njegove supruge, koja je neminovno bila potrebna s obzirom da je utvrđeno da je bolovala od Parkinsonove bolesti, ali i da je početkom 2014. godine slomila i kuk te je bila podvrgnula operativnom zahvatu te joj je i zbog navedenog bila potrebna i njega i skrb pri liječenju. Isto tako, tužitelj je u tužbi tvrdio da do 2015. godine tužena nije tužitelju uopće ništa plaćala na ime otkupa njegova stana.

 

17.1.) Nakon što je tužena sve navedene tvrdnje tužitelja opovrgnula u danom odgovoru na tužbu, i nakon što je to osporavanje i dokumentirala određenim dokazima, tužitelj je navedene tvrdnje iz tužbe u određenoj mjeri ublažio u određenim dijelovima svojeg stranačkog iskaza (list 240-243), priznajući da je tužena ipak dolazila u njegov stan te da je prala suprugu kada je ova legla u krevet, ali da joj nije kuhala, već je za to plaćana druga žena, a priznao je da su on i supruga primali određene novčane uplate od tužene i prije 2015. godine "ali da se nije znalo na što se je to odnosilo jer bi jednom platila tužena a drugi put njen suprug".

 

17.2.) Za pravilnu ocjenu vjerodostojnosti navedenih tvrdnji tužitelja od značaja su ostali dokazi, kako personalni tako i oni u vidu isprava, a koje je sudu predočila tužena. Naime, tužena je u spis predmeta priložila ispravu – zapisnik datiran sa 07. srpnja 1998. godine, potpisan po primateljima uzdržavanja (tuženik i njegova supruga) te po davateljici uzdržavanja (tužena), na kojem su ti potpisi i javnobilježnički ovjereni, i kojim tužitelj potvrđuje da je od tužene već prilikom sklapanja predmetnog ugovora primio na ruke isplatu iznosa od 12.000,00 DEM. Tužitelj je u svojem stranačkom iskazu poricao primitak navedenog iznosa, koji je inače odgovarao iznosu od ukupno 274 mjesečna anuiteta za otplatu stana, ali pri tom osporavanju nije iznio niti jedan logičan i životan razlog zbog čega je navedenu ispravu potpisao i na njoj ovjerio potpis ukoliko doista nije primio isplatu tog iznosa.

 

17.3.) Isto tako, tužena je u spis predmeta dostavila (list 47 – 62) i priznanice uplatnica o plaćanju otkupnih rata stana, i to u periodu od 1998. pa do 2001. godine, koje istina glase na ime tužitelja kao platitelja ali se nalaze u posjedu tužene, što je ona objasnila time što je za plaćanje tih anuiteta novac davala na ruke tužitelju, a on joj nakon uplate navedene priznanice dostavljao kao dokaz da je izvršio uplatu novcem koji je od nje primio.

 

17.4.) Nadalje, tužena je u spis predmeta dostavila (list 63 – 103) i preslike poštanskih uputnica iz kojih proizlazi da je tužiteljica i u razdoblju od 2005. pa do 2014. godine vršila doznake novčanih sredstava prvo na ime M. B., a nakon njene smrti i na ime tužitelja, i to u iznosima koji su odgovarali iznosim mjesečnih anuiteta za otkup stana, pa čak i u većim iznosima.

 

17.5.) Dakle, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i to da je tužitelj i sam priznao tuženoj uplate  za otkup stana izvršene u periodu od 2015. pa do 2018. godine, tada je i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilan zaključak suda prvog stupnja kako tužitelj doista ničime tijekom postupka nije dokazao da tužena navedenu obvezu otplate kupoprodajne cijene tužiteljeva stana nije izvršila. Osim toga, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda doista je potpuno životno nelogično da bi tužitelj i njegova supruga 2006. godine sa tuženom zaključili aneks ugovoru da ona navedenu obvezu nije izvršavala, a napose je neživotno da bi tužbu za raskid ugovora podnio nakon više od 20 godina od sklapanja da tužena navedenu obvezu nije izvršavala sve do 2015. godine.

 

18.) Tužitelj je tijekom postupka tvrdio da tužena nije izvršavala niti obvezu koja se je sastojala u obilasku primatelja uzdržavanja prema njihovoj potrebi te pružanje njege i pomoći u liječenju, no pravilnom ocjenom izvedenih dokaza sud prvog stupnja nalazi da niti navedene tvrdnje tužitelj nije dokazao, jer potpuno protivno proizlazi, ne samo iz iskaza saslušanih svjedoka već i iz isprava koje je tužena predočila sudu.

