1                            Broj: Ppž-487/2022

 

                                                        Broj: Ppž-487/2022

 

U    I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća te Goranke Ratković i Gordane Korotaj, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. S. B., zbog prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.), odlučujući o žalbi okr. S. B., podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 3. prosinca 2021., broj: Pp J- 300/2021, u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2024.,

 

p r e s u d i o    j e

 

I.               Odbija se žalba okr. S. B. kao neosnovana i potvrđuje se pobijana prvostupanjska presuda.

 

III.               Na temelju članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/2007., 39/2013., 157/2013., 110/2015., 70/2017., 118/2018. i 114/2022.), okr. S. B. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 50,00 (pedeset) eura, u roku 15 dana od primitka ove presude.

             

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 3. prosinca 2021., broj: Pp J - 300/2021, proglašen je krivim okr. S. B. da je, na način činjenično opisan u izreci prvostupanjske presude, počinio prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, za koji mu je, izrečena novčana kazna u iznosu 300,00 kuna, a što je protuvrijednost 80,00 eura, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne te je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 1.200,00 kuna.

 

2.              Protiv te presude, okr. S. B. pravodobno je po branitelju odvjetniku I. M. podnio žalbu naznačujući da se žali zbog svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se žalba prihvati.  

 

3.              Žalba nije osnovana.

4.              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju članka 202. stavak 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti ispitao je jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li presudom na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog  materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

 

5.              U žalbi zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka okrivljenik ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. točke 3. Prekršajnog zakona, budući da je presuda donesena na glavnoj raspravi održanoj 3. prosinca 2021., odnosno prema raspravnom rješenju od 30. studenog 2021., objavljena 3. prosinca 2021., a na koju objavu presude nije bio pozvan okrivljenik, iako je prvostupanjski sud bio dužan pozvati okrivljenika i na objavu presude sukladno članku 179. stavku 1. Prekršajnog zakona.

 

5.1.              Međutim, nije u pravu okrivljenik kada ističe opisanu bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka.

 

5.1.1.              Odredbom članka 195. stavak 1. točke 3. Prekršajnog zakona, propisano je:

              „(1) Bitna povreda odredaba prekršajnog postupka postoji:

              3. ako je održana glavna rasprava ili postupak proveden bez sudjelovanja stranaka i sudionika u postupku protivno odredbama ovoga zakona.“

 

5.1.2.              Odredbom članka 179. stavak 1. Prekršajnog zakona, druga rečenica i treća, propisano je:

              „(1) …Ako u složenijim predmetima sud ne može nakon završetka glavne rasprave istog dana donijeti presudu, odgodit će njezino donošenje i objavu za tri dana. O mjestu i vremenu priopćavanja presude izvijestit će se nazočne stranke i sudionici.“.

 

5.1.3.              Iz naprijed citirane zakonske odredbe članka 179. stavak 1. Prekršajnog zakona, jasno proizlazi da u situaciji kada se odgađa donošenje i objava presude do tri dana, sud o datumu i vremenu objave presude obavještava usmeno uz potpis na zapisniku stranke i druge sudionike u postupku koji su prisutni raspravi kada je ista zaključena i na njima je hoće li doći ili ne na objavu presude, a sud nema obvezu na bilo koji način pozivati za dan objave presude stranke i druge sudionike u postupku koji nisu bili prisutni na raspravi kada je ista zaključena.

 

5.1.4.              Iz zapisnika o glavnoj raspravi od 30. studenog 2021. (list 50-52 spisa) proizlazi da je prvostupanjski sud nakon zaključenog dokaznog postupka i završne riječi branitelja okrivljenika, zaključio glavnu raspravu i rješenjem odredio objavu presude za 3. prosinac 2021. Isto tako, iz tog zapisnika proizlazi da je okrivljenik, a na glavnu raspravu zakazanu za 30. studenog 2021., nije pristupio, iako je uredno primili poziv, a što proizlazi iz povratnice u spisu, a niti je svoj nedolazak opravdao, dok je branitelj okrivljenika odvjetnik I. M. bio prisutan na toj glavnoj raspravi.