 

18.1.) Naime, da je tužena skrbila o njezi i liječenju tužiteljeve supruge tijekom njene bolesti pa sve do njene smrti 2014. godine proizlazi, prije svega, iz iskaza saslušanih svjedoka (D. T., S. Š. D., M. O., B. M., H. P.), koji su svi, izuzev svjedoka I. Z. (suprug), nesrodni sa tuženom te slijedom toga nezainteresirani za ishod postupka. Svi navedeni svjedoci imaju neposrednih saznanja o izvršavanju navedene obveze tužene, jer su viđali tuženu, bilo u stanu tužitelja i njegove supruge, bilo u njihovoj zgradi ili ispred zgrade  u pružanju pomoći tužiteljevoj supruzi tijekom njene dugogodišnje bolesti ali i tijekom liječenja posljedica prijeloma kuka 2014. godine. Tužitelj navodima žalbe nastoji relativizirati te obezvrijediti iskaze navedenih svjedoka, no prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, bez uspjeha.

 

18.1.1.) Naime, svjedokinja H. P. doista je kolegica tužene sa posla, te možebitno i njena prijateljica kako se to u žalbi tužitelja ističe, a ona je iskazala da se je sa tuženom zajedno vozila na posao i sa posla njenim automobilom te da joj je otuda poznato da je tužena gotovo svaki dan prije posla te svaki dan pri povratku s posla navraćala kod tužiteljeve supruge izvaditi joj krv za analizu, što je bilo potrebno za određivanje terapije zbog bolesti od koje je ova bolovala. Navedeno o čemu je iskazala ova svjedokinja, tužena je dokumentirala u spis predmeta dostavljenim evidencijama vađenja krvi (list 141 – 149), a navedeno je potvrdila i svjedokinja M. O., koja o tome ima saznanja jer je  tijekom bolesti supruge tužitelja svakodnevno dolazila u stan te također pomagala tužiteljevoj supruzi dok je tužena bila na poslu. Da je tužena skrbila o liječenju bolesne tužiteljeve supruge proizlazi i iz medicinske dokumentacije o njenom liječenju koja se nalazila kod tužene (list 109 – 121 i 123 – 140), ali i iz iskaza svjedoka S. Š. D., obiteljske liječnice i tužitelja i njegove pokojne supruge. Navedena svjedokinja, koja nije ni u kakvom srodničkom niti u prijateljskom odnosu sa tuženom, potvrdila je da je tužena kod nje dolazila radi uputnica potrebnih za liječenje tužiteljeve supruge te da je ona organizirala i njen smješta u bolnici kada joj je bilo potrebno bolničko liječenje, a iskazala je čak da se je tužena kod nje interesirala i o zdravstvenom stanju te zdravstvenim potrebama tužitelja na što mu je ona priopćila da je on dobrog zdravstvenog stanja za svoje godine te da mu u tom smislu nije ništa potrebno.

 

18.1.2.) Konačno, skrb tužene vezano uz liječenje  tužiteljeve supruge potvrdile su u svojim iskazima i svjedokinje D. T. i B. M., koje su također nesrodne, a koje su tužiteljeve susjede, tj. stanuju u istoj zgradi u kojoj se nalazi tužiteljev stan, ta kao takve imaju također neposrednih saznanja da je tužena dolazila u stan tužitelja te vodila brigu o potrebama bolesne tužiteljeve supruge. Točne su žalbene tvrdnje da svjedokinja D. T., zbog drugih svojih obveza, nije cijelo vrijeme boravila u svojem stanu u zgradi u kojoj živi tužitelj, da je povremeno izbivala iz zgrade, ali je ona kategorički iskazala da kada je bila kod kuće u svojem stanu da je znala vidjeti tuženu kako dolazi autom (crvena škoda)  pred zgradu, ulazi u zgradu te u stan, kako u svojem autu nekamo odvozi tužiteljevu suprugu te kako je kasnije vraća u stan. Jednako je iskazala i tužiteljeva susjeda B. M., s tim da je ista iskazala i to da je tužitelj nakon smrti svoje supruge u stan počeo dovoditi druge žene, među kojima je i svjedokinja A. F., nakon čega počeo odbijati svaku pomoć tužene, više ju nije puštao u stan, nije joj otvarao vrata stana pa mu je ona ostavljala stvari ispred ulaznih vrata, niti joj se je odazivao kada ga je ova zvala stojeći ispod njegova balkona.

 

18.2.) Prema tome, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, svakog zasebno te svih zajedno u njihovoj međusobnoj povezanosti, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je tužena ispunjavala i ispunila i navedenu ugovorom preuzetu obvezu, koja se je sastojala u obilasku primatelja uzdržavanja prema njihovim potrebama te u pružanju pomoći pri njezi i liječenju, pri čemu treba reći i to da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužena o svojem trošku i sahranila suprugu tužitelja. Pri izvođenju navedenog zaključka, suprotno žalbenim tvrdnjama, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio i iskaz svjedoka A. F. kao nevjerodostojan, jer je navedena svjedokinja, upravo prema navodima njenog iskaza, izvanbračna partnerica tužitelja slijedom čega je zasigurno zainteresirana da tužitelj uspije u predmetnom sporu, na što upućuje po sudu prihvaćeni iskaz svjedokinje D. T. da su tužitelj i A. F., prije njenog svjedočenja na sudu, pokušavali ju nagovoriti da svjedoči u korist tužitelja što je ona odbila učiniti.

 

19.) S obzirom na sve naprijed navedeno sud prvog stupnja je na temelju pravilno utvrđenih činjenica pravilno zaključio da u predmetnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke za konstitutivni raskid predmetnog ugovora o uzdržavanju propisane odredbom čl.119.st.3. ZN-a.

 

20.) Neosnovane su i žalbene tvrdnje tužitelja da je sud prvog stupnja, ukoliko nije našao postojanje razloga za raskid ugovora prema odredbi čl.119.st.3. ZN-a, morao raskinuti predmetni ugovor primjenom odredbe čl.119.st.2. ZN-a unatoč tome što ugovorom nije ugovorena zajednica života, jer da su odnosi stranaka u tolikoj mjeri narušeni da je prekinuta svaka komunikacija između stranaka, a koja je nužna da bi davatelj uzdržavanja mogao izvršavati svoje ugovorne obveze.

 

20.1.) Navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti stoga što tužitelj tijekom postupka nije niti dokazao postojanje narušenosti međusobnih odnosa stranka, i to u tolikoj mjeri da između njih nije moguća komunikacija koja je nužna za izvršavanje obveza davatelja uzdržavanja. Narušenost tih odnosa ne proizlazi niti iz iskaza samog tužitelja, a niti iz iskaza tužene u kojem je ona iskazala i spremnost i želju nastaviti izvršavati ugovorom preuzete obveze te brinuti o tužitelju kao primatelju uzdržavanja. Naime, iz iskaza stranaka ne proizlazi da bi između tužitelja i tužene tijekom izvršavanja ugovora došlo do  ikakvog sukoba, bilo verbalnog ili fizičkog, ili da bi ona na bilo koji drugi način ugrožavala njega ili njegovu imovinu pa ni onu koja je bila predmetom ugovora, ili da bi se tužena neprimjereno odnosila prema tužitelju, da bi ga vrijeđala ili omalovažavala. Iz provedenih dokaza, prije svega iskaza stranaka a i iz iskaza svjedoka B. M., izvjesno proizlazi da je tužitelj taj koji više ne želi primati pomoć od tužene, ne želi daljnje uzdržavanje, iako on u svojem stranačkom iskazu za to nije iznio niti jedan realan razlog koji bi takvo njegovo postupanje spram izvršenja sklopljenog ugovora moglo opravdati, a postojanje takvog razloga tužitelj nije iznio niti u podnesenoj žalbi.

 

21.) Prema tome, pravilna je i zakonita odluka suda prvog stupnja kojom je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev, ali ne primjenom odredbi ZOO/05 na koje se je pozvao u toj odluci, već primjenom naprijed citiranih odredbi ZN-a.

 

21.1.) Budući da tužitelj nije uspio u sporu, to je onda pravilna i zakonita i odluka o troškovima parničnog postupka, koju je sud prvog stupnja donio primjenom odredbe čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a.

 

22.) Zbog navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.2. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

 

23.) Tužitelj nije uspio sa izjavljenom žalbom pa mu stoga nije dosuđen niti trošak njenog izjavljivanja.

 

 

Bjelovar, 27. ožujka 2024.

 

                                                                                                 Predsjednik vijeća

 

                                                                                                         Alen Golub v. r.