 

5.1.5.              Budući da iz zakonske odredbe članka 179. stavak 1. Prekršajnog zakona, treće rečenice, jasno proizlazi da će sud u situaciji kada odgađa donošenje i objavu presude do tri dana, dužan o datumu i vremenu objave presude obavijestiti nazočne strane i druge sudionike u postupku, a što znači da u procesnoj situaciji kada uredno pozvane strane i drugi sudionici nisu pristupili na raspravu, sud nema obvezu na bilo koji način pozivati za dan objave presude stranke i druge sudionike u postupku koji nisu bili prisutni na raspravi kada je ista zaključena pa samim time prvostupanjski sud nije bio dužan posebno pozivati okrivljenika na objavu presude.

 

5.1.6.              Nisu točni žalbeni navodi okrivljenika da je u uvodu presude nepravilno navedeno da je presuda donijeta na glavnoj raspravi 3. prosinca 2021., budući da je u uvodu presude navedeno „…nakon glavne rasprave i javne rasprave 3. prosinca 2021. objavio je…“, a iz čega se može iščitati da je 3. prosinca 2021., objavio presudu nakon glavne i javne rasprave. S tim u vezi, potrebno je istaknuti da uvod presude ne sadrži sve podatke propisane odredbom članka 185. stavak 3. Prekršajnog zakona, konkretno, dan kada je održana glavna rasprava, ali takav nedostatak nema značaj bitne povrede odredbe prekršajnog postupka.

 

5.1.7. Iz naprijed opisanih razloga, žalba okrivljenika zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

5.2.              Nadalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavak 1. točke 11. Prekršajnog zakona, s obrazloženjem da je izostala ocjena iskaza svjedoka i ostalih provedenih dokaza radi čega se presuda u tom dijelu nije mogla ispitati.

 

5.2.1.               Suprotno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, pa kako, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okrivljenik niti zbog ove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka nije osnovana.

 

6.              Suština žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja svodi se u bitnom na tvrdnju okrivljenika da je prvostupanjski sud pogrešno utemeljio presudu na iskazima svjedokinja V. Š. i M. B., nasuprot obrani okrivljenika te iskazima svjedoka A. L., M. K. i B. K. koje je cijenio pristranim, neistinitim i nevjerodostojnim. Isto tako, ističe da prvostupanjski sud nije otklonio proturječnosti u iskazima ispitanih svjedoka budući da je svjedokinja M. B. iskazala da se okrivljenik nalazio ispred trgovine, što su potvrdili i svjedoci A. L., M. K. i B. K., dok je svjedokinja V. Š. iskazala da je okrivljenik bio kraj ograde svoje kuće, a time da je ostalo i neutvrđeno da li se u njegovom ponašanju okrivljenika ostvaruju razlozi koji isključuju protupravnost u odnosu na objektivnu stranu prekršajnog djela iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira (pitanje je li dvorište okrivljenika javno mjesta, da li se izravno obraćao oštećenoj i da li je uopće mogao vidjeti od tende ispred kuće koja je zaklanjala vidik i oštećeno), a tako i subjektivnu stanu prekršajnog djela iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira.

 

6.1.              Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. I po ocjeni ovog suda, osnovano je, prvostupanjski sud iskaze svjedokinja V. Š. i M. B. ocijenio vjerodostojnim, budući da su o odlučnim činjenicama od kojih ovisi prekršajna odgovornost okrivljenika, odnosno o vikanju na javnom mjestu iskazivale jasno, precizno te suglasno iskazujući da je okrivljenik ljutito te glasno vikao riječi „Popuši kurac, vi ste komunisti.“. Osim toga, i iz same obrane okrivljenika proizlazi da je svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja djela koja mu se stavljaju na teret budući da je iskazao da je glasno izgovorio riječi „Možete mi svi popušiti kurac, ponašate se kao u starom komunizmu“, a koje su po svom sadržaju gotovo suglasno sa sadržajem riječi o kojima su iskazivale svjedokinje V. Š. i M. B.

 

6.2.              U odnosu na žalbeni navod okrivljenika da li se događaj odvijao na javnom mjestu ističe se da iz provedenog dokaznog postupka nesporno proizlazi da mjesto događaja ima obilježja javnosti jer se u dvorištu okrivljenika nalazi trgovina kao neograničeno javnom mjesto dostupno neograničenom broju osoba te je dvorište okrivljenika u samoj blizini ulice, što proizlazi iz iskaza svjedokinje V. Š. koja je iskazala da se u kući okrivljenika nalazi trgovina te da se kuća nalazi nekih 3 do 4 m uvučena od nogostupa te iskaza okrivljenika kada iskazuje da se ograda njegovog dvorišta nalazi sa prednje strane ulice, radi čega neovisno o činjenici da li je okrivljenik glasno izgovorio riječi koje mu se stavljaju na teret u svom dvorištu, ispred trgovine ili na ogradi svog dvorišta ostvaren je element javnosti kao bitno obilježje prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Iz opisanih razloga žalbenim navodima okrivljenika kojima ukazuje na proturječnosti u iskazima svjedokinja V. Š. i M. B., a u odnosu na činjenicu je li se okrivljenik u trenutku glasnog izgovaranja optuženih riječi nalazio ispred trgovine ili kraj ograde svoje kuće, nije dovedena u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda.

 

6.3.              Stoga, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi, predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica, pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

7.              Žaleći se zbog odluke o izrečenoj novčanoj kazni okrivljenik ističe da nisu pravilno odmjerene sve okolnosti predviđene člankom 36. stavak 1. i 2. Prekršajnog zakona.

 

7.1.              Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti i svrsi kažnjavanja iz članka 6. i članka 32. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog Suda novčana kazna, primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja jer je izrečena u iznosu neznatno iznad zakonom propisanog minimalnog iznosa za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kao blaža vrsta kazne budući da je za predmetni prekršaj osim novčane kazne alternativno propisana i kazna zatvora, kao teža vrsta kazne.

 

7.2.               Ističe se da je nakon donošenja nepravomoćne presude, stupio na snagu Zakon o izmjenama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 114/2022.), kao posljedica stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/2022., 88/2022.), a koji u konkretnom slučaju zbog konverzije novčane valute propisuje manji iznos najniže i najviše novčane kazne ( u iznosu od 20,00 do 100,00 eura, što prema fiksnom tečaju konverzije – 7.53450, iznosi 150,69 do 753,45 kuna), dok je Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“ broj 5/1990., 30/1990., 47/1990. i 29/1994.) koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja prekršaja propisivao za taj prekršaj nešto strožu najnižu i najvišu novčanu kaznu (u iznosu od 50 dem do 200 dem, revalorizirano po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 31. prosinca 2001., odnosno od 25,56 do 102,30 eura prema obračunskom koeficijentu konverzije DEM-a u eure Hrvatske narodne banke na dan 1. siječnja 2002.).  Budući da je, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud pravilno odmjerio novčanu kaznu i okrivljeniku za prekršaj iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, izrekao novčanu kaznu u iznosu od 300,00 kuna, što je protuvrijednost 39,82 eura, a koja je unutra okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, kao i unutar okvira novčanih kazni propisanih Zakonom o izmjeni Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mir, ovaj drugostupanjski sud novi zakon nije primijenio, ocijenivši da je  prema načelu konkretnosti (novčana kazna pravilno odmjerena i primjerena svim okolnostima slučaja) novi Zakon u izmijenjenoj odredbi ne dovodi do povoljnijeg rezultata za okrivljenika.

 

8.               Žaleći se zbog odluke o troškovima prekršajnog okrivljenik ističe da su isti nepravilno odmjereni u paušalnom iznosu 1.200,00 kuna budući da su isti u nesrazmjeru sa izrečenom novčanom kaznom.

 

8.1.           Međutim, protivno žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, visina paušalne

svote, određena po prvostupanjskom tijelu, je pravilno određena. Paušalna je svota, određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/2013.), koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 1.200,00 kuna, imajući u vidu složenost i trajanje postupka (ispitano 5 svjedoka),  predstavlja iznos određen bliže donjoj granici propisanog raspona mogućeg iznosa paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati. S tim u vezi, ističe se da visina izrečene novčane kazne nema nikakvog utjecaja na pravilnost odmjeravanja troškova prekršajnog postupka od strane prvostupanjskog suda, koji se odmjeravaju u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka, dok se iznos novčane kazne određuje prema kažnjivoj odredbi prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim.

 

9.              Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavak 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog, koja iznosi od 100,00 do 5.000,00 kuna (što je protuvrijednost 13,27 do 663,61 eura) pa iznos od 50,00 eura predstavlja iznos neznatno iznad minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, a time po ocjeni ovog suda, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika kao ni osoba koje je isti eventualno dužan uzdržavati, budući da iz stanja spisa ne proizlazi da je isti nije sposoban za privređivanje.

 

10.              Slijedom navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 27. ožujka 2024.

 

 

Zapisničarka:                                                                                                Predsjednica vijeća: 

 

Emina Bašić, v.r.                                                                                        Kristina Gašparac Orlić, v.r.

 

 

              Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Vinkovcima u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